11.04.2006., utorak
GB A NIJE GREAT BRITAIN
8.travnja
Zeljko Malnar takodjer zna ispuniti zelje hrvatskoga puka, pri tomu ispunjavajuci ponajprje i ponajvise svoje, zbog cega mu se puk i divi i kad ga mrzi. Najprije u se, pa na se i poda se – zna se. Onda, ako nesto preostane, baci nam poneku mrvicu i lizat cemo ti cizmice kao medo tabane (pjeva hrvatski pucki zbor). Zeljko ima sluha, zna kakvom solo arijom otpjevati svome populusu pa eto ti ga na, u sridu popodne, na splitskoj Rivi, kako polako i dostojanstveno hoda izmedju skupih jahti izlozenih na “Croatia boat show”, u pratnji svoje male i niske svite. Cim sam ga ugledao, odmah sam ga spazio i, pljescuci, poceo, nasmijan uzvikivati: “Zelj-ko, Zelj-ko!! Well-come, well-come”!!
Pridruzile su mi se rukicama tri poznanice (jedna udata, druga zarucena, a treca debela), s kojima sam sjedio na stekatu “Ars”-a, prakticirajuci (sitnokaludjerski) muslimanske obicaje (jedan muskarac-tri zene) tj. jebuckajuci ih u mozak spermom svoga logosa. (Ja, naime, znam sto Huelbecque misli kada kaze da je samo pitanje vremena kada cemo svi preci na Islam pa se, na verbalnom nivou, pripremam za taj povijesni obrat. ) “Zelj-ko, Zelj-ko!””- uzvikivao je veselo zenski trio, skupa sa svojim kormilarom, sto je izazvalo siroki osmijeh zadovoljstva kod Predsjednika Republike Pescenica (ubuduce: PRP). Njegov se osmijeh produbio kada me je prepoznao. Niste znali da ja znam velike face?! O,da: i Sanadera i Severinu i Vrdoljaka i Zafranovica i Keruma i Puljica i Huljica i suprugu mu. Oni ce doci kasnije na red, samo se strpite. Mahnuo mi je rukom i rekao mi (s druge strane zice koja diijeli njih, velike zvjerke, od nas, sitnih riba): “Dosao sam kupiti jahtu. Hoces da i tebi kupim jednu?! Dodji da je izaberes sa mnom”-pozvao me je rukom u svijet bogatih.
“Nema potrebe-dobacio sam mu preko zice. Imam potpunog povjerenja u tvoj ukus”. I on se mirno i dostojanstveno udaljio (kako i dolikuje svakom hrvatskom predsjedniku, bilo sitnog bilo krupnog zuba ili bez zubiju, sasvim svejedno). Eto, tako se nekako zbio taj nas povijesni susret na Rivi. Prvi put smo se sreli prije rata (ubuduce: PR), kada je bio dosao u Split traziti sponzore za putovanje tragovima Aleksandra Makedonskog (mozete misliti koliko ih je nasao) pa sam ga intervjuirao u salonu hotela “Park”. Nas je duzi informativni razgovor zavrsio tako sto je on, isprovociran, digao stol za kojim smo sjedili i kazao mi da ce mi ga razbiti o glavu ako ne préstanem. Pa sam prestao. Bio sam pogrijesio pa sam mu se, par dana poslije, pismeno ispricao. A pogrijesio sam bio totalno (TOTAL SPLIT - TOTALNA STETA), mislio sam da je on Borna Bebek, koji je takodjer Zagrebcanin i putopisac. Pa sam mu postavljao borbena pitanja, sto ga je zamalo dovelo do pucanja filma.
Malo poslije rata (ubuduce: MPR) PRP me je pozvao kao gosta u “Nocnu moru” i ja sam se, na nagovor nekolicine svojih prijatelja iz Splita (s kojima sam se te veceri nasao na tour de vin-u), mlako odazvao. Iako sam, zapravo, zelio otici na jedan tulum blizu Británca, gdje sam bio pozvan kao artist. PRP me je zvao kao (nezaposlenog) zurnalistu, da me Seva intervjuira. Ili ja njega? Nije ni vazno, ionako sam zaboravio gotovo sve sto smo nas dvojica tada govorili od dva do tri ujutro. Nije ni cudo, ne samo da ribe pamte svega nekoliko sekundi (a ja sam rodjen u znaku Riba) nego sam ja te veceri bio i totalno napusen (od jednoga dzointa, Ribi treba malo da odvali puno). “Os dim”?- i ja ne mogu (kao zlatna ribica) ne ispuniti tudju zeljicu. Onda smo poslije toga pili, udaljujuci se sve vise od moje prvotne zelje da odem na taj jebeni tulum i da tamo budem svoj medju svojima (umjetnik medju umjetnicima). Jebi me, kad sam (kao vodeni znak) tako povodljiv. Da sam kurva, bio bih najpovodljivija kurva u Hrvatskoj. Sto i nije neka titula. “Nes ti zemlje”-rekla bi najpoznatija splitska kurva svih vremena, Mare Zebon. “Nes ti grada”-rekla je tipu koji ju je pitao je li istina da se jebala sa cilim gradom.
Kad smo vec kod jebanja, pitam se jebe li Huelbecque uopce ikog ili opci samo sa svojim psom. Ne mislim pri tom da li se seksa s njim nego da li i s kim zaista komunicira osim s tom domacom zivotinjom.. Uostalom, ne tice se me njegov privatni zivot (pod pretpostavkom da ga uopce ima), drago mi je sto sam ga sad dotaknuo jer mi je taj doticaj proizveo ideju za novu (post-postmodernu) psovku (ubuduce: PPP). “JEBO TI HUELBECQUE PSA!”- to je moj pandan na onu najrasireniju balkansku: “Jebo ti pas mater”!
Vracamo se, Zagrebe, tebi: natrag u studio “Nocne more”! Kad smo stigli tamo, mene (koji je “PREVASHODNO” esteta) rastuzila je atmosfera birca koju smo zatekli. Na stolu velika karnistra puna vina, uokolo sva ona Zeljkova lica od kojih je najuocljivije, svakako, lice Andje (koja je transeksualac?!), dim, polutama, margina, suburbija itsl. Da sam Gorki (barem Zúvela) bio bih “Na dnu”, a kako nisam ni Dante nisam bio ni u “Paklu”. Bilo je to, dakle, cistiliste. I u njemu Zeljko Malnar kao “Gospod Bog” (ubuduce: “GB”). Srecom, uz mene je bio i jedan student teologije pa sam imao strucnu terminolosku pomoc u tim delikatnim trenucima, dok sam cekao da me pozovu u studio, k “isljedniku” Sevi.
Iz zvucnika se zacuo autoritativan glas. Bio je to “GB”. I ja sam skruseno usao u studio. Zazmirio sam kad sam stupio pod svjetlo reflektora, pazeci na svaki svoj korak, dok sam prilazio dvosjedu na kojemu me je cekao mali veliki Seva (sjecate li se filma “Mali veliki covjek” od Arthura Penna?). Rukovali smo se, sjeo sam, prikopcali su mi bubicu na ovratnik, “GB” je davao uputstva iz svoje uzvisene kabine osoblju u studiju, ja sam se sav bio pretvorio u trud da ostanem pribran, kasnije su mi rekli da se nista od te unutarnje borbe nije vidjelo na mome licu. I onda je pocelo.
Seva je pokusao pribliziti mi se iz navijackoga ugla. Pa me je, govoreci nesto o Ciri i “Dinamu”, indirektno pitao nesto o “Hajduku”, ne bi li tim sklepanim mosticem nekako presli preko hladne Neretve nasih razlicitosti i udaljenosti. Ja, kojega “UOPSTE NE INTERESUJE” ni “Hajduk” ni “Dinamo”, ni “Partizan” ni “Zvezda” (a koji srbizme namjerno upotrebljava da bi metodom soka nekomu otvorio usi i natjerao ga da me cuje, a ne samo da me slusa, kao sto se redovno dogadja kada mu govorim na hrvatskom), bio bih najradije tog casa kazao Sevi i Sevinoj naciji da me se jebe zivo za sve nogometne rezultate i da me zanima jedino stanje na tablici u prvenstvu GLAVOMETA i to ne u Hrvatskoj nego u svijetu.
Ipak nisam. Nakon nekoliko trenutaka sutnje (za vrijeme koje je trajalo moje unutarnje samosavladjivanje) ja sam Sevi odgovorio, polako i smirenim glasom (kako inace nikada ne govorim), pazljivo birajuci svaku rijec, otprilike ovako:”Ne bih sada o tomu. Pitajte me nesto teze”. Sada je na njemu bilo da, zbunjen, malo zasuti i pribere se za novi pokusaj. Suti on, sutim ja i gledam zmirkajuci u ta svjetla, misleci hocu li uspjeti stici na taj party. Onda mi se Seva pokusao pribliziti iz drugog ugla ali ne puno drugacijeg. Kroz maglu mi se cini da je tada bio spomenuo neke politicare i probleme za cije toboznje rjesavanje smo ih izabrali, ocekujuci da na tu problematiku moram biti barem malcice osjetljiv. Ja sam zaronio duboko u sebe (dolje, gdje je mirno), trazeci rijeci koje cu ispustiti iz svojih Ribljih ustiju, a da ne povrijedim Sevu ni Sevinu naciju. To je potrajalo. On se malo vrpoljio, ne znajuci sta bi. A meni je prijetio smijeh. Vino + trava + sva ta apsurdna situacija + moj otkaceni smisao za humor, doslo mi je bilo da puknem od smija, da mu kazem da me ni hrvatski politicari nisu nikakva tema i da mi nije ni do gostovanja u “Nocnoj mori” nego da mi se ide na taj art-party. I da se jednostavno dignem i odem iz studija.
Umjesto svega toga ja sam kazao nesto suvislo + pristojno + odmjerno + gramaticki tocno. Ne sjecam se uopce sto ali znam da tako nesto i nemate bas prilike cesto cuti na hrvatskim televizijama. I to je tako potrajalo citav sat: Seva bi me nesto priupitao, ja bih se pola minute morao savladavati u sebi da ne eksplodiram kao Vezuv od navale smijeha a onda bih kazao nesto, posve oprecno mome unutarnjem stanju, sto bi izazvalo Sevinu zbunjenost i Zeljkove ushicene komentare iz kabine. “GB” je uzivao slusajuci i gledajuci nas odozgo, sa svoga trona, odvojen od studija staklenim zidom. To je, u stvari, bilo i najvaznije: udobrovoljiti i oraspoloziti svoga “GB”-a.
Onda je Zeljkec zapovijedio Sevi da ponudi gospodina Kustru nekim picem iz velikog automata, smjestenog iza ledja njegova sitnog ministra obrane. “Bio bih vam zahvalan za jednu kavu, bas bi mi sad dobro dosla”-rekao sam ozbiljno. Seva se dignuo, izvadio kovanicu od dvije kune iz dzepa i stao s njom u ruci, u stavu “mirno”, pred grdosijom od automata. Nije znao sto dalje treba uraditi i to je izazvalo gromoglasni smijeh i rugalacke komentare “GB”-a iz kabine. Seva ni makac, zbunjen i dodatno smanjen “GB”-ovim upadicama. To mi je diglo zivac. “Slusaj, Zeljko, sta je previse, puno je. Ne prestanes li se tako ponasati, otici cu ovaj cas iz studija”-ostro sam mu dobacio. Te se dignuo i pristupio Sevi. “Dozvolite mi da i ja pocastim vas”-rekao sam mu. I ubacio te jebene kune u taj jebeni aparat koji nam je isporucio dvije jebene kave s kojima smo opet sjeli za taj jebeni stol i nastavili nas nenadjebivi intervju.
Na samom njegovom kraju “GB” je ushiceno priopcio televizijskoj naciji: “Gospodo, ovo sto ste upravo vidjeli i culi trebalo bi se prikazivati na postdiplomskom studiju zurnalistike kao ogledni primjer kako se vodi razgovor pred kamerama!” Ja sam se dignuo (s dvosjeda) a “BG” se spustio (s trona) i na izlazu iz studija se rukovao sa mnom, klanjajuci se i zahvaljujuci mi na gostovanju u njegovoj emisiji. Meni je, kao uvijek u slicnim situacijama, bilo pomalo neugodno pa sam mu rekao: “Daj, Zeljko, ne pretjeruj”. Onda sam se uljudno pozdravio sa malim velikim Sevom,pridruzio se svom splitskom drustvancetu (koje je bilo u euforicnom raspolozenju, vise od toga sto su dosli tako blizu “Nocne more” i njezina “GB”-a nego od kolicine alkohola sto su ga popili s ekipom s Pescenice) i – konacno zapalio cigaretu. Onda smo se pokupili i pozurili prema Britancu jer ja nisam bio odustao od onoga tuluma.
Nije nam bilo sudjeno da na njega stignemo. Na Ilici, tik do Británca, zaustavila nas je policija. Vozac je izisao iz auta s dokumentima i ubrzo se vratio da nam kaze losu vijest:”Moramo platiti 500 kn. Meni je vozacka istekla, auto je registrirano u Bosni, a nije ni moje nego od cure mi. I imam nesto alkohola u krvi”. Meni je to bilo too much. Izletija sam iz auta i u par koraka dosao do podebljeg, starijeg policajca:”U cemu je problem”?-pitao sam ga povisenim tonom (bilo je kasno, bio sam vec pomalo umoran i ISLO MI SE NA TAJ JEBENI TULUM!). On mi je izrecitirao sve prekrsaje koje smo pocinilli, drzeci svoj notes takorekuc pred mojim nosom. Nisam se dao zbuniti. “I vi hocete reci da mi, radi tih par stinica, trebamo sada platiti tu kaznu?! Mi, koji smo svu noc proveli u Malnarovoj “Nocnoj mori” i koji sada zurimo na jedan vazan tulum, tu pokraj Británca, na kojeg nas cekaju od ponoci!? Ne mogu vjerovati! Nego, evo kako cemo: ja cu vama dati sto kuna i vi cete nas pustiti nasim putom. Vazi”?! Iskusniji policajac je pogledao mladjega kolegu, koji je bio ostao u njihovom vozilu, mladic je spustio pogled, a ja sam spustio novcanicu u policajcevu ruku.
Sto metara dalje, auto je stalo. Nije vise bilo benzina. Izisao sam iz te jebene krntije, nije mi se vise dalo dolaziti a ne stizati do tog “tuluma obecanog” pa sam otisao u Jurjevsku, na spavanje. Moja je ekipa nekako uspjela doci do svoga stanista, valjda na alkohol. Tako je zavrsila moja zagrebacka nocna mora, a ovako zavrsava ovaj moj prvi veliki FLASH BACK, bloga li mu njegova!
|
- 09:50 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
