25.04.2006., utorak
DVA-TRI BRATA HRVATA
25. travnja (before midnight)
Dan mi je zapoceo talijanskim pjesmama, a i zavrsava njima. Da sam ga proveo negdje u Italiji, a ne ovdje, u Hrvatskoj, rekao bih da je to bio skroz dobar i ugodan i lijep dan. Ovako to ne smijem to reci jer ne bi bilo tocno. Dva brata Hrvata, s kojima sam pokusao razgovarati dva sata u njihovom nedavno otvorenom lokalu, pokvarila su mi raspolozenje ali ne i apetit. Potrosivsi na njih prilicno energije (tesko je govoriti drvu) osjetio sam vucju glad, pa sam je otisao utaziti na domjenku u kazalistu. Sada se opet trosim, pisuci ove retke. To je moj nacin odrzavanja linije: output mi je uvijek veci od inputa.
Kod doticne hrvatske brace nije tako; mirniji brat ima isturenog kucnog ljubimca oko pasa (citaj - veci stomak) dok napredniji brat ima bradu (ali nakon sto je stvorio svoju, nije pomogao i drugima da im naraste njihova). To jest: input im je veci od outputa. Pa su stoga u stalnoj splitskoj kontradiklciji (ubuduce: SSK) – svakako bi htjeli biti insideri ali ostaju outsideri. Zasto? Iskljucuju trecega! Misle da njih dvojica mogu sve sami: dati ime lokalu, urediti interijer po svome gustu, po svome ceifu izabrati slike koje ce visiti na zidovima i svu dobit dijeliti samo izmedju sebe. Malo sutra, puno morgen, never! Nece ici naprijed. A ici mora. Onda, znaci, ide i ici ce unatrag. Jer negdje mora ici, ne moze stajati na mjestu. Takav je zakon zivota.
Prije par godina ta dva Hrvata (Karakas bi rekao «dirljivo glupa» ali «kara» znaci «crn») su otvorila jedan cocktail-bar u centru centra Splita (koji je eks-centar). A da mene nista pitala nisu, ni za misljenje, ni za savjet, ni za tocnu informaciju. I taj je njihov projekt zivotario neko vrijeme, zatim pao u plitku pa u duboku komu da bi okoncao u kompletnom stuporu. Jednostavno, u njemu nije bilo dovoljno gostiju da bi donosio barem minimalan profit pa su braca bankrotirala. Previse su se oslonila na krvnu vezu a premalo dali znacaja duhovnom bratstvu i Duhu kao takvom. Mislili, eto, da je sve u drvetu sanka, u sastojcima cocktaila i vitaminima mjesanih salata. A da je nista ili tek minimalno u Duhu. Materini sinovi. Mater-i-ja-listi. Pa su posve zasluzeno ispusili. A na gresci naucili nisu. Oni su ponavljaci.
I evo ih opet, u istoj gresci, nekoliko metara dalje od pocivajuceg lokala. Doticni pokojnik je bio rodjen kao mrtvorodjence pa nije ni mogao zaziviti. Jedan mu je brat dao ime «17 stoljeca»,a krivo ime odvelo je sve u krivo (i ponudu i uredjenje interijera i zvuk i svjetlo). Ajde, probajte reci naglas: «Nadjemo se kod «17 stoljeca»! Spetljat cete se jezikom. Pa sta i da se nadjete tamo, sto da radite medju svim tim stoljecima? Da stojite kao rimski stup ili da sutite kao spomenik? Glupost samo takva. Ali jos i ovakva: na vratima i na cjenovnicima ime je bilo napisano ovako: «XVII stoljeca"! Glupost na kvadrat! Jer to se tocno cita: «Sedamnaesto stoljeca». WVII je, naime, rimski redni broj a dodat je ( bez poznavanja i latinske i hrvatske gramatike) jednoj nasoj rijeci na silu. Nakaradni spoj koji je rezultirao skaradnoscu njegova poslovanja. Prav mu budi!
Braca su, of course, katolici ali plitkog kopa. Bradati, naime, vjeruje ljudima a razrogacio je oci kada sam mu citirao: «Vjeruj samo Bogu svomu. Ja nisam tvoj Bog da bi mi vjerovao, nije ti ni brat a niti ni ti sam sebi. U ljude imaj povjerenja, ali ne vjeruj nikomu i sve provjeravaj, ponajprije sebe»! On vjeruje da ce lokal biti pun (a sada je skroz naskroz prazan), vjeruje i da su (odbojne i totalno neprikladne) slike na zidovima privlacne a vjeruje i da ime nije toliko bitno. To jest: ne vjeruje da je stvaralacka moc prave rijeci tako velika niti da je destruktivna moc krive rijeci tako ocigledna. Rijecju, ne vjeruje u Rijec-Boga niti u Boga-Rijec.
U uvjerit ce se. Lokal zasluzuje da bude onoliko pun koliko su puni glava i srce njegovog gazde. Ako je njegova glava puna negativnih misli a srce negativnih emocija onda ce slicno privuci slicno pa ce lokal biti pun negativnih likova. Ako je glava pak prazna i lokal ce biti prazan ili ce u njega navracati tek praznoglavi. To je tako ocigledno da naprosto bode oci onomu koji vidi ali onomu koji samo gleda morat ce se samo ukazati. Na koncu, covjek koji odbija mudrost Rijeci osudio se na nemilost brojki. Kasa ce mu, u konacnici, pokazati tko je bio u pravu.
Vrlo skupu skolu placaju hrvatski ponavljaci. Jeftinije bi ih doslo skolovanje ne nekom europskom univerzitetu. Barem bi naucili gramatiku i logiku. I spoznali temelj uspjesnog poslovanja, a to je podjela rada i suradnja! "C-O-O-P-E-R-A-T-I-O-N" - napisao je tri puta na skolskoj tabli Henry Ford, kada su ga novinari pitali koja je tajna njegova poslovnoga uspjeha u automobilskoj industriji. Njegov bi hrvatski pandan, gdin Ferdo Fordic, sigurno napisao: "N-A-T-I-O-N"! Pa bi pao na ispitu. Ovom povijesnom, naravno. I tako bismo dobili jos jednog ponavljaca. Koliko ih je, razredi su postali pretijesni. Imamo ih za izvoz samo sto ih ne mozemo izvesti jer razvijeni svijet ne prima robu s greskom.
|
- 23:49 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
