Zagrljaj toplog ljeta

31.08.2008., nedjelja

Polako isplovljava ljeto. Za njim ostaje miris smilja i sunčani žar skriva se ispod pramca. U daljini se naziru jedra. Na napukloj stijeni bijeli se trag od soli. Pospremam boje u maleni brod. Toplinu žute, poljubac crvene, zagrljaj plave, smiraj zelene i srebrni odsjaj mora na kojem se ljeska mjesečevo svjetlo. Na licu osjećam dodir vjetra. Miriše pokošena trava. Zapisujem sjećanja u sjeni starih vrba. Dozreli grozdovi imaju okus jeseni. Kao da se uvukla sjeta u posljednji dan kolovoza iako još nisu izblijedjele boje... Toplina žute... Poljubac crvene... Smiraj zelene u zagrljaju plave... I lepršavi snovi maslačka... čekaju vjetar da ih ponese...

- 18:40 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Slime

27.08.2008., srijeda

Kad na ljetni dan padne zastor oslikan sivilom uspavanih oblaka koji polagano prate putanju vjetra, kao da u mojim mislima zatitra neki zov daljine. Teško je opisati taj osjećaj zapreten negdje duboko u meni; osjećaj koji je davno utisnut duboko u dušu mojih predaka. Postoji kao neuništiv zapis što ga baštine potomci, kao trag i kao neraskidiva veza s dahom planine i stoljetnim kamenom. Odavno je u mojim mislima tinjala ideja o posjetu jednom mjestašcu koje se smjestilo u biokovskoj sjeni blizu zelenooke Cetine. To je Slime – rodno mjesto pjesnika Josipa Pupačića. Tko se onoga sjeća, što je doživio, on dvaput živi, rekao je hrvatski putopisac Antun Nemčić. Prolazak pokraj golemih omiških klisura i pogled na Cetinu nezaboravan je osjećaj. O ljepoti te rijeke pisao je i pjesnik Pupačić; to je ushićenje koje osjetite i shvatite onog trena kad je ugledate: Bože moj - Cetina! Vodila nas je Cetina od Zadvarja prema Slimenu. Došavši na odredište, našli smo se u zagrljaju popodnevnog mira što ga pruža to malo mjesto podno planine. Pogled prema susjednom selu Željeli smo posjetiti rodnu kuću pjesnika Pupačića. Ljubazni su nas mještani uputili kamo trebamo ići. Odlučili smo prošetati do pjesnikove kuće. Putem smo susreli dvojicu desetogodišnjaka; odmah su nam priskočili u pomoć, potražili su gospođu koja ima ključ i ubrzo smo razgledavali pjesnikovu ostavštinu, rukopise pjesama, fotografije... Pjesnikova kuća Rukopis Razgovor je bio vrlo ugodan i vrijeme je brzo prošlo, no doznali smo nešto zbog čega bi se kulturnjaci trebali posramiti, počevši od onih lokalnih pa do onih u ministarskim foteljama. Članovi obitelji sami su uredili taj maleni muzej i sami se brinu o njemu. Drugim riječima – nije bilo (i nema) pomoći mjerodavnih koji bi trebali biti zainteresirani . I nema nikakve inicijative da se organizira kakva kulturna manifestacija posvećena pjesniku, da to mjesto dobije ono značenje koje mu pripada. Napustili smo Slime razmišljajući o tome koliko još Cetine mora proteći dok se u našoj kulturi ne isperu razne nepravde... Dok se to ne dogodi, čitat ćemo stihove, čuvati nezaboravne slike i opisivati dojmove svima onima koji žele otkriti Slime.

- 22:30 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Netko se tek zagrijava, nešto se već pregrijalo

24.08.2008., nedjelja

Ne mogu se koncentrirati. Da, znam, znaaaaaam, dugo me nije bilo. A lijepo sam vam rekla. Samo me niste ozbiljno shvatili. Bila sam na godišnjem od posla. Pa sam bila na godišnjem od godišnjeg. Nakon toga na godišnjem od bloga. Sad sam na nekakvom prisilnom godišnjem od računala. Po nekom nepisanom pravilu - kako se približava ljeto, tako me počinje ispunjavati neka slutnja računalne katastrofe. I što je najgore, svakog se ljeta ta slutnja obistini. Počelo je jednog ljeta s modemom. Klasična priča. Munje i gromovi „sprašili“ mi modem. Sljedećeg je ljeta neki malo prpošniji i razigraniji spoj grmljavine sa strujom „sredio“ napajanje. U međuvremenu je kućno računalo uputilo posljednji pozdrav hard-disku i nikad se više nisu vidjeli, a najnoviji je slučaj s prijenosnim računalom. Ako bude sreće, bit će problem s baterijom, ali sve mi se čini da je i taj mekušac izgubio „pamet“ i da je od hard-diska ostalo vrlo malo hard. Svaki ovaj redak nastaje teškom mukom i naporom mog kućnog računala. I dobrom voljom mog brata koji trenutačno nije u svojoj sobi pa se ja igram podstanara. Nakon svih lomova i slomova, to je računalo jedan vrlo osjetljiv i zahtjevan stroj. Brzina mu baš nije vrlina, al' zato je - veličanstveno spor! I sad, najjednostavnije bi bilo – ako je slučaj nepopravljiv – kupiti novo. Ima tih čuda po pristupačnim cijenama. N'da... Samo što sam prije toga kupila fotoaparat koji sam duže vrijeme „vrebala“ zbog malo manje pristupačne cijene. I tako, sad imam fotić, ali nemam računalo; tj. imam dva. Jedno ne daje znakove života, drugo vegetira. Ali zato imam fotić pa pokušavam... Ispadne i gdjekoja dobra fotografija. Uspijem li štogod iskemijati zahvaljujući dobroj volji i milosti Kutije Koja Zuji, možda na kraju posta i ugledate kakav snimljeni prizor. Za početak. Polako, za zagrijavanje. A onda ću vam pisati, pričati... Nadam se da ste mi vi dobro, zavirit ću... Pozdrave ostavljam.

- 22:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #