Marketing
Izmišljena romantika
Nakon što su Alkion, Anita i Gustirna spomenuli romantična očekivanja od one moje priče o popravku računala, a romantike nije bilo, odlučila sam je izmisliti. Pokušavam ispričati priču. Sad bi bilo dobro da joj vi date naslov... Pa, izvolite, odaberite... 
- Opet mi se to dogodilo. Tamara, kažem ti, uvijek mi se dogodi neki peh.
- Daj, ne bulazni, kakav peh, pa sami ste krivi. Dopisujete se tri mjeseca na tom nekakvom portalu, servisu, koji je već vrag, umjesto da se sretnete uživo pa da vidiš s kim imaš posla. Kao da imate trinaest godina, a ne trideset. Uostalom, ja mislim da ti tražiš frajere na krivom mjestu.
- Ma to nema veze gdje tražim, gle, mogla sam otići i na tečaj plesa pa naići na onog…
- Kojeg? Onog koji ti je pisao da je slobodan – dok mu žena nije ušla u trag? E, stvarno je sreća što se niste sreli uživo. Ili onog filmskog producenta koji ti jedino nije rekao da producira porniće?
- Nemoj me zafrkavat, pa nisam bedasta da se odmah nalazim sa svima, freakove uvijek otkrijem. Ovo je drukčije, kažem ti. Ali sad ionako sve propada. Sve zbog mog glupog pokvarenog laptopa.
- Draga moja, nije to nikakav peh. Pa ti se moraš malo udaljiti od tog izmišljenog svijeta, previše si vremena provodila na internetu. Napiši tom liku što se dogodilo, to možeš i odavde, s mog računala. Neka pričeka da se vratiš, a onda, ako te želi sresti, neće gubiti vrijeme. Kad ti komp bude popravljen, upotrijebi ga za nešto korisno, pusti ta internetska pretvaranja da su svi savršeni.
- Znam da mi želiš dobro, ali nekad mi stvarno zagorčavaš život svojim prodikama. Da sam htjela da mi netko očita bukvicu, otišla bih na kavu k svojoj tetki. Idem mu sad poslati mail s tvog računala - dok si još dobre volje. Napisat ću mu da prekosutra putujem.
- Samo sam iskrena, a ti ionako sama odlučuješ. Zalit ću cvijeće na balkonu, idi ti piši tom svom Don Juanu.
Uključila sam računalo i sjela za Tamarin radni stol, a ona je otišla u kuhinju i uskoro se čulo otvaranje balkonskih vrata kroz koja je ušla jedna od onih posljednjih toplih narančastih zraka popodnevnog rujanskog sunca. Iz dvorišta su dopirali udarci lopte i povici dječaka. Upisala sam adresu stranice i u primljenoj pošti pronašla dvije nove poruke.
U prvoj je bila samo jedna rečenica: Mogli bi se upoznat. Pošiljatelj je imao nadimak Koks, a drugi se potpisao kao Fred Kremenko i najprije objasnio: Nisam kamenog srca. A zatim dodao i stihove: U noćnoj tami, dok mi smo sami, nebo se plavi. Ti mi se javi.
Filip nije ništa poslao. Otvorila sam novu poruku i napisala:
Filipe,
oprosti što tek sad odgovaram na tvoju poruku, pokvaren mi je komp, a okolnosti su bile takve da ti se nisam mogla javiti ovih dana. Kod prijateljice sam i koristim priliku da ti napišem koji redak. Sutra putujem, počinje likovna kolonija na otoku Zrinu, bit ću daleko od internetske veze. Vraćam se za desetak dana. Nadam se da će moj laptop dotad biti popravljen.
Do tipkanja,
Lucija.
To je bilo dovoljno. Isključila sam računalo i izišla na balkon gdje je Tamara zalijevala svoje mirisne biljke i brzim pokretima kidala osušene cvjetove. Nasmiješila se i pogledala me onim nekim bespomoćnim pogledom; bila je brižna poput starije sestre koja nikako ne može primiriti onu mlađu, svojeglavu i vjetropirastu.
- Hvala ti. Idem sad - rekla sam i cmoknula je u obraz.
- Dobro, javi mi se još sutra prije nego što pođeš. I ne zaboravi mi ostaviti ključ od stana - upozoravala je Tamara prateći me do vrata.
- Neću zaboraviti. Javim se pa ću svratiti da ti ostavim ključ. Ćao.
- Joj, vi ste umjetnici svi malo šašavi – čula sam je kako gunđa za mnom i dovikuje:
-Bok!
Izišla sam iz zgrade i zapuhnuo me topao južni vjetar koji još uvijek podsjeća na toplinu ljeta. Krenula sam dužim putem do stana, htjela sam uživati u šetnji, osjetiti blagi miris jeseni u zraku i osluhnuti šuškanje lišća.
Došavši u stan, večer sam provela čitajući knjigu sve dok nisam utonula u san.
Sutradan sam obavila sve pripreme za putovanje; odnijela izraditi još jedan ključ od stana i ostavila ga Tamari, otišla do najbližeg servisa, ostavila laptop nekom tipu kojeg sam tamo zatekla i ukratko mu objasnila što se dogodilo. Morala sam primijetiti - koliko god je dobro izgledao, toliko je ostavljao dojam nepristupačne i hladne osobe. Sasvim službeno i bez osmijeha preuzeo je računalo, a ja sam rekla da ću doći po njega za desetak dana.
Izišavši iz ureda gospodina Ozbiljnog, uputila sam se u stan. Sljedećeg sam dana otputovala.
Vrijeme je na otoku brzo proletjelo. Dani su bili sunčani i topli, a u našoj je koloniji bilo sjajno raspoloženje. Ipak, u mojim je mislima bio neki nemir, pitala sam se što je s Filipom. Kad smo počeli komunicirati, privukla me njegova osobnost, navikla sam se na dopisivanje s njim i sad mi je to već jako nedostajalo.
Kad smo napustili Zrin i doputovali na kopno, moj je nemir poprimio nevjerojatne razmjere i ubrzo sam se našla u internet-caffeu govoreći sebi da sam zbilja šašava, ali što sad, bilo je to jače od mene.
U mojoj je pošti bila vrlo kratka Filipova poruka:
Lucija,
molim te, čim se vratiš, javi mi kad se možemo vidjeti, jako je važno.
Na kraju poruke bio je i broj njegova mobitela.
Obuzeo me neki čudan osjećaj kad sam to pročitala i brzo sam natipkala sms:
Filipe,
slobodna sam sutra poslijepodne, nakon 16 sati.
Pozdrav,
Lucija
Iste je minute stiglo njegovo pitanje: Možemo li se naći u 16.30? Čekat ću te na početku Marulićeve ulice.
Napisala sam da mi to odgovara, a onda se dosjetila da uopće ne znam kako ćemo prepoznati jedno drugo, no to se pitanje izgubilo u mojim uzburkanim mislima. Predvečer sam doputovala kući.
Bila sam vrlo nestrpljiva i sljedećeg su dana sati jako sporo prolazili.
U dogovoreno vrijeme uputila sam se prema ulici u kojoj smo se trebali sresti. Prilazeći, ugledala sam muškarca koji mi je bio okrenut leđima. U ruci je držao nekakvu torbu. Je li to on?
Okrenuo se kad sam prišla sasvim blizu. Obuzela me nevjerica. Preda mnom je stajao onaj isti gospodin Ozbiljni, ali ovaj put s najljepšim osmijehom koji sam mogla zamisliti. Iz torbe je izvadio moje računalo.
Post je objavljen 05.09.2008. u 21:00 sati.