20.04.2006., četvrtak
INDISKRETNI SARM PROLETERIJATA
20. travnja (u drugom splitskom kaficu)
Sinoc sam bio ko-scenaristom, redateljom i glavnim glumcom trodimenzionalnog filma «INDISKRETNI SARM PROLETARIJATA». Trajao je 4 sata, a u u njemu je sudjelovalo nas troje: jedna zena i dva muskarca. Zanr? Multi-kofeinska komedija (s plesom i pjevanjem). Seksa je bilo za izvoz (u razvijene, zapadne zemlje). Mentalnog, naravno (nastupali smo u javnom prostoru pa smo pazili na cudoredje) Slobodni smo umjetnici, naime, i stoga odgovorni. Moj je jezik radio brzinom automata kalasnjikov pri rafalnom pucanju.Ona se multiorgazmicki smijala (do suza). Pogadjao sam mete (teme i probleme) kao najisplativiji ruski izvozni artikal. Koji je jos uvijek najbolja puska na svijetu. Nemamo slucajno iste inicijale, automat kalasnjikov i ja (AK).
Upravo mi Brian Ferry potvrdjuje navode, pjevajuci «Right stuff». Pogadjam precizno u svim klimatskim i mentalnim uvjetima: u (balkanskom) blatu, u (hrvatskoj) zabokrecini, po (dalmatinskom) jugu, na (splitskom) suncu. Pojedinacno i rafalno. Municije imam za posljednju dalmatinsku diviziju (kakve li novokomponirane sintagme!). DIVIZIJE ARTIZANA! Vrijeme partizana je proslo svrseno, prica je to iz 20. stoljeca, a ovo je (jeste li primjetili, braco i sestre croatske?) XXI centhury. Umjesto puske - kruska, umjesto tenka - thinkpad, umjesto topa - laptop. A UMJESTO RATA - ART! Ne zaboravite se podsjetiti (pred art-akciju) na onu: ART IS SEXY! Njoj dodajte i ovu: SEX MEANS - MONEY! Budite ARTaktivni (a pa cete biti i atraktivni), budite spermni (pa ce vam se kese napuniti), budite provokARTivni (pa cete i vi imati Huellebecqovog psa).
20. travnja (od 8 i po do 9 i po)
Splitska divizija broji oko 15.000 ljudi u naponu snage. Nezaposlenih. Mozda je to cak citava armija, ne znam, nisam bio u JNA. Oslobodjen radi slabog vida. Minus sedam na oba oka. (Valjda po jedan minus za svaki smrtni grijeh.) Dosao ja na regrutacijski pregled. Kaze mi doktorica: «Skini naocare»! Ja ih skinuo, a ona uprla stapom u najvece slovo na tabli pa me pite koje je. «Je li se vi to salite»?-pitam ja nju. «Dobro, mozes ici na pregled sluha». Ta je doktorica sjedila pokraj otvorenog prozora. Pozvala me da sjednem pored nje i da joj primaknem glavu. Meni postalo zanimljivo. «Koje je ono stablo»?- prosapce mi na uho, pokazujuci glavcm prema prozoru. Mene prodjose trnci. «Bor»-odgovorim, sapcuci. «Ma ne to! – uzvikne ona. Trebas ponoviti sto te pitam. Ajmo, iznova»! Pa mi opet dosapne isto pitanje, a ja joj tiho odgovorim, kao jeka:»Koje je ono stablo»? «Bor – kaze ona glasno. I nasmije se. «Mozes ici, dobro cujes».
Vidite, od malih preko srednjoskolskih do visokoskolskih nogu razlikovao sam se bitno od Milosevica («Ne cujem dobro»!) i bio sam vise nalik Tudjmanu («Ne vidim dobro»). Sluh uvijek ima nadmoc nad vidom jer se bitno objavljuje rijecima. Zato Milosevic nije ni imao sansi protiv Tudjmana u tom ratnom sahu.
Nakon pregleda sluha dosao je na red pregled treci i najveci. Jedna visoka, crvenokosa Zidovka, markantnog (i radi toga seksipilnog) nosa bacila je pogled na moje spolne organe. Ja sam stajao pred njom spustenih gaca. Vrijeme je u meni teklo u slow motionu. Vani su cvrkutale pticice, bilo je proljece i ja sam bio u proljecu svoga zivota. Onda je vrijeme stalo. Meni se pred ocima crvenilo od njene kose. Mozda se na vrhu pojavila i kap njegove rose, ne znam, nisam gledao dolje. Ona mi dolje nije nasla nikakve zamjerke. «U redu je, mozes ici» - kazala je, hvatajuci se za penkalu i upisijuci nesto u moj karton. «Vec»?!- pitao sam je/se poluglasno. «Je»- bila je kratkog jezika koliko je bila duge kose. Podigao sam gace i napustio medicinsko polje. Na bojno nikada nisam ni krocio. «Oslobodjen sluzenja JNA u miru, u slucaju rata podlijeze ponovnom regrutacijskom pregledu».
Armija nezaposlenih uvelike odredjuje duhovno, emocionalno i materijalno stanje Splita. Ima Split jos jednu armiju – armiju navijaca. Ona je mnogobrojnija i punoglasnija. Njezin elitni esalon je Torcida. Ta je monolitna, organizirana i motivirana. Treca je armija primitivaca. Ostalo su, pomijesano, svi ostali, na celu sa zaposlenima. Moze li se tu govoriti o unutarnjoj okupaciji Splita od te tri armije? Moze. A smije li se? To je pravo nagradno pitanje, na kojeg cemo vas za sada ostaviti bez odgovora. Potrudite se i vi malo, budite trudbenici duha pa ce vam se, u trudovima, roditi neka ideja.
Nikada nisam de facto pripadao nijednoj armiji. Ni kada sam de iure bio nezaposlen nisam se osjecao uniformiranim. Naprotiv, jos vise sam se osjecao civilnim, a radio sam punom parom, objerucke. Kao zaposlenom novinaru «Slobodne» bilo mi je dovoljno raditi jednorucno. Tu sam cvrsto drzao mastojrski stupanj u duhovnoj disciplini zvanoj MASTER-BATION! Onda su dosli zanatlije, kao u Shakespearovom «Snu ljetnje noci», i zauzeli glavne pozicije. Postalo je tijesno a jelo prijesno i ja sam odsetao u slobodu. Jos sam na njoj. Uzivamo oboje. Ponekad promijenimo pozu pa je ona nada mnom. Meni ne smeta, promjena veseli.
Sinoc je, dakle, bila vesela vecer. Izudarali smo brige na veselje, da se sve zlatilo od zvjezdane prasine! Bilo nas je troje pa smo cinili drustvo, bilo nas je malo ali «manje je vise», bili smo trijezni od alkohola ali pijani od sladora radosti i slatkoce ljubaznosti. Umjesto sampanjca ispijali smo duhovitosti. Umjesto da pocnemo s pivom a zavrsimo s kavom, mi smo okrenuli naopako ovaj naopaki svijet pa smo najprije udarili po dva espressa svaki. Onda je dosao red na mene i ja sam narucio kod mlade konobarice: «Casu vode – za mene i casu slobode – za njega! A damu pitajte sta loce». Dama je na eks popila kriglu smijeha. Bili smo kao molekula vode: nas dvojica kao dva atoma vodika (Ha-Ha) a ona kao atom kisika (O). Zajedno: HA-HA-O! Ona – lijepa i obla kao slovo (zato je i zovem «zenom O»), nas dvojica - markantni i vitki (kao super-provodni vodichi).
Najvise su nas zapravo opijale rijeci! Uzivali smo u njihovoj opojnoj i razbudjujucoj moci. Jos dok smo pili prvu kavu shvatio sam i odmah podijelio shvaceno: «Znate sto siromastvo cini od ljudi? Kofeinske ovisnike! Siromasni piju kavu jer je najjeftinija. Ili caj, ako su skloni ocaju. Mi nismo, mi smo bica strasti, dakle, kofeinisti»! To je bila moja prva zdravica. Kasnije smo ih jos nabrojali malo mnostvo. Oko ponoci smo dosli u drugi lokal. Tamo je mnostvo bilo vece. Mi smo bili zvijezde i njihove veceri. Nasa publika je uzivala, manje od nas ali skupa s nama, u splitskoj prepremijeri nasega najnovijeg filma «INDISKRETNI SARM PROLETARIJATA»! Scenarij pisemo svaku vecer, ja ga ujutro prepisujem. Trazimo pravoga redatelja i prvoga producenta. Zainteresirani - javite se prije nego sto bude kasno! Tko brze scenaristi, njegova je rezija! Tko s vise novca ko-scenaristkinji, njegova je!! Producentura.
|
- 15:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
