Muškarac s brkovima

29.04.2006., subota

TRI LITRE KRVI

29. travnja (gdje su stolovi crvenkasti)

Vani je jugo i Split. Unutra je maglica i London. Iz cetiri zvucnika, jedan band. «Dire Straits». Splitska kvadrofonija. To je kada z-vukovi dolaze sa sve 4 strane svijeta. A ovce se uspanice! Psi prolupali od trave, pastiri na tabletama, a pastirice se valjaju u blatu velegrada (umjesto na sijenu na selu). Tesko sranje. Ovcama prijeti klanje, a one se zbile jedna uz drugu – i bleje. Z-vukovi se kese, oblizuju i slizuju. Oni su zalizani i slizani. U coporima. Ilitiga: korporacijama. Organizirani, efikasni i racionalni. Ne osobito hrabri ali zato inteligentni. Zedni (nase) krvi. «Tri litre krvi, ti si mi bio prvi»- kazuje vucic pocetnik zaklanom janjetu na izdisaju.
«Slobodna» na vrh naslovnice stavila fotku Juroslava Buljubasica. Poduzetnika, politicara, rotarijanca itd. «Drugovi su bolji od gospode, a Tito je bio veliki politicar»- vedi on u vrhovnom naslovu. Ajde, druze Buljo, dokazi: budi mi jamac za kredit! Za tebe je to sitnica, za mene krupnica. Moram invenstirati u novu tehnologiju (bolji fotoaparat, laksi laptop, veca kamera, plazma televizija). Spremam se u Europu, moram biti adekvatno naoruzan. Kao artizan novog doba. Moji radovi moraju biti visoke tehnicke izvedbe i zato mi treba visoka tehnologija. Znas da zanat znam, bio si mi centralni gost u mojoj prvoj emisiji «KUSTRINICA» na (onda tvome?!) STV-u. I izgubio si okladu: gledatelji su zvali i telefoni su zvonili kao da smo svi bili goli u studiju. A govorili smo o odnosu sponzora i kulture. Nes ti atraktivne teme za siroke narodne mase! Ali ja svaku temu ucinim atraktivnom. Jerbo sam atrakter, ARTAKTER i karakter. A to ljudi cijene, to ih privlaci i uvlaci u moju medijsku sferu. Zato mogu i od telefonskog imenika napraviti interesantnu tv-emisiju. Sve ti je to pitanje dara, rada, strasti i – ne krasti!
Latin odlazi u Madrid, Hrvatska ostaje bez «Latinice». Preostaje joj «Kustrinica». Kustravo, bez dlake na jeziku (ali s dosta dlaka po prsima, bedrima i pod pazuhom), provokARTivno i – eroticno! To je tele-vizija novog doba. Ljudima treba uzbudjenje i razbudjenje, glavometanje i - medjunozno umetanje. Pa je vuk sit, a ovce su na broju. Ovako niti su vukovi siti niti su ovce na broju. To je tako kad sa samo novci broje, a o ovcama se ne vodi racuna. To je tim neopravdanije jer najveci brojcanici novaca su ljudi koji su se, takorekuc, prekjucer spustili iz sela u grad. Da li oni zato spustaju svome gradu? Uzdizu sebe, spustajuci njemu?! A najnize mu spustaju kad ga u nebo uzdizu. Te Split ovo, te Split ono, te nema meni Splita do Splita, te ja najvolin Split, te Splite grade- velo moje misto malo, te najlipsi Splite na svitu, te ja na celo Splita, te ucinit cemo Split jos lipsim i starijim, te-ve, te-le, te-te-es...
PROFESIJA: SPLICANIN. Tako ce se zvati moj dokumentarac o njima, tim Splicanima od formata-tata, tim profesionalnim «zaljubljenicima» u Split i sve splitsko, koji su od svoje «ljubavi» napravili unosni biznis. To je otislo toliko daleko da je dovoljno reci da strashno volis Split, da novine i tele-vizije to prenesu, i vec si ozbiljan kandidat za celo, uho, grlo ili nos grada. Stvar je to preozbiljna pa trazi veliko smijanje. Vrijeme je za nove stihove na staru melodiju: «SMIJE SE ISTOK I ZAPAD, SMIJE SE SJEVER I JUG»! Smijanje je doslo do Sjevera: cak se i Torcida pocela smijati tim igrama «bilih» i «bijelih». Gotovo je s takvom igrom (u kojoj samo neki dobivaju sve, a ostali nista)! Pocela je nova igra za novo doba: u njoj dobivaju svi! Ili svi gube. Kada se i Jug bude grohotom nasmijao, to ce biti znak da je utakmica gotova i da su gube izgubili. A da smo mi dobili.
I zato, po ovom danasnjem jugu, poceo sam skakljati Jug, da bi se on na kraju najsladje nasmijao. Ha-Ha-O!!!

- 11:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

TRI GRACIJE KROACIJE

29. travnja (after midnight)

Oko ponoci i po sam pristigao u foyer HNK, ocekujuci da cu uletit u gro partyja nakon zatvaranja Marulovih dana. Po onoj: poslije festivala, fiesta! Zatekao sam tek par poznanika i nepar poznanica za i uokolo sanka, a docekalo me je njihovo gotovo pa ismijavanje. «Ala njega, pa sve je gotovo, nagrade su podijeljene, ice je pojedeno a pice popijeno A di si dosad»?! Do tada sam bio u «Po bota», davao sam prvu cetvrtinu intervjua «New York Times»-u. Novinar Alex mi je postavljao po tri pitanja (o Splitu) a ja njemu po jedno (osobno). Nas je razgovor trajao tri pive. Nastavit ce se danas, on the Sun light. Uz kavice. I lavice.
Kad bijah dijete, stanovao sam na Pjaci. Za toplih ljetnjih veceri cuo bih riku lavova iz ZOO-a na Marjanu. Taj sound (dubok i topao, mocan i tuzan) prelazio bi preko zaspalog grada kao da dolazi iz njegove najvece dubine. Odozgo a odozdo! Split contradiction. Nisam tada imao blage veze sto je to kontradikcija niti sam znao sto znaci «split» na engleskom (ucili me francuski u osnovnoj skoli), samo sam osjecao. Intenzivno. Sve. All that split of Split. A nikoga nije bilo u blizini da mi to prevede, da mi to protumaci. Morao sam se sam pobrinuti za to. Potrajalo je nekoliko decenija. Sada znam too much. Pa sam, kada prigoda nalaze, splitski tumac Splita. Putnicima namjernicima. Koji su takjodjer Splicani, ma od kuda dosli. Jer inace u Split ne bi ni stigli.
Split story teller (ubuduce: SST). I am sorry but it s true: Smoje Novog doba (samo bez Ivanisevica, Tomica i Hribara, molim!). Ziv (previse?), s njom (premalo?), ne skitam (putujem) i ne pitam (pitaju me). I zato - taj. Sam. O, sam! I kad sam u mnostvu. Tada pogotovo. U samoc i -s mnogima. Puna soba nevidljivih gostiju. Govore jedan po jedan. Za razliku od vidljivih. Oni govore svi u jedan glas. Cije drustvo preferiram? Pitanje je, kao i svako, nagradno. Larpurlartistima je nagrada tocan odgovor, o ostalima nek se pobrinu sponzori.
Otkucalo je dva i po. I to je po bota. Hocu li stici do tri? Tri musketira (a bilo ih je cetiri), tri gracije (za tri dimenzije), tri ratna druga (bila su tri svjetska rata?), tri dame (jace su, u pokeru, od tri decka), kuca na tri kata (za trostrukog Hrvata), umri muski u tri dijela, Trinidad (tamo da otputujem?!), treca sreca, trobojnica, tromedja, trokut, tromjesecje, tribunal, Tristan i Izolda, trijumvirat, Tripalo (Mika), Tristam Shandy (svakako procitati!), troskok, trimaran, tri palme na otoku srece, tri puta tri, tristeza, trivijalno, tri kralja, trica spadi, tri iz matematike, tronozac, trozubac, Trojstvo. Skoro ce tri ure. Taman dok sejvam ovaj tekst pa ga kopiram u novi post.
Tri tocke...

- 02:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.04.2006., petak

DRKANJE I DRUKANJE, PUSENJE I GUTANJE

28. travnja (prije materina rucka)

Dalmatincima, pogotovo Splicanima, mater je njihov PRVI DILER! Ona je ta koja razvija od malih nogu kod svog sina ovisnost o njezinoj spizi. I tako ga, dok on jos ne zna za sebe, ucini ovisnim o sebi. Kasnije ne moze vise ziviti bez nje. Treba mu njena doza barem dva puta dnevno. Njegov primarni dop: materin rucak i materina vecera. Oni koji se uspiju napola osloboditi, veceravaju neku fast-food splacinu ali kada ih oko dvi ure trzne uvjetovani refleks, oni napustaju prijatelje usred razgovora i cure usred flertovanja i odlaze, kao navijeni, doma. «Na obid»! To mi je definitivno najmrza lokalna sintagma jer me uvijek iznova podsjeca da sam okruzen robotima od krvi i mesa. MATERINIM SINOVIMA.
Polumuskarcima, polu-slobodnima, polu-razvijenima, polu-retardiranima. Dokurcile su mi njihove mentalne polucije, kojima zaljevaju jedni drugima glave, kada se nadju skupa za nekim stolom ili sankom. A nalaze se redovno, godinama, decenijama. Na istom odstojanju od iste mete. Uvijek iste polu-suplje price, uvijek isti polu-prazni odgovori na uvijek ista polu-ozbiljna pitanja. Njihove seanse su ili DRKANJEili DRUKANJE. Nema tu pravog razgovora, a onda ne moze biti niti ikakvoga dogovora. Svatko je u svome filmu, svatko seta svoju kozicu (rijec «film» na engleskome znaci «kozica»), svakoga boli kurac za bilo koga. Ukratko, pizde vec od jutra pa do rucka ogladne od pustih verbalnih polucija. Onda kao gladni psi navale na materinu spizu. Iza obida ubiju oko, a navecer si zatvore i ono drugo, poluotvoreno. Od svakog ocekuju klapsko pjevanje, nikakvo soliranje i razmisljanje vlastitom glavom. Ja cu tebi progledati kroz prste lijeve a ti meni kroz prste desne ruke, ja cu izdrkati pred tobom svoju dnevnu dozu verbalne sperme a ti preda mnom izdrkaj svoju, ja necu cuti glupost koju si mi rekao i jucer i prije misec dana a ti se pravi da nisi cuo moju. I tako ce nam, lipo i glupo, proteci godine, decenije i zivoti. U meko. Kao jajima u sorbulu.
A vole i popusiti jedan drugomu, onako, u prolazu ili sjedecki, za nekim okruglim pletenim stolom. To im dodje kao medjusobna afirmacija. Ja vrijedim – ti mi ga pusis, ti vrijedis – ja ti ga pusim. Totalna pusiona! Zato sto su ovdje svi najbolji, najjaci, najveci i najvrijedniji. Nema medju njima nijednog koji bi bio small ili medium. Ma kakvi, svi su XXXB (3 puta extra-big)! Bombardiraju ti BIG-ovi jedan drugoga i svakoga u blizini, tonama verbalnih bombi od kojih boli glava a novcanik nije nista puniji. Ma MIG-ovi su prema njima ruska sala mala!
Kerum se neslano nasalio s novinarima «Slobodne Dalmacije» (ne i sa slobodnima). Nije dosao javno preuzeti svoga najnovijega «Ferrarija» pa da ga uslikaju judi od fotoaparata i opjevaju judi od pera. Nas covik jednostavno nije dosao, a nasi judi su mu popusili! To je njihova igra: pravila diktira onaj s najvecim i najskupljim! Autom. Najveci autist jebe sve ostale, male, autiste. On uziva, oni gustaju. Opca jebaona! Nad svima se dizu politicari kao najveci jebaci. Oni mogu jebati i Keruma. Izgleda da ga i jebu. Sam je to kazao za novine, da ga jebu s hotelom «Marjan». Pa se zali kako je tesko zajebati te politicke jebace. Priznajuci tako da u nas ne jebu novci (niti momci) nego – starci! STARCI NAS SVE JEBU! Oni koji su nas ujebali, ti nas i najvise zajebu.
Politicari su starci po definiciji. Kada se covjek vise ne osjeca mladim i erektivnim, pocinje se baviti politikom. Da bi se osigurao za stare dane. Nije vise mlad, kreativan nikad nije ni bio, erektivan jedino kad je (novcem, autom, pozicijom) bio nadmocan – sto mu drugo preostaje nego se baviti politikom?! Sto je plice u sebi, to je dublje u politici. Zato nas i mora jebat tako duboko! I jos dublje!! Boli njega kurac sto nama ispadaju oci od njegove jebacine!!! Ma ni da predahne, da zapali cigaretu ka pravi muskarac pa da onda, nakon cik-pauze, opet nastavi s jebom. Niti cuti. Nego zove i stranacke drugove da nas izjebu, organizira redaljku na nama dok mi stenjemo i preklinjemo. Na kraju, kada se svi izredaju na nama i posvrsavaju nam po licima, oni prazni i umorni zastanu i zagledaju se u nas svojim umornim i praznim ocima. Iz kojih struji toplo, ljudsko pitanje: «A zasto nas ne volite»?
Ljubavi su nase gladni, eto sto ime je! To ih muci i izjeda, to ih sprijecava da potpuno uzivaju dok nas jebu. Osjetljivije medju njima pogadja i impotencija radi toga, a neki pate od ejaculatio precox-a pa prerano svrsavaju po nasim zacudjenim facama. Jadni ljudi! Nije njima lako. Njima se dize tesko (iz njihovih fotelja), a spusta im se lako (s njihovih vrhunaca u dolinu glasacke baze). Trebamo ih razumjeti i suosjecati s njima. I pomoci im koliko god mozemo! A mozemo, ako hocemo. O, itekako im mozemo pomoci! Da nekako prebrode svoj mandat bez ozbiljnijih psiho-fizickih posljedica. Oni nas non-stop jebu, a to nije nimalo lako, to iscrpljuje. Ne smijemo biti tako bescutni, ne smijemo biti tako ravnodusni spram njihovih problema i briga. Moramo biti jos meksi i podatniji i osloboditi se predrasuda. Pa sta da se od tebe, covice, trazi da mu jos i platis nakon sto si mu ga popusio i progutao njegova obecanja!? U tome je baza, klica, caka i kvaka! To je taj post-povijesni obrat prema kojemu je Kopernikov pickin dim!! Shvati ga i prihvati, nas covice!!! Suti, pusi, gutaj i placaj!!!!
Moram ti nacrtati zasto?! Tko muci, dva uci, Tko pusi, dva rusi. Tko guta, nece skrenuti s njihova puta. A tko placa, ostat ce bez gaca. Pa onda, kada nabuja kriticna masa tih bez gaca (sankilota), izbit ce i u nas francuska revolucija. Onu smo, od prije 3 stoljeca, prespavali, nemojmo ovu sada preskociti. Eto zasto!
A sad svi mars na pusenje.

- 16:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

BARBARI, BAROVI I BRODOVI

28. travnja (u jednom velikome splitskom lokalu)

Zivot u Splitu i Hrvatskoj stalna je sok terapija. Pocinje odmah ujutro, nakon prve kave, cim izidjem u vanjski svijet. Fax kojeg sam jucer poslao iz poste na jedan splitski broj, nije stigao. Objasnjenja nema. Poslao sam ga maloprije opet, a sluzbenica je provjerila njegov primitak. Onda sam stigao u ovaj lokal i odmah s vrata – drugi sok! Novi stolovi, iritantno crvenkaste boje, lakirani i zato jos odbojniji. A noge stola opiturane u hladno zelenkastu. Splitsko-dalmatinski trip lijevog predznaka: u glavi gori vatra a noge hladne, u plicaku. Na zidovima slike starih jedrenjaka u ocvalim drvenim okvirima. Pod: crno-sivkasti kvadrati, postavljeni dijagonalno. Pokraj sanka: visoke stolice i stolovi od tamnog drva. U dvoru: metalne stolice. Skraceno: LSD. Liberalna stranka Dalmacije. Strancica, politicki nepostojeca, ali iako neformalna jako mnogobrojna. Cine je svi ti provincijalci i provincijalke (poluobrazovani i poluafirmirani, poluodrasli i poluprolupani, polutikanti i trafikanti) koji bi oblikovali te svoje male svjetove po svojim proizvoljnim estetikama i zivjeli u njima po svojim privatnim etikama. Nesposobni i nevoljni prihvatiti opca nacela i univerzalne vrijednosti. Zatvoreni u sluzave opne svojih otockih mikro-kozmosa, stalno u strahu da ostrica necijeg maca ili neciji ostar jezik ne probode te njihove sarene mjehure u kojima lebduckaju, negdje izmedju neba i zemlje.
Za Europu potpuno nespremni. Ni za dom spermni. Bez snage da se suoce sa cinjenicama o sebi i svojim zivotima. Zato su im drugi, kao tema, na prvom mjestu, a sami sebi su na zadnjem. Mentalitet je to sluganski, u najboljem slucaju konobarski. Mora tako biti: ako te drugi poznaje bolje nego ti sam sebe, onda on tobom gospodari a ti mu sluzis. Lukav gospodar nece upotrebljavati silu (jer ona radja otpor) nego manipulaciju (pa veselo mases repom dok mu donosis pice i umjesto konkretne napojnice od njega primas apstraktni kompliment). Providno za vidioce, neprobojno ocima zamantanih i natripovanih suncem svoga neba. Za umrit od smija onima koji na to gledaju svisoka, tuzno do suza onima koji gledaju ocima srca. Ta stvarnost naseg covika.
Nije bolja ni realnost nase zene. Evo jedne. Konobarica je (a da sta bi drugo bila?!). «Kako vam se svidjaju novi stolovi, Ante»?- upitala me, spustajuci mi kavu pokraj laptopa. «Ne svidjaju mi se uopce»!- odbrusih joj iskreno. «Nema veze, svidit ce vam se kad se priviknete» - cuj nju. «Necu se nikad priviknuti na ovaj nesklad» - dobacim joj, u odlasku (njenom). «Nema veze, vi ionako uskoro putujete»- bila je njezina plitka replika. A sta bih drugo?! Najbolje je svemu ovomu okrenuti ledja i otputovati (najdraze mi je brodom). Inace bih morao drzati stalno oci zatvorene a usi pokrivene, da ruznoca i glupost ovog vanjskog svijeta ne zagadi moj unutanji. Da ga ne razgradi i ne svede na svoje niske mjere. Dugo sam ga i pazljivo gradio, da bih sada dozvolio tim domacim barbarima da mi ga razruse. Ne dolazi u obzir! Jos su visocije podici svoje kule i jos bolje utvrditi svoje bedeme. Imam dovoljno vruceg ulja za izljevanje na njihove glave, ako krenu osvojiti moj zamak. Ostat ce, kao i do sada, s druge strane ekrana moga laptopa.

- 12:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.04.2006., četvrtak

COVJEK ILI SJENA, MORE ILI TEK PJENA

27 travnja (prestala je padati)

«Nemojmo prejudicirati unaprijed»-kako bi rekao jedan moj bivsi kolega, novinar «Slobodne». «Bacio si, Ante, dubioznu loptu u Kerumov sesnaesterac» - dodao bi drugi bivsi, sportski novinar. Po prvome se moze prejudicirati i unatrag, a po drugome dubiozno znaci duboko! To znaci «sumnjivo», bivsi kolega sportski. Isti mi je rekao, prije desetak godina, zaustavivsi me na skalama: «Ti moras pisati tako da te razumi moja mater»- gledajuci me kao nogometni sudac u oci i s uzdignutim kaziprostom. Ja sam imao spremljen odgovor vec godinama unaprijed. «Znas sta, Rejo, ne zanima me uopce da li me tvoja mater cita a kamoli da li me razumi! Niti me interesira kuzis li i ti ista u mojim tekstovima. Jer ja ne pisem ni za tvoju mater ni za tebe»!Ostao je zabezeknut: «Nego za koga»? «Za tvoju kcer»- rekoh mu kratko. Set-mec lopta, s obe polovice mozga. Ostao je «paf», kao da ge je pogodio «RAF», okrenuo se na petama i sisao. Ja sam se pak uspeo u kulturnu rubriku.
Sto sam mu time u stvari kazao? Da ne pisem za one koji odlaze nego za one koji dolaze. A tada je u «Slobodnoj» vladao nepisani zakon: «Pisi tako da te Rejina mater razumi»! Drugim rijecima, da te razumije svaka nona i svaka baba pa cak i vlastita mater. Meni nikada nije palo ni kraj pameti pisati tako.Bilo mi je dosta sto pisem na materinjem jeziku, jos da me i vlastita mater razumi!? No way. Ja sam, de facto, uvijek pisao za Oca jer jedino On moze sve razumjeti. A mater, nju sam prepustao materijalistima. Lenjin je zato i htio, po svojoj oporuci, biti pokopan kraj materina groba. Za zivota dijalekticki materijalist, poslije smrti pored materinih kostiju. Dosljedno. Nisam taj. Nemam bradicu, samo brkove.
Drugovi iz CK-a nisu postovali njegovu posljednju volju. Vicenco Blagaic sigurno bi. Ali njega tada nije bilo ni u desetljetki. On je dosao mnogo kasnije, taman na vrijeme da ugosti na «Boat show» PRP-a Malnara. Sad se ja pitam: mora li se svaki covjek kod nas koji se zeli obogatiti ili postati predsjednikom zvati Zeljko? Zeljko Kerum, Zeljko Malnar. Sta je s nama, Antama? Koje drzave da postanem predsjednik? Ne mogu one bivse, njezin je bio moj imenjak. Kojeg poslovnog imperija da budem vlasnik? «ANTALANDA»? «ANTECA»? I da jesam jednoga, biste li kupovali kod mene s osmjehom? Ne biste, ja bih vam s osmjehom prodavao (ali moj osmjeh nikada ne!). Sta da radim onda? Da se ubijem ili samo opijem? Kakav smisao ima moj zivot kad nisam ni ekonomski tajkun niti politicki tajfun? Postojim li uopce, kad na racunu nemam niti milijun eura? Jesam li iole vrijedan postojanja kad me na jahtu («sa dvi terace») ne zove Zeljko Prvi a na odojka sa Sevom me ne poziva Zeljko Drugi?
Molim citatelje moga b/r/loga za pomoc. Odgovorite mi na ova pitanja jer ja sam ne mogu. U dubokoj sam egzistencijalnoj krizi. Ne znam vise jesam li covjek ili sjena, more ili tek pjena. Vita jela, u gori zelen bor, cekam vas reaktivni odgovor.

- 18:30 - Komentari (70) - Isprintaj - #

TELE I VIZIJA

27. travnja (dok kisa sipi ko iz kabla)

Moj radni dan pocinje u 9 ujutro, a zavrsava u ponoc. Ne stignem ponekad na obiteljski rucak, koji put sam gladan. To je dobro za umjetnika. Svaki mora proci kroz period poznat kao «umjetnik u gladovanju». Barem oni najveci kroz to nuzno prolaze. Osrednji se pak najduze zadrze u periodi «umjetnik u plandovanju».
Prezaposlen sam i potplacen. Ne zalim se. Mojih pet (europskih) godina tek dolazi. 13-a sam euro zvijezda. Ne vide me jer sam plave boje, identicne boji podloge europske zastave. I u sredini sam kruga. Kada se budem zaletio prema njoj, kao alkar na konju, drzeci koplje u desnici a lijevom cvrsto uzde, gadjat cu sebe a pogodit cu nju. U sridu.
Ona je visoka, atraktivna i plava. Natasa Bebic. Bivsa kosarkasica i (izgleda) bivsa tv-voditeljica. Zali mi se da joj ne placaju nista a napravila je cak i 5 emisija unaprijed. Na njezinoj nadmorskoj vidini stvari su jasne: ako vise i bolje radis, bit ces visocije pozicioniran i bolje placen. Je, tako je s druge strane Jadrana, u Italiji, gdje j uspjesno skakala i ubacivala koseve. S ove, balkanske, strane stvari stoje obrnuto: sto si bolji, to ti je gore a sto si uspjesniji to ti je kazna za uspjeh veca. Kad si jedan od «nasih ljudi» onda stvari stoje naopako na kvadrat: sto manje i slabije radis to si vise na cijeni i bolje si placen.
Dobro jutro, Hrvatska! Buon giorno, Natasha! «Od 4 splitske televizije triba napraviti jednu pravu»- pise mi ona u sms-u. Je, je, certo ali tko da od 4 krive napravi jednu pravu? Samo medijski car to moze. Ne mislim ni na Berlusconija ni na Buljubasica. Njih dvojica su (ubuduce) BB – bez brkova! Ne mogu ni da hoce. Prava televizija se radi bez dlake na jeziku. Ne moze ni Kerum ni kada bi to zelio. Novaca ima ali samo novcem se ne moze napraviti ni dobar film ni uspjesan nogometni tim pa ni prava televizija. Nego jedino ovako:
Potrebna su dvojica: jedan koji ima VIZIJU i drugi koji ima TELE. Prvi sam ja, drugi je Kerum. On ima zlatno tele, mene ima moja vizija. Skupa smo televizija koju svi zele. Umjesto da ispunjava sam sebi zelje (bas je pravi Zeljko!), kupujuci preskupe igracke (auta i jahte), Kerum bi trebao ispuniti zelju citavoga grada, cijim gradjaninom tako zeli (na pogresan nacin) postati. Morao bi upotrijebiti svoj um (nije slucajno Ker-um!) i usmjeriti ga pravom cilju tj. pravoj televiziji. Koju mogu napraviti samo pravi ljudi. A njih nema puno. Sretna okolnost je sto ih ja znam sve, a oni koje ne znam znaju mene. Ja, dakle, mogu formirati citav tim I biti mu trener. A Kerum vlasnik tog tv-kluba. Kao sto je Berlusconi vlasnik «Milana». I to je to.
Stvar je jednostavna: koliko je Kerum financijski mocan toliko sam ja duhovno. Mi smo, dakle, pravi par. Ja, kao Michelamngelo (rodjen sam 6. ozujka, kao i Buonarotti), on kao Lorenzo di Medici, zvani Magnifico. Kerum i Kustre (ubuduce: K&K), to je renesansa! Sam Kerum ili samo Kustre, to je srednji vijek!! Sto zelite, sto hocete? Mrak srednjeg vijeka u kojemu se bijele samo Kerumove jahte i XXL-auta? I u kojemu svijetle samo Kustrine rijeci? Ili hocete renesansu u kojoj svi imaju PERSPEKTIVU? Jer renesansa, to je perspektiva! Procvat i srednjih i malih poduzetnika, uzlet svih zanata i vjestina, budjenje svih kreativnih snaga! Ovako kako je sada, to je feudalizam. Kerum kao mega-feudalac a vi kao njegovi kmetovi!
Prije ili poslije, feudalizam mora okoncati, a mracni srednji vijek mora zamijueniti svjetlo renesanse. Uzaludan je otpor tom povijesnome kretanju. Samo se bez veze iscrpljujete,opiruci se neminovnim promjenama. Prihvatite ih i one ce prihvatiti vas. Odbijete li ih, bicete i sami od njih odbijeni. I ostat cete u mraku i neslobodi. To je pitanje vlastitoga izbora. Nitko to ne moze odluciti umjesto vas. Svi koji su se odlucili za renesansnu perspektivu i gradjansku slobodu, neka mi se jave! Moj email je: ante.kustre@st.t-com.hr. Tko dijeli moju viziju naci ce se, ako hoce, na K&K televiziji. Ispred ili iza kamere, kao urednik, redatelj, voditelj ili snimatelj. Ajmo curice, ajmo djecaci; andiamo ragazze, andiamo ragazzi! Doslo doba da se prava tele-vizija proba!!

- 11:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.04.2006., srijeda

ZENE, OCI I USI

26. travnja (tocno u podne)

«Puca mi glava»!- pozalila se djevojka u bijelim hlacama prijateljici u crnim, u prolazu. «Ti moras izraziti sebe i svoju misao inace bi eksplodirao»- ironicno mi je dobacio stari poznanik na ulici. Njega moram ispraviti, a djevojku nadopuniti. Ne bih ja eksplodirao, da se ne uzrazavam, nego bih implodirao! To jest: urusio se iznutra i tako, umjesto sunca, postao crna rupa. Djevojci pak glava puca jer ne nosi sesir! Zene, naime, imaju glavu da bi ih boljela ili da bi nosile sesir na njoj. Koja se odluci za glavopokrivalo, izbjeci ce glavobolju. Prosto «ko pasulj», «ko ptica koja prosto zrakom leti»! Prosto ali ne i priprosto. Priprosta je ameba, s kojom Huellebecq usporedjuje zenu, a on nije prost nego uspjesan. Novi izdavac mu je ponudio ugovor na 1.300.000 eura da prijedje kod njega. Michel (mon bel) ga je nonsalantno potpisao.
Da sad zovnem konobara, ne bih cuo od njega «Presto, dotore» jer sam u Splitu a ne s druge strane Jadrana, u Anconi. Sjedim sam za stolom, zasticen sigurnosnom zonom koju mi stvara laptop na stolu. Ovdje mnogi izbjegavaju covjeka koji cita na javnom mjestu a svi onoga koji javno pise. U pravu su, citanje je zarazno, pisanje je zarazno, dobro raspolozenje takodjer. Najbolje je izbjegavati one koji citaju i pisu dobro raspolozeni. Pokusam li dozvati konobara pucketanjem prsta i povikom «Garcon!» svejedno cu ispusiti. Od tragova francuske revolucije i prosvjetiteljstva u Splitu je prezivio jedino Pero Francuz. Najocuvaniji primjer francuske osvjetljene i prozracne arhitekture, Trg republike tj. Prokurative, najpraznija je javna povrsina u Splitu. Njome se usudjuju proci tek rijetki slobodni gradjani. Oni nemaju horror vacui, nije ih strah praznog prostora slobode pa ga popunjavaju. Masa ga Splicana ispunjava tek za trajanja Splitskog festivala ili kad nagrnu na neki politicki miting. Ja tada izbjegavam njih.
Najveci kompliment koji sam dobio od jedne zene glasi: «Meni ne bi bilo dosadno s tobom ni na pustom otoku». Meni bi ipak bilo, tu i tamo. Bez papira bih mogao pisati samo po njezinoj kozi. Njoj bi bilo bolno a meni prebolno,kada bih ispisao svu povrsinu njezina tijela. Kada bih bio na pustom otoku sa stotinu zena pa da mogu po njima pisati, izdrzao bih deset godina. Onda bih potrazio izdavaca. I otplovio na sedmom valu s otoka. Kada bih ga nasao, vratio bih se s njim na otok i on bi tiskao moj multi-zenski tekst s nihovih koza.Najprije bih napravio jednu fotografiju: stotinu ispisanih zena na pjescanoj plazi, azurno more ispred a palme iza njih i ja u sredini, izmedju njih. To bi bila dijamantna sredina! A knjigu bih potpisao kao ANTE DIJAMANTE. I bila bi bestseller, svjetski. Ne pretjerujem, nes ti svijeta!
Komentari na moj blog/os kazu: «Krace, krace»! A moje teme mi sapucu: «Dublje, duze»! I ja ih slusam. One su kao zene, vole dublje i duze. Jedna mi poznanica zamjera sto «neprimjetno prelazim s teme na temu». Nego bih trebao prelaziti primjetno?! Pa ja zivim u maloj, provincijalnoj i okatoj sredini,medju zidovima starim 17 stoljeca i punim usiju.

- 14:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.04.2006., utorak

DVA-TRI BRATA HRVATA

25. travnja (before midnight)

Dan mi je zapoceo talijanskim pjesmama, a i zavrsava njima. Da sam ga proveo negdje u Italiji, a ne ovdje, u Hrvatskoj, rekao bih da je to bio skroz dobar i ugodan i lijep dan. Ovako to ne smijem to reci jer ne bi bilo tocno. Dva brata Hrvata, s kojima sam pokusao razgovarati dva sata u njihovom nedavno otvorenom lokalu, pokvarila su mi raspolozenje ali ne i apetit. Potrosivsi na njih prilicno energije (tesko je govoriti drvu) osjetio sam vucju glad, pa sam je otisao utaziti na domjenku u kazalistu. Sada se opet trosim, pisuci ove retke. To je moj nacin odrzavanja linije: output mi je uvijek veci od inputa.
Kod doticne hrvatske brace nije tako; mirniji brat ima isturenog kucnog ljubimca oko pasa (citaj - veci stomak) dok napredniji brat ima bradu (ali nakon sto je stvorio svoju, nije pomogao i drugima da im naraste njihova). To jest: input im je veci od outputa. Pa su stoga u stalnoj splitskoj kontradiklciji (ubuduce: SSK) – svakako bi htjeli biti insideri ali ostaju outsideri. Zasto? Iskljucuju trecega! Misle da njih dvojica mogu sve sami: dati ime lokalu, urediti interijer po svome gustu, po svome ceifu izabrati slike koje ce visiti na zidovima i svu dobit dijeliti samo izmedju sebe. Malo sutra, puno morgen, never! Nece ici naprijed. A ici mora. Onda, znaci, ide i ici ce unatrag. Jer negdje mora ici, ne moze stajati na mjestu. Takav je zakon zivota.
Prije par godina ta dva Hrvata (Karakas bi rekao «dirljivo glupa» ali «kara» znaci «crn») su otvorila jedan cocktail-bar u centru centra Splita (koji je eks-centar). A da mene nista pitala nisu, ni za misljenje, ni za savjet, ni za tocnu informaciju. I taj je njihov projekt zivotario neko vrijeme, zatim pao u plitku pa u duboku komu da bi okoncao u kompletnom stuporu. Jednostavno, u njemu nije bilo dovoljno gostiju da bi donosio barem minimalan profit pa su braca bankrotirala. Previse su se oslonila na krvnu vezu a premalo dali znacaja duhovnom bratstvu i Duhu kao takvom. Mislili, eto, da je sve u drvetu sanka, u sastojcima cocktaila i vitaminima mjesanih salata. A da je nista ili tek minimalno u Duhu. Materini sinovi. Mater-i-ja-listi. Pa su posve zasluzeno ispusili. A na gresci naucili nisu. Oni su ponavljaci.
I evo ih opet, u istoj gresci, nekoliko metara dalje od pocivajuceg lokala. Doticni pokojnik je bio rodjen kao mrtvorodjence pa nije ni mogao zaziviti. Jedan mu je brat dao ime «17 stoljeca»,a krivo ime odvelo je sve u krivo (i ponudu i uredjenje interijera i zvuk i svjetlo). Ajde, probajte reci naglas: «Nadjemo se kod «17 stoljeca»! Spetljat cete se jezikom. Pa sta i da se nadjete tamo, sto da radite medju svim tim stoljecima? Da stojite kao rimski stup ili da sutite kao spomenik? Glupost samo takva. Ali jos i ovakva: na vratima i na cjenovnicima ime je bilo napisano ovako: «XVII stoljeca"! Glupost na kvadrat! Jer to se tocno cita: «Sedamnaesto stoljeca». WVII je, naime, rimski redni broj a dodat je ( bez poznavanja i latinske i hrvatske gramatike) jednoj nasoj rijeci na silu. Nakaradni spoj koji je rezultirao skaradnoscu njegova poslovanja. Prav mu budi!
Braca su, of course, katolici ali plitkog kopa. Bradati, naime, vjeruje ljudima a razrogacio je oci kada sam mu citirao: «Vjeruj samo Bogu svomu. Ja nisam tvoj Bog da bi mi vjerovao, nije ti ni brat a niti ni ti sam sebi. U ljude imaj povjerenja, ali ne vjeruj nikomu i sve provjeravaj, ponajprije sebe»! On vjeruje da ce lokal biti pun (a sada je skroz naskroz prazan), vjeruje i da su (odbojne i totalno neprikladne) slike na zidovima privlacne a vjeruje i da ime nije toliko bitno. To jest: ne vjeruje da je stvaralacka moc prave rijeci tako velika niti da je destruktivna moc krive rijeci tako ocigledna. Rijecju, ne vjeruje u Rijec-Boga niti u Boga-Rijec.
U uvjerit ce se. Lokal zasluzuje da bude onoliko pun koliko su puni glava i srce njegovog gazde. Ako je njegova glava puna negativnih misli a srce negativnih emocija onda ce slicno privuci slicno pa ce lokal biti pun negativnih likova. Ako je glava pak prazna i lokal ce biti prazan ili ce u njega navracati tek praznoglavi. To je tako ocigledno da naprosto bode oci onomu koji vidi ali onomu koji samo gleda morat ce se samo ukazati. Na koncu, covjek koji odbija mudrost Rijeci osudio se na nemilost brojki. Kasa ce mu, u konacnici, pokazati tko je bio u pravu.
Vrlo skupu skolu placaju hrvatski ponavljaci. Jeftinije bi ih doslo skolovanje ne nekom europskom univerzitetu. Barem bi naucili gramatiku i logiku. I spoznali temelj uspjesnog poslovanja, a to je podjela rada i suradnja! "C-O-O-P-E-R-A-T-I-O-N" - napisao je tri puta na skolskoj tabli Henry Ford, kada su ga novinari pitali koja je tajna njegova poslovnoga uspjeha u automobilskoj industriji. Njegov bi hrvatski pandan, gdin Ferdo Fordic, sigurno napisao: "N-A-T-I-O-N"! Pa bi pao na ispitu. Ovom povijesnom, naravno. I tako bismo dobili jos jednog ponavljaca. Koliko ih je, razredi su postali pretijesni. Imamo ih za izvoz samo sto ih ne mozemo izvesti jer razvijeni svijet ne prima robu s greskom.

- 23:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TOO LATE BLUES

25. travnja ( s pogledom na sjedece Splicane na Rivi)

Jedan je Splicanin «trijumfirao u Parizu». Tako pise u «Slobodnoj» na zadnjoj stranici. To je Oliver Dragojevic osvojio publiku u kultnoj «Olympiji». Vijest prvorazredna ali iz svijeta kulture pa zato objavljena na zadnjoj stranici. Najveci dio publike cinili su nasi ljudi iz dijaspore, a bilo je i prilicno fanova koji su lipo tamo potegli cak iz Dalmacije (Oliverova torcida). Car nase estrade tako je trijumfirao kao svoj pred svojima ali na statusnom stranom terenu. Tim je koncertom dobio zavrsni zlatni pecat na karijeri i nakon Olimpa on nema nigdje drugdje nego na nebo. Na simbolicko-religioznoj ravni, tim je nastupom sluzbeno potvrdjeno njegovo «bozansko porijeklo» i utvrdjen njegov status «polubozanstva». Kako se Dioklecijan drzao sinom Jupitera (vrhovnoG rimskog bozanstva) tako i Olivera Splicani drze carom i bogom domaceg podneblja. Bas kao sto je u carevoj palaci bilo mjesta samo za jednog, Dioklecijana i nikog drugog, tako je u Splitu i okolici samo jedan nerikosnoven i nezamjenjiv, Oliver i samo on, a svi ostali moraju zivjeti u njegovoj sjeni. Ili biti njegovi klonovi (a njih nam, fala caru, ne nedostaje). I cekati da on umre, kako bi tek tada zauzeli njegov tron.
I tako nam prolaze godine, decenije i zivoti. Cekamo da umre Tito, pa onda cekamo da umru Tudjman, Izetbegovic i Milosevic, sad neki cekaju da umre Oliver, a mnogi ostare cekajuci da im umru roditelji (pa da dodju do malo zraka, nesto stambenog prostora i pinkicu slobode). A ovi dugovjecni i zilavi, ne daju se godinama, kao ona famozna Ines. Pod stare dane pocnu igrati tenis, u sestoj deceniji turbo im proradi penis, kad odu u mirovinu osnuju najagilniju i najborbeniju stranku, a prije nekoliko mjeseci jedan je starac umro u Sinjskom polju, jebuci jednu iz svog sela u kuruzi. Da sam Smoje, kao sto nisam ni Dante, uskliknuo bih sada (na veselo odobravanje citalackog puka): «Pa ko ovo more platit»!? A ja cu, buduci da nisam niciji klon, retoricki pitati : «Pa ko ovo moze pratit»!?
Dioklecijan je bio iznimka koja potvrdjuje pravilo medju rimskim carevima. Oni su obicno zavrsavali s bodezima u ledjima ili otrovani, a on je umro prirodnom smrcu, u poznim godinama. Oliveru ce 61. godina (koji mjesec manje-vise) i on je, de facto, puno blizi grobu nego koljevci. (Sad je trenutak da se podsjetimo ove: od koljevke do groba, najljepse je doba! ) I muzika mu je, ruku na srce, penzionerska, da ne kazem staracka. Uvijek isti melankolicni spori ritmovi, iste razvucene melodije i isti «stuf san svega» stihovi. Kroz njegove pjesme razvlaci se vec godinama trulo jugo, izmedju harma se provlaci zadah sumpora sa splitske Rive, u tekstovima bolno skripjedu stare kosti, a ritmovi su mu daleko od Afrike (pradomovine ritma) koliko su mu glazba i stihovi udaljeni od beskompromisne ekspresivnosti i ranjive emocionalnosti jednoga Jacquesa Brela. I zato mu ja necu zapjevati «Ne nous quitte pas».
Njegov pariski trijumf dosao (mu) je prekasno. Ono sto je trebao dozivjeti najkasnije do 40-e godine zivota, dogodilo mu se na pragu starosti. TOO LATE BLUES! A to je najveci splitski evergreen, taj blues. Splicanima sve dolazi kasno ili prekasno, u velikom ili enormnom zakasnjenju u odnosu na njihove vrsnjake ili kolege u Europi i svijetu. Kada se drugi drugi put rastavljaju, Splicani se prvi put zene; kada se drugi spremaju za mirovinu, Splicani hvataju zalet za uspon u karijeri; kada drugima djeca prvi put bjeze iz kuce, Splicanima prvi put na pamet pada da bi trebali napustiti roditeljski dom. O, zalosti do kosti! «Ja disperan san, judi»- pozalio bi se Oliver. A kako i neces biti, Splicanine, kada ti je pola zivota proslo u cekanju, neckanju, kalkuliranju, odugovlacenju, glumatanju i djiravanju a druga ce ti polovica, po svemu sudeci,proteci u grintanju, kukanju, kunjanju, optuzivanju drugih i pravdanju sebe.
Oliver je nesumnjivo najveci SPLITSKI PJEVAC svih vremena. Kroz njegova usta progovorio je staracki, reumaticni i grintavi duh njegova oca, Dioklecijana, i propjevala je dusa njegove lijepe, uspavane i nerazvijene majke, Dalmacije. Engleska je dala u kulturnu bastinu, izmedju ostaloga, jednoga «Olivera Twista», a mi smo dali sami sebi jedinoga nam Olivera. Prvi je Oliver svjetska tj. internacionaolna vrijednost, drugi je najveca zvijezda na nacionalnom nebu i car ciloga splitskoga svita. I zato mu evo naziva s kojim moze mirno otici u povijest: OLIVER SPLICANIN.

- 19:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.04.2006., subota

JEDNA PREVISE, DVIJE PREMALO, TRI TAMAN

22. travnja (after midnight)

Danas je dan Zemlje. U toj kuci, u natalnom horoskopu,, nemam nijednu planetu. Preferiram pokretnine. Like nomad. Sloboda izrazavanja i sloboda kretanje – moje dvije najdraze slobode! Prva slana, druga slatka. Treca je i najveca: sloboda odlucivanja tj. sloboda izbora. Zapravo, sve tri slobode su JEDNA JEDINA VRIJEDNA SLOBODA, A TO JE SLOBODA KRETANJA! Sloboda izrazavanja me pokrece od sebe drugima (svima uokolo), a to je ponajprije unutarnje kretanje. Ono zatim postaje, kroz putovanje, vanjsko i pretvara se u slobodu kretanja. A sloboda izbora opet upucuje na kretanje po etickoj vertikali: hocu li gore ili dolje tj. desno ili lijevo. I onda ispada da si slobodan u punini ako si trostruko slobodan. Sjedi, dobar!
Zemlja se vrti oko svoje osi. I oko Sunca. Koje se tolikom brzinom vrti da izgleda da stoji na mjestu (ovo je moja poslije ponocna hipoteza, do koje sam dosao na intuitivni pogon). Sve se na zemlji vrti oko smrti. Oko seksa i novca, a kod nekih obratno. Za neke se Zemlja vrti presporo (pa zijevaju), za druge prebrzo (ti mlate pare), za trece se dobro vrti, taman brzinom kojom se treba vrtjeti (takvi su u zlatnoj sredini). Opet trica, opet cu sjesti!
Koliko mogu kostati tri fotografska negativa? 300.000 dolara.Zasto ne?! Zavisi ciji su i tko ih zeli kupiti. Oni se mogu nekomu i pokloniti, a to ne umanjuje njihovu trzisnu cijenu, naprotiv. I opet dolazimo do slobode: pokloniti, razmijeniti ili prodati. Zavisi kakvi ste vi i kakav je onaj komu poklanjate, s kim razmjenjujete ili komu prodajete. O SLANA, O SLATKA, O KISS-ELA SLOBODO! Koga sloboda tri puta poljubi, ne moze vise zivjeti bez nje. Ili njih. Jer, podsjecam, tri su u jednoj. Jedna previse, dvije premalo, tri taman! I jos jednom tri pa cu i treci put sjesti.
Sad cu zapaliti cigaretu, popiti jos gutljaj bezalkoholnog ozujskog (rodjen sam u ozujku) i ugasiti laptop. Zatim cu sjedeci zamijeniti lezecim polozajom. Laku, mirnu i ugodnu noc zelimo vam nas trojica: Ante (ime) i (veznik) Kustre (prezime)!

- 00:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.04.2006., četvrtak

INDISKRETNI SARM PROLETERIJATA

20. travnja (u drugom splitskom kaficu)

Sinoc sam bio ko-scenaristom, redateljom i glavnim glumcom trodimenzionalnog filma «INDISKRETNI SARM PROLETARIJATA». Trajao je 4 sata, a u u njemu je sudjelovalo nas troje: jedna zena i dva muskarca. Zanr? Multi-kofeinska komedija (s plesom i pjevanjem). Seksa je bilo za izvoz (u razvijene, zapadne zemlje). Mentalnog, naravno (nastupali smo u javnom prostoru pa smo pazili na cudoredje) Slobodni smo umjetnici, naime, i stoga odgovorni. Moj je jezik radio brzinom automata kalasnjikov pri rafalnom pucanju.Ona se multiorgazmicki smijala (do suza). Pogadjao sam mete (teme i probleme) kao najisplativiji ruski izvozni artikal. Koji je jos uvijek najbolja puska na svijetu. Nemamo slucajno iste inicijale, automat kalasnjikov i ja (AK).

Upravo mi Brian Ferry potvrdjuje navode, pjevajuci «Right stuff». Pogadjam precizno u svim klimatskim i mentalnim uvjetima: u (balkanskom) blatu, u (hrvatskoj) zabokrecini, po (dalmatinskom) jugu, na (splitskom) suncu. Pojedinacno i rafalno. Municije imam za posljednju dalmatinsku diviziju (kakve li novokomponirane sintagme!). DIVIZIJE ARTIZANA! Vrijeme partizana je proslo svrseno, prica je to iz 20. stoljeca, a ovo je (jeste li primjetili, braco i sestre croatske?) XXI centhury. Umjesto puske - kruska, umjesto tenka - thinkpad, umjesto topa - laptop. A UMJESTO RATA - ART! Ne zaboravite se podsjetiti (pred art-akciju) na onu: ART IS SEXY! Njoj dodajte i ovu: SEX MEANS - MONEY! Budite ARTaktivni (a pa cete biti i atraktivni), budite spermni (pa ce vam se kese napuniti), budite provokARTivni (pa cete i vi imati Huellebecqovog psa).

20. travnja (od 8 i po do 9 i po)

Splitska divizija broji oko 15.000 ljudi u naponu snage. Nezaposlenih. Mozda je to cak citava armija, ne znam, nisam bio u JNA. Oslobodjen radi slabog vida. Minus sedam na oba oka. (Valjda po jedan minus za svaki smrtni grijeh.) Dosao ja na regrutacijski pregled. Kaze mi doktorica: «Skini naocare»! Ja ih skinuo, a ona uprla stapom u najvece slovo na tabli pa me pite koje je. «Je li se vi to salite»?-pitam ja nju. «Dobro, mozes ici na pregled sluha». Ta je doktorica sjedila pokraj otvorenog prozora. Pozvala me da sjednem pored nje i da joj primaknem glavu. Meni postalo zanimljivo. «Koje je ono stablo»?- prosapce mi na uho, pokazujuci glavcm prema prozoru. Mene prodjose trnci. «Bor»-odgovorim, sapcuci. «Ma ne to! – uzvikne ona. Trebas ponoviti sto te pitam. Ajmo, iznova»! Pa mi opet dosapne isto pitanje, a ja joj tiho odgovorim, kao jeka:»Koje je ono stablo»? «Bor – kaze ona glasno. I nasmije se. «Mozes ici, dobro cujes».
Vidite, od malih preko srednjoskolskih do visokoskolskih nogu razlikovao sam se bitno od Milosevica («Ne cujem dobro»!) i bio sam vise nalik Tudjmanu («Ne vidim dobro»). Sluh uvijek ima nadmoc nad vidom jer se bitno objavljuje rijecima. Zato Milosevic nije ni imao sansi protiv Tudjmana u tom ratnom sahu.
Nakon pregleda sluha dosao je na red pregled treci i najveci. Jedna visoka, crvenokosa Zidovka, markantnog (i radi toga seksipilnog) nosa bacila je pogled na moje spolne organe. Ja sam stajao pred njom spustenih gaca. Vrijeme je u meni teklo u slow motionu. Vani su cvrkutale pticice, bilo je proljece i ja sam bio u proljecu svoga zivota. Onda je vrijeme stalo. Meni se pred ocima crvenilo od njene kose. Mozda se na vrhu pojavila i kap njegove rose, ne znam, nisam gledao dolje. Ona mi dolje nije nasla nikakve zamjerke. «U redu je, mozes ici» - kazala je, hvatajuci se za penkalu i upisijuci nesto u moj karton. «Vec»?!- pitao sam je/se poluglasno. «Je»- bila je kratkog jezika koliko je bila duge kose. Podigao sam gace i napustio medicinsko polje. Na bojno nikada nisam ni krocio. «Oslobodjen sluzenja JNA u miru, u slucaju rata podlijeze ponovnom regrutacijskom pregledu».
Armija nezaposlenih uvelike odredjuje duhovno, emocionalno i materijalno stanje Splita. Ima Split jos jednu armiju – armiju navijaca. Ona je mnogobrojnija i punoglasnija. Njezin elitni esalon je Torcida. Ta je monolitna, organizirana i motivirana. Treca je armija primitivaca. Ostalo su, pomijesano, svi ostali, na celu sa zaposlenima. Moze li se tu govoriti o unutarnjoj okupaciji Splita od te tri armije? Moze. A smije li se? To je pravo nagradno pitanje, na kojeg cemo vas za sada ostaviti bez odgovora. Potrudite se i vi malo, budite trudbenici duha pa ce vam se, u trudovima, roditi neka ideja.
Nikada nisam de facto pripadao nijednoj armiji. Ni kada sam de iure bio nezaposlen nisam se osjecao uniformiranim. Naprotiv, jos vise sam se osjecao civilnim, a radio sam punom parom, objerucke. Kao zaposlenom novinaru «Slobodne» bilo mi je dovoljno raditi jednorucno. Tu sam cvrsto drzao mastojrski stupanj u duhovnoj disciplini zvanoj MASTER-BATION! Onda su dosli zanatlije, kao u Shakespearovom «Snu ljetnje noci», i zauzeli glavne pozicije. Postalo je tijesno a jelo prijesno i ja sam odsetao u slobodu. Jos sam na njoj. Uzivamo oboje. Ponekad promijenimo pozu pa je ona nada mnom. Meni ne smeta, promjena veseli.
Sinoc je, dakle, bila vesela vecer. Izudarali smo brige na veselje, da se sve zlatilo od zvjezdane prasine! Bilo nas je troje pa smo cinili drustvo, bilo nas je malo ali «manje je vise», bili smo trijezni od alkohola ali pijani od sladora radosti i slatkoce ljubaznosti. Umjesto sampanjca ispijali smo duhovitosti. Umjesto da pocnemo s pivom a zavrsimo s kavom, mi smo okrenuli naopako ovaj naopaki svijet pa smo najprije udarili po dva espressa svaki. Onda je dosao red na mene i ja sam narucio kod mlade konobarice: «Casu vode – za mene i casu slobode – za njega! A damu pitajte sta loce». Dama je na eks popila kriglu smijeha. Bili smo kao molekula vode: nas dvojica kao dva atoma vodika (Ha-Ha) a ona kao atom kisika (O). Zajedno: HA-HA-O! Ona – lijepa i obla kao slovo (zato je i zovem «zenom O»), nas dvojica - markantni i vitki (kao super-provodni vodichi).
Najvise su nas zapravo opijale rijeci! Uzivali smo u njihovoj opojnoj i razbudjujucoj moci. Jos dok smo pili prvu kavu shvatio sam i odmah podijelio shvaceno: «Znate sto siromastvo cini od ljudi? Kofeinske ovisnike! Siromasni piju kavu jer je najjeftinija. Ili caj, ako su skloni ocaju. Mi nismo, mi smo bica strasti, dakle, kofeinisti»! To je bila moja prva zdravica. Kasnije smo ih jos nabrojali malo mnostvo. Oko ponoci smo dosli u drugi lokal. Tamo je mnostvo bilo vece. Mi smo bili zvijezde i njihove veceri. Nasa publika je uzivala, manje od nas ali skupa s nama, u splitskoj prepremijeri nasega najnovijeg filma «INDISKRETNI SARM PROLETARIJATA»! Scenarij pisemo svaku vecer, ja ga ujutro prepisujem. Trazimo pravoga redatelja i prvoga producenta. Zainteresirani - javite se prije nego sto bude kasno! Tko brze scenaristi, njegova je rezija! Tko s vise novca ko-scenaristkinji, njegova je!! Producentura.

- 15:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.04.2006., srijeda

KVASAC I PRASAC

19. travnja (u jednome splitskome stanu)

Ambijent jako utjece na mene. A i ja na ambijent. Stvar je uvijek uzajamna ili je polovna. Ja volim nju, a ona mene ne – pola ljubavi. Ona voli mene, ja njenu prijateljicu – cijela ljubav ali u razlomku. Dakle, kad je ambijent bucan i primitivan (a to ide ruku pod ruku) onda je moj ministar untarnjih poslova uznemiran (jer trpi agresiju okoline) pa angazira moga ministra vanjskih poslova (koji okolini uputi depeshu ili ultimatum). To je ovaj tekst. No, ponekad je dovoljno da samo pokazem svoje oruzje (laptop) pa se okolina stisa ili prorijedi. Na bucne (koji su «teret duhu») obicno djelujem tako da postepeno, brze ili sporije, napuste bojno polje i premjeste se u neki drugi lokal (ako im je bas do nastavljanja lokanja). I ja ostanem fino sam za stolom u kutu, nikom na putu, svoj na svome (putu).
Na kultiviranije djelujem kao magnet: privlacim ih u svoju orbitu. Oni meni ne smetaju, ni ja njima, naprotiv. A vlasniku lokala to nikako ne smeta, dapace, koristi mu. Jer mu povecava profit. Kako? Jednostavno. Moje pojacano sebetrosenje kroz pisanje (ili razgovaranje) inducira povecano trosenje gostiju i publike. Pa onda oni vise piju (a manje se opijaju) i bolje razgovaraju (manje se nadmecuci). Tako svima dobro. A samo vlasniku i korisno. Dokle? Dok ne shvati da mu do porasta profita dolazi preko rasta intenziteta moga unutarnjeg sagorijevanja. Kada to prihvati, doci ce mi sam i ponuditi sponzorstvo u obliku besplatnog pijenja njegovih kava i sokova, u odredjenom iznosu i na odredjeno vrijeme. Ako je pametan («BE SMART. SUPPORT MY ART»). Ako nije, ja cu promijeniti lokaciju i lokal pa ce se profit povecavati nekomu drugomu. Dok i njegovo vrijeme (za ocitovanje pameti) ne istekne.
I tako zivim nomadski. Kao sto rekoh, I am no mad. Interesantno je to sto zivim svaki dan. Je li to i vama polazi za rukama i nogama? Ako jest, javite mi se, da zivimo zajedno. Tako cemo imati vise zivota! Da, dijeljenjem zivota zivot se uvecava i obogacuje. Paradoksalno? Jest, naizgled, ali kusajte i uvjerit cete se. U konacnici, tamo gdje je para-doks, tamo su i pare. One dodju zadnje (takav je redosljed zbivanja) ali dolaze sigurno. Nisu pare Godot pa da nikada ne stignu. A nisu ni gudin kojemu je doslo klanje pa skici i jurca uokolo, uspanicen od straha od skorasnje smrti. Sta ce, ruzicat, mislio je da ce rovanje po blatu i zderanje mekinja trajati vjecno. Nikada nije pomislio na smrt (a ona je najbolji savjetodavac), nikada nije gledao Hamleta s lubanjom u ruci. Neobrazovan neki prasac.
Za sto se prasca drzi? Je li za usi? A covjeka – zna se – za rijec. Uhvatio ja tako jednoga za rijec (direktorsku i hadezeovsku), bilo je to 1998, obecao on meni sponzorstvo za izlozbu u iznosu od 4.000 kn, ja otisao tiskati katalog, u njemu (kao sto sam obecao) naveo ime njegove firme (HP), poslao mu pozivnicu za otvaranje, stigao on sa suprugom (kako je i red), razgledali moje radove, popili pice, pozdravili se – i otisli. Proslo 15 dana od te veceri, zove mene vlasnik tiskare koja mi je tiskala katalog, pita me kad ce stici pare na njegov racun, ja mu kazem da ce uskoro i da kasne najvjerojatnije radi sporosti administracije (znate vec, dok diektorova tajnica proslijedi racunovodstvu a oni na moj ziro-racun). Ali kune ne stizu. Zove mene tiskar opet, a meni pomalo neugodno, vidim da je covjek poceo sumnjati u moju rijec, da se pita nisam li ga naprosto izlagao o sponzorstvu HP-a, itd. itsl.
Pa ja navratio do direktora, na kraci informativni razgovor. Primio on mene ljubazno izvanka ali cutim ja unutarnju distancu i hladnocu. Te ga pitam sto je s obecanim parama, a one sve nesto uokololo kole. I onda je presao u direktni napad: «Recite mi iskreno, je li Vi to necete uplatiti dogovoreni iznos radi one male Tudjmanove fotografije na mome velikome kolazu»? A on ce onda (konacno!) meni otvoreno: «Je, to je radi nje». Nisam mogao doci sebi, a nisam mogao ni doprijeti do njega. Covjek je u drugome univerzumu, s drugacijim pravilima. Izmedju nas KEEEJ. Da vam pojasnim: bio je to jedan kolaz, dimenzija 150 x 100 cm, sa desecima naljepljenih detalja na podlozi jedne turisticke fotografije Splita.I na njemu je (pri dnu) bila naljepljena jedna fotkica Tudjmana a iznad nje figura lijecnika koji ga gleda odozgo. U to doba svi smo znali da je i od cega je Tudjman bolestan. Kolaz (kao ni ostali moji izlozeni radovi) nije imao politickih konotacija,svi su izlosci bili vise larpulartisticki intonirani i gotovo bezazleni. A direktor je reagirao na tu benignu fotkicu kao da sam montirao bombu ispod Predsjednikovog automobila. Pogazivsi pri tomu svoju rijec (kao neoprezan pjesak govno na plocniku) i izlozivsi mene moralnoj i materijalnoj (tim redosljedom) steti. Tiskar je zakljucio da sam ga slagao i prevario, a moja objasnjenja nisu pomogla.
Ukratko, neodrzana rijec je nanijela totalnu stetu. Na sljedecim izborima HDZ je izgubio vecinu,a doticni direktor svoju fotelju. Ja sam pak dobio dobru kritiku u novinama. Izlozba se zvala «PISMO – GLAVA». U galeriji sam pokazao «glavu», u ovom blogu «pismo». Nemos tako nikako izgubit.

- 16:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

KURCI I PICKE I OBRATNO

19. travnja (u jednom splitskom kaficu)

Ima bit da smo zaista i jos uvijek i duboko ruralna kultura. U njoj se susjed dovikuje sa susjedom s brega na breg, rodjak s rodjakom s brda na brdo, dok se rodijak s rodijakom povjerljivo dosaptava u zamracenom separeu. Kod rodijaka je u pitanju biznis (citaj: prijevara), zato su tako tihi. Znaju rodijaci (kad bismo se zajebavali) za onu latinsku: “VERBA VOLANT”. Oce reci, da rijeci lete. Pa im, preventivno, podrezuju krilca da ne bi njihove verbalne pticice doletjela u usi nekog POSKOK-a ili nekom macka. Rodijaci se dobro cuvaju zivotinja koje vole jesti ptice, po posebno izbjegavaju zmije (i ljude zmijski lukave) te macke (i ljude koji, poput njih, imaju devet zivota i uvijek se docekaju na noge). S njima rodijaci ne mogu izaci na kraj a ni na pice. Zmije uopce ne piju (pogotovo zelene) a macke su vec pijane (od seksa). Rodijaci zato ne mogu uci u njihov software, a oni u unutarnji program rodijaka kad im se prohtije. Ili kad im to duznost nalaze. Ili kad im rodijaci stanu na rep. Zato dva rodijaka, u separeu u dnu kafica, tako tiho i povjerljivo suskaju.
Ruralac duboko zazire od pisane rijeci, bilo u formi dokumenta bilo izmedju korica knjige. Pisana rijec je TRAG, koji moze posluziti i kao DOKAZ, a oni izbjegavaju ostavljati tragove i nastoje unistiti dokaze. BOLJE CRNI VRAG NEGO BIJELI TRAG – njihov je zajednicki slogan. Prosta ziva rijec, to je njihov modus comunicandi. S njom mogu sta hoce. Najcesce po ovoj: ja cuo, ja precuo. Ili ovoj: ja reko, ja poreko. I za zivu rijec im se zivo jebe! Daleko su oni svjetlosnim mjesecima od one: “ROB SAM SVAKE IZGOVORENE, A GOSPODAR SVAKE NEIZGOVORENE RIJECI”. A culi su, to je, za ovu: “VOLA SE DRZI ZA ROGOVE A COVJEKA ZA RIJEC”. Culi su oni za nju a i citiraju je ponekad ali u sebi misle: “Ma drz me za kurac, glupane”! E sad, kad bi se tu radilo o nekakvom cvrstom kurcu pa, ajde de, da ga covjek uhvati za njega. Ali ni to. Obicno im je tvrdi “Marlboro” tvrdji od kurca. Malo im ocvrsne jedino ako im ga popusite. Tada se osjecaju mocno, ti nemocnici u softwareu, i dok traje pusenje dotle ih drzi taj iluzorni osjecaj. Poslije im je opet po starom: “Marlboro” im ostaje najtvrdji, tvrdji i od rijeci i od kurca.
Mogu biti u blizini onih koji sviraju kurcu prema suncu: em sto sam na suncu em sto cujem nekakvu muziku! Prema “tvrdomarlborasima” sam na sigurnoj povijesnoj distanci: izmedju nas je kulturoloski, eticki, estetski i erotski jaz (ubuduce: KEEEJ). Sviraci kurca (pun ih je Split, a i Dalmacija, valjda radi podneblja ) barenko su zabavni i poucni (ucite od njih kako ne upotrebljavati svoj instrument). Pusaci tvrdog “Marlbora” vas u najboljem slucaju mogu pouciti kako pusenje zaista prouzrokujue rak (samo ih pazljivo gledajte kako, poput rakova, idu unatrag) i da cigarete doista ubijaju ( oni to najbolje znaju, ubijati naime: vrijeme i ljude npr.).
Stvar je opce kulture (valjda?) znati da su danas “ZENE NOVI MUSKARCI, A MUSKARCI NOVE ZENE”. Tako veli jedan americki socio-psiholog. Valjda Amerikanac zna sta pise, nije postao Amerikancem preko veze niti je svoj doktorat prepisao od Ante Djapica. Konacno, njihove kurce (pardon, cigarete) pusi vecina svijeta, ukljucuji i nasu hrvatsku manjinu. Ergo, ja sa zenama izvrsno suradjujem. Valjda zbog toga sto sam ja slan a one slatke pa kad se ti okusi pomijesaju dobijamo, one i ja, dobitnu kombinaciju. Zato ja uvijek pocinjem sa slanim da bih dosao do secera na kraju. I ide nam, zenama i meni. One mi nesto obecaju pa to i ispune. Cvrsto drze rijec. Ja od toga sav ocvrsnem. Kaze ona da ce doci pa dodje, obeca da ce mi dati pa mi da, rekne da ce mi posuditi pa mi pozajmi. Kao da je muskarac. A nije, nema kurca, ima sise i guzice i macu i sve to. I obratno: kaze mi on da hoce pa onda nece, da ce mi pomoci pa ne pomogne, da ce poslovati sa mnom pa se predomisli. A nema picku. Pa ipak ispada pizda. Taj novi muskarac. Koji je u stvari zena.
Ko ga jebe? Ma znate vec : Huellbecqov pas.

- 15:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2006., utorak

RIBE I BIKOVI, POME I KUKUMARI

18. travnja (iza ponoci)

Pitam frisku poznanicu veceras: “Sta je to uspjeh u Hrvatskoj”? A mlada dama ce,kao iz topa: “Udati se za nogometasa!” Njezina prijateljica se smjeska, fiksirajuci me. “A sta je uspjeh u Europi”?- nastavljam ja s nasim malim kvizom. Mlade dame sute. “UDATI SE ZA GLAVOMETASA”- rekoh. One se nasmijase, a okice im zasjajise ( znak inteligencije). Da, popio sam pice veceras s dvije mlade, zgodne i inteligentne Hrvatice. “Europski uspjeh je, drugim rijecima,udati se za mene”- ucinio sam konverzaciju osobnijom i time provokativnijom. One su upratile moj rjeciti ples novim osmjesima i jos jednim iskrenjem u ocima. Bila je to jos jedna uspjesna vecer.
Onda je dosao konobar. Slutite kako se stvar dalje razvijala. Imate pravo, rundu je platila mlada dama meni slijeva, ja se nisam ni najmanje bunio (njena zelja je za mene zapovijed), a njezina prijateljica je sutjela (sto je znak pristanka). “Prije neki dan sam diplomirala” – objasnila je svoj galantni potez. Pretpostavljate sto. Da, ekonomiju. Rodjena je, naime, u znaku Bika kojega odredjuju rijeci: “Ja imam”. Moj pak riblji znak:”Ja vjerujem”. U znaku Bika su bili rodjeni pok. Predsjednik Tudjman i blagopocivajuci kardinal Kuharic. (Sjecate li se Franjinog strasnog uzvikivanja: “Imamo Hrvatsku”!?)Potom su na red dosle Ribe: nadbiskup Bozanic i premijer Racan. Sav se, naime, promet (automobilski, zeljeznicki, politicki, duhovni) ravna po nekakvim znakovima. U protivnome, na putu bi vladala kaoticna guzva i nesreca bi bilo mnogo mnogo vise.
Bila jedna Riba zalutala na njezin odjel u firmi i pozalila joj se: “Ja nista ne razumijem sta ovi tvoji govore! Sta je to marza? Ne kuzim vas jezik”. A na odjelu (marketinga) moje nove poznanice sve sami zemaljski znakovi. Onda Ribicu spustili kat nize, na kreativni odjel i ona tamo ozivila, usplivala se i usrecila. “Ovdje mi je super! Svi govore mojim jezikom”- izvjestila ju je prvom prilikom. I tako to ide; nek se svaki covjek stavi na svoje mjesto – i sve ide, svaka pjeva, svi sretni i uspjesni.
Ja bijah na raznim radnim i neradnim mjestima. Na pocecima moje novinARSke karijere u “Slobodnoj Dalmaciji”, gdje me tri godine zadrzase (kao pripravnika) u Gradskoj rubrici, jednoga mi jutra tadasnji urednik Zdravko Reic kaza, na kraju radnog sastanka, otprilike ovo: “A ti ces, Kustre, otici na Pazar i donijeti mi vijest o cijeni poma, kukumara i tome slicnog bilja”. Naravno da Rejo nije mogao konstruirati sintagmu “i tome slicnog bilja” jer on i nije bas duhovit covjek, ja sam je izmslio ovog casa, da mi pisanje bude zabavnije. Ali sve ostalo se zbilo onako kako sam do sada napisao i kako slijedi.
Kako je on to meni rekao, tako sam ja skocio iz stare zelene fotelje kraj prozora, u kojoj sam tada obicavao sjediti, i kao da me je netko katapultirao (tolika je to sila bila) nasao se u klececem polozaju, sa sklopljenim rukama, pred njegovim stolom. On je razrogacio oci, a ja sam zavapio: “Ne saljite me na Pazar! Posaljite me na iracko-iranski front, samo ne na Pazar”!! On zinuo: “ Pa sta ti je? Tamo bi mogao izgubiti glavu » ! A ja sam, preklinjuci ga, uzviknuo : « Bolje tamo nego na Pazaru” ! On je nacas bio ostao bez teksta, dok su se kolege i kolegice, nakon prvog soka, smijuckale. “U redu, neces na Pazar! Ne moras nigdje, radi sta znas”. I ja sam se vratio u svoju ofucanu fotelju, napola sretan (jer me ipak nije poslao na iracko-iranski front, a nije to, po svojoj urednicko-politickoj moci, ni mogao uciniti). Steta.
Tog sam mu dana bio donio prvi “Tjedni filmski barometar”, a to je bila, ako se ne varam, prva takva rubrika u novinama u citavoj tadasnjoj Jugoslaviji. Svake sam sedmice u njoj predstavljao tekuci filmski repertoar u Splitu te savjetovao ljude koje filmove gledati a koje izbjegavati.. I ljudi su me slusali, imali su povjerenja u moje kriterije. A sverceri kino-ulaznicama su na meni zaradjivali extra-profit. Mozda, medju njima, cak i bivsi splitski gradonacelnik, gdin Miroslav Bulicic, koji se jedno vrijeme (cini mi se, kao student) bavio tom zanimacijom. Ukratko, tada kao i svih narednih godina moga novinarcenja u “Slobodnoj” svi su na meni profitirali, pa cak i ja sam pomalo. Naravno, minimalno. Zato sto je moja placa uvijek bila minimalisticka, bez obzira prebacivao ja normu 100% ili je tek ispunjavao. Jednostavno, drugovi me nisu voljeli. Ali postovali moju vjestinu i znanje jesu. Pa su me honorirali komplimentima. Novce su sebi stavljali u dzep. Takva su to bila vremena.
Cut! Kraj flash-backa!!

-

- 01:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.04.2006., ponedjeljak

MI I SEMITI

17.travnja (iza podneva)

Zidovski prolaz, ulicica duga 30-ak koraka (koja iz Bosanske ulice vodi u Get), temeljito je nagrdjena grafitima mutantima. Umjesto vec tipicnih (da ne kazem “klasicnih”) NDH - zigova od spraya, tu su od nedavno novi znakovi novog doba. Sada je crni spray ispisao NUH, s krilcima na zavrsecima slova “U” i pripadajucim im krizom, koji lebdi nad tim zadnjim samoglasnikom. Znaci li to da se vise ne radi o “NEZAVISNOJ DRZAVI HRVATSKOJ” vec o “NEZAVISNOJ UDRUZI HRVATSKOJ”?A ni Get vise nije GET nego je preinacen u “GUT”, s lebdecim krizom, dakako. Nagrdno pitanje: da li to predstavlja odredjeni civilizacijski napredak ili je rijec o nazatku, da ne kazemo regresiji? To je pitanje od kojeg moze zaboljeti glava ako vas netko lupi tvrdim odgovorom po njoj.
Osim par “NUH”-ova tu je i jedan kukasti kriz, uz one splitski nezaobilazne Torcidine grafite. Da bi bilo jasno sto to ispisuje takve znakove i skracenice, plavi se grafit “MRZIM DINAMO”. Radi se, jel te, o mrznji, cija produzena ruka cini da na splitskim zidovima cvjeta tisucu korova. Rijec je o mrznji na Drugoga, na drugacijegaa, na drugu boju dresa ili koze, na drugaciju ideologiju ili estetiku, na ljepotu i kulturu, na svakog ovog ili onu koji nisu kao “mi”. A “mi-smo-zna-se-u-pravu-mi-smo-pravi”! Novi kolektivizam za novo doba. “Mi” mice u stranu sve oni koji nisu kao “mi”, a najprije im javno udara zig , kao stoki. Nekada su te drugovi udarali etiketama, sada te zdrugovi lupaju zigovima. Prvi su te tako oznacavali kao skart-robu, drugi te ovako zigosu kao art-roba. To je napredak (prema Europi): OD SKARTA – ART!
No frks, I am agree, daccord, vale. Takvim postupcima moja je sjajna buducnost, kao artiste, zagarantirana. Imam toliko skarta, kao sirovine za svoj art, da se nemam za sto brinuti. Muchas gracias, spasidba, grazie mille. Dok se ne dislociram u euro-podneblje (“GENIUS DISLOCI SUM, DEGENIUS LOCI NON SUM”), prolazit cu i dalje svakim danom kroz Zidovski prolaz. To je moj originalni postupak kojim postepeno smanjujem stupanj svoje gluposti (ne smijem naglo, da mi se u glavi prebrzo ne zavrte europske zvjezdice). Uvjerio sam sebe da cu koracanjem kroz Zidovski prolaz postati pametniji tj.: da cu primiti u tijelo nesto od zidovske inteligencije, vitalnosti i prakticnosti. Konacno, zar nisam getoiziran vec godinama?! Pa onda, kad je tomu vec tako, eno me kako pjevusim – “u prolaza, u prolazu”. “Zidovskom, zidovskom” (odbija se jeka od zidova nagrdjenih grafitima).
-

- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZIVOTINJE IZNAD LJUDI

16. travnja (oko ponoci)

Ljepota izaziva ruznocu, ona joj baca rukavicu u lice, a rugoba na to uzvraca sakom, nogom, toljagom. Najljepsa kuca na splitskoj Rivi, nalazi se tocno po njenoj (zlatnoj) sredini i jedini je primjerak zidovske arhitekture u gradu pod Marjanom. A to je ujedno i grad pod zooloskim vrtom jer se taj nalazi na vrhu Marjana. Valjda je kao takav jedini grad na svijetu kojemu se zivotinje u kavezima nalaze na vecoj nadmorskoj visini od njegovih stanovnika. To nesto govori o njemu, isn‘t it?! Split je split, a sto znaci “split” pogledajte u englesko-hrvatskom rjecniku.
U toj zidovskoj kuci (koja se upravo iznutra preuredjuje) jednu je noc prespavao Freud, na povratku u Bec s nekog putovanja. Jedna “divna splitska noc” mu je bila dovoljna da shvati da je Split samo tranzitni centar, kroz kojega se treba samo proci na putu prema svome cilju (zadrzavati se ne). Da Split uopce moze imati svoga Kunderu, taj bi svakako napisao roman “CILJU JE NEGDJE DRUGDJE”. Znaci li to da su svi oni koji su ostali u Splitu promasili svoje ciljeve? Pitanje je, naravno, nagradno, a glavna nagrada je put oko svijeta za 8 mjeseci. Utjesna nagrada je putovanje po Balkanu u 80 dana.
Autoru najruznijega, najcrnijega i najprimitivnijega grafita u Splitu, koji se vec mjesec dana bahato kocoperi na cistoj i bijeloj, zapadnoj fasadi doticne kucice-ljepotice, ne treba ni glavna niti utjesna nagrada. Njemu neupitno pripada prva NAGRDA u prvenstvu nagrdjivanja Splita 2006. Zato sto je napisao: “DJABA SI KRECIO!”, crnom sprayom na bijelom kamenu zidovske kuce na Rivi. . Bolje i sazetije nije mogao izraziti pokretacku snagu primitivizma i pripadajuce mu gluposti i agresivnosti. U te tri crne rijeci sazeo je sustinu tame kojoj pripada i za cije je niske interese ispisao njezinu poruku.
Tama je u stalnom ratu protiv svjetlosti, ruznoca protiv ljepote, glupost protiv inteligencije, primitivizam protiv kulture. Taj je rat nesmiljenm i ne posustaje, dapace, zestina mu se iz dana u dan povecava. U Splitu je to najevidentnije. Nema grada nagrdjenijeg grafitima od Splita! Taj vizualani korov buja kao da ga zaljevaju suzama nesrece, dakle, obilno i, naizgled, nezaustavljivo. Split zato, pod hitno, treba gradonacelnicu iz “Cistoce” jer, sve mi se cini, da je krajnje vrijeme da “Hajdukov” grad dobije zensko celo. Njoj ce biti nepodnosljivo toliko nagrdjivanje pa ce se uhvatiti temeljitog ciscenja grada od parola i znakova individualnih i kolektivnih gluposti i primitivizama.

- 00:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.04.2006., nedjelja

JAL, JALOVOST I JALNICA

I6. travnja (oko podneva)

Jucer sam bio na kavi sa “zenom O” u jednome malome splitskome lokalu, u kojemu smo se osjecali kao da nismo u Splitu (a to je fin osjecaj). Ambijent podsjeca na talijanske betule, muzika se cuje toliko da bude ugodna podloga razgovoru ili soundtrack sutnji, spontano smo govorili tise i blaze nego inace pa nam rijeci nisu odlijetale u tudje usi. Bilo je to malo intimno druzenje, nasa diskretna privatna stvar. Nesto posve obicno vani, a kod nas - gdje gotovo svatko zabada nos u tudji zivot (zaboravljajuci zivjeti svoj)- tako rijetko da ti se, eto, dogodi tek pred Uskrs.
Kako smo sjeli za zeleni stol i zapalili cigarete, tako su u lokal poceli ulaziti stranci, po dvoje, troje i cetvoro. Pristizali su na veceru. Europljani. Nas dvoje smo tek popili po kavicu i casicu vodice. To je nas aktualni maksim-um. Ima biti da smo ona i ja naprosto gl-um-pi. Nismo se nasli ni kada je vladala parola “SNADJI SE, DRUZE” niti smo se snasli kasnije, kada je zavladao slogan “KO JE JAMIO, JAMIO JE”. Bili smo po strani ondasnje yugo-matrice a ostali smo i sa strane sadasnjeg cro-matrixa. Domaci stranci. U produzenoj unutarnjoj emigraciji. Zb-l-og koga/cega? Pojednostavljeno kazano: zbog IZAMA! Zbog titoizma i tudjmanizma, kolektivizma i primitivizma, komunizma i fasizma, internacionalizma i nacionalizma, balkanizma i hrvatizma, vlajizma i splitizma…
Pun kufer izama je de/formirao nase zivote, blokirajuci nas najveci izam - ARTIZAM! Kao sto se nas intimni razgovor mogao jucer voditi samo u ambijentu europskog ugodjaja (bez buke i bijesa), tako smo se mi mogli normalno razvijati (rasti i odrastati) samo u atmosferi kulture, tolerancije, demokracije i ljepote. Jer smo i sami takvi. Nismo se nasli tamo, nismo se mogli snaci ovdje. I ostali smo sa strane, u poziciji odakle vidimo na sve strane. A nas gotovo nitko, takvima kakvi smo. Jer da bi nas takvima vidjeli, trebaju i sami biti takvi ili, pozeljno je, jos takviji tj. jos razvijeniji od nas. Dakle, Europljani. A kada se to (prepoznavanje) dogodi, usljedi priznanje i nagrada. Kao sto se meni dogodilo prije dva mjeseca, kada je jedan spanjolski ziri prepoznao moju fotografiju (snimljenu u Splitu!) kao najbolju od svih koje su pristigli na doticni medjunarodni natjecaj. I nagradio je otkupom od 800 eura. (Ostalih sest nagradjenih autora podijelili su ostatak nagradnog budgeta tj. 1.200 eura).
“Mora da su se svi splitski fotografi cupali za kosu, kada su procitali vijest o tvojoj nagradi”- kaze mi neku noc jedan mladi i iskreni ljubitelj fotografije. “Mozda. Ali znam da jedan nije jer mi je taj srdacno cestitao, veseleci se momu uspjehu kao da je njegov vlastiti”- odgovorio sam mladcu. To je moj imenjak, Verzotti. Normalan covik. Zdravog razuma, afirmiran i navijacki nastrojen za svaciji art. Nije u ratu sa samim sobom (nego je u svom artu) i radi ono sto voli (pa zato to radi dobro). Talijanskog porijekla (po ocu), obrazovan u Europi (na akademiji u Pragu) pa, stoga, dvostruko cijepljen (krvlju i kulturom) od hrvatskoga jala (“Dabogda susidu krepala krava”) i balkanskog nadmetanja (“Ma ne znas ti nista, to sta ti znas ja sam vec davno zaboravio!”). Zato u njemu nema tame zavisti nego svjetla cestitosti. Pa mi je onda laka srca i tople ruke i mogao cestitati, taj moj iznimni cestitar! Izniman jer je iznimka koja potvrdjuje pravilo (da ti svi iz branse zavide na uspjehu). Koliko je jak jal, toliko je velika glupost onoga koji je pao pod vlast jala. To je jalova vlast. Od nje samo steta, najveca jalniku samom.
Prosjecni kvocijent jala(ubuduce: QJ) je kod Hrvata najmanje dva puta veci od kvocijenta inteligencije pa iznosi oko 180. I zato se njihova najveca junakinja i idol zove JALNICA! Ta je osvojila toliki broj jalnih medalja na balkanskim,europskim i svjetskim prvenstvima u jalu, da joj zavide svi jalnici diljem globusa. Pa smo, tako, barem u necemu prvi, Jalnici i Jalu zato fala. Njihovo dijete, kojemu su dali ime JALOVOST, obecava da ce nadmasiti svoje roditelje, a to nam garantira sigurnu jalovu buducnost.Doklegod se budemo klanjali tom nasem trojcu - JALU, JALNICI I JALOVOSTI - bit cemo najjalniji narod u Europi. I sta nas onda briga smo sada jedan od najglupljih.

- 20:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.04.2006., subota

VODA I SLOBODA

15.travnja (u sumrak)

Optimist bi rekao: u polusvjetlu. Ja to ne mogu reci jer sam dobro informiran. Pa cu i vas dobro i temeljito informirati.( In-forma-cija formira.) Evo jedne, nije moja ali neka postane vasa:” Tko cita, ne znaci i da misli ali tko pise, nuzno misli”. To sam neku noc rekao jednom, samo-uvjerenom da misli bolje i zna vise od drugih (a koji je, usput budi receo, informaticki nepismen pa ne moze procitati ovo sto sada o njemu pisem). Ne znam da li je ikad napisao nekomu pismo, o necem zahtjevnijem da ne govorimo. I takav nastupa (za stolom, za sankom, na ulici) kao mislilac!? Nas covik par excellence.
Ali zna se- zna on iz koga se izljevaju informacije, tumacenja i komentari. Pa ne odustaje. Ja mu lipo kazem: “Nema vise, silenzio stampa. Ako hoces jos, plati”. On se pravi da nije cuo pa nastavlja pricati mi pricu iz svoga zivota, ciju poantu ne moze dokuciti. Zna on da je poanta kod Ante. A Ante zna sta kod njega nije i koliko mu treba. Pa doticnome to konkretno i precizno kaze, testirajuci ga: “Pricamo vec dva sata, ja sam za to vrijeme popio kavu i sok, koje si ti platio. Ono sto si cuo i saznao od mene vrijedi najmanje 20 puta vise, u stvari, 40 puta jer sam ti sve to dao odmah i rado. Znas onu: “TKO BRZO DAJE, DVOSTRUKO DAJE”!? A sad je stvarno dosta: zelis li jos nesto saznati, troseci moje dragocjeno vrijeme, plati. Za pocetak onoliko koliko su te dosla dva moja pica,dakle, 20 kuna”!
Nisam mogao biti jasniji, skromniji i benevolentniji (on je ipak, valja reci, specijalan slucaj). Gleda on mene (ozbiljno), gledam ja njega (smjeskajuci se), povlaci on jedan dim (duboko), ja povukoh dva (plitko). “Pocastit cu te s jos dva pica, nije nikakav problem”-konacno prozbori. “Necu dva pica, hocu 20 kuna”-odvratih mu bez smjeska. “To ne moze”- on ce, nakon duze stanke. “A zasto ne? Kakav ti to problem predstavlja? Tebi je isto, otislo ti 20 kn iz dzepa za pice konobaru ili meni u dzep. A meni nije. Jer tako imam slobodu da s tim kunicama napravim sto hocu, a po tvomu je nemam”- ja cu njemu smireno, logicno i prijateljski. Nije pomoglo, ostade on ukopan u svome “misljenju” kao u rovu. A ja ostadoh na otvorenom polju, slobodan u misljenju i kretanju. Pa uskoro odoh. A on ostade uz dopola punu (ili praznu?) casu pive.
Njegova odluka je, po meni, duboko glupa. On dobro zna da ja ne mogu zivjeti bez VODE, SLOBODE i LJEPOTE i da nece vise moje rijeci teci u njegove usi (kao sto su dosada obilato i besplatno tekle). Sve dok ih dobro ne opere i ne pocne slusati sto mu drugi govori. I dok se ne nauci postovati tudju slobodu (ne mogu kazati « kao svoju vlastitu » jer on i nije slobodan). To ce, po svemu sudeci, potrajati i on ce me, kad-tad, potraziti ali me nece naci jer necu vise biti tute. Nas covik ce se tada sjetiti sto sam bio trazio od njega (tako malo za tako puno !) i bit ce mu zao sto mi nije dao tih 20 kn. Htio je uci u moje kino, raskomotiti se u pocasnoj lozi i premijerno gledati moj film, kao jedini gledatelj! A nije. Jer nije htio platiti ulaznicu. Pa da to nije Bogu za plakat ?!

- 18:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

MNOZENJE GLUPOSTI

15 travnja (oko podne)

Prozivljavam osobni Uskrs. Financijski sam mrtav. Uskrnuce, u tom smislu, ocekujem u utorak. No, kako sam okruzen manje-vise poluzaostalim, napola retardiranim i potpuno usporenim “nasim ljudima”, najvjerojatnije ce moj financijski Uskrs kasniti. Duhovno sam spreman na to (nece mi biti prvi put) ali tijelo je slabo. Zeli papati i piti (kavu) i pusiti (duhan). Drugacije ne moze pisati. «PA KAKO TO PISES » ?- pita me jedan poznanik. « PISEM KAKO DISEM. PLITKO. » - rekoh mu. A on nista na to.. Nas covik.
A nasa zena ? Sta je s njom ? Poznajem ljude od dna do vrha drustvene ljestvice. Malocas sam se rukovao s gradonacelnikom Puljicem u « Adriane », gdje pisem, a prije toga sam imao « kraci informativni razgovor » s jednom 35-godisnjom poznanicom. Nezaposlenom. Nekidan me sokirala, a poznajem je godinama. Saznao sam od zajednickog poznanika (koji je sjedio s nama za stolom) da ona ne zna tablicu mnozenja ! Ostao sam paf, s/tref i pik (i zato tri usklicnika) !!! Ima 35 godina a ne zna koliko je 7 puta 5 ?! Pogledao sam u njezine plitko zelene oci, nadajuci se demantu. A ona, zacudjena sto se ja toliko iscudjavam, gleda u moje duboke braon oci i kaze: “Pa nisam sama, i neke moje prijateljice ne znaju mnoziti, pa sta, kakva je to tragedija”?!
Pa mislim, ono stvarno, sta je previse - puno je! Hrvati ne samo sto se dovoljno ne razmnazaju nego Hrvatice ne znaju ni tablicu mnozenja!! Nisam mogao doci sebi a nisam mogao otici ni svojoj “zeni O” (koja je tada radila u nekoj od prodavaonica sarenih krpica za glupe Hrvatice). Odvrtiti cu vam zato jedan kratki eksperimentalni film o mojoj poznanici. Ona je radila nekoliko godina kao prodavacica (racunala i vracala kusur), u slobodnom vremenu citala raznorazne knjige (neke je posudjivala od mene), pozajmljivala iz biblioteke zahtjevne duhovne naslove (“I Ching” itsl.), pokusavala se popeti do intelektualnog neba (slusajuci razgovore za mojim stolom) – a da nije znala tablicu mnozenja!? Pa toga nema nigdje, samo u nas, samo ovod i samo tako.
Kako mi je moglo pasti na pamet da je to moguce?! Nikako. To je dokaz da sam ja nestvarno glup, a da je ona tek glupa – to je evidentno. Sto sam ucinio? “Dok ne naucis tablicu mnozenja, nema ti naprid. Pocet cemo odmah i sad. Koliko je 3 puta 4?” –krenuo sam s misli na djela. Ona me gleda, povlaceci dim. “A 5 puta 5”? 6 puta 6? Sta me gledas, racunaj”!- poceo sam podizati ton. Nije pomoglo. Pokusao sam jos par puta, slijedecih dana. Pokazala je lagani napredak, cak je pocela i pisati na papiricima iz moga notesa tablicu. Kad bih je sreo negdje za nekim stolom (uz tu jebenu kavu i cigarete) pozdravljao bih je s: “Koliko je 4 puta 8”? Ona, kao iz topa: “28”! Ja onda opet, isto pitanje. “26! Nije?! Ne znam”. Tocka. Nakon malog napretka, veliki nazadak. Mala pauza. Njeno pripaljivanje nove cigarete. Moje novo samoobuzdavanje. Jos jedan pokusaj. Onda glasno unutarnje pitanje: “A zasto ja gubim s njom vrijeme”? Potom odlazak svojim putom. Zurno. Da nadoknadim izgubljeno vrijeme.
Nije toliki problem sto ona ne zna tablicu mnozenja koliki je sto ona ne pokazuje zelju ni volju za ucenjem! Sto ne koristi slobodno vrijeme da svaki dan, malo po malo, nauci dio tablice, dok tako sjedi, pije kavu i pusi. Ne, ona preferira samo sjedenje. Podsjeca me na onaj vic u kojem Mujo pita Hasu: “ Je li, bolan, sto si se naslonio pa mislis”? A ovaj ce njemu: “Jok vala, samo sam se naslonio”. Da se razumijemo (kao sto bi napisao Ante Tomic) – moja poznanica je Hrvatica, sa sela je, katolkinja je od rodjenja i – jos uvijek ne zna tablicu mnozenja. Jel da je lik samo takav?! A ja sam autor koji nailazi na takve likove, ne trazeci ih uopce! I sta ja radim s njima? Evo ovo: kao sirovine ih (literarno) obradjujem. Da dodju barem do stupnja polufabrikata pa da budu poluobradjeni medju poluobrazovanima, poluinteligentni medju polusvijetom, polutani u polutami.

- 13:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.04.2006., petak

JA, JA, JA I JA

14. travnja (dok se spusta noc)

Poznanica iz Praga (dobra, dobra), koji "zlatno srce ma" ("ima zlatno srce"), pise mi u emailu:"Strasno mi se svidjaju teme kojima se bavis. Imas vrlo dobru sposobnost stilizacije stvarnosti, svidjaju mi se i pretjeranosti. Dobar ti je humor i interes za to sto se dogadja oko tebe". Pristupa mi, dakle, s pozitivne strane, sto je u svakom slucaju dobar prvi korak (u pristupu bilo komu). Onda dolazi jedno "ali" i ona nastavlja: "Ali ako hoces zadrzati povjerenje citatelja i njihovu volju da se vracaju na tvoj blog, prestani u tekstu govoriti o sebi". To je njezin savjet, a ja - i sam dobar savjetnik - znam cijeniti dobar savjet (jer znam da on suhog zlata vrijedi). Ali ga poslusati necu.
Evo zasto. "MUSKARAC S BRKOVIMA" je de facto AUTOBIOGRAFSKI PUTOPIS (a de iure ce to biti kad postane knjigom). U njemu putujem cetverostruko: u vremenu i u prostoru, gore i dolje. Temporalno: u proslost i buducnost (zato ce "BRKO" imati dosta flash back-ova i poneki flash forward). Prostorno: na istok (lijevo) i na zapad (desno), na sjever (gore) i na jug (dolje). I to u rasponu od krajnje sjeverne tocke do koje sam doputovao (Moskva) do krajnje juzne (Rt dobre nade) i od najzapadnije (Lisabon) do najistocnije (Jeruzalem). To je moj raspon, toliki teritorij pokrivam, njime sam putovao, na njemu ozivljavao. It' s me, folks!
Putovat cu i putujem na mjestu (u sebi, sjecajuci se i predvidjajuci), a put cu putovati i krecuci se (izvan sebe). I vi cete sa mnom, ako zelite, ako imate za tim potrebe. "Tko mnogo putuje, mnogo zna". Produbit cu vam i prosirit vidike, povecati znanje i smanjiti dosadu. Svasta cete cuti pa vidjeti, na svakakvim mjestima i sa svakakvim ljudima se naci, iz svake situacije cete (skupa sa mnom) isplivati. Bit ce to ponajprije, ponajvise i ponajdublje - put u Europu! Jeste li ZA EUROPU SPERMNI? Niste jos?! Never mind, pripremit cu i spermiti vas.
Putovat cete sa mnom i gore (u nadsvijest) i dolje (u podsvijest), bit cemo i visoko (odakle se bolje vidi) i duboko (gdje se ne vidi gotovo nista). Zato ce "MUSKARAC S BRKOVIMA" biti autobiografski putopis, pisan kao SLOBODNA STRUJA NADSVIJESTI, SVIJESTI I PODSVIJESTI.
A sad, zavezite, spremam se poletjeti!

- 19:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

4 VIZITKE I NIJEDNO VJENCANJE

14.travnja (oko podne)
Dobio sam prve komentare na moj BR-LOG. Prijatelj iz Londona je svoj intonirao sivkasto, u skladu s tamosnjom prevladavajucom bojom (sive mozdane kore) i svojim posivjelim (duhovnim i emocionalnim) stanjem. Pa kaze da mi je stil “zamoran”, da su mi fore “stare” i da se ucim od boljih te mi preporucuje blog “mladitata”, koji “odmara dusu”. Iz njegovih par sturih rijeci (“Nemam vremena i nema nista novog”-veli on) zakljucio sam da mu je first: dusa umorna, second: da je bez energije i third: da je u krizi srednjih godina. Nije ozenjen, nema dijete a nema ni neko djelo. Ukratko, nema ga!
Muskarac (s ili bez brkova, never mind) ima troje djece i radi jedan posao. To je normalno, vecinski je i podobno je. Drugi muskarac (manjinski, nepodoban i nadnormalan)) nema nijedno dijete, neozenjen je i – radi tri posla! Kada je rijec o ovom autoru, koji je Splicanin, taj radi cetiri posla (jer je centriran u centru kvadrata Dioklecijanove palace). Zasto? Da bi opravdao svoju egzistenciju. Nije dao zivot djeci, pa daje zivota odraslima. Cini im zivot slanijim, ljepsim, bogatijim, intenzivnijim, raznovrsnijim, uspjesnijim, uzbudljivijim i smislenijim. 4 posla koji daju 8 rezultata. CISTO MNOZENJE! Kad vec nije pridonio bioloskom razmnozavanju, doprinosi duhovnom, emocionalnom, estetskom i materijalnom mnozenju.
Njegovi tekstovi podizu vrijednost i tiraz novina u kojima ih objavljuje, njegovi filmovi nivo programa i gledanosti lokalnih televizija (a jednom ga je podigao i HRT-u), njegove izlozbe povecavaju broj posjetitelja galerijama u kojima izlaze, a njegovi projekti cine da raste profit i ugled sponzora koji ga podrzavaju. Stoga njegov slogan glasi: BE SMART, SUPPORT MY ART! I resi prvu od njegovih vizitka. On ima ukupno 4 razlicite vizitke, za svaku aktivnost po jednu. Druga ga predstavlja kao artistu i zurnalistu a na njoj je slogan: “JE SUIS L’ ARTIST DE LA JOURNEE”! To jest : « Ja sam umjetnik dana ». Na trecoj (i najvecoj) on se predstavlja kao « copy writer » i slogan mu je: “YOUR SLOGAN IS MY PROBLEM”. Cetvrtom pak kaze da je i savjetnik (adviser) a slogan “WHISPERING FROM A SHADOW” (“Sapcuci iz sjene”) kazuje kako mu je to najdraze ciniti. Naravno, to ne znaci da on (iako mu je najmilije sutjeti i govoriti tiho) ne zna podignuti glas, kada i komu njegova glasna povisilica treba.
Ukratko, on je cetverostruk tj. Splicanin je na kvadrat. Od dvostruke licnosti (« SPLIT PERSONALITY ») postao je cetverostrukom. Stoga moze djelovati, pa i djeluje, u 4 dimenzije. Logicno da onda ima itekakav upliv, iz cetvrte dimenzije, na ovaj trodimenzionalni svijet. Svakim od svoja 4 talenta moze na sve 4 strane svijeta. Ili je svjetski ili uopce nije! Primjerice, talentom za snimanje fotografija (i filmova) – na Zapad. Koji ga je nedavno kao takvog, prepoznao i nagradio, na jednom internacionalnom natjecaju u Spanjolskoj, otkupom jedne njegove fotografije za 800 eura. “Slobodna Dalmacija”, iz koje je NA SLOBODU izisao 1998. (da bi malo zatim njezin tiraz pao na najnize grane) honorirala ga je nedavno za 2 veca teksta i 8 fotografija iz Praga s 800 kunica! Ambilivibl, a?! Sacekajte, ima jos. U Londonu 1996. dao je trominutni intervju hrvatskoj redakciji BBC-ija (o tadasnjoj kutlizaciji “Slobodne”) i zato je bio honoriran s 35 funti To jest: iznosom vecim od njegove tadasnje place kao novinara “SD”! Novac mu je (u sluzbenoj kuverti BBC-ija) donio novinar koji ga je intervjuirao, tocno u zakazano vrijeme, pred barom “Italia” u Sohou, gdje je taj splitski CETVEROPREG (ne cetverored!) redovito dolazio da bi gustao u esspresu.
I sta cemo onda dalje govoriti?! Jos samo ovo. Neku noc me pitala ona (s malim “o”), moja “zena O” (kad smo vec puni literarnih asocijacija), nesto sto me nikada nitko nije pitao: “Kada ces se ti obogatiti”? Ja sam se na cas zaustavio pa rekao: “Dogodeine a mozda i ove”. To vam je tako, u pravom pitanju je pola tocnog odgovora. A onda sam ja nju priupitao: “Znas li zasto vec nisam bogat”? On je sutnjom pokazala da ne zna. Pa sam joj kazao: “Zato sto ste vi, hrvatska braco i sestre, glupi. Eto zasto.” I tocka. Nastavak slijedi kad padne noc.

- 18:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.04.2006., četvrtak

VAMPIRI I ZLATO

13. travnja

“Svi se svim silama trude ne donijeti nikakvu odluku”! – kaze mi sinoc za sankom jedan moj visoki poznanik, nalik spanjolskom hidalgu. Tako je i moj slucaj zamro, nakon sto se sedam godina vukao po sudu, za vrijeme koje je sutkinja rodila dvoje djece a nista nije rjesila. Slucajevi zamiru, ljudi umiru, novi se ljudi radjaju ali se odluke kod nas ne donose. I tako ti kradu vrijeme, pomalo te ubijajuci time”.
“Vampiri -. kazem mu ja – to su nasi domaci vampiri. Imamo ih za izvoz. U onoj kancelariji, za ovim salterom, u onom uredu, na ovoj poziciji. Pa ih nas covik ne prepoznaje, misli jadnicak da i suvremeni vampiri imaju duge zube, da su blijedi i da ne podnose suncevu svjetlost. Vidio on tako na filmu pa shvatio to doslovce. Ne zna da je vampir svaki onaj koji ti krade novac ili usisava u se tvoje vrijeme, zavlaceci te i odgadjajuci odluku za koju ga pitas”.
“Dobro govoris, oces nesto popit” – konstruktivno me je prekinuo poznanik nalik spanjolskom vitezu. On, naime, dobro zna koliko energije mora covjek potrositi da bi slozio par suvislih recenica, kojima daje nesto drugomu (svoje vrijeme, informacije, emocije). I da ga taj drugi, pocascen njegovim sebedavanjem, i sam treba necim pocastiti.
“Ocu, sok od kruske. Jer: bolje kruska nego puska! Je li tako!?” – dodajte ovdje malo smijeha pa da nastavimo dalje. Nas covik nije informiran pa ne zna da suvremena znanost vampira naziva "energy sucker"-om tj. sisacem energije. Pa onda on, taj nas covik, s manjkom energije (koju mu je malo posisala sluzbenica u kancelariji, malo vise njezin sef a jos vise vampircina na celu tog odjela ili insititucije), dodje iscrpljen doma pa zarije svoje ocnjake u vrat zene, ne bi li joj se napio krvi i tako nadoknadio gubitak energije koju su mu pokrali vampiri uokolo. Najcesce mu to nije dosta pa se mora napiti malo krvi i ispod vrata svoje djece. I tako se krug ugrizenih i zarazenih siri”.
I kako protiv njih i njizih? Kolcem kroz srce? Ne budite glupi, barem ne toliko. Izidjite iz filma i stupite u zivot. Pa dobro, ako ste bas zapeli (a vidim da jeste i da vas ima dosta za masovke u filmskom spektaklu “VIVA ZAPETA!”), neka vam bude objasnjeno. Kako danasnjeg vampira kolcem kroz srce? Prvo morate znati gdje mu je srce. A njemu je srce tamo gdje mu je novac! Dakle, na racunu, u novcaniku. I tamo ga trebate probosti da biste ga upokojili. Ako ste, silom ne/prilika, u odnosu s nekim vampirom koji vam krade vrijeme jer ga zovete vec dva mjeseca na fiksni i na mobilni, poslali ste mu i fax, a on se uvijek izvlaci da nema vremena (« Evo, sad su reizbori, nije zgodno. Eto, sad je kolinje, ne stignem. Ne mogu sam donijeti odluku, ovi iz odbora nikako da se sakupe. Ma nismo se nasli, svi su bolesni”), njega mozete i jednom jedinom rijecju pogoditi u zivac. I njegova ce vam reakcija povratiti svu energiju koju vam je posisao.
Sjedim ja tako s Jim Jarmushom, uz kavu i cigarete za sankom kafica (cijoj sam promociji i popularizaciji, prije par godina, najvise pomogao,kada nitko nije ni znao za njegovo postojanje), 1. aprila navecer i – dodje mi inspiracija. Pa uzmem mobitel i upisem samo jednu rijec (velikim slovima) : « UNDA » ? I posaljem sms na broj moga sinjskoga vampira. Doticni me zavlacio 4 mjeseca s donosenjem odluke o prikazivanju mojih dokumentaraca o narkomaniji. Ja mu, dakle, ponudio vodu kojom ce gasiti pozar droge na njegovom podrucju – a njemu reizbori! I sponzorirao ja tako njega svojom energijom i impulsima, a on zakljucio: “Vidi dobre budale! Pristojan, kultiviran, strpljiv. Idealan za sisanje”.
Nije proslo 5 sekundi od slanja sms-a, zazvoni mi mobitel. On! Pita me glasom punim iznenadjenja i nevjerice: “Je li to neka zajebancija”? “Je”!- odgovorim mu ja, smijuci se iz sveg srca. Zajebancija je. Je li ti se svidja”? Nije mi odgovorio, spustio je slusalicu. A ja se nastavio smijati kao da mi je netko ispricao najsmjesniji vic u Europi.Gleda me Jarmush, gleda me konobarica (smjeskajuci se), gledaju me gosti, a ja se smijem i smijem. To smijete i vi, nitko vam ne brani. Pokusajte i vidjet cete kako je to slatko i koliko vas regenerira. U tih sam par minuta nadoknadio (s kamatama) svo vrijeme i energiju koje mi je doticni sisac posisao. A time sam ne samo znatno podigao svoje raspolozenje, misaoni i misicni tonus, nego sam podigao i raspolozenje u lokalu. Jarmush me je zato pocastio jos jednim picem i ponudio me cigaretom. Beautifull!
Mislio sisac da ne znam njegov jezik, da ne vidim dalje od slijedecih izbora i dublje od plavetnila njegovih plavih okica. “Nije znao da je procitan” – bio je zlatni komentar moga poznanika zlatara na tu zlatnu anegdotu. Onda, Jim, ima li Ante sanse jednoga dana dobiti Zlatnu palmu u Cannesu. “Yes, of course” – odgovara mi Jarmush s druge strane Atlantika. Moj ce se film zvati: “VAMPIRI, KAVA, CIGARETE I MOBITEL”. Zvat cu vas na premijeru. Samo mi odmah odgovorite hocete li doci ili necete, nemojte me zavlaciti. Da ne biste i vi bili ismijani.

- 10:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.04.2006., srijeda

POPOVI I SHOPOVI

Predvecer 12.travnja

Ima jedna fast food pizdarija u jednom od onih otuznih, depresivnih i dirljivo tupih splitskih kvartova koji nisu ni dovoljno blizu centra grada, da bi bili gradski, niti dovoljno daleko, da bi bili periferija. U takvim kvartovima, na podlozi arhitekture betonske kocke za kockaste glave, cvjetaju razne devijacije, kao alge u moru. Tu je ribi tesko disati jer svim svojim antenama osjeca strujanje negativnih sila, odozdo, slijeva i zdesna (jedino odozgo ne). A svojim okom (koje vidi 360 stupnjeva) vidi svo to zlo, cije se reklame bestidno sjaje na suncu. Pa joj upadne u oci znak Apokalipticne zvijeri, nekoliko metara nad zemljom, visoko povise ljudi koji, spustenih glava i pogleda uprtih u beton, cekaju na autobús.
Kocopere se tako tri sestice (666) u telefonskom broju, istaknuom pored naziva doticne brzokonzumirajuce pizdarije. Svaki put, kada i ja tu cekam bus (broj 6), ubrzo me uhvate napetost, nervoza i agresivnost jer je sav taj prostor nabijen negativnom energijom. Zraci iz svih tih, jedno pored drugog, stijesnjenih kafica, mijenjacnica, shopova, kladionica i u-zdrav-mozak-jebaonica. Tolika koncetracija zle sile po kvadratnom metru valjda ne postoji u Splitu! Tesko joj se othrvati, namece se svom snagom, nalijeze na vas svom svojom tezinom. I ne jebe ona nikakav zakon, nikakav je obzir ne koci, nikakva humanost ne omeksava. O, ne, ona nevidljivim koncima pomice svoje lutke od krvi i mesa, a one je slusaju (misleci, jadni, da slusaju sebe). Pa se onda naprde sa svojim crnim BMW-ima, reklamama izljepljenim kombijima i nabildanim motorcugama na autobusnu stanicu. Tako da ovaj ne moze ni blizu trotoara. Mi pjesaci (na sahovnici suvremene Hrvatske) moramo ulaziti u bus sa ceste, provlaceci se izmedju metalnih oklopnika. Koji, prazni iznutra, tu dolaze na punjenje fast foodom, fust fuckingom, fust drinkom i fust shoppingom. Da je taj kvart grad, zvao bi se Uglyfast.
That s the way it is. Zlo je uvijek brzo, nestrpljivo je i zato stalno zuri. Zna da mu vrijeme istice pa ajde onda, napunimo se svega i svacega dok jos imamo vremena. Nije mu ni tesko nakrcati se domacim blagom (koje tretira kao skovace) niti stranim skovacama (koje vidi kao delikatese, blago njemu). Pasivna, tupa i nijema vecina ( s ono malo svijesti, isprane tv-sapunicama), uspavana religijskom opijumom i njihova djeca u snu od tabletica, nisu nikakav problem za lutkaste spodobe kojima manipuliraju tri sestice. Za njih je Hrvatska doista i dosita “RAJ NA ZEMLJI”. Mislim na te humanoide sa cvikama (od koga/cega li oni cvikaju?), konjskim snagama (imaju li oni uopce ikakve osobne snage?), tvrdim “Marlborima” (je li to najtvrdje u njih?), skupim mobitelima (jesu li oni MOBILNI TELCI?). jeftinom bizuterijom (oli su one na totalnoj rasprodaji?) i u skupim krpicama s markicama (a jedva krpaju kraj s krajem).
Sta je, zamjerate mi nedostatak simpatije za te nesretne likove, odsutnost njeznosti za njih i njihove? Imate vec jednoga Antu koji je pun ljubavi, razumijevanja i suosjecanja prema svojim likovima, pa bili mu oni osobno i antipaticni i ideoloski antiprotivni. . Preziva se TOMIC, izgleda poput dobrocudnog popa iz nekog romana o zivotu u francuskoj provinciji i njegov je onaj “Muskarac bez brkova”. Ja vam pisem “MUSKARCA S BRKOVIMA”, jebo vam Huelbecque psa!
Moj se imenjak podizao na Hrabalu i ceski mu je mekani humor blizak srcu. So what?! Ja ne volim pivo pa ni cesko (od njega mi se spava), volim Cehinje (od kojih mi se b/l/udi) i Prag (preko kojega mi se prelazi, da bih konacno napustio “Lijepu i glupu nasu” i vratio se kada se doticna opameti). Mislim kao Frederic Berbedeger, a desetak godina prije njega sam “marketinski genijalno” (kako mu tepaju kritici) jedan svoj rad naslovio po njegovoj prodajnoj cijeni. Taj je rad kolaz, zvao se “4.900 franaka”. (sad se zove “4.900 eura”. I? Mislite li da ijedan hrvatski kritik (ubuduce: HK) i hrvatski teoretik (ubuduce: HT) moze se usuditi vidjeti, prepoznati i valorizirati hrvatsku (konkretno: moju) genijalnost kada se ona pojavi na domacoj sceni, nekoliko godina prije nego ste se manifestira njezin europski ili svjetski eho? Ako to mislite, onda ste gluplji od hrvatskog prosjeka.
Ne moze, HK i HT jednostavno nisu to u stanju uciniti, preslabi su i srcanom (to ponajprije) i tjemenom cakrom (to ponajvise) da bi imali hrabrosti (bez koje nema ni vise inteligencije) i lucidnosti (bez koje im u glavama prevladava polutama ili polusvjetlo, izaberite sami) pa podrzali neciju originalnost - kao svoju vlastitu! O tomu se radi! Kada vidis nekoga nadarenog, pomogni da mu se talenat razvije do zrelosti i da dadne slatke plodove jer ces ti u njima uzivati, prvi i ponajvise! To ti nalaze zdrav razum i na to te potice slobodno misljenje. Ali ako si ti rob u dusi, ne mozes misliti slobodno niti si u stanju slusati vlastiti zdravi razum. Jebi je, nisi. Ti ces revnosno poskociti i latiti se promoviranja stranog artikla kada ti tudji mozak (valja reci, veci i pametniji od tvoga) posalje signal da krenes u akciju. To jest: u kupovinu.
I onda ces potegnuti na daleki put, lako, a tesko ti je bilo spustiti se npr. do Splita i pogledati sto taj tamo radi, kako ti tamo pjevaju i o cemu to onaj pise. O, ne! Ti ces kupovati skupo (strani proizvod) a mogao si (da si podrzao svoga, domacega autora) dobiti ga besplatno doma. Stovise, mogao si (kao partner svome artisti) prodati strancima licencu za proizvodnju neceg sto je (vidi vraga!) ove sezone trend, a tvoj ti je nadareni prijatelj (poznanik, susjed, kolega) to predlagao jos prije par godina.
Jebi je, gospon, ili ce ona tebe! Na Europu mislim, druze iz buze (u koju si se sakrio). Necu valjda na tvoju drugaricu. Ali joj prije toga umilno pjevaj, kao onomad Zeus, gospodine stovani. Ako imas sluha. Ako pak imas usi samo da bi slusao naredbe odozgo, onda ti nemam sta kazati. Pokazati ce ti se samo, a pitanje je da li ces ti i tada vidjeti tko je tko i sta je sta. Da bi to mogao, morao bi najprije sebe vidjeti onakvim kakav si. A toga se bojis toliko da te je strah obojao svim bojama iz palete United colors of Beneton. Pa si mi sav kao papagaj: ponavljas sto cujes a da zapravo ne razumijes. Oponasas tudje glasove i stasove i jos za to oponasanje masno placas! Pa ko te onda jebe? Os da ti kazem: jebe te Huelbecqueov pas!

- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.04.2006., utorak

KAKO GA POVECATI?

12.travnja
Poceo je 12-i. Broj punine, 4 puta dobar. Bas dobro. Srijeda je pravi dan za pogoditi nesto “u sridu”. Ne mislim na sportsku sridu, ne gadjaju mi se vise branke. U djetinjstvu sam bio neobican golman koji nije imao strah od 11-erca i branio je neobranjive udarce. No, za protutezu sam primao golove koje bi svaki smokljan obranio. A znate zasto ? Zbog manjka izazova i, zato, zbog viska nedostatka motivacije. Gledao bih kako se lopta sa sredine terena kotrlja prema meni, jer ju je nehotice tako opalio neki seprtljavko iz protivnickog tima, i mislio bih o prolaznosti zivota (dok mi se ona u show motion-u priblizavala), sve dok mi ne bi prosla kroz noge. No, s druge strane, obranio bih topovske udarce u zadnjem dijelicu sekunde. Svi bi vec zavikali: “GOO…” i stali bi prije “L”. Ante bi obranio neobranjivo. E, da me je Peter Handke, kojom srecom, tada upoznao, ne bi napisao “Golmanov strah od 11-erca”…
Kaze mi prvi verbalni komentator moga bloga u tiho predvecerje jucerasnje splitske noci:”Znas sta, Antonio, pun ti je blog tebe jer si ti pun sebe”! I otpuhne mi dim cigarete u lice. Onda sam zapallo i ja pa mu odvratio: “Jesam. Zato se tako obilno i praznim. A sta mi je s tobom? Cini mi se da si dobio jos nekoliko kila vise otkako smo se zadnji put sreli”. Malkice se zakasljao, usao mu bio dim u pluca. “Pa kakve to veze ima s ovim?!”-retoricki se upitao. I odmah odgovorio, kategoricki i glasno: “Nema nikakve”! Ja sam povukao dimic svoga duhana za motanje (“on my own”) i prozborio:”
“Ima, ima. Da se vise praznis tj. trosis, ne bi imao visak kila nego bi bio sempre elegantan kao ja. A jeo bi koliko i sta hoces”.
Nisam ga pokolebao:”Ma daj, ne seri! To nema blage veze s mozgom, to sta seres » ! « Ima, ima – blago cu ja njemu opet. Sve je u nasem tijelu povezano s mozgom”. Poceo je padati u vatru: “Sta ti znas, sta?! Otkad si ti doktor? A? Daj ne seri, nego popij nesto”! Moje pitanje (takodjer retóricko): “Na tvoj racun”? Njegov odgovor (sangvinican): “Nego na ciji?! Nece valjda biti na tvoj”?!” Narucio sam (jos jednu) kavu, casu vode i casicu slobode (izrazavanja). “Pa ti nisi normalan!-opet ce on, obuhvacen vatrenim jezicima. Koliko ti popijes tih kavurina dnevno ? I je li uopce
spavas po noci ? Ili letis uokolo ka vampir « ? Povukao sam dim dublje : « Neprijatelj nikada ne spava, prijatelju moj». Onda sam se skoro zagrcnuo od smijeha kada sam vidio izraz njegova lica nakon moje recenice.
Uvijek me nasmije izraz konobarove face kada dodje naplatiti pice koje je popilo moje drustvo pa se najprije obrati meni (ili zato sto mu se cinim centralnom figurom stola ili zato sto mu izgledam najstariji ili mozda zato sto imam osmijeh od milijun eura). I kaze, gledajuci me u oci : « Oprostite, moram naplatiti, smjena mi je gotova ». A ja mu, toboze uvrijedjen i zgranut, podviknem : « Zasto mene gledate ? Zar vam ja izgledam kao netko tko bi ovo platio » ? On se pocne ispricavati, zbunjen, moje se drustvo pocne smijati, a onaj ili ona (tu ne pravim nikakvu diskriminaciju) koji/a ce platiti, potegne za takujin. Da ne bi bilo zabune, nekada sam i ja znao zapjevati “Stasera pago io” ali to je bilo PR. A opet cu je pjevati, kada financijski ozivim, poslije uspjesnoga arta (ubuduce: PUA). Do tada, strpljeni – spaseni. Tako i nikako drugojacije, dragi svoji (na svome) i drage moje (na mome).
To je nesto nevidjeno i necuveno, koliko se popije kava dnevno u Splitu! ZASTO? Pitanje je nagradno i zato cu ja prvi na njega odgovoriti: ZATO STO SU OVDJE SVI, MANJE-VISE, TOLIKO POSPANI, TOLIKO USPAVANI I TOLIKO KRMELJAVI DA BI IH POTPUNO RAZBUDIO JEDINO RADIKALNI BUDIZAM! Ovod se spava i sanja otvorenih ociju, na ulici, u kaficu, u firmi, kod kuce, u gostima, na suncu, pod oblacima, kada puse bura i (jos vise) kada se vuce gnjilo jugo. Svak je u svom snu: ovaj u kolektivnom, ona u privatnom, oni u masovnom, ovi u grupnom, oni u americkom, a mi u hrvatskom. I onda, udri po kavicama, kavama i kavurinama! Ali zalud, ne pomazu nasim spavacima kofeini. O ne, kofeini pomazu gazdama kafica (pazi spoja: gazda i kafic!) podizuci im ga. Mislim na dizanje profita.
Da ste me nekada pitali na sta najvise mislim, ja bih vam odgovorio: “Mava ti ili ne mava, ja uvik mislim na nju”! Tako je bilo prije pretvorbi (ubuduce: PP) i prije turbo-feudo-kapitalizma (ubuduce: PTFK). Mnogo je vode od tada proteklo a puno je se i prodalo (jos jedno nagradno pitanje: DA LI SE S VODOM PRODAJE I SLOBODA?). I ja vise ne mislim stalno na nju nego na njega ili ga. Na profit, naime. Mislim i mislim ali nikako da smislim. Kako da ga povecam, da mi bude veci i duzi. Nisam zadovoljan velicinom svoga, profiti drugih su veci. Ne znam kako su ih uspjeli toliko povecati. I po koju cijenu. Imate li vi kakvu informaciju o tomu, citatelji/ce? Ako imate, ne drzite je za sebe (nije informacija sampon da se trosi), dajte mi je pa ce se i moj povecati.

- 23:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

JAMAC I GOTOVINA

11. travnja

Jedanaesti. Broj dualan i opasan, rusilacki. 11. rujna su zrakoplovi srusili Blizance. Koga to zanima, moze naci jos podosta primjera destruktivnog djelovanja 11-ice. Ona je, u nogometu, zar ne, lijevo krilo. Ja pamtim dva: Ivicu Surjaka i Dragana Dzajica. Otprilike u to vrijeme sam se i prestao baviti tom zanimacijom tj. gledanjem nogometasa. I poceo obracati paznju na GLAVOMETASE. Nisam ih, priznajem, blog-zna-koliko primjetio a od njihovih navijaca nijednog. Takav je ovo prostor, takva su ovo vremena.
Jucer je bio 10. travnja. Dan osnivanja NDH. Negdje sredinom 90-ih prosloga stoljeca i milenijuma na taj sam dan nalijepio na procelje Etnografskoga muzeja u Splitu 3 slova i 1 broj od plave plasticne folije. "NDH2O". Bila je to jedna od mojih prvih iz niza art-akcija i urbanih intervencija koje sam poduzimao u to vrijeme. Ta mi je jedna od najdrazih, valjda radi toga sto je voda moj element. I sto od tog mog elementa zavisi sav zivot na zemlji. A ona, voda, ne zavisi ni od koga. Te je, u tom smislu, ona jedina doista nezavisna. A dva atoma vodika i jedan atom kisika, ljubavlju spojenih u molekulu vode, mozemo nazvati (uz dozvoljenu porciju pjesnicke slobode) prvom i jedinom istinski nezavisnom drzavicom na svijetu.
Vodeno nezavisni ne mogu zivjeti bez vode i slobode! Moja vodena mnalenkost ne moze ni bez ljepote. Oni sa sve cetiri na zemlji kazu da ne bii mogli ni dana prezivjeti bez novaca. A BEZ OVACA, BEZ NJIH MOZETE ZIVJETI? - valjalo bi ih priupitati. OK (says A.K.), novci su najvazniji (mogu se izvagati i izbrojiti) ali nisu bitni (bitno se ne moze ni izmjeriti ni orociti). Pogotovo su vazni kada ti za nesto vazno i ozbiljno trebaju, kao npr. meni ovih tjedana. A di su novci? U bankama, jasno, i zato ja krenuo u obilazak banaka, u potragu za najpovoljnijim kreditom. I eno ga, u PBZ-a je. Ali ima jedno "ali": slobodnim zanimanjima daju kredite jedino uz suduznika! Pa dobro, nek vam bude, naci cu suduznika, oli je to nekakav problem. Je. I to veliki. Nema veze sto je kredit koji mi treba mali (cca 5.000 eura). Nitko nema povjerenja ni u koga, neki su se opekli na nekomu pa pusu na mene vodeno hladnoga, a neki su do grla u kreditima da ti ih dodje milo. Ukratko, suocio sam se jos jednom s hrvatskom starnoscu viteskoga reda "visoke stikle". Zavarao me, priznajem, sjaj zivota na visokoj nozi svuda oko mene pa sam mislio (gl-um-p kakav jesam) da je moj problemcic uistinu mali u odnosu na velike ribe kojima sam se obratio za trunku povjerenja i jedan potpis. A onda sam susreo poznanika, takodjer sitnu ribu poput mene, koji mi je rekao: "Zar ne znas da su dvije najtrazenije osobe u Hrvatskoj Jamac i Gotovina"? Jebi je, nisam znao. Gotovinu su nasli, ja svoga suduznika/jamca jos ne. Postavlja se pitanje - zasto. Zasto su nasli Gotovinu a mene ne? Odgovor na to pitanje znam: ja se bolje skrivam. Ali ne znam zasto ja ne mogu pronaci svoga jamca. Ako znate tocan odgovor na to pitanje, posaljite mi ga.
A AKO BAS VI ZELITE BITI MOJ SUDUZNIK, JAVITE MI SE I UCI CETE NA VELIKA VRATA U MOJ BLOG (KAO DRUGI GLAVNI LIK) A POTOM I U KNJIGU, U KOJU CU GA UKORICITI KAD GA DOVRSIM. NA TAJ NACIN UCI CETE IMENOM I PREZIMENOM (ILI NADIMKOM) SA MNOM U POVIJEST HRVATSKE KNJIZEVNOSTI 21. STOLJECA!

- 20:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OMLET I OMELIJA

10. travnja
Prije nastavljanja i sastavljanja ovog jezickog pletiva skrecemo paznju na donji pasus, koji ocrtava kako izbjeci jedan nepotreban problem (potrebne probleme nikako ne izjegavati!):
PRVA VAZNA LITERARNA NAPOMENA: ne brkati subjekt pripovjedanja s autorovom osobom! Drugim rijecima: izmedju pisca (i kad pise u prvom licu) i njegove privatne osobe ne smije se staviti znak jednakosti. Ne smije se ni pljucati iz loze u teatru na glumca na pozornici ali se moze. Isto tako, stvarne individue iz zivota, koji su mi posluzili svojim osobinama, rijecima i postupcima, da konstruiram njihove literarne pandane u ovome tekstu, nisu indenticni svojim likovima. Stoga nemaju zasto biti ljuti niti se osjecati povrijedjenima. Konacno, njihov je identitet sacuvan (“Nomina sunt odiosa”), osim identiteta onih koji su javne osobe.
Doticni Englez (koji se ne pravi Hrvat), inace profa sa sveucilista u Ulsteru, smatra da smo glupi zbog PREVISE KOMUNIZMA I PREMALO RIBE! Drugim (mojim) rijecima: zbog previse ateizma i premalo teizma!! Trecim rijecima: zbog previse nevjere a premalo vjere!!! Cetvrtim (opet njegovim) rijecima: zbog toga sto su nam mozgovi predugo bili zatrovani komunistickim slow food-om (sjeca li se jos itko kako je sve sporo teklo u komunizmu?) a zeluce smo premalo punili ribom, proteinima i mineralima. Umjesto toga, tukli smo se po glavama kilima pecenog i bombardirali smo zeluce sarmama. Uz lose vino koje smo lokali (o cemu je Bregovic najvaznije rekao, komponiravsi “Sve je to od loseg vina”), normalno je da smo (p)ostali glupi. A jos gluplji jer smo komunistcki slow food masovno zamijenili turbo-kapitalistickim fast food-om! Zamijenili – i zanijemili. Od masu glasova, glasa cuti nije. Da se strah iza toga ne krije?!
Kad smo vec kod Bregovica spomenio (u ovom dokaznom postupku) i Kusturicu. U njegovu filmu “ARIZONA DREAM” Iggy Pop pjeva: “Krava muce, pas laje, a riba suti. Zato sto riba zna sve”. Da nije tako zar bi bas RIBA bila simbol prvih. krscana?! Da nije tako zar bi americki znanstvenici ustrvdili, prije par godina, da u ribama ima najvise fosfora i da bas on najvise pomaze razvoju nase inteligencije?! Da nije tako (da RIBA zna sve), zar bi ZLATNA RIBICA imala tu moc da ispuni 3 zelje?!Ako znas know how nije tesko ispuniti ni 303 zelje sa crtom.Da ZLATNO TELE ima tu moc, onda bi nam ono bilo u stanju ispuniti puninu zelja. Kako ono to nema, nego samo moc da nam ispuni zeludac i ucini nas tromima (a nasu inteligenciju pospanom) tu je RIBA da nas probudi, potakne na razmisljanje, ucini nas pametnijim. To jest: slanijima. Jer: znanstveno je dokazano da sol (NaCl) ima gotovo odlucujucu ulogu u proizvodnji inteligencije kod ljudi. Zato se i kaze: “Sa zrnom soli”, kada se hoce reci: “Pametno, brale, pametno”! Za ljubitelje latinskoga prijevod: “Cum grano salis”.
Omletova dilema je, stoga ova; “JAL TELETINU JAL RIBETINU, PITANJE JE SAD » ! Omelija (luda pod navodnicima) svituje mu : « RIBETINU JIDI, KRALJEVICU, RIBETINU, NE ZDERI TELETINU ! I NE BULJI U ME, KA TELE U SARENA VRATA, VEC ME LJUBI, NEMOJ STATI, SVA CU TI SE DATI ! » Pitanje je za sta ce se taj « nas covik », zvan Omlet, odluciti: mozda ni za teletinu ni ze ribetinu vec za topli sand-wich sa prasetinom (tj. sunkom) i « sa dosta majoneze, ketchapa, malo vise tartara, pinkicu kupusa i meticete mi jos i koje zrno kukuruza ». Kuku nama, nastavi li nam kraljevic u tom smjeru i tim tempom, sve mi se cini da ce, nakon sto izkonzumira kriticnu masu toplih, i sam postati toplim bratom. Onda jadnoj Omeliji (kad je zgromi njegova spolna pretvorba) i nece nista drugo preostati nego utopiti se u rijeci. A sta cemo onda ? Bez kraljevica i kraljevne? Na sahovnici.

- 19:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

GB A NIJE GREAT BRITAIN

8.travnja
Zeljko Malnar takodjer zna ispuniti zelje hrvatskoga puka, pri tomu ispunjavajuci ponajprje i ponajvise svoje, zbog cega mu se puk i divi i kad ga mrzi. Najprije u se, pa na se i poda se – zna se. Onda, ako nesto preostane, baci nam poneku mrvicu i lizat cemo ti cizmice kao medo tabane (pjeva hrvatski pucki zbor). Zeljko ima sluha, zna kakvom solo arijom otpjevati svome populusu pa eto ti ga na, u sridu popodne, na splitskoj Rivi, kako polako i dostojanstveno hoda izmedju skupih jahti izlozenih na “Croatia boat show”, u pratnji svoje male i niske svite. Cim sam ga ugledao, odmah sam ga spazio i, pljescuci, poceo, nasmijan uzvikivati: “Zelj-ko, Zelj-ko!! Well-come, well-come”!!
Pridruzile su mi se rukicama tri poznanice (jedna udata, druga zarucena, a treca debela), s kojima sam sjedio na stekatu “Ars”-a, prakticirajuci (sitnokaludjerski) muslimanske obicaje (jedan muskarac-tri zene) tj. jebuckajuci ih u mozak spermom svoga logosa. (Ja, naime, znam sto Huelbecque misli kada kaze da je samo pitanje vremena kada cemo svi preci na Islam pa se, na verbalnom nivou, pripremam za taj povijesni obrat. ) “Zelj-ko, Zelj-ko!””- uzvikivao je veselo zenski trio, skupa sa svojim kormilarom, sto je izazvalo siroki osmijeh zadovoljstva kod Predsjednika Republike Pescenica (ubuduce: PRP). Njegov se osmijeh produbio kada me je prepoznao. Niste znali da ja znam velike face?! O,da: i Sanadera i Severinu i Vrdoljaka i Zafranovica i Keruma i Puljica i Huljica i suprugu mu. Oni ce doci kasnije na red, samo se strpite. Mahnuo mi je rukom i rekao mi (s druge strane zice koja diijeli njih, velike zvjerke, od nas, sitnih riba): “Dosao sam kupiti jahtu. Hoces da i tebi kupim jednu?! Dodji da je izaberes sa mnom”-pozvao me je rukom u svijet bogatih.
“Nema potrebe-dobacio sam mu preko zice. Imam potpunog povjerenja u tvoj ukus”. I on se mirno i dostojanstveno udaljio (kako i dolikuje svakom hrvatskom predsjedniku, bilo sitnog bilo krupnog zuba ili bez zubiju, sasvim svejedno). Eto, tako se nekako zbio taj nas povijesni susret na Rivi. Prvi put smo se sreli prije rata (ubuduce: PR), kada je bio dosao u Split traziti sponzore za putovanje tragovima Aleksandra Makedonskog (mozete misliti koliko ih je nasao) pa sam ga intervjuirao u salonu hotela “Park”. Nas je duzi informativni razgovor zavrsio tako sto je on, isprovociran, digao stol za kojim smo sjedili i kazao mi da ce mi ga razbiti o glavu ako ne préstanem. Pa sam prestao. Bio sam pogrijesio pa sam mu se, par dana poslije, pismeno ispricao. A pogrijesio sam bio totalno (TOTAL SPLIT - TOTALNA STETA), mislio sam da je on Borna Bebek, koji je takodjer Zagrebcanin i putopisac. Pa sam mu postavljao borbena pitanja, sto ga je zamalo dovelo do pucanja filma.
Malo poslije rata (ubuduce: MPR) PRP me je pozvao kao gosta u “Nocnu moru” i ja sam se, na nagovor nekolicine svojih prijatelja iz Splita (s kojima sam se te veceri nasao na tour de vin-u), mlako odazvao. Iako sam, zapravo, zelio otici na jedan tulum blizu Británca, gdje sam bio pozvan kao artist. PRP me je zvao kao (nezaposlenog) zurnalistu, da me Seva intervjuira. Ili ja njega? Nije ni vazno, ionako sam zaboravio gotovo sve sto smo nas dvojica tada govorili od dva do tri ujutro. Nije ni cudo, ne samo da ribe pamte svega nekoliko sekundi (a ja sam rodjen u znaku Riba) nego sam ja te veceri bio i totalno napusen (od jednoga dzointa, Ribi treba malo da odvali puno). “Os dim”?- i ja ne mogu (kao zlatna ribica) ne ispuniti tudju zeljicu. Onda smo poslije toga pili, udaljujuci se sve vise od moje prvotne zelje da odem na taj jebeni tulum i da tamo budem svoj medju svojima (umjetnik medju umjetnicima). Jebi me, kad sam (kao vodeni znak) tako povodljiv. Da sam kurva, bio bih najpovodljivija kurva u Hrvatskoj. Sto i nije neka titula. “Nes ti zemlje”-rekla bi najpoznatija splitska kurva svih vremena, Mare Zebon. “Nes ti grada”-rekla je tipu koji ju je pitao je li istina da se jebala sa cilim gradom.
Kad smo vec kod jebanja, pitam se jebe li Huelbecque uopce ikog ili opci samo sa svojim psom. Ne mislim pri tom da li se seksa s njim nego da li i s kim zaista komunicira osim s tom domacom zivotinjom.. Uostalom, ne tice se me njegov privatni zivot (pod pretpostavkom da ga uopce ima), drago mi je sto sam ga sad dotaknuo jer mi je taj doticaj proizveo ideju za novu (post-postmodernu) psovku (ubuduce: PPP). “JEBO TI HUELBECQUE PSA!”- to je moj pandan na onu najrasireniju balkansku: “Jebo ti pas mater”!
Vracamo se, Zagrebe, tebi: natrag u studio “Nocne more”! Kad smo stigli tamo, mene (koji je “PREVASHODNO” esteta) rastuzila je atmosfera birca koju smo zatekli. Na stolu velika karnistra puna vina, uokolo sva ona Zeljkova lica od kojih je najuocljivije, svakako, lice Andje (koja je transeksualac?!), dim, polutama, margina, suburbija itsl. Da sam Gorki (barem Zúvela) bio bih “Na dnu”, a kako nisam ni Dante nisam bio ni u “Paklu”. Bilo je to, dakle, cistiliste. I u njemu Zeljko Malnar kao “Gospod Bog” (ubuduce: “GB”). Srecom, uz mene je bio i jedan student teologije pa sam imao strucnu terminolosku pomoc u tim delikatnim trenucima, dok sam cekao da me pozovu u studio, k “isljedniku” Sevi.
Iz zvucnika se zacuo autoritativan glas. Bio je to “GB”. I ja sam skruseno usao u studio. Zazmirio sam kad sam stupio pod svjetlo reflektora, pazeci na svaki svoj korak, dok sam prilazio dvosjedu na kojemu me je cekao mali veliki Seva (sjecate li se filma “Mali veliki covjek” od Arthura Penna?). Rukovali smo se, sjeo sam, prikopcali su mi bubicu na ovratnik, “GB” je davao uputstva iz svoje uzvisene kabine osoblju u studiju, ja sam se sav bio pretvorio u trud da ostanem pribran, kasnije su mi rekli da se nista od te unutarnje borbe nije vidjelo na mome licu. I onda je pocelo.
Seva je pokusao pribliziti mi se iz navijackoga ugla. Pa me je, govoreci nesto o Ciri i “Dinamu”, indirektno pitao nesto o “Hajduku”, ne bi li tim sklepanim mosticem nekako presli preko hladne Neretve nasih razlicitosti i udaljenosti. Ja, kojega “UOPSTE NE INTERESUJE” ni “Hajduk” ni “Dinamo”, ni “Partizan” ni “Zvezda” (a koji srbizme namjerno upotrebljava da bi metodom soka nekomu otvorio usi i natjerao ga da me cuje, a ne samo da me slusa, kao sto se redovno dogadja kada mu govorim na hrvatskom), bio bih najradije tog casa kazao Sevi i Sevinoj naciji da me se jebe zivo za sve nogometne rezultate i da me zanima jedino stanje na tablici u prvenstvu GLAVOMETA i to ne u Hrvatskoj nego u svijetu.
Ipak nisam. Nakon nekoliko trenutaka sutnje (za vrijeme koje je trajalo moje unutarnje samosavladjivanje) ja sam Sevi odgovorio, polako i smirenim glasom (kako inace nikada ne govorim), pazljivo birajuci svaku rijec, otprilike ovako:”Ne bih sada o tomu. Pitajte me nesto teze”. Sada je na njemu bilo da, zbunjen, malo zasuti i pribere se za novi pokusaj. Suti on, sutim ja i gledam zmirkajuci u ta svjetla, misleci hocu li uspjeti stici na taj party. Onda mi se Seva pokusao pribliziti iz drugog ugla ali ne puno drugacijeg. Kroz maglu mi se cini da je tada bio spomenuo neke politicare i probleme za cije toboznje rjesavanje smo ih izabrali, ocekujuci da na tu problematiku moram biti barem malcice osjetljiv. Ja sam zaronio duboko u sebe (dolje, gdje je mirno), trazeci rijeci koje cu ispustiti iz svojih Ribljih ustiju, a da ne povrijedim Sevu ni Sevinu naciju. To je potrajalo. On se malo vrpoljio, ne znajuci sta bi. A meni je prijetio smijeh. Vino + trava + sva ta apsurdna situacija + moj otkaceni smisao za humor, doslo mi je bilo da puknem od smija, da mu kazem da me ni hrvatski politicari nisu nikakva tema i da mi nije ni do gostovanja u “Nocnoj mori” nego da mi se ide na taj art-party. I da se jednostavno dignem i odem iz studija.
Umjesto svega toga ja sam kazao nesto suvislo + pristojno + odmjerno + gramaticki tocno. Ne sjecam se uopce sto ali znam da tako nesto i nemate bas prilike cesto cuti na hrvatskim televizijama. I to je tako potrajalo citav sat: Seva bi me nesto priupitao, ja bih se pola minute morao savladavati u sebi da ne eksplodiram kao Vezuv od navale smijeha a onda bih kazao nesto, posve oprecno mome unutarnjem stanju, sto bi izazvalo Sevinu zbunjenost i Zeljkove ushicene komentare iz kabine. “GB” je uzivao slusajuci i gledajuci nas odozgo, sa svoga trona, odvojen od studija staklenim zidom. To je, u stvari, bilo i najvaznije: udobrovoljiti i oraspoloziti svoga “GB”-a.
Onda je Zeljkec zapovijedio Sevi da ponudi gospodina Kustru nekim picem iz velikog automata, smjestenog iza ledja njegova sitnog ministra obrane. “Bio bih vam zahvalan za jednu kavu, bas bi mi sad dobro dosla”-rekao sam ozbiljno. Seva se dignuo, izvadio kovanicu od dvije kune iz dzepa i stao s njom u ruci, u stavu “mirno”, pred grdosijom od automata. Nije znao sto dalje treba uraditi i to je izazvalo gromoglasni smijeh i rugalacke komentare “GB”-a iz kabine. Seva ni makac, zbunjen i dodatno smanjen “GB”-ovim upadicama. To mi je diglo zivac. “Slusaj, Zeljko, sta je previse, puno je. Ne prestanes li se tako ponasati, otici cu ovaj cas iz studija”-ostro sam mu dobacio. Te se dignuo i pristupio Sevi. “Dozvolite mi da i ja pocastim vas”-rekao sam mu. I ubacio te jebene kune u taj jebeni aparat koji nam je isporucio dvije jebene kave s kojima smo opet sjeli za taj jebeni stol i nastavili nas nenadjebivi intervju.
Na samom njegovom kraju “GB” je ushiceno priopcio televizijskoj naciji: “Gospodo, ovo sto ste upravo vidjeli i culi trebalo bi se prikazivati na postdiplomskom studiju zurnalistike kao ogledni primjer kako se vodi razgovor pred kamerama!” Ja sam se dignuo (s dvosjeda) a “BG” se spustio (s trona) i na izlazu iz studija se rukovao sa mnom, klanjajuci se i zahvaljujuci mi na gostovanju u njegovoj emisiji. Meni je, kao uvijek u slicnim situacijama, bilo pomalo neugodno pa sam mu rekao: “Daj, Zeljko, ne pretjeruj”. Onda sam se uljudno pozdravio sa malim velikim Sevom,pridruzio se svom splitskom drustvancetu (koje je bilo u euforicnom raspolozenju, vise od toga sto su dosli tako blizu “Nocne more” i njezina “GB”-a nego od kolicine alkohola sto su ga popili s ekipom s Pescenice) i – konacno zapalio cigaretu. Onda smo se pokupili i pozurili prema Britancu jer ja nisam bio odustao od onoga tuluma.
Nije nam bilo sudjeno da na njega stignemo. Na Ilici, tik do Británca, zaustavila nas je policija. Vozac je izisao iz auta s dokumentima i ubrzo se vratio da nam kaze losu vijest:”Moramo platiti 500 kn. Meni je vozacka istekla, auto je registrirano u Bosni, a nije ni moje nego od cure mi. I imam nesto alkohola u krvi”. Meni je to bilo too much. Izletija sam iz auta i u par koraka dosao do podebljeg, starijeg policajca:”U cemu je problem”?-pitao sam ga povisenim tonom (bilo je kasno, bio sam vec pomalo umoran i ISLO MI SE NA TAJ JEBENI TULUM!). On mi je izrecitirao sve prekrsaje koje smo pocinilli, drzeci svoj notes takorekuc pred mojim nosom. Nisam se dao zbuniti. “I vi hocete reci da mi, radi tih par stinica, trebamo sada platiti tu kaznu?! Mi, koji smo svu noc proveli u Malnarovoj “Nocnoj mori” i koji sada zurimo na jedan vazan tulum, tu pokraj Británca, na kojeg nas cekaju od ponoci!? Ne mogu vjerovati! Nego, evo kako cemo: ja cu vama dati sto kuna i vi cete nas pustiti nasim putom. Vazi”?! Iskusniji policajac je pogledao mladjega kolegu, koji je bio ostao u njihovom vozilu, mladic je spustio pogled, a ja sam spustio novcanicu u policajcevu ruku.
Sto metara dalje, auto je stalo. Nije vise bilo benzina. Izisao sam iz te jebene krntije, nije mi se vise dalo dolaziti a ne stizati do tog “tuluma obecanog” pa sam otisao u Jurjevsku, na spavanje. Moja je ekipa nekako uspjela doci do svoga stanista, valjda na alkohol. Tako je zavrsila moja zagrebacka nocna mora, a ovako zavrsava ovaj moj prvi veliki FLASH BACK, bloga li mu njegova!

- 09:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

SARMA I KARMA

9. travnja
Ako mi ijedna sintagma ide na stidni zivac tj. na kurac, to je ova: “nasi ljudi”. Pa kakvi su ti “nasi ljudi”? Evo sto kaze jedan splitski samosvojnik o njima: “To je za popizdit! Kada se prema njima ponasas normalno, onda su bahati! A kada ih zato izgadis, onda su jadni!! Samo sto ne zaplacu. Ili bahati ili jadni! Nikako ne mogu biti jednostavno normalni i pristojni. I zato, u kurac, ne znas ni kako ces ni sta bi s njima”!
Nisam ni ja znao ali sada znam. Evo na primjer kako: “Pa u picku materinu, stvarno si pretjera! Zovem te x – puta,kao da si pickica koju fackam, a ti nedostupan, kao da si na Mjesecu”. Taj sam sms malocas poslao tipu koji mi mjesec dana zavlaci s popravkom kompjutora, misleci (kao svi “nasi ljuudi”) da sam slab i mekan ako sam kulturan i pristojan. 15 jebenih sekundi nakon sto sam ga indirektno poslao u p..m.. i nazvao pickicom, javio mi se, gotovo ustreptala glasa. I doci ce sutra ujutro u osam u moj atelje. Doma iza niega javio mi se drugi “nas covik”. Njemu sam prije pet dana ostavio kod tajnice pismo u kojemu sam mu, ni pet ni sest (vec sedam!) intonirao prijetnju javnoscu tj. medijskim sirenjem informacije o njegovu balkanski primitivnome tretmanu jednoga moga poslovnoga prijedloga. I evo ti ga sad do niega, da se dogovorimo o poslu. “Ne mogu, sada pisem i ne cu prekidati »-odgovorio sam mu. Naci cemo se sutra. A tu sam mu poslovnu ponudu ostavio u kuverti jos prije dva tjedna i u njoj broj moga mobitela i mail, naravno. Nakon moga kuvertiranoga, slijedeci potez je (po pravilima saha i civilizirane komunikacije) bio na njemu. Ali on, samozadovoljni imucnik (srednjeg kalibra) ni da posalje sms a kamoli email, ma kakvi!
Pa sam mu se ja javio, a on mi obecao da ce me nazvati do kraja pretproslog tjedna. Pogadjate, njegovo obecanje je imalo cvrstinu slaga na suncu. A ja jednostavno ne podnosim da me netko (pa bio to i primitivac koji nikad nije cuo da “sutnja znaci pristanak”) ignorira! Zato sam mu nekidan montirao artikal duzine 30 redaka, s medijskim bojevim punjenjem koje je moglo (da je on slijedcecim postupkom povukao trigger) izazvati SEKSPLOZIJU u radijusu citave Hrvatske. To je tako: odbijes li prijedlog koji ti donosi korist, sam si izabrao statu za sebe. Ja sam u tomu samo medij provedbe. Sve, ionako, dirigira Ministarstvo nebeskih poslova. Problem je “nasem coviku” sto on ne poznaje niti priznaje postojanje ijednog ministarstva viseg od onog u kojemu mu je zaposlen neki rodijak.
Ima biti da smo zaista glup narod! Tko ne uci na tudjim greskama, nije bas inteligentan, a tko ne uci ni na vlastitim, taj je doista glup. Vrlo pak glup je onaj koji mora dobiti po glavi da bi je poceo upotrebljavati. U tom smislu, engleski psiholog koji nam je izracunao IQ od 90 je skroz i masu u pravu: glupi smo ko noc. Kao duga mracna noc. Zna li itko kad ce proc ta noc? Zna li to mozda Antun Vrdoljak (ubuduce : A.V.) i ako zna zasto nam ne kaze ? Zna li to itko iz HDZ-a koji bi morao, po svome sloganu ZNA SE, sve znati. Ili barem sve (na vrijeme, prosim lepo !) doznati. Znaju li SDP-ovci, SRP-ovci, DRP-ovci, bilo tko i bilo koji ? Ah, blogu moj, sapuce mi visa inteligencija u desno uho, pa sto i da znaju, KRSKO JE ZNANJE !
U tom smislu, od svih hrvatskih stranaka najkrhkiji je HDZ. Osobno jako dobro poznajem jednoga. Osjetljiv je vrlo. Moram paziti kako ne bih pored njega metafizicki kihnuo jer bi se on momentalno fizicki prehladio.Tesko mi je, tako, biti svoj medju svojima. Previsoka mi je to, brale, cijena. Morao bih se stalno obuzdavati, a meni je draze davati (se). Trebao bih se uvijek autocenzurirati i samokastrirati, a ovako nastupam bez cenzure i jebem koga stignem. Kad sam u formi, po citav dan. I muskarce i zene, Ante jedne a Kustre druge. Muskarce spermom svoga logosa ( u usi), a zene logosom svoje sperme (u p. .. m….). Bitno je (“ocima nevidljivo”) da tako sirim i produbljujem tocne informacije u oba spola. Tako se manifestira moj patriotizam. Moram priznati da njegovim manifestacijama zene pruzaju manji otpor od muskaraca pa zato vise i uzivaju.

- 09:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ZA DOM SPERMAN!

Pisu: Ante i Kustre
U Splitu, od 6. travnja 2006.

Let me introduce myself: “NISAM GOTOVINA, NISAM NI DANTE, JA SAM SAMO KUSTRE I ANTE”. Nas cemo vam dvojica pisati, iz dana u noc (i obratno), dok se ne probudite i ne opametite, pa ce to potrajati. Kao sto ste vjerojatno procitali ( u novinama od prije par dana), “Hrvati su jedan od najglupljih naroda u Europa, s prosjecnim IQ-om (kvocijentom inteligencije) 90”! Utjesno je (o, fala ti, Boze!) sto smo inteligentniji od Srba za jednu crticu (njihov IQ je 89). Mozemo, dakle, mirno nastaviti zivjeti (tj. izumirati), nismo najgluplji na Balkanu. Da nismo, ustanovio je jedan britanski znanstvenik, a moj prijatelj nije imao sta u-stan-ovljavati (on zivi u ocevoj kuci) nego on naprosto zna kako stvari stoje ne samo u nas nego i u svijetu:”To je englesko-srpska podvala. Hoce reci da smo mi i Srbi jedno, da smo isti”.
Ja mogu govoriti samo u svoje ime. I mogu vam odmah reci da sam ja jedan neortodoksni glupan. Tocnije: “GL-UM-PAN”! Tako me je nazvala djevojcica T., primjetivsi prije par godina, u meni visak uma i iz toga pripadajucu veliku porciju glumposti . Osobito veliku u odnosu na kontekst u kojemu se moja glumpost manifestira (po vertikali od Splita do Zagreba a horizontalno od Motovuna do Dubrovnika). Koliko sam samo glup najbolje i najsvjezije pokazuje ovaj blog kojega sam poceo voditi. To sto je moj IQ 137, moju glumpost samo uvecava, sprijeciti ili umanjiti je ne moze. Glupost je uvijek jaca od inteligencije, to dobro zna svaki pametan covjek.
Pa sad, ako ste vec toliko (zar i vi?) glupi da nastavite citati ovu ub(l)ogu tekstovinu, znajte da u njoj necete naci ni mrvice logosa vec samo par zlica blogosa i pune lonce talogosa tj. taloga. Thanatos i Thalogos, eto cega sto je ostalo najvise u Lijepoj nasoj. Spomenuti Englez bi sigurno, sa sigurne distance, dobacio: “Lijepa i glupa”. A jedna Francuskinja, koja je prije nekoliko godina dosla iz zagrebackog u splitski teatar, imala je (nakon prve setnje sa mnom po Rivi), slijedeci zakljucak : « Hrvati su zgodni i visoki. I to im je dosta ».
I am medium size Croat. Visok sam 177 a tezak 70. Da mi je 7 na Lotu, odletio bih odavde u Afriku kao ptica veselica. Sigurno ne bih letio sam, nisam Jonathan Livingstone (iako sam seagel bio jedno-dva ljeta, kada sam bio u prvoj mladosti). Za mnom bi poletilo malo jato p-t-ica selica. Vidio sam ih jucer u Getu, na stekatu jednog kafica (imena cu im poceti navoditi kada me budu sponzorirali), njih pet-sest, a cuo sam, u prolaza, njih dvije. “Ma asta ja znam, ja bi najradije u Madjarsku”- rece prva. “A ja, bas me briga, u Ámsterdam!”- ispali druga. Bijah ja i u Amsterdamu i u Budimpesti, objavih putopisne reportaze otamo u “Slobodnoj Dalmaciji” (za nesto kunskog sitnisa) i emitirase mi mini-putopisni serijal na TV Marjanu (a platili me nisu nista). I opet bih “tamo da putujem”, tamo da se rad-ujem....
Pitam se, pitate se: zasto sam se (si se) vratio, kad sam (si) shvatio? Odgovor: glumpan sam, takvoga ma hrvatska mati rodi. Kao da sam glavni lik iz Krlezine nikad objavljene tragikomedije “GLUMPAJEVI”, toliko sam glump. A da sam, kojom srecom, bogat,zvao bih se DONALD GLUMP! I sponzorirao bih samo jos gluplje od sebe. Pametnima ne bih dao nista, a od svakog manje glupog od mene, uzeo bih sve!
Glump sam ali su mi ambicije XL: pisem cro-varijantu Ionescova komada “Cekajuci Godota” (moj ce se zvati “CEKAJUCI GUDINA”). Strpljenje mi je XXL: vec godinama svake sedmice nastupam u najmasovnijoj nacionalnoj predstavi “MOJ TE MOTA OKO LOTA” ali milijuna niotkud. Nema sveze, tjesim se ja, nije u novcima sve, nesto ima i u stiklama, dionicama i dijamantima. Dok se Zemlja oko Sunca vrti, ima nade za nas nomade. I am no mad. Tek glumpan sam par excellence…

- 09:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

DVIJE ZVI-JE-ZDE I JEDNA PI-JE-ZDA

7.travnja

Ove su sedmice Split pohodile dvije zvijezde: jedna internacionalna i druga, nacionalna. Za drugu ste gotovo svi culi pa cu ime prve prvo navesti. Prva zvije(r)zda bijase Michel Huelbecque, pisac iz Pariza iz Francuske. A druga je bila zvijezda dozivotnog predsjednika Republike Pescenica, gospodina i druga Zeljka Malnara iz Zagreba iz Hrvatske. Francuska je zvijezda obasjala "tu divnu splitsku noc" u ponedjeljak, dok je hrvatska zvijezda prosula svjetlost svoga lica po splitskim facama na Rivi u po bijela (u stvari siva i oblacna) dana, u srijedu.Sluzeci se kartezijanskom logikom,mozemo zakljuciti samo jedno:Huelbecque je nocna zvijezda a Malnar je zvijezda Danica. Michelove romane ne mozemo citati nocu (suvise su crni i pesimisticni), a Zeljkovu “Nocnu moru” cemo gledati po cijele noci (jer je optimisticna i bijela poput njegove marsalske uniforme). I zato ti, Zeljko, fala!
Fala mu za sve sto nam je nasa “Nocna mora” dala. Huelbecqueu samo jedno uljudno: merci beaucoup! « Thank you » zasluzuje i(tekako) Drazen Katunaric, Splicanin i Huelbecqueov izdavac, sto je doveo tu najkrupniju francusku literarnu zvijerku u « Lijepu i glupu nasu ». Tako su provincija nase metropole (Zagreb) i metropola nase provincije (Split) imali priliku izbliza vidjeti i cuti jednu autenticnu europsku zvijezdu (do ostalih 11 imamo jos puzati), a ova je iskoristila poznatu hrvatsku servilnost da se par dana dobro provede u nasoj « maloj zemlji za veliki odmor ». Sta cete : mali narod – veliki kompleksi.
« Tog dana kada mi je sin izvrsio samoubojstvo, pripremio sam jaje s rajcicom ». Michel (mon bel) zna kako se treba danas pisati da bi se moglo komotno disati. Baci publici u lice sve ono od cega ona okrece glavu, udaraj je u najbolnija mjesta, ispali na nju ubojitu salvu i ona ce traziti jos i kupovat ce ti romane kao alvu. Pametan je on pisac/lisac. Ne treba ni naglasavati, biti francuski pisac i biti pametan – pa to su sinonimi ! Po Damiru Karakasu, harmonikasu i piscu na privremenom radu u Parizu, biti glup i biti Hrvat takodjer je sinonim. Nikada necu zaboraviti recenicu iz njegove kratkotrajne pariske kolumne u hrvatskome “Playboy”-u: “ONDA SAM SREO DVA DIRLJIVO GLUPA HRVATA”. To je to, to te dira i ne da ti mira. Kad sretnes glupa Madjara ili Austrijanca, bas te briga, nema tu niceg dirljivog. Ali kad naidjes na hrvatske glupane i glupace, oni te, u svojoj licitatorskoj bezazlenosti, diraju u zice unutarnje tamburice, pa ne znas bi li ih istamburao ili bi ih izljubio.
Literarni mega-party s Huelbecqueom u “Gjure”, citali ste, nije uspio radi (to je moje tumacenje) bojkota od strane hrvatskih literarnih snaga. U splitskoj knjiznici, gdje je Francuz imao splitsku premijeru, natisnulo se stotinjak provincijskih znatizeljnika, snobova, polupsihijatrijskih slucajeva (kojima Split tradicionalno obiluje), profesionalnih posjetitelja takvih dogadjanja i nekoliko starih cura, na celu sa splitskim gradonacelnikom Z. Puljicem. Spiritualnu seansu je vodio kazalisni kritik i pisac Jasen Boko, a od splitskih knjizevnih snaga bili su tek taj-i-taj i ovaj i onaj (ne mogu im navesti imena jer me tamo nije ni bilo). Ne moram valjda pocrtati da ne moram tjelesno negdje biti da bih znao sto se tamo zapravo dogodilo i zasto se dogodilo bas na takav nacin.
Neke od tih faca (koje su dosli da im par elementarnih cestica zvjezdane prasine padne po kockastim glavama) znam osobno tj. poznajem ih bolje nego oni sami sebe. Jedan od njih je bio siguran da ce me tamo zateci pa je bio vrlo iznenadjen kada me je, poslije seanse, zatekao za jednim sankom (uz kavu, cigarete i mobitel). Lice mu je bilo izmjenjeno, kao da je ugledao duha. Ne utvaram si (znam se, znam ga) da mu je moja nasmijana faca izazvala takav efekat, o ne, to je on djelovao zamantano i rasvjetljeno jer ga je Huelbecque okrznuo pogledom kada mu je potpisivao knjigu. Moj je dirljivo provincijalni poznanik izgledao zaljubljeno (kao djecarac) i zaneseno (kao sjemenistarac) ali s nepokolebljivo cvrstim (pozitivnim) misljenjem o Huelbecquevu liku i djelu, kojeg mi je odmah i iznio. A kojeg sam ja pristojno saslusao jer mi je platio pice. Trebam li reci da taj mladic u srednjim godinama, koji je vidio i nesto svijeta (ali sebe ne), do tada nije procitao ni jednog jedinoga Huelbecqueova retka?! A nije ni od tada, barem ne ovih zadnjih nekoliko dana. Njemu i onima njemu nalik (a takvih je u Splitu zabrinjavajuce puno) ne treba procitati knjigu, pogledati film ili vidjeti izlozbu da bi znali kakav je tko pisac i redatelj ili kakve su moje fotografije.
I tako jedini tip iz Splita koji je mogao na “ti” i na francuskom porazgovarati s Huelbecqueom ili ga barem dobro isprovocirati , na tu malu-malu provincijsku seansu nije dosao, a nije mu palo na pamet ni da se nadje za istim stolom s njim u konobi “Kod Fife”, u nastavku te veceri. I bolje da je ispalo tako. Tko zna kakve bi posljedice pretrpio Michel da je cuo Antu i koliko bi pogodilo Huelbecquea da je vidio Kustru. Neka ga jos, nije njemu lako ni u samom sebi, kako bi mu tek bilo poslije mene.
Ja sam tog popodneva imao preceg posla (za nekoliko radnih stolova) a te veceri veceg uzitka (u mome krevetu). I ne osjecam uopce krivim sto svojm nazocnoscu nisam umanjio Huelbecqueovu usamljerost. Smoje bi rekao: “Kriva je Ona”. Ja kazem isto (samo pisuci “ona” malim slovima). I u tomu je izmedju mene i Smoje najveca razlika. Osim sto je on mrtav a ja ziv i sto sam ja uvelike bolji pisac od njega (koji to zapravo nije), ja ne stavljam nikada veliko pocetno slovo njenoj zamjenici, ma koliko mi ona velika ljubavnica bila.
Skatoloska digresija: malocas sam se obilno posrao u wc-u restaurante “Adriana” (isticem ga jer mi je ljetos bio sponzorom, a ja svoje sponzore pamtim i vracam im dvostruko). U ogledalu sam primjetio da mi se golub posrao po jaketi na desnom ramenu (bijelo govance na crnom somotu). I onda sam se sjetio kada me je i zasto prvi put posrao golub. Bio sam tada u gimnaziji i nalazio sam se na Pjaci (koja je tada bila zivo srediste Splita, svake veceri ispunjena mnostvom, kao sipak kosticama). Bio sam u drustvu s nekolicinom momaka iz razreda.Onda je na moje desno rame pala poveca golublja bomba, a ja sam nepodnosljivo dugu minutu bio izlozen smijehu i izrugivanju moga drustvanceta. Moram reci (iako me nitko ne tuce po bubrezima) da sam tada bio pretjerano osjetljiv mladic pa sam se, sav crven u licu od srama, odmah sagnuo da nadjem na podu nekakav komad karte kojom cu obrisati govno s visine koje mi se razletilo po novoj kosulji iz Trsta (u to doba sam, redovno, svake sezone odlazio u shoping Trst). Pipajuci nasumce desnicom, a oslanjajuci se o pod ljevicom, napipao sam – “Pelican” penkalu sa zlatnim perom! Pridigao sam se tada,iz religijskoga diskursa kazano "iz ponizenja u slavu", ali gotovo trijumfalno (ipak sam ja rodjen na carski rez) sa svojim trofejom (golubovom govnu zato fala!) i pokazao ga “prijateljima”. Smijeh im je prestao na cut, kao odrezan montaznim skarama, a ja sam, pomalo pateticno (to priznajem), kazao: “Tko se zadnji smije, najsladje se smije”.
I evo ga opet, tog znaka kojeg mi je danas, po drugi put, poslalo Ministarstvo nebeskih poslova! Pisi, zato si roden, seri po svemu i svima i ne boj se, tvoje sranje je bolje od njihova pranja novca, tvoja mala slova su veca od njihovih jahti, tvoje su recenice zavodljivije od pletenica djevojaka iz njihova sela. I evo me, u “Adriane”, za stolom s moje desne strane cakulaju tri stare gospodje, jedna je upravo spomenula da je on imao operaciju debelog crijeva, i sve se to super uklapa u ovu skatolosku digresiju, i ja sam na tomu zahvalan gornjem Ministarstvu a tom operiranom muskarcu zelim uspjesan oporavak. Sebi pak sretan boravak u Spanjolskoj, u koju se vec dva tjedna spremam otputovati ali me vise sile zadrzase ovod. Znam i zasto: da bi me prisilile da opet pocnem pisati! Kraj digresije.
Pocetak objasnjenja velike nuzde ove digresije: da bi me moj citateljski narod najprije prihvatio kao jednog od njegovih a potom, eventualno i razumio, moram mu govoriti njegovim jezikom. To jest: moram upotrebljavati rijeci kao sto su “sranje, supak, papak” i njima slicne te psovke poput “ne seri, pusi kurac, jebi mater, jebem te u usta, jebo ti pas mater”. Takav je nas social contract: zelim li da me uopce cuju i razumiju moram im se obracati na njihov nacin, a ne metaforicki ili tek pristojno jer bi me tada otpisali kao nepozeljnog stranca. Tko hoce da ga postujemo i slusamo, nijemo porucuje moj narod, neka nam govori odozgo, bahato i vrijedjajuci nas. Poput dr. Franje Tudjmana, tog cro-oratora koji je najbolje znao osjetiti puls naroda pa ga je zato i nazivao stokom sitnog zuba, a ovaj mu je na to pljeskao i skandirao mu ime. Kraj objasnjenja.

- 09:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Muškarac s brkovima

Blogoopisnik

Linkovi

Pogled unatrag

29.04.2006., subota

TRI LITRE KRVI

TRI GRACIJE KROACIJE

28.04.2006., petak

DRKANJE I DRUKANJE, PUSENJE I GUTANJE

BARBARI, BAROVI I BRODOVI

27.04.2006., četvrtak

COVJEK ILI SJENA, MORE ILI TEK PJENA

TELE I VIZIJA

26.04.2006., srijeda

ZENE, OCI I USI

25.04.2006., utorak

DVA-TRI BRATA HRVATA

TOO LATE BLUES

22.04.2006., subota

JEDNA PREVISE, DVIJE PREMALO, TRI TAMAN

20.04.2006., četvrtak

INDISKRETNI SARM PROLETERIJATA

19.04.2006., srijeda

KVASAC I PRASAC

KURCI I PICKE I OBRATNO

18.04.2006., utorak

RIBE I BIKOVI, POME I KUKUMARI

17.04.2006., ponedjeljak

MI I SEMITI

ZIVOTINJE IZNAD LJUDI

16.04.2006., nedjelja

JAL, JALOVOST I JALNICA

15.04.2006., subota

VODA I SLOBODA

MNOZENJE GLUPOSTI

14.04.2006., petak

JA, JA, JA I JA

4 VIZITKE I NIJEDNO VJENCANJE

13.04.2006., četvrtak

VAMPIRI I ZLATO

12.04.2006., srijeda

POPOVI I SHOPOVI

11.04.2006., utorak

KAKO GA POVECATI?

JAMAC I GOTOVINA

OMLET I OMELIJA

GB A NIJE GREAT BRITAIN

SARMA I KARMA

ZA DOM SPERMAN!

DVIJE ZVI-JE-ZDE I JEDNA PI-JE-ZDA