28. travnja (u jednom velikome splitskom lokalu)
Zivot u Splitu i Hrvatskoj stalna je sok terapija. Pocinje odmah ujutro, nakon prve kave, cim izidjem u vanjski svijet. Fax kojeg sam jucer poslao iz poste na jedan splitski broj, nije stigao. Objasnjenja nema. Poslao sam ga maloprije opet, a sluzbenica je provjerila njegov primitak. Onda sam stigao u ovaj lokal i odmah s vrata – drugi sok! Novi stolovi, iritantno crvenkaste boje, lakirani i zato jos odbojniji. A noge stola opiturane u hladno zelenkastu. Splitsko-dalmatinski trip lijevog predznaka: u glavi gori vatra a noge hladne, u plicaku. Na zidovima slike starih jedrenjaka u ocvalim drvenim okvirima. Pod: crno-sivkasti kvadrati, postavljeni dijagonalno. Pokraj sanka: visoke stolice i stolovi od tamnog drva. U dvoru: metalne stolice. Skraceno: LSD. Liberalna stranka Dalmacije. Strancica, politicki nepostojeca, ali iako neformalna jako mnogobrojna. Cine je svi ti provincijalci i provincijalke (poluobrazovani i poluafirmirani, poluodrasli i poluprolupani, polutikanti i trafikanti) koji bi oblikovali te svoje male svjetove po svojim proizvoljnim estetikama i zivjeli u njima po svojim privatnim etikama. Nesposobni i nevoljni prihvatiti opca nacela i univerzalne vrijednosti. Zatvoreni u sluzave opne svojih otockih mikro-kozmosa, stalno u strahu da ostrica necijeg maca ili neciji ostar jezik ne probode te njihove sarene mjehure u kojima lebduckaju, negdje izmedju neba i zemlje.
Za Europu potpuno nespremni. Ni za dom spermni. Bez snage da se suoce sa cinjenicama o sebi i svojim zivotima. Zato su im drugi, kao tema, na prvom mjestu, a sami sebi su na zadnjem. Mentalitet je to sluganski, u najboljem slucaju konobarski. Mora tako biti: ako te drugi poznaje bolje nego ti sam sebe, onda on tobom gospodari a ti mu sluzis. Lukav gospodar nece upotrebljavati silu (jer ona radja otpor) nego manipulaciju (pa veselo mases repom dok mu donosis pice i umjesto konkretne napojnice od njega primas apstraktni kompliment). Providno za vidioce, neprobojno ocima zamantanih i natripovanih suncem svoga neba. Za umrit od smija onima koji na to gledaju svisoka, tuzno do suza onima koji gledaju ocima srca. Ta stvarnost naseg covika.
Nije bolja ni realnost nase zene. Evo jedne. Konobarica je (a da sta bi drugo bila?!). «Kako vam se svidjaju novi stolovi, Ante»?- upitala me, spustajuci mi kavu pokraj laptopa. «Ne svidjaju mi se uopce»!- odbrusih joj iskreno. «Nema veze, svidit ce vam se kad se priviknete» - cuj nju. «Necu se nikad priviknuti na ovaj nesklad» - dobacim joj, u odlasku (njenom). «Nema veze, vi ionako uskoro putujete»- bila je njezina plitka replika. A sta bih drugo?! Najbolje je svemu ovomu okrenuti ledja i otputovati (najdraze mi je brodom). Inace bih morao drzati stalno oci zatvorene a usi pokrivene, da ruznoca i glupost ovog vanjskog svijeta ne zagadi moj unutanji. Da ga ne razgradi i ne svede na svoje niske mjere. Dugo sam ga i pazljivo gradio, da bih sada dozvolio tim domacim barbarima da mi ga razruse. Ne dolazi u obzir! Jos su visocije podici svoje kule i jos bolje utvrditi svoje bedeme. Imam dovoljno vruceg ulja za izljevanje na njihove glave, ako krenu osvojiti moj zamak. Ostat ce, kao i do sada, s druge strane ekrana moga laptopa.
Post je objavljen 28.04.2006. u 12:37 sati.