18.04.2006., utorak
RIBE I BIKOVI, POME I KUKUMARI
18. travnja (iza ponoci)
Pitam frisku poznanicu veceras: “Sta je to uspjeh u Hrvatskoj”? A mlada dama ce,kao iz topa: “Udati se za nogometasa!” Njezina prijateljica se smjeska, fiksirajuci me. “A sta je uspjeh u Europi”?- nastavljam ja s nasim malim kvizom. Mlade dame sute. “UDATI SE ZA GLAVOMETASA”- rekoh. One se nasmijase, a okice im zasjajise ( znak inteligencije). Da, popio sam pice veceras s dvije mlade, zgodne i inteligentne Hrvatice. “Europski uspjeh je, drugim rijecima,udati se za mene”- ucinio sam konverzaciju osobnijom i time provokativnijom. One su upratile moj rjeciti ples novim osmjesima i jos jednim iskrenjem u ocima. Bila je to jos jedna uspjesna vecer.
Onda je dosao konobar. Slutite kako se stvar dalje razvijala. Imate pravo, rundu je platila mlada dama meni slijeva, ja se nisam ni najmanje bunio (njena zelja je za mene zapovijed), a njezina prijateljica je sutjela (sto je znak pristanka). “Prije neki dan sam diplomirala” – objasnila je svoj galantni potez. Pretpostavljate sto. Da, ekonomiju. Rodjena je, naime, u znaku Bika kojega odredjuju rijeci: “Ja imam”. Moj pak riblji znak:”Ja vjerujem”. U znaku Bika su bili rodjeni pok. Predsjednik Tudjman i blagopocivajuci kardinal Kuharic. (Sjecate li se Franjinog strasnog uzvikivanja: “Imamo Hrvatsku”!?)Potom su na red dosle Ribe: nadbiskup Bozanic i premijer Racan. Sav se, naime, promet (automobilski, zeljeznicki, politicki, duhovni) ravna po nekakvim znakovima. U protivnome, na putu bi vladala kaoticna guzva i nesreca bi bilo mnogo mnogo vise.
Bila jedna Riba zalutala na njezin odjel u firmi i pozalila joj se: “Ja nista ne razumijem sta ovi tvoji govore! Sta je to marza? Ne kuzim vas jezik”. A na odjelu (marketinga) moje nove poznanice sve sami zemaljski znakovi. Onda Ribicu spustili kat nize, na kreativni odjel i ona tamo ozivila, usplivala se i usrecila. “Ovdje mi je super! Svi govore mojim jezikom”- izvjestila ju je prvom prilikom. I tako to ide; nek se svaki covjek stavi na svoje mjesto – i sve ide, svaka pjeva, svi sretni i uspjesni.
Ja bijah na raznim radnim i neradnim mjestima. Na pocecima moje novinARSke karijere u “Slobodnoj Dalmaciji”, gdje me tri godine zadrzase (kao pripravnika) u Gradskoj rubrici, jednoga mi jutra tadasnji urednik Zdravko Reic kaza, na kraju radnog sastanka, otprilike ovo: “A ti ces, Kustre, otici na Pazar i donijeti mi vijest o cijeni poma, kukumara i tome slicnog bilja”. Naravno da Rejo nije mogao konstruirati sintagmu “i tome slicnog bilja” jer on i nije bas duhovit covjek, ja sam je izmslio ovog casa, da mi pisanje bude zabavnije. Ali sve ostalo se zbilo onako kako sam do sada napisao i kako slijedi.
Kako je on to meni rekao, tako sam ja skocio iz stare zelene fotelje kraj prozora, u kojoj sam tada obicavao sjediti, i kao da me je netko katapultirao (tolika je to sila bila) nasao se u klececem polozaju, sa sklopljenim rukama, pred njegovim stolom. On je razrogacio oci, a ja sam zavapio: “Ne saljite me na Pazar! Posaljite me na iracko-iranski front, samo ne na Pazar”!! On zinuo: “ Pa sta ti je? Tamo bi mogao izgubiti glavu » ! A ja sam, preklinjuci ga, uzviknuo : « Bolje tamo nego na Pazaru” ! On je nacas bio ostao bez teksta, dok su se kolege i kolegice, nakon prvog soka, smijuckale. “U redu, neces na Pazar! Ne moras nigdje, radi sta znas”. I ja sam se vratio u svoju ofucanu fotelju, napola sretan (jer me ipak nije poslao na iracko-iranski front, a nije to, po svojoj urednicko-politickoj moci, ni mogao uciniti). Steta.
Tog sam mu dana bio donio prvi “Tjedni filmski barometar”, a to je bila, ako se ne varam, prva takva rubrika u novinama u citavoj tadasnjoj Jugoslaviji. Svake sam sedmice u njoj predstavljao tekuci filmski repertoar u Splitu te savjetovao ljude koje filmove gledati a koje izbjegavati.. I ljudi su me slusali, imali su povjerenja u moje kriterije. A sverceri kino-ulaznicama su na meni zaradjivali extra-profit. Mozda, medju njima, cak i bivsi splitski gradonacelnik, gdin Miroslav Bulicic, koji se jedno vrijeme (cini mi se, kao student) bavio tom zanimacijom. Ukratko, tada kao i svih narednih godina moga novinarcenja u “Slobodnoj” svi su na meni profitirali, pa cak i ja sam pomalo. Naravno, minimalno. Zato sto je moja placa uvijek bila minimalisticka, bez obzira prebacivao ja normu 100% ili je tek ispunjavao. Jednostavno, drugovi me nisu voljeli. Ali postovali moju vjestinu i znanje jesu. Pa su me honorirali komplimentima. Novce su sebi stavljali u dzep. Takva su to bila vremena.
Cut! Kraj flash-backa!!
-
|
- 01:02 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
