Kad sam nedavno pisala o problemima s računalom, Pegy mi je u svom komentaru napisala: Znaš kako se kaže - svako zlo za neko dobro. Ostala mi je ta rečenica u mislima i nekoliko sam se dana pitala što je to što bi u spomenutoj situaciji moglo biti dobro.
To je pitanje postalo još zanimljivije kad je laptop trebalo spojiti na internet, odnosno riješiti zavrzlamu s wirelessom. Ljubavni trokut: kućno računalo-router-laptop. Ili… Bermudski trokut – možda bi to bio primjereniji naziv, s obzirom na zagonetnost situacije. Odnesem li ga na posao, bez problema se spaja na internet, sve funkcionira. Vratim se doma – neće pa neće.
Da ne biste pomislili da sam ga ja "stručno" umrežavala – moram reći da se tim pitanjima bavio informatičar koji zna što radi, međutim, bez uspjeha.
I tako, dok smo tragali za mogućim rješenjima ili, bolje rečeno, za potencijalnim rješavateljem čudnovate bežične zamršenosti, jednog sasvim običnog popodneva u mom dvorištu...
Zatekli se brat i ja u čimbeničnoj raščlambi koječega. Čista dokolica. Zadubljeni u taj dubokoumni proces, gotovo nismo ni primijetili da nam se približava netko na biciklu. Prilazi nam mladić koji maše i pozdravlja se s mojim bratom, vedar i raspoložen pozdravlja i mene i nekako mi se učini poznat. No, poznata je i moja problematika s pamćenjem lica. Pokušavam smjestiti to poznato lice u neki kontekst, ali – ne ide.
Dok sam ja tako kontemplirala (po dobrom starom običaju), oni su već obradili temu i dilemu oko spajanja na internet. I ne samo to, uslijedila je munjevita akcija jer je naš gost rekao da on to zna riješiti i da je to njemu – pet minuta posla.
U međuvremenu još uvijek nisam uspjela odgonetnuti odakle mi je poznat. No ubrzo je i to otkriveno – pitao me radim li još uvijek na istome mjestu. Potvrdila sam, a zatim mi je opisao situaciju u kojoj smo se sreli i što sam učinila, odnosno kako sam mu pomogla u jednom za njega važnom trenutku. Kraće rečeno – kad se našao u nekakvoj uzročno-posljedičnoj gabuli.
Zapamtio je detalje, prepričao mi situaciju koje se ja gotovo i ne sjećam; naime, u trenutku kad se sve to događalo, postupala sam sasvim spontano i nisam ni mjerila ni kalkulirala, jednostavno sam pomogla jer sam to htjela i mogla učiniti. Bez bilo kakvih očekivanja u stilu – pamti pa vrati.
No život zaista smišlja čudnovate zgode. Poslao je dotičnog da se proveze mojom ulicom baš u trenutku kad je meni trebalo pomoći. On kaže – sitnica. Ali za mene – velika sitnica. I to je ono što je važno. Kad pomognemo nekome jer je to za nas – sitnica, a toj osobi znači mnogo više. Tako je iz tih sitnica izrastao jedan vrlo lijep i velik osjećaj. Jer, kad spontano, iskreno i od srca učinimo neko dobro – to se dobro uvijek vrati. Kad-tad.
Pegy je bila u pravu. Svako zlo za neko dobro. Pa tako i zavrzlama s računalom. Dobar je osjećaj…
Post je objavljen 02.09.2008. u 22:50 sati.