15.04.2006., subota
VODA I SLOBODA
15.travnja (u sumrak)
Optimist bi rekao: u polusvjetlu. Ja to ne mogu reci jer sam dobro informiran. Pa cu i vas dobro i temeljito informirati.( In-forma-cija formira.) Evo jedne, nije moja ali neka postane vasa:” Tko cita, ne znaci i da misli ali tko pise, nuzno misli”. To sam neku noc rekao jednom, samo-uvjerenom da misli bolje i zna vise od drugih (a koji je, usput budi receo, informaticki nepismen pa ne moze procitati ovo sto sada o njemu pisem). Ne znam da li je ikad napisao nekomu pismo, o necem zahtjevnijem da ne govorimo. I takav nastupa (za stolom, za sankom, na ulici) kao mislilac!? Nas covik par excellence.
Ali zna se- zna on iz koga se izljevaju informacije, tumacenja i komentari. Pa ne odustaje. Ja mu lipo kazem: “Nema vise, silenzio stampa. Ako hoces jos, plati”. On se pravi da nije cuo pa nastavlja pricati mi pricu iz svoga zivota, ciju poantu ne moze dokuciti. Zna on da je poanta kod Ante. A Ante zna sta kod njega nije i koliko mu treba. Pa doticnome to konkretno i precizno kaze, testirajuci ga: “Pricamo vec dva sata, ja sam za to vrijeme popio kavu i sok, koje si ti platio. Ono sto si cuo i saznao od mene vrijedi najmanje 20 puta vise, u stvari, 40 puta jer sam ti sve to dao odmah i rado. Znas onu: “TKO BRZO DAJE, DVOSTRUKO DAJE”!? A sad je stvarno dosta: zelis li jos nesto saznati, troseci moje dragocjeno vrijeme, plati. Za pocetak onoliko koliko su te dosla dva moja pica,dakle, 20 kuna”!
Nisam mogao biti jasniji, skromniji i benevolentniji (on je ipak, valja reci, specijalan slucaj). Gleda on mene (ozbiljno), gledam ja njega (smjeskajuci se), povlaci on jedan dim (duboko), ja povukoh dva (plitko). “Pocastit cu te s jos dva pica, nije nikakav problem”-konacno prozbori. “Necu dva pica, hocu 20 kuna”-odvratih mu bez smjeska. “To ne moze”- on ce, nakon duze stanke. “A zasto ne? Kakav ti to problem predstavlja? Tebi je isto, otislo ti 20 kn iz dzepa za pice konobaru ili meni u dzep. A meni nije. Jer tako imam slobodu da s tim kunicama napravim sto hocu, a po tvomu je nemam”- ja cu njemu smireno, logicno i prijateljski. Nije pomoglo, ostade on ukopan u svome “misljenju” kao u rovu. A ja ostadoh na otvorenom polju, slobodan u misljenju i kretanju. Pa uskoro odoh. A on ostade uz dopola punu (ili praznu?) casu pive.
Njegova odluka je, po meni, duboko glupa. On dobro zna da ja ne mogu zivjeti bez VODE, SLOBODE i LJEPOTE i da nece vise moje rijeci teci u njegove usi (kao sto su dosada obilato i besplatno tekle). Sve dok ih dobro ne opere i ne pocne slusati sto mu drugi govori. I dok se ne nauci postovati tudju slobodu (ne mogu kazati « kao svoju vlastitu » jer on i nije slobodan). To ce, po svemu sudeci, potrajati i on ce me, kad-tad, potraziti ali me nece naci jer necu vise biti tute. Nas covik ce se tada sjetiti sto sam bio trazio od njega (tako malo za tako puno !) i bit ce mu zao sto mi nije dao tih 20 kn. Htio je uci u moje kino, raskomotiti se u pocasnoj lozi i premijerno gledati moj film, kao jedini gledatelj! A nije. Jer nije htio platiti ulaznicu. Pa da to nije Bogu za plakat ?!
|
- 18:51 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
