Tri sata poslije podne. Vruće i sparno. Prometna ulica. Parkiralište s lijeve strane ceste. Ulazim u auto. Ne želim znati koliko stupnjeva pokazuje termometar. Otvaram prozor, jasno mi je da će odlazak s parkirnog mjesta potrajati malo duže. Kraj je radnog vremena, vrlo prometna ulica, kolona automobila nepregledna.
Dok polako voze sasvim blizu mene, razmišljam hoće li se tko sjetiti ostaviti malo mjesta i propustiti me preko lijeve trake u desnu, da napokon mogu ići kući. Nema nade. Gledam ih kako prolaze i u jednom se trenutku kolona zaustavlja. Pogledam udesno prema autu koji se zaustavio pokraj mene. Gledam i ne vjerujem. Dva starija muškarca okrenuta prema meni zlurado se smiješe. Očito ih veseli izraz bespomoćnosti na mom licu – taj je osjećaj, uvjerena sam, bio vrlo uočljiv. Naravno, nije im palo na pamet da me propuste. Štoviše, situacija ih je očito zabavljala.
No onda je ipak naišao jedan dobronamjerni vozač lijepih manira i pustio me da prođem. Na njegovu licu izraz razumijevanja, na mom – zahvalnost.
Toliko se toga vidi na ljudskome licu…
Taj detalj u komunikaciji tako mnogo otkriva da bih katkad voljela da to zaboravim uočiti. Dok promatram što poručuje nečije lice, u mojoj se glavi zbiva svojevrsni "simultani prijevod".
Lijep je osjećaj vidjeti srdačan, razdragan izraz lica. Nasmiješeno lice koje uzvraća osmijeh. Izraz iskrenosti i razumijevanja. Lice osobe koja pozorno sluša. Nenadmašan je osjećaj kad je ono lijepo i pozitivno na nečijem licu odraz zajedničkog raspoloženja dviju osoba.
Nasuprot tomu, neka lica otkrivaju: neiskrenost, zavaravanje, podcjenjivanje, zluradost, zlobnost, dvoličnost… Pozornom su promatraču očite te neugodne poruke čak i onda kad ih druga osoba pokušava prikriti.
Podsvijest režira ono što se odigrava na našem licu i općenito – u govoru tijela. Kako ono što želimo pokazati i prenijeti drugima, tako i ono što želimo prikriti. Sve se reflektira.
Dogodi se da o određenoj osobi imamo neki neobjašnjiv osjećaj koji nas upućuje na oprez i potiče nas na sumnju. Vjerojatno ono što nazivamo intuicijom. Nešto već zabilježeno u našoj podsvijesti; možda izraz lica koji smo već vidjeli, iskustvo koje smo proživjeli, ali ga nismo dovoljno osvijestili pa se javlja kao takav nedefiniran osjećaj.
Možda bi trebalo malo više vježbati. Ne samo kad su negativna iskustva u pitanju. Koliko puta površno doživimo osjećaje koji nas obuzmu kad promatramo neko drago lice. Znamo da je to lijepo i da se dobro osjećamo. A zaboravljamo izoštriti nijanse…
Post je objavljen 08.09.2008. u 21:30 sati.