7.travnja
Ove su sedmice Split pohodile dvije zvijezde: jedna internacionalna i druga, nacionalna. Za drugu ste gotovo svi culi pa cu ime prve prvo navesti. Prva zvije(r)zda bijase Michel Huelbecque, pisac iz Pariza iz Francuske. A druga je bila zvijezda dozivotnog predsjednika Republike Pescenica, gospodina i druga Zeljka Malnara iz Zagreba iz Hrvatske. Francuska je zvijezda obasjala "tu divnu splitsku noc" u ponedjeljak, dok je hrvatska zvijezda prosula svjetlost svoga lica po splitskim facama na Rivi u po bijela (u stvari siva i oblacna) dana, u srijedu.Sluzeci se kartezijanskom logikom,mozemo zakljuciti samo jedno:Huelbecque je nocna zvijezda a Malnar je zvijezda Danica. Michelove romane ne mozemo citati nocu (suvise su crni i pesimisticni), a Zeljkovu “Nocnu moru” cemo gledati po cijele noci (jer je optimisticna i bijela poput njegove marsalske uniforme). I zato ti, Zeljko, fala!
Fala mu za sve sto nam je nasa “Nocna mora” dala. Huelbecqueu samo jedno uljudno: merci beaucoup! « Thank you » zasluzuje i(tekako) Drazen Katunaric, Splicanin i Huelbecqueov izdavac, sto je doveo tu najkrupniju francusku literarnu zvijerku u « Lijepu i glupu nasu ». Tako su provincija nase metropole (Zagreb) i metropola nase provincije (Split) imali priliku izbliza vidjeti i cuti jednu autenticnu europsku zvijezdu (do ostalih 11 imamo jos puzati), a ova je iskoristila poznatu hrvatsku servilnost da se par dana dobro provede u nasoj « maloj zemlji za veliki odmor ». Sta cete : mali narod – veliki kompleksi.
« Tog dana kada mi je sin izvrsio samoubojstvo, pripremio sam jaje s rajcicom ». Michel (mon bel) zna kako se treba danas pisati da bi se moglo komotno disati. Baci publici u lice sve ono od cega ona okrece glavu, udaraj je u najbolnija mjesta, ispali na nju ubojitu salvu i ona ce traziti jos i kupovat ce ti romane kao alvu. Pametan je on pisac/lisac. Ne treba ni naglasavati, biti francuski pisac i biti pametan – pa to su sinonimi ! Po Damiru Karakasu, harmonikasu i piscu na privremenom radu u Parizu, biti glup i biti Hrvat takodjer je sinonim. Nikada necu zaboraviti recenicu iz njegove kratkotrajne pariske kolumne u hrvatskome “Playboy”-u: “ONDA SAM SREO DVA DIRLJIVO GLUPA HRVATA”. To je to, to te dira i ne da ti mira. Kad sretnes glupa Madjara ili Austrijanca, bas te briga, nema tu niceg dirljivog. Ali kad naidjes na hrvatske glupane i glupace, oni te, u svojoj licitatorskoj bezazlenosti, diraju u zice unutarnje tamburice, pa ne znas bi li ih istamburao ili bi ih izljubio.
Literarni mega-party s Huelbecqueom u “Gjure”, citali ste, nije uspio radi (to je moje tumacenje) bojkota od strane hrvatskih literarnih snaga. U splitskoj knjiznici, gdje je Francuz imao splitsku premijeru, natisnulo se stotinjak provincijskih znatizeljnika, snobova, polupsihijatrijskih slucajeva (kojima Split tradicionalno obiluje), profesionalnih posjetitelja takvih dogadjanja i nekoliko starih cura, na celu sa splitskim gradonacelnikom Z. Puljicem. Spiritualnu seansu je vodio kazalisni kritik i pisac Jasen Boko, a od splitskih knjizevnih snaga bili su tek taj-i-taj i ovaj i onaj (ne mogu im navesti imena jer me tamo nije ni bilo). Ne moram valjda pocrtati da ne moram tjelesno negdje biti da bih znao sto se tamo zapravo dogodilo i zasto se dogodilo bas na takav nacin.
Neke od tih faca (koje su dosli da im par elementarnih cestica zvjezdane prasine padne po kockastim glavama) znam osobno tj. poznajem ih bolje nego oni sami sebe. Jedan od njih je bio siguran da ce me tamo zateci pa je bio vrlo iznenadjen kada me je, poslije seanse, zatekao za jednim sankom (uz kavu, cigarete i mobitel). Lice mu je bilo izmjenjeno, kao da je ugledao duha. Ne utvaram si (znam se, znam ga) da mu je moja nasmijana faca izazvala takav efekat, o ne, to je on djelovao zamantano i rasvjetljeno jer ga je Huelbecque okrznuo pogledom kada mu je potpisivao knjigu. Moj je dirljivo provincijalni poznanik izgledao zaljubljeno (kao djecarac) i zaneseno (kao sjemenistarac) ali s nepokolebljivo cvrstim (pozitivnim) misljenjem o Huelbecquevu liku i djelu, kojeg mi je odmah i iznio. A kojeg sam ja pristojno saslusao jer mi je platio pice. Trebam li reci da taj mladic u srednjim godinama, koji je vidio i nesto svijeta (ali sebe ne), do tada nije procitao ni jednog jedinoga Huelbecqueova retka?! A nije ni od tada, barem ne ovih zadnjih nekoliko dana. Njemu i onima njemu nalik (a takvih je u Splitu zabrinjavajuce puno) ne treba procitati knjigu, pogledati film ili vidjeti izlozbu da bi znali kakav je tko pisac i redatelj ili kakve su moje fotografije.
I tako jedini tip iz Splita koji je mogao na “ti” i na francuskom porazgovarati s Huelbecqueom ili ga barem dobro isprovocirati , na tu malu-malu provincijsku seansu nije dosao, a nije mu palo na pamet ni da se nadje za istim stolom s njim u konobi “Kod Fife”, u nastavku te veceri. I bolje da je ispalo tako. Tko zna kakve bi posljedice pretrpio Michel da je cuo Antu i koliko bi pogodilo Huelbecquea da je vidio Kustru. Neka ga jos, nije njemu lako ni u samom sebi, kako bi mu tek bilo poslije mene.
Ja sam tog popodneva imao preceg posla (za nekoliko radnih stolova) a te veceri veceg uzitka (u mome krevetu). I ne osjecam uopce krivim sto svojm nazocnoscu nisam umanjio Huelbecqueovu usamljerost. Smoje bi rekao: “Kriva je Ona”. Ja kazem isto (samo pisuci “ona” malim slovima). I u tomu je izmedju mene i Smoje najveca razlika. Osim sto je on mrtav a ja ziv i sto sam ja uvelike bolji pisac od njega (koji to zapravo nije), ja ne stavljam nikada veliko pocetno slovo njenoj zamjenici, ma koliko mi ona velika ljubavnica bila.
Skatoloska digresija: malocas sam se obilno posrao u wc-u restaurante “Adriana” (isticem ga jer mi je ljetos bio sponzorom, a ja svoje sponzore pamtim i vracam im dvostruko). U ogledalu sam primjetio da mi se golub posrao po jaketi na desnom ramenu (bijelo govance na crnom somotu). I onda sam se sjetio kada me je i zasto prvi put posrao golub. Bio sam tada u gimnaziji i nalazio sam se na Pjaci (koja je tada bila zivo srediste Splita, svake veceri ispunjena mnostvom, kao sipak kosticama). Bio sam u drustvu s nekolicinom momaka iz razreda.Onda je na moje desno rame pala poveca golublja bomba, a ja sam nepodnosljivo dugu minutu bio izlozen smijehu i izrugivanju moga drustvanceta. Moram reci (iako me nitko ne tuce po bubrezima) da sam tada bio pretjerano osjetljiv mladic pa sam se, sav crven u licu od srama, odmah sagnuo da nadjem na podu nekakav komad karte kojom cu obrisati govno s visine koje mi se razletilo po novoj kosulji iz Trsta (u to doba sam, redovno, svake sezone odlazio u shoping Trst). Pipajuci nasumce desnicom, a oslanjajuci se o pod ljevicom, napipao sam – “Pelican” penkalu sa zlatnim perom! Pridigao sam se tada,iz religijskoga diskursa kazano "iz ponizenja u slavu", ali gotovo trijumfalno (ipak sam ja rodjen na carski rez) sa svojim trofejom (golubovom govnu zato fala!) i pokazao ga “prijateljima”. Smijeh im je prestao na cut, kao odrezan montaznim skarama, a ja sam, pomalo pateticno (to priznajem), kazao: “Tko se zadnji smije, najsladje se smije”.
I evo ga opet, tog znaka kojeg mi je danas, po drugi put, poslalo Ministarstvo nebeskih poslova! Pisi, zato si roden, seri po svemu i svima i ne boj se, tvoje sranje je bolje od njihova pranja novca, tvoja mala slova su veca od njihovih jahti, tvoje su recenice zavodljivije od pletenica djevojaka iz njihova sela. I evo me, u “Adriane”, za stolom s moje desne strane cakulaju tri stare gospodje, jedna je upravo spomenula da je on imao operaciju debelog crijeva, i sve se to super uklapa u ovu skatolosku digresiju, i ja sam na tomu zahvalan gornjem Ministarstvu a tom operiranom muskarcu zelim uspjesan oporavak. Sebi pak sretan boravak u Spanjolskoj, u koju se vec dva tjedna spremam otputovati ali me vise sile zadrzase ovod. Znam i zasto: da bi me prisilile da opet pocnem pisati! Kraj digresije.
Pocetak objasnjenja velike nuzde ove digresije: da bi me moj citateljski narod najprije prihvatio kao jednog od njegovih a potom, eventualno i razumio, moram mu govoriti njegovim jezikom. To jest: moram upotrebljavati rijeci kao sto su “sranje, supak, papak” i njima slicne te psovke poput “ne seri, pusi kurac, jebi mater, jebem te u usta, jebo ti pas mater”. Takav je nas social contract: zelim li da me uopce cuju i razumiju moram im se obracati na njihov nacin, a ne metaforicki ili tek pristojno jer bi me tada otpisali kao nepozeljnog stranca. Tko hoce da ga postujemo i slusamo, nijemo porucuje moj narod, neka nam govori odozgo, bahato i vrijedjajuci nas. Poput dr. Franje Tudjmana, tog cro-oratora koji je najbolje znao osjetiti puls naroda pa ga je zato i nazivao stokom sitnog zuba, a ovaj mu je na to pljeskao i skandirao mu ime. Kraj objasnjenja.
Post je objavljen 11.04.2006. u 09:50 sati.