Obuzme me taj praskavo-tjesnačni osjećaj
negdje na rubu bezvučnosti.
Pa mi se u glavi nižu frikativi, eksplozivi,
bez upozorenja
iako znam da svi mogu imati
razlikovnu ulogu.
Zaboga, tko ne bi razlikovao
ljubiti i gubiti.
Uvijek je stvar u tom jednom fonemu
jer, princip je isti,
ostalo su nijanse.
Mislim da su mi ipak najdraži
prednjojezični i labijali.
Srednjojezični su komplicirani.
A velari me zbunjuju
kad se nađu u ružnim riječima
pa više ne znam razlikovati
čovjeka i ljude.
Ili je to zbog supletivne osnove?
Post je objavljen 05.10.2008. u 12:27 sati.