26. travnja (tocno u podne)
«Puca mi glava»!- pozalila se djevojka u bijelim hlacama prijateljici u crnim, u prolazu. «Ti moras izraziti sebe i svoju misao inace bi eksplodirao»- ironicno mi je dobacio stari poznanik na ulici. Njega moram ispraviti, a djevojku nadopuniti. Ne bih ja eksplodirao, da se ne uzrazavam, nego bih implodirao! To jest: urusio se iznutra i tako, umjesto sunca, postao crna rupa. Djevojci pak glava puca jer ne nosi sesir! Zene, naime, imaju glavu da bi ih boljela ili da bi nosile sesir na njoj. Koja se odluci za glavopokrivalo, izbjeci ce glavobolju. Prosto «ko pasulj», «ko ptica koja prosto zrakom leti»! Prosto ali ne i priprosto. Priprosta je ameba, s kojom Huellebecq usporedjuje zenu, a on nije prost nego uspjesan. Novi izdavac mu je ponudio ugovor na 1.300.000 eura da prijedje kod njega. Michel (mon bel) ga je nonsalantno potpisao.
Da sad zovnem konobara, ne bih cuo od njega «Presto, dotore» jer sam u Splitu a ne s druge strane Jadrana, u Anconi. Sjedim sam za stolom, zasticen sigurnosnom zonom koju mi stvara laptop na stolu. Ovdje mnogi izbjegavaju covjeka koji cita na javnom mjestu a svi onoga koji javno pise. U pravu su, citanje je zarazno, pisanje je zarazno, dobro raspolozenje takodjer. Najbolje je izbjegavati one koji citaju i pisu dobro raspolozeni. Pokusam li dozvati konobara pucketanjem prsta i povikom «Garcon!» svejedno cu ispusiti. Od tragova francuske revolucije i prosvjetiteljstva u Splitu je prezivio jedino Pero Francuz. Najocuvaniji primjer francuske osvjetljene i prozracne arhitekture, Trg republike tj. Prokurative, najpraznija je javna povrsina u Splitu. Njome se usudjuju proci tek rijetki slobodni gradjani. Oni nemaju horror vacui, nije ih strah praznog prostora slobode pa ga popunjavaju. Masa ga Splicana ispunjava tek za trajanja Splitskog festivala ili kad nagrnu na neki politicki miting. Ja tada izbjegavam njih.
Najveci kompliment koji sam dobio od jedne zene glasi: «Meni ne bi bilo dosadno s tobom ni na pustom otoku». Meni bi ipak bilo, tu i tamo. Bez papira bih mogao pisati samo po njezinoj kozi. Njoj bi bilo bolno a meni prebolno,kada bih ispisao svu povrsinu njezina tijela. Kada bih bio na pustom otoku sa stotinu zena pa da mogu po njima pisati, izdrzao bih deset godina. Onda bih potrazio izdavaca. I otplovio na sedmom valu s otoka. Kada bih ga nasao, vratio bih se s njim na otok i on bi tiskao moj multi-zenski tekst s nihovih koza.Najprije bih napravio jednu fotografiju: stotinu ispisanih zena na pjescanoj plazi, azurno more ispred a palme iza njih i ja u sredini, izmedju njih. To bi bila dijamantna sredina! A knjigu bih potpisao kao ANTE DIJAMANTE. I bila bi bestseller, svjetski. Ne pretjerujem, nes ti svijeta!
Komentari na moj blog/os kazu: «Krace, krace»! A moje teme mi sapucu: «Dublje, duze»! I ja ih slusam. One su kao zene, vole dublje i duze. Jedna mi poznanica zamjera sto «neprimjetno prelazim s teme na temu». Nego bih trebao prelaziti primjetno?! Pa ja zivim u maloj, provincijalnoj i okatoj sredini,medju zidovima starim 17 stoljeca i punim usiju.
|
