Hrvatski politički dječji vrtić ovih dana trpi zbog odlaska jednog svog člana. Miroslav Škoro uzeo je svoj pribor iz pješčanika: kanticu, lopaticu i grabljice i rekao je dečkima da se on više neće igrati.
Zločesti su mediji potpuno iskrivili percepciju javnosti o političarima. I sad ta javnost ima vrlo loše mišljenje o mnogim svojim vlastodršcima: da se bave politikom samo zato da bi ostvarili svoje interese, da većinu onoga što čine – čine iz koristoljublja, a ne za opće dobro, da koriste svoj položaj kako bi osigurali budućnost sebi i svojim bliskim suradnicima, istomišljenicima i – naravno, krvnim srodnicima.
Kad bi se raspršila ta medijska prašina, znali bismo da je sve to neistina i da u hrvatskoj politici nema afera. Niti ima korupcije, niti su političari koristoljubivi, niti je ikad bilo gospodarskih, privatizacijskih i inih vrsta lova u mutnom. Nije li Dragan od Prosvjete davno izjavio da na našim fakultetima nema mitologije?
I sad nama tu neki mediji bacaju pijesak u oči…
A kad se p(r)ogleda (istini u oči) – nisu ni mediji bez grijeha, ali ipak, njihov je zadatak da prvi bace kamen (oni koji se usuđuju). Činjenica je da i u medijskim kućama politika ima svoje prste, činjenica je da se vrlo često i vrlo vješto bave manipuliranjem i da su udarne vijesti - one iz crne kronike.
Ne bi li mediji, između ostalog, trebali biti i korektiv u društvu? Upozoravati, kritizirati, analizirati… No ne treba zaboraviti da društvu daju upravo ono što to društvo želi. Mediji su vrlo uspješna tvornica zabave i obmane, lažnih ideala, pogrešnih uzora koji se nameću mlađim naraštajima.
Na vrlo sofisticirane načine kroje stavove javnosti. Primjerice, jezikom kojim priopćavaju vijesti. Tako se može čuti da se nešto dogodilo na dalekom Haitiju (jer, taj je Haiti ionako Bogu iza tregera pa se zbog toga ne trebamo brinuti) ili da je riječ o zabrinjavajućim događajima, zastrašujućim vijestima.
Najviše se ističu negativni primjeri. Ono što je dobro i pozitivno – to je manje zanimljivo. Većina društva to očito prihvaća, a ono što se dovoljno dugo ponavlja na isti način – postane navika. A mediji neprestano ponavljaju isti obrazac.
Baš kao što se ponavlja i spomenuti profil političara. Da nisu mnogi (i toliko puta) pokazali ono što im se pripisuje, ne bi ih javnost percipirala na takav način.
Pa zar baš taj isti Škoro ne pjeva:
kakvo je to došlo vrijeme i brat brata vara
kud nas vode loše sluge loših gospodara
svaka laž je trn u kruni mojih predaka
a gdje je istina
Post je objavljen 06.09.2008. u 14:20 sati.