Moje sretno dijete

Na ovaj post me inspirirala situacija koju sam jutros doživjela u trgovini. Vidjela sam jednu gospođu u trgovini sa svojim djetetom koje je željelo da mu majka nešto kupi, a ona nije željela, te se dijete bacilo na pod, počelo vikati i plakati. Ona mu je govorila da se digne sa poda, da prestane i kad je vidjela da dijete ne misli popustiti, ona je popustila i kupila mu to što je htjelo. Bila bih najsretnija da sam joj u tom trenutku mogla reći kako griješi u svojoj odluci da mu kupi to što želi, ali sam prešutjela.
Česte su situacije kada dijete u trgovini napravi nered, kada uporno želi nešto što mu vi u tom trenutku ne možete ili ne želite kupiti, kada trči okolo, što je i normalno jer ga sve zanima, a onda kada mu nešto ne kupite krene pravi cirkus. Da bi izbjegli takve situacije, morate prije svega dijete pripremiti na odlazak u trgovinu i reći mu da idete kupiti to i to. Kada dođete u trgovinu dijete će vjerojatno poželjeti slatkiše, ali budite ustrajni u tome da ih ne kupite jer ako na djetetovo vikanje popustite i kupite mu to, ono će se samo naviknuti i znati će da će svaki sljedeći put, kada vam napravi scenu u trgovini, dobiti što želi. Nemojte dopustiti sebi da, kako bi izbjegli neugodnosti, popustite jer na takav način nećete postići ništa, dapače, napraviti će te samo sebi još veći problem. Iako nije ugodno gledati dijete kako viče, ali kada to počne raditi, okrenite se i krenite dalje, ignorirajte ga, jer nema nikakvog smisla obraćati pažnju, jer će se situacija samo pogoršati. Kada se ti ispadi budu opet ponovili, opet ga ignorirajte, samo produžite pa neka viče sam sa sobom, i vidjeti će te kako će nakon par puta, kada shvati da neće na takav način ništa postići, promjeniti svoje ponašanje. Ono što je najbitnije, kada primjetite kako se njegovo ponašanje popravilo, za to ga nagradite, ali mu prvo recite: "s obzirom da si bio tako dobar sada ću te nagraditi sa... nečim što voli." Time će te mu dati poticaj da i dalje bude dobro i da postane svjesno da nešto mora zaslužiti. Samo imajte strpljenja.

Razgovor sa djetetom, koliko god ono imalo godina je od osobite važnosti za njegov rast i razvoj. Ne radi se o tome da razgovor vodite samo sa djetetom kad ono nešto napravi, već razgovor koji je svakom od nas potreban. Kada je dijete još premalo da bi vas razumjelo, pričajte mu kroz igru, govorite mu koliko ste sretni što ga imate, pričajte mu o lijepim trenucima koje provodite sa njim, o vašoj zajedničkoj igri, a kada dijete naraste dovoljno da vas može razumjeti i kada je spremno na ozbiljnije razgovore sa vama, onda neka ti vaši razgovori budu dublji. Pitajte svoje dijete kako je, ako ide u vrtić pitajte ga kako je proveo dan, neka osjeti da se vi zanimate za njega i za njegov život. Kada dijete napravi neku pogrešku, spustite se kraj njega i sa njim popričaj te o tome, ukažite mu na to da je pogriješio i usmjerite ga na ispravljanje greške. Ali ono što je najbitnije, pustite dijete da govori. Vi ste ti koji trebate postaviti kratko pitanje da ga dijete razumije i pustiti da ono govori. Nemojte nikako djetetu postaviti puno pitanja jer će se ono vrlo brzo isključiti iz razgovora. Kada želite djetetu nešto pojasniti, uvijek govorite mirnim glasom, tiho, bez vikanja.
Vaše dijete neće uvijek biti spremno za razgovor, jer nismo ni mi uvijek za to, zato, ako vidite da vaše dijete nije zainteresirano, pustite ga, nemojte forsirati jer će te u njemu stvoriti nervozu i ljutnju. Potičući razgovor sa djetetom, ono će postati svjesno da ste mu vi prijatelj, da može sa vama razgovarati o svemu, a danas-sutra će samo doći i početi pričati sa vama, posebno kada bude imalo neki problem. Razgovarajte sa njim o njegovim mislima, osjećajima, jednostavno, kroz igru, neka dijete osjeti da se zanimate za njega, njegov život, da zna da sa vama može o svemu razgovarati. Budite njegov prijatelj.

Svi mi ponekad imamo potrebu biti u samoći, sami sa sobom, bez da sa ikim pričamo i komuniciramo, da se jednostavno odmorimo od drugih. Tako je i sa našim djetetom. Dali ste ikada našli dijete da se samo igra, cijelo zamišljeno, ili da sjedi na kauču ili negdje drugdje, samo, zamišljeno. Možda ste se tisuću puta pitali, zar je mom djetetu dosadno, da li ga nešto tišti, muči. Ali vjerujte, ne. Vaše dijete ima samo potrebu malo se odmoriti od vas, od svega. Želi imati malo svoga mira i privatnosti kao što je to i nama nekada potrebno. Roditelj često, smatrajući da je djetetu dosadno, uskače te nudi djetetu društvo, dođe do njega pa ga zagrli, pita ga što ga muči, a kad dobije odgovor da se makne, da ga pusti na miru, ili vam kaže da se ne možete igrati sa njim, ostanete zatečeni. E pa dragi moji, vaše dijete, isto kao i vi, ima samo potrebu odmoriti se od vas i od svega drugoga, treba mu odmor da razbistri glavu isto kao i mi. To je neka vrsta njegove meditacije. Nismo ni mi uvijek za društvo, ponekad i mi poželimo da nas se pusti na miru, da budemo sami sa sobom, u miru i tišini. Zato sljedeći put kad vidite da se vaše dijete igra samo, zamišljeno ili da samo sjedi zamišljeno, pustite ga, omogućite mu mir i tišinu, neka se odmori malo od svega, dajte mu malo privatnosti. Kao što je potrebna nekada svima nama, tako je potrebna i našoj djeci.

Dijete kojem roditelj iskazuje ljubav, kojeg ljubi i grli, kojem govori VOLIM TE, to dijete neće zbog toga biti razmaženo. To dijete će se osjećati voljeno, zaštićeno i sigurno uz svoje roditelje. Tko je postao još razmažen od iskazivanja ljubavi. Dijete postaje razmaženo kada roditelj izgubi svoju dosljednost, kada popušta djetetu na svaki njegov zahtjev, kada radi stvari umjesto djeteta, jer se eto, u tom trenutku djetetu neda pokupiti svoje igračke, pa roditelj to učini umjesto njega, kada se nalazimo sa djetetom u trgovini pa ono želi neku igračku, a mi mu je ne želimo ili ne možemo kupiti, a na djetetovo inzistiranje popuštamo i kupujemo mu je smatrajući da ćemo tako rješiti problem, a zapravo mi tako sebi, možda nesvjesno, stvaramo još veći problem. Svom djetetu iskazujte ljubav svaki dan, ljubit ga, grlite ga, govorite mu da ga volite, ali onako iskreno, neka osjeti snagu i dubinu vaših riječi, tako nećete dijete razmaziti, samo će sznati da ima roditelje koji ga vole, i naučiti će te ga da je iskazivanje ljubavi nešto predivno, da se nikada ne boji iskazati svoje osjećaje, jer to nema nikakve veze sa razmaženošću. Dijete od roditeljevog zagrljaja nikada nije postalo razmaženo. Ako ne želite da Vam dijete bude razmaženo, uskratite mu kupnju svake igračke koju poželi, nemoj te raditi stvari umjesto njega samo zato jer se njemu u tom trenutku ne radi, tako će te ga razmaziti i naučiti da ste vi tu uvijek da udovoljite njegovim hirevima i naučiti će na koji vas način iskoristiti i to će koristiti uvijek u budućnosti. To uvijek prvo krene sa malim stvarima, a onda ide u nedogled i kasnije u budućnosti, imati će te velikie probleme kada počme tražiti sve veće i skuplje stvari koje mu vi možda nećete moći priuštiti i javiti će se nezadovoljstvo, ljutnja, i one riječi kojih se mnogi roditelji zgražaju, a to je ne volim te ili još gore, mrzim te; i pitati će te se gdje ste pogriješili, pa sve ste mu u životu pružili, a da niste ni svjesni da ste upravo pogriješili u tome što ste mu pružili sve što je poželilo.

Dijeljenje igračaka je jedan od velikih problema sa kojim se susreću djeca ali i roditelji u djetetovoj dobi od 3-4 godine. Kako se postaviti kada se dvoje dijece svađa oko neke igračke, ne mogu se dogovoriti i zbog toga nerijetko izbije čupanje, guranje i udaranje. Roditelj uglavnom stane između djece i kaže svom djetetu, ajde daj njemu igračku. I vaše dijete postane tužno, razočarano, ljuto jer je osjeća izigrano od vlastitog roditelja, često može djetetu pasti na pamet da više volite tuđe dijete kada od njega uzimate igračku i dajete drugom djetetu. To naravno mislim na situacije kada se vaše dijete igra sa nekom igračkom, dođe drugo dijete i želi mu je uzeti. U toj situaciji ja svom djetetu nikada nisam rekla, posebno ako je riječ o njegovim igračkama, i ako je tek uzelo neku igračku, daj tu igračku drugom djetetu. Tako pokazujete vi prema djetetu nepoštovanje, ono smatra da nije dovoljno dobro kada stajete na stranu drugog djeteta i osjeća se odbačeno od strane vas. U takvim situacijama je najbolje pustiti djecu da pokušaju sami rješiti situaciju i da se dogovore tko će se prvi igrati, jer se tako djeca nauče izboriti za sebe, a ako stvarno vidite da nema dogovora, onda uskočite vi i recite svom djetetu, igraj se ti još malo sa time, pa onda malo daj tom drugom djetetu, pa ćeš onda opet ti. Dijete tada uviđa da mu dajete na važnosti, pokazujete mu poštovanje, a opet ga učite tome da mora dijeliti i sa drugom djecom. Djeca na takav način uče da se moraju boriti za sebe, da se moraju za sebe založiti, kada ih pustite da sami pokušaju rješiti problem, pokazujete im to da nećete uvijek vi biti tu da rješavate njihove probleme, već da oni moraju to sami rješiti, a opet mu iskazujete poštovanje, poštujete njegov izbor.Mnogo puta sam naišla na situacije kada bi sa svojim djetetom bila u gostima gjde ima druge djece i ono želi uzeti neku igračku, dođe to drugo dijete pa mu neda, pa moje želi uzeti neku drugu igračku, a ovaj mu opet neda. I onda to isto dijete dođe kod nas i želi se igrati sa nečim sa čim se započelo igrati moje dijete. I sad bi mnogi roditelji, smatrajući da čine dobro, rekli svom djetetu, daj mu tu igračku. Ali zašto bi vaše dijete uvijek moralo biti to koje svoje igračke sa kojima se on igra moralo dati drugom djetetu kada je to drugo dijete poželi. Pa zbog čega? Zar je to drugo dijete koje je bilo tako škrto prije prema vašem djetetu, važnije od vašeg djeteta. Zar ne shvaćate da tako dajete na važnosti tom drugom djetetu, a ne vašem. Zato vaše dijete gubi povjerenje u vas, smatra da nema vašu potporu, osjećate se odbačeno. Nikada to više nemojte raditi jer tako ne radite dobro svome dijetetu. Dijeljenje da, ali umjereno; ne i davanje svega sa čim se oni igraju, čim to netko drugi poželi. Kompromisa treba biti i među djecom.

Ovaj post pišem jer mnogi smatraju da djeca trebaju poštivati starije osobe i druge pod svaku cijenu. To nije točno. Za blagdane je jedna starija osoba išla čestitati Božić mom djetetu, i ono je reklo, neću ti dati ruku, pusti me na miru, okrenulo se i otišlo. Ta osoba je meni rekla da je moje dijete jako nepristojno jer ne poštuje starije, a ja sam odgovorila samo da se poštovanje mora zaslužiti. Ta osoba je moje dijete u nekoliko navrata ignorirala kada bi joj se moje dijete obratilo, kada bi pružilo ruku i pokazala potpuno nepoštovanje prema mom djetetu, a sad ta ista osoba očekuje da joj moje dijete sa osjehom pruži ruku. E pa drago moje dijete, ti to ne moraš.
Da bi djeca vas poštivala, prvo vi trebate naučiti poštivati njih. Djeca su mala bića velikog srca i razuma. Pružite im ruku poštovanja i ona će vam to vratiti. Ako se prema njima ophodite bez poštovanja, gledate ih kao nekoga nižeg od sebe, nekoga za koga smatrate da ga možete ignorirati, a slušati samo kada se vama to želi, onda nemojte očekivati da će se dijete drugačije ponašati prema vama. Ono će vam istom mjerom uzvratiti. Koliko god smatrate da djeca nešto ne znaju, oni imaju osjećaje i u takvoj situaciji će biti povrijeđeni. Ako želite da vas dijete poštuje, poštujte i vi njega. Uvažavajte ga, odgovarajte na njegova pitanja kao da ih je postavila odrasla osoba, kada traži zagrljaj, zagrlite ga, kada traži ruku, dajte mu je, kada vam se osmjehne, uzvratite mu, neka zna da ima vaše poštovanje, neka zna da ga smatrate sebi ravnima. Ja sam u ovoj situaciji, kada je moje dijete odbilo pružiti ruku dotično osobi, dala potpuno odobrenje da samo izabere da li će se javiti toj osobi ili ne, jer sam znala da je moje dijete uistinu pristojno, da voli sve ljude oko sebe i složila sam se sa njegovim izborom da se toj osobi ne javi, ali znajući da ta osoba u prijašnjim situacijama nije iskazala poštovanje prema mom djetetu i da ga je ignoriralo, te sam mu pokazala sa time da ima moju potporu u tome da samo donese odluku što će učiniti, a što ne i da na svojim pogreškama uči i iz njih donese neke zaključke. Zato ako želite njihovo poštovanje, morate ga zaslužiti.

Da li je dobro hvaliti dijete za svaku stvar koju dobro napravi? Da li je dobro djetetu uvijek govoriti bravo, ti si najbolji...? NE. Zašto? Zato jer nije normalno uvijek hvaliti dijete i za stvari za koje je normalno da će napraviti, Nemojte zatrpavati djecu sa pohvalama jer onda one s vremenom izgube svoj smisao. Često su te pohvale i neistinite, a roditelji ih izgovaraju smatrajući da će se dijete onda osjećati bolje, sretnije i da će im tako izgraditi samopouzdanje. Trebate pustiti dijete da se trudi, da samo rješava probleme i tek onda kad uistinu pohvalu zasluži i reći je. Koliko god su prije roditelji rijetko kada hvalili svoju djecu i bili izuzetno strogi, danas se otišlou neku sasvim drugu krajnost i dijete se hvali za nacrtani crtež, za pojedeni ručak, za bilo koje stvari koje su normalne da dijete radi samo u toj dobi. Dijete se zbog tih svih pohvala može prestati truditi, i na jedan način može postati razočarano ako sljedeći put, kada bude htio učiniti nešto novo, bolje, i to ne uspije, postati će razočarano i frustrirano, te će smatrati da će nas razočarati jer nije to uspjelo napraviti. Dijete će očekivati pohvalu, a neće je dobiti, a ako dobije lažnu pohvalu biti će itekako svjesno da pohvala nije iskrena. Također, ne valja ako pohvala u potpunosti izostane, ako roditelj uopće ne hvali svoje dijete, jer tko ne voli da bude pohvaljen za nešto što je uistinu dobro napravio. Svi mi volimo pohvalu, a posebno dijete kojem pohvala služi kao vjetar u leđa, da radi nove stvari, da se trudi i da napreduje. Kod pohvale nije bitna kvantiteta, nego kvaliteta. Znači pohvalite dijete za nešto što je uistinu dobro napravilo, a čega je i ono svjesno da je dobro napravilo, pohvalite dijete za njegov trud, pa čak ako i ishod nije kakav bi trebao biti, ali se dijete potrudilo. I onda će sljedeći put dijete uložiti još više truda da to uspije napraviti, i da bude pohvaljeno i za konačan rezultat, a ne samo za trud. Ako vaša pohvala nije iskrena, dijete će to shvatiti, jer je i samo svjesno da nešto nije napravio kako treba, i neće mu biti jasno za što ga pohvaljujete, i tada može izgubiti povjerenje u vas i neće u buduće znati kada je vaša pohvala iskrena, kada je izrečena iz srca, a ne eto tako, čisto da bude izrečena.

Ovaj post sam odlučila napisati kada mi je moja prijateljica rekla da ona nema uz dijete vremena za sebe, i da bi se osjećala lošom majkom kada bih dijete ostavila kod svojih roditelja i odvojila vrijeme za sebe i supruga. Na njenu rečenicu sam se zgrozila premda sam i prije znala da dijete ne ostavlja na čuvanje, ali sam smatrala da je to iz razloga jer baka i djed ne mogu čuvati svoje unuče. Pa dragi moji roditelji zar niste čuli onu rečenicu: "Sretan roditelj, sretno dijete." Što ima bolje od toga da dijete vidi roditelje sretne, zadovoljne i ispunjene. Zar mislite da će te učiniti nešto loše ako ostavite dijete kod bake i djeda i odete sa svojim/svojom suprugom negdje nekoliko dana, ili samo na običnu kavu, u kino ili pak na večeru. Shvatite da u tome nema ništa loše, da niste zbog toga loš roditelj. Dapače, vaše dijete će vam biti zahvalno jer će te vi biti sretni, ispunjeni, opušteni, te će te imati više volje i želje u potpunosti se posvetiti svom djetetu. Što više treba djetetu od toga da vidi da mu se roditelji još uvijek vole, poštuju i da trebaju vrijeme za sebe. Vi će te se "odmoriti od djeteta, a i dijete od vas. Zato supružnici "izgube" sebe ,a i jedno drugo kada dođu djeca, jer svoj život usmjere na dijete, sve se počme oko djece vrtjeti i kao da je život koji su supružnici živjeli prije djece, nestao. Zastanite malo, okrenite se sebi i svom suprugu, nemojte dopustiti da izgubite jedno drugo, jer će to naštetiti vašem odnosu, vašem braku, postati će te nesretni, frustrirani, nezadovoljni, što svakako neće biti dobro ni za vas, a ni za vaše dijete. Radite na svom braku, pružite jedno drugom vrijeme i ljubav, jer što ima ljepše za dijete i za sreću djeteta od njegovih roditelja koji su sretni i koji se vole i poštuju.

Da li je roditelj odgovoran za djetetovo ponašanje ili je njegova uloga danas neznatna u odnosu na prošla vremena? Da li roditelj može utjecati na djetetovo ponašanje s obzirom na današnje društvo, medije i internet? Zašto neka djeca slušaju, a neka ne slušaju svoje roditelje? Moj je odgovor da je roditelj odgovoran za djetetovo ponašanje i da kroz svoj odgoj djeteta u potpunosti može utjecati na djetetovo ponašanje i može ga kroz svoju disciplinu formirati u osobu sa karakterom, stavom, koja se neće obazirati na mišljenje okoline i neće pasti pod utjecaj društva. Koliko god se smatralo da roditelj nemože utjecati na dijete s obzirom na društvo, internet i medije, ali to nije točno. Jer se djetetu moraju postaviti granice od malih nogu, mora se disciplinirati od malih nogu i da dijete zna da roditelja mora poštovati, i ono što roditelj kaže. Iako neki roditelji znaju reći da dijete ima težak karakter i narav, ali ni to nije istina. Dijete je tako naučeno i odgojeno. Djeca se jedino mogu roditi sa karakteristikom živahnosti, ali i ne sa time da neće nekoga poštovati, da neće imati odgovornost, samostalnost I čvrst karakter. To su vrijednosti koje roditelj svojim odgojem, a posebno svojim primjerom usađuje djetetu. Dijete se rodi bez ikakvih saznanja tko je i što je, bez izgrađenog karaktera, a roditelji su ti koji im tijekom njihovog životnog putovanja usađuju vrijednosti, uče ih što je dobro, a što je loše, postavljaju im granice, daju im jasnu sliku o životu, uče ih odgovornosti, i oni svojim odgojem i usmjeravanjem djece stvaraju i oblikuju njihov karakter. Roditelji moraju svoju djecu od malih nogu učiti odgovornosti, samostalnosti, a posebno preuzimanju odgovornosti za svoje ponašanje. Nije dovoljno dok je dijete malo, kada nešto napravi, staviti ga u "kaznu" i pri tome mu ne objasniti zbog čega, a posebno se djetetu treba prilikom njegovog nepoželjnog ponašanja, ostaviti da izabere između dvije mogućnosti i ako izabere onu koja je njemu nepoželjna, objasniti da je sameo odlučilo tako i da je ono odgovorno za to što ste ga vi "kaznili". Kada bude suza, vikanja i plakanja, budite dosljedni, nemojte popuštati jer će tada naučiti da vas mogu uvijek "vrtiti oko malog prsta", da nema potrebe da vas slušaj jer će te i tako pogaziti svoju riječ i nećete provesti kaznu do kraja. Ne možete djetetu ponavljati ako to ne napraviš ići ćeš u sobu, u kut, ili kako već disciplinirate svoju djecu, i kada vas ne posluša, reći opet, čuješ li me što ti govorim, ići ćeš u sobu, u kut. Neka dijete zna da ste dosljedni u onome što kažete i ako, nakon što mu ostavite izbor, i on opet napravi nešto što ne smije, objasnite mu da je to bio njegov izbor, i odmah ga pošaljite u sobu. Neka zna da ste dosljedni u svojoj odluci, i tako će se naučiti poštovanju i odgovornosti za svoje postupke. Kada dijete budete od malih nogu tako učili i odgajali dijete, kroz mogućnost izbora, razgovora, ono će i kada odraste naučiti da za svoje loše ponašanje mora odgovarati, vi mu morate svojim primjerom pokazati što je dobro, a što je loše. Ne može dijete izrasti u osobu koja će se odnositi s poštovanjem i razumijevanjem prema drugima ako u svojoj obitelji toga nije imao, ako je u obitelji slušao uvrede, grube riječi. Budite mu vi primjer kakvo treba biti, ali i da ima mogućnost izbora, a da o njemu ovisi kakav će ishod imati neka situacija.

Dali ste se ikada igrali sa svojom djecom zato jer ste smatrali da to morate, jer ste vi njegov roditelj i morate se igrati sa svojim djetetom. Vjerovatno jeste jer to radi većina roditelja. Koliko puta ste to učinili, a da jednostavno za to niste imali volje ni želje, bilo jer vas je čekalo puno drugih obaveza, ili jednostavno niste imali volje, a dijete vas je na to "natjeralo". U takvoj igri vi niste usmjereni na dijete i na igru sa njim nego na druge obaveze. Dijete vidi i osjeća da vi niste usmjereni na njega i na igru nego na druge stvari. Djetetu bi puno više značilo da odvojite za njega pola sata u danu i posvetite se isključivo njemu i igri ili nekoj drugoj aktivnosti, ali da ste tada uistinu usmjereni na njega i na taj trenutak, nego da ta igra traje po par sati, a da vam misli lutaju negdje drugdje, da gledate u mobitel, televiziju i da niste djetetu predani u potpunosti. Objasnite djetetu da imate obaviti neke stvari, da se zabavi samo i kada to obavite da će te mu se pridružiti u igri. Nitko od nas ne voli raditi nešto, odnosno započinjati nešto drugo, ako prvo nismo riješili. Tako je i sa ovim. Ako morate napraviti nešto po kući, napravite to i onda sjednite i posvetite se djetetu. Nije lako igrati se sa djetetom a razmišljati koliko posla imate po kući. Dijete će osjetiti vašu nervozu. Možda će ovo mnogi osuđivati, ali vjerujte da je puno važnija kvaliteta nego kvantiteta. Dijete želi roditelja koje će mu se u potpunosti posvetiti, a ne samo površno. Biti će te sretniji vi, a i vaše dijete. Prednost je toga što će te tako omogućiti djetetu da se samo igra i zabavi, što je jako bitno za njegov rast i razvoj, ali i za razvoj njegove kreativnosti i da nauči da ga ne možete uvijek vi zabavljati. Dopustite im da se sami zabave,da sami smisle način kako će ubiti svoju dosadu, jer je ona od velikog značaja za razvoj njihove osobnosti, kreativnosti, a uvelike i samostalnosti.

Vi ste imali i imate priliku živjeti i izgrađivati svoj život onako kako vi želite i kako smatrate da je najbolje za vas. Pustite neka vaša djeca žive svoj život, onako kako oni to najbolje znaju, iako vama to neće uvijek biti po volji. Roditelji često, misleći da rade za svoju djecu najbolje, kažu, ja znam što je najbolje za tebe. Ma odakle nama pravo da to govorimo? Kako mi možemo znati što je najbolje za njih, zar oni ne bi smjeli imati svoje mišljenje, zar ne bi smjeli imati pravo na pogreške, jer ih eto mi želimo usmjeriti, pokazati koji je pravi put za njih. Pa ono što mi smatramo da je dobro, nije možda dobro za njih. Roditelji žele neke svoje neostvarene želje ostvarivati kroz svoju djecu, žele da djeca žive život onakav kakav oni nisu živjeli, jer se nisu ostvarili. Roditelji djecu usmjeravaju na različite aktivnosti, sile ih da u školi moraju biti najbolji u svemu, što često dovodi kod djece do nezadovoljstva i frustracije, posebno kada shvati da ne može ispuniti očekivanja roditelja. Dijete postaje nezadovoljno i bez ikakve motivacije. Često se također može čuti da roditelj kaže djetetu: "ako sam ja pogriješio, nemoj i ti." Zar ne shvaćate da vi svoj život želite ispraviti kroz život djeteta, da svoje snove želite ispuniti kroz njih. Ne dopuštate da ono ima svoj život, da samo donosi odluke, da samostalno gradi svoj život, svoja stajališta i uvjerenja. Ono počinje živjeti vaš život, počinje dijeliti vaša uvjerenja, i svoje mišljenje uopće nema. Kako su vas roditelji učili i odgajali? Isto na način na koji su smatrali da je za vas najbolji. Ali vaši roditelji nisu znali drugačije, jer su bili tako naučeni od svojih roditelja. Nisu imali mogućnosti informirati se i učiti i naučiti da postoji drugačiji način, usadili su vam u glavu da je normalno da vi budete ti koji odlučuju o životu svog djeteta, ali se njima nema što zamjeriti, jer oni nisu imali internet, nisu imali knjige kakve se danas imaju pa da nauče da postoji i drugačiji način odgoja. Roditelj misli da može upravljati životom djeteta jer ga je donio na ovaj svijet, da dijete njemu duguje nešto kao uslugu, pa za uzvrat traže da ih dijete sluša i pokorava mu se u svemu, i na jedan način uvjetuju djecu. Mi smo našu djecu donijeli na svijet da budu posebni, da budu svoji, a ne naši, da imaju u svom životu svoju ulogu, a ne našu. Koliko god smatrali da tako štitimo djecu, da radimo ono što je najbolje za njih, zapravo ih gušimo i ne dopuštamo im da se razviju u jedinstvena bića.

Na pisanje ovog posta me potaknuo jedan događaj od jučer. Kada moje dijete ide u vrtić, svako jutro sa svojim ručicama uzme žalo (kamenčiće) u ruke i čeka da dođe do jedne rupe i baci ih. I tako svaki dan na putu od kuće do vrtića i od vrtića do kuće. Jučer kada smo išli kući, ponovio je istu stvar kao i svaki dan, i u tom trenutku je naišla jedna gospođa i kada je vidjela što moje dijete radi, rekla mi: "Gospođo, jeli to vaše dijete? Zar ne vidite što radi? Uprljati će vam rukavice i robu!" Kada sam to čula ostala sam zgrožena zbog toga kako mi uopće može takvim tonom nešto reći, a drugo, kako ne shvaća da je to samo dijete koje voli bacati kamenčiće, a rukavice i roba se mogu oprati. Ja sam joj jedino odgovorila: To je samo roba koja se može oprati, a sreću djeteta ništa ne može zamijeniti." Pa na što su došli ljudi danas. Kada ne dopuštaju da se dijete igra. Pa koga je briga za prljave rukavice i robu, ako se moje dijete smije, ako mu sreću predstavlja igranje u pijesku. Voda opere sve osim onoga što jezik izgovori. Moje dijete se voli igrati uz lokvicama vode, voli u patikama gaziti po njima i lupkati i ono je zbog toga sretno, voli kada pada kiša dignuti glavu i da mu kapljice padaju po licu. I da, ja sam majka koja to svome djetetu dopušta i koja sa svojim djetetom gazi po lokvama, pleše sa njim na kiši, i zajedno sa njim kada pada kiša digne glavu i dopuštamo da nam kiša pada po licu. Kada bi mi svi bar malo u sebi zadržali onog dječjeg, život bi bio puno ljepši. Jer djeca trebaju biti naši učitelji. I koliko god nailazila na osude drugih ljudi, sreća mog djeteta mi je najbitnija. Odjeća će se oprati, kosa će se osušiti, ruke će se oprati, ali trenutci kao što su sadašnji će proći, a ja ću znati da sam dopustila svom djetetu da uživa u svakom trenutku svog djetinjstva, i njegovo djetinjstvo proživjela zajedno sa njim. Jer sam i ja zbog njega opet u duši postala dijete. Dijete moje, hvala ti na tome.

Roditelji često, misleći da rade dobro za svoju djecu, odrađuju neke stvari umjesto njih, ili zato što jednostavno nemaju vremena čekati da nešto napravi dijete, pa naprave umjesto njih. Počevši od pranja zubi, oblačenja, hranjenja, pa kasnije učenja, izlazaka, izbora društva. Nekada mi se čini da se roditelji boje pogrešaka svoje djece i zato, smatrajući da rade dobro, da tako zaštićuju svoju djecu, zapravo rade vrlo loše, jer ne dopuštaju da se djeca osamostaljuju, da sami uvide da su pogriješili. Nije bezveze ona izreka da se na greškama uči, a ako mi možemo griješiti i iz toga izvlačiti neku pouku, zašto ne bi moglo i dijete. Naravno, to ne znači da će te djetetu dopustiti da radi stvari koje nisu primjerene njihovoj dobi, ali ono što mogu oni napraviti sami, pustite ih neka naprave, pa makar i pogriješili. Djeca često u dobi od 3,4 i 5 godina imaju potrebu istraživati, otkrivati nešto novo i često kopiraju ono što rade roditelji, pa tako želi pomoći majci skuhati ručak, izvaditi sude iz mašine, staviti robu na sušilo. I roditelj, kako bi ubrzao stvar često kaže djetetu da ništa ne dira i da ne može pomoći i tako automatski čini loše, a ne shvaćaju koliko dijete, da mu dopustite da vam pomogne, stječe radne navike i priprema se za budući život. Koliko god vam se čini da bi dijete napravilo više štete nego koristi, pustite ga, neka otkriva neke nove stvari, neka stječe radne navike i neka se osjeća korisno. U početku će to biti pospremanje svojih igračaka, pa pospremanje svoje robe, kasnije i interes da sudjeluje u drugim kućanskim poslovima. Jer što se dogodi kada roditelj sve radi za dijete? Time mu poručuje da je ono nesposobno napraviti nešto samo i ponavljajući to, dijete se razvija u osobu bez samopouzdanja, osobu koja se ne zna zauzeti za sebe, a kada mu dopustite da napravi nešto, da vam pomogne u nečemu, osjećati će se vrijedno i prihvaćeno, ali i voljeno jer zna da imate povjerenja u njega. Kako bude raslo, postati će i samostalno, neće u svemu tražiti vašu pomoć na koju bi ste ga navikli da sve radite umjesto njega, a samim time će i vama biti lakše u budućnosti kada ne budete morali pospremati krevet za njim , skupljati njegove igračke, njegovu robu.Vaše dijete će vam u budućnosti pomagati svojevoljno, bez da tražite i molite da vam nešto pomogne, a sve zato jer je od malih nogu steklo radne navike. Kada mu nešto ne bude išlo kako je ono zamislilo, biti će ispada bijesa i ljutnje, ali neka bude uporno, nemojte samo zbog tih njegovih ispada reći, pusti, ja ću, nego ga pustite da se potrudi, da shvati da se upornošću može stvar riješiti i da nećete vi uvijek biti tu da rješavate njegove probleme. Tako će se u budućnosti znati zauzeti za sebe, izboriti, izgraditi strpljenje i upornost.

Frustrirano, nezadovoljno i ljuto dijete je odraz nas, a ne kako mnogi znaju reći, genetike. Naša djeca uče od nas i iz našeg ponašanja, premda mi i nismo toga uvijek svjesni. Zašto se kaže da su djeca kao spužve i da sve nauče iz kuće? Jer je to uistinu tako. Mnogi će reći da njihovo dijete viče, da je neposlušno, da uvijek ide u kontru na ono što ima kažemo i zatražimo od njih, ali jeste li se pitali zašto? Pogledajte malo kako vi pristupate svom djetetu kada vas ono nešto pita, kada nešto traži od vas, počev od obične igre, pa do većih stvari. Kako reagirate kada vas dijete pita jedno te isto pitanje 10 puta, kada dijete ponovi 100 puta zašto ovo, zašto ono. Mnogi roditelji ili šute smatrajući da djetetu nema smisla objašnjavati neke stvari ili kažu zato ili odgovore jednom, pa dijete pita opet, a zašto, a onda roditelj izgubi volju i živce odgovarati djetetu. Kako bi se vi osjećali da vama netko na vaš upit za nešto odgovori zato ili da neki šturi odgovor koji vam nije dovoljan? Naravno da bi se osjećali nezadovoljno, u jednu ruku isfrustrirano i ponekad odbačeno, jer nije lijepo kada vas netko ignorira. Zamislite kako je tek tom malom djetetu koje dobiva takve odgovore od svojih roditelja. Posebno kada osjeti u glasu roditelja da su odgovorili drsko, da im je uopće gnjavaža odgovarati na djetetova pitanja, jer dijete kao ne razumije. I kako će se to dijete osjećati i kako će se danas sutra odnositi prema vama kada naraste. Kada ga vi nešto pitate a ono vam ne odgovori ili odgovori drsko i bezobrazno. Nemojte se onda čuditi takvom njegovom ponašanju. To je naučilo dragi moji roditelji od vas. Sljedeći put kada vam dijete postavi pitanje, nemojte reći zato, jer taj odgovor ne bi zadovoljio ni vas, a kamoli ne dijete koje tek ući i istražuje svijet. Dajte mu objašnjenje kao odraslom čovjeku, koliko vam se god činilo da dijete to neće razumjeti, ali ono na takav način uči i razvija se. Razvija svoju emocionalnu inteligenciju, razvija osjećaj za druge ljude, da se drugi ne osjećaju danas, sutra odbačeno od njega kada ono ne bude imalo strpljenja za druge. Svi se mi danas nalazimo u nekoj žurbi, živimo užurbani život i često roditelji kažu da ne stignu posvetiti dovoljno vremena djetetu jer rade, pa dođu kući i čeka ih puno posla doma, a kamoli još da imaju živaca i strpljenja posvetiti se djetetu i davanju odgovora na njegovo tisuću zašto. Zar mislite da vaše dijete nikada neće odrasti, da mu neće ostati u sjećanju koliko ste se vremena posvećivali njemu, a da će se sjećati opranih suđa, očišćene kuće i ispeglane robe. To ni jednom djetetu nije bitno. Ono želi svoje roditelje sada, u ovom trenutku, da provedu vrijeme sa njim u igri, crtanju, bojanju, pjevanju i svemu što to dijete čini sretnim. Zar uistinu ne mogu ti sudi, ta neoprana i ne ispeglana roba pričekati. Djetetu nije problem reći, pričekaj, mama, tata, ima posla, a problem je da čeka kuća i posao u kući. I ja sam jednom bila takva dok nisam počela raditi na sebi. Kako je napisano u knjizi Safari duha: Mudar roditelj prvo radi na sebi. Počnite raditi na sebi dok vam nije kasno. Ostavite sve poslove koji vas zaokupljuju i posvetite se svom djetetu, u potpunosti. Dok se igrate sa njim, dok mu čitate, ugasite TV, ostavite mobitel sa strane, i svu svoju pažnju usmjerite na dijete, ne mora to biti par sati, jer je djetetu dovoljno tako malo, malo ali kvalitetno. Niste ni svjesni koliko će vam vaše dijete biti zahvalno i sretno. Ako vas dijete zove da se igrate sa njim, ostavite sve što radite i otiđite, nemojte da vas mora zvati 100 puta i moliti, jer će ga to dovesti do nezadovoljstva i u njemu će rasti frustracija. Ako to radite iz dana u dan, i u takvom okruženju dijete odrasta, u njemu će se javiti s vremenom osjećaj nezadovoljstva i odbačenosti. Pitati će se, ako me moji roditelji ignoriraju i nemaju vremena za mene, kako li će tek drugi. Prvo pođite od sebe, kako i se vi osjećali da se prema vama tako netko ponaša. Često se događa da smo mi takvo ponašanje naučili od svojih roditelja. Ja prva od svojih. I moji roditelji su uvijek radili, a kada bi došli kući imali su drugog posla i uvijek mi se činilo, važnijeg, od igre sa mnom i razgovora. Nikada me nisu pitali kako si, dali se želiš igrati i u meni se često javio osjećaj tuge. Sjećam se osjećaja potištenosti i da sam jednom pitala svoje roditelje da zašto nemaju vremena za igru sa mnom, a odgovor je bio: Zato jer imamo posla, a ja sam na to odgovorila; "ja želim biti vaš posao." Kada sam dobila svoje dijete, na žalost sam i ja počela ići tim stopama, postala sam tipičan roditelj koji dođe kući sa posla i imam toliko posla po kući za obaviti i pustim da se dijete igra samo, često bi počelo vikati, skakati, penjati se po namještaju, te bih ja počela vikati, a što bih ja više vikala ono bi bilo još gore, a ja svakim danom sve više nervozna i frustrirana i pitala sam se, kakvo je to moje dijete, kako je neposlušno. Kada je moje dijete razbilo čašu jer se išlo samo napiti vode, jer ga je njegova mama možda u tom trenutku i ignorirala i kada sam se izderala na njega, a ono me tužnim očima pogledalo i počelo plakati, shvatila da sam da se mora nešto tu promjeniti. Naučila sam čitajući brojne knjige da je moje dijete bilo takvo isključivo radi mene, iako u početku nije to bilo lako prihvatiti, ali je to istina. Naša djeca su naša ogledala. Oni usvajaju naše ponašanje, oni uče iz našeg primjera. Ako mi njih ignoriramo, oni će učeći iz našeg primjera smatrati da je to normalno i ignorirati će danas, sutra duge, ako mi budemo vikali na njih i tukli ih, oni će smatrati da je to normalno i vikom u tučom će rješavati situacije koje im nisu po volji. Zato budite primjer svojoj djeci. Odvojite vrijeme za igru, za čitanje, za šetnju. Posvetite ima dovoljno vremena da se ne osjećaju odbačeno, da znaju da u vama imaju i prijatelja, a ne samo roditelja, a vjerujte da će te se i vi opustiti i zaboraviti na svakodnevne probleme. Jer što ima ljepše od osmjeha i sreće naše djece. I nemojte im odgovarati na njihova pitanja zato jer to nije nikakav odgovor, sa takvim odgovorom se ne zadovoljimo ni mi pa nemojte očekivati da će i dijete koje tek uči o životu. To će vam se vratiti od vaše djece kad narastu pa će te se pitati zbog čega je postalo tako buntovno, živčano, da ga se ništa ne smije pitati i kriviti će te pubertet i društvo i karakter, a vjerujte da to nema veze sa tim. Jer zašto onda ima djece koja, kada dođu u tu neke "krizne pubertetske godine" budu dobra, poslušna, smirena. Zato jer su se odmalena naučili takvom ponašanju, a učili su od svojih roditelja.

Bilo koje ljudsko biće voli imati mogućnost birati između dvije stvari. Izabrati onu koja se njemu više sviđa u tom trenutku. Djeca kao ni odrasli vole imati mogućnost izbora, ne vole živjeti po pravilima. Pa u biti, tko to voli? Mnogi roditelji kažu, mene moje dijete mora slušati, mora biti onako kako ja kažem. I što time postižete? Dovodite do toga da vaše dijete u budućnosti neće znati samo odlučiti između nekih stvari kada bude imao pravo izbora, naći će se u nekoj sasvim novoj situaciji, bez samopouzdanja, bez spoznaje o tome što je dobro, a što loše. Sada zastanite i razmislite, kako se vi osjećate kada vam netko kaže, ti to moraš, ili to mora biti tako i nikako drugačije. Kakvi osjećaji se u vama javljaju? Ljutnja, bijes, inat? To je sasvim normalno. I normalno je da se isti takvi osjećaji javljaju u djece, koliko god vi smatrali da su oni mali i da nemaju "pravo" izbora, da moraju vas slušati, da mora biti onako kako vi kažete i nikako drugačije. A takvim pristupom će te samo naići na otpor i negodovanje. To dijete će protestirati jer je ograničeno. Izrasti će u osobu koja neće znati sama donostit odluke, smatrati će da uoće i nema pravo izbora. A zar to želimo za svoje dijete?
Jedna majka je imala, kako ona kaže, veliki problem sa svojim djetetom. To je bio problem hranjenja i odlazak na spavanje. Njeno dijete je odbijalo svaku pomisao da mora ići jesti i prekinuti svoju igru, a odlazak na spavanje, bilo popodnevno ili večernje, bi izrastao u svakodnevnu borbu prožetu vikanjem, gubljenjem živaca i natezanjem sa djetetom koje se željelo samo obući, što bi trajalo i po 30-45 minuta, a ona za to nije imala vremena. Tada sam joj savjetovala da promjeni taktiku, da ostavi svom djetetu izbor. Rekla bih mu: ako ne pojedeš, nema igranja sa tim i tim (ovisno što dijetet voli), ako ne obućeš pidžamu odmah, obući ću ti je ja i poslije, kada se probudiš, nećeš se moći igrati. Naravno da je u početku to rezultiralo vikanjem, suzama, protestiranjem, ali je ona svoj stav zadržala i kada je dijete shvatilo da majka misli ozbiljno, onda se i ono počelo mijenjati. Danas ta majka svjedoči tome da je to dijete koje, kada nešto ne želi napraviti što mu je ona rekla, shvaća da će biti odgovorno za svoje ponašanje, da uistinu neće dobiti nešto što želi, ako prije toga ne napravi što mu je ona rekla. Znači, ono ima pravo izbora i samo izabere put kojim će ići.
Roditelj često popusti svom djetetu kada ono počne plakati, vrištati, i to samo kako bih dijete smirilo, a ne shvaća koliku grešku radi, jer tako dijete nauči iskorištavati svoje roditelje, nauči da će suzama i vikanjem dobiti što želi, pa takvo ponašanje ponavlja iz dana u dan, a roditelji, kako bi smirili svoje dijete, sve više i više popuštaju, i to ide u nedogled. I danas -sutra, kada odrastu, ne znaju se nositi sa porazom, ne znaju se nositi sa time da ne može biti sve kako oni žele i kako su oni zamislili, i ta djeca postaju "razmažena". Jer roditelj ide linijom manjeg otpora. Najlakše je kupiti dijete nekom igračkom, reći, evo ti ovo, samo se smiri, jer na takav način olakšavamo sebi, da ne moramo slušati njihova vikanja, i onda se mnogi čude kako dijete upravlja njime, kako to dijete kada odraste nezna za odgovornosti, ne zna slušati, ne zna davati i pomagati drugima, nego se sve mora vrtjeti oko njih, i ako nije onako kako oni žele, ne može biti drugačije.
Zato, dragi moji roditelji, promjenite svoju taktiku. Nikada nije kasno za promjenu i krenite već od danas. Postavite granice, naučite reći NE., koliko god u početku nailazili na njihov otpor, ali će vam u budućnosti biti zahvalni. Dajte im izbor, kažite im, ako ne napraviš što sam ti rekla/rekao, nećeš dobiti to i to, i sam ćeš biti za to odgovoran. Neka budu svjesni da su oni odgovorni za situaciju u kojoj se nalaze, jer su imali pravo izbora. Na takav način se uče odgovornosti od malih nogu.

Svi se mi nekada nađemo u situciji da nemamo uvijek vremena, volje i živaca ugađati djeci, slušati i obazirati se na njihove "hireve". I ja sam prije znala često reći da me nitko ne može dovesti do ludila koliko vlastito dijete. I pitala sam se bezbroj puta, zašto je moje dijete najgore kada je u mojoj blizini, zašto me ne može poslušati kada nešto kažem, nego mi se čini da se uvijek kontraštava, kao da me namjerno provocira i iskušava moje granice.Koliko sam puta počela nekontrolirano vikati, a posebno me izluđivalo to kada bih ja vikala na svoje dijete, a ono se počelo još više smijati i govoriti da nešto neće napraviti. Čitajući brojne knjige i mjenjajući svoje odgojne metode shvatila sam da je vikanje najgori mogući izbor za "neposlušno dijete". Kada sam ja vikala na svoje dijete, to je sa njegove strane imalo dva ishoda: prvi je bio da je i on počeo vikati, i u njemu se javljala još veća frustracija i inat, a drugi ishod bi bio da bi se on počeo smijati i trčati po kući. I nisam ni znala koji od ta dva ishoda je gori za moje živce. I koliko sam puta sebi rekla da nemam više snage govoriti, vikati, da ću izludjeti. Pa zar malo dijete može tako dovesti do ludila? Kada sam shvatila da to nema smisla, i kada sam shvatila da sam ja sama kriva za njegovu neposlušnosti i preuzela odgovornost za takvo njegovo ponašanje, jer kako mogu očekivati drugačije ponašanje od svog djeteta, kad sam ja njemu primjer, kada ja sam vičem na njega, okrenula sam se drugačijem načinu odgoja. Odlučila sam vikanje zamjeniti šaptanjem. Kada bi moje dijete počelo vikati, ljutiti se, ja bi mu šaptanjem rekla: možeš vikati i ljutiti se, ali si ti odgovoran za ovo što ti ja ne dam. Sam si to izabrao. Kada sam prvi put počela primjenjivati metodu šaptanja, moje dijete je odmah prekinulo svoje vikanje kako bih čulo što ja govorim, pa me nakon nekog vremena pitalo da zašto tako pričam, a onda je njegovo vikanje u potpunosti nestalo. Nisam mogla vjerovati koliko dijete više reagira na tihi glas nego na vikanje. Shvatila sam da me nije ni slušalo što govorim kada bih vikala, nego je bilo samo usmjereno na moju boju glasa. Ono je čulo samo da ja vičem, a ne i što mu govorim vikanjem. Kada sam drugim roditeljima, koji su imali isti ovaj problem kod svoje djece, rekla za metodu šaptanja, neki su se u početku smijali, a neki su odmah rekli da možda to ima i smisla. Danas ti roditelji svjedoče istoj promjeni kakvoj svjedočim i ja. Djeci ćemo veću pažnju zaokupirati kada mu se obratimo sa tihim glasom, jer se ono mora skoncentrirati da bi nas čulo što govorimo, a kada počnemo vikati, ono će nam na takav način i vratiti. Zato dragi moji, sljedeći put kada vas uhvati nervoza, kada mislite da će vas vaše dijetet dovesti do ludila, šapćite, vičite ali šaptanjem. Neka vaše dijete bude prisiljeno zastati i čuti stvarno što govorite. Možda u početku neće imati ova metoda rezultata, ali budite ustrajni i vidjet će te kako se vaše dijete mijenja. Njegovo vikanje, protestiranje, biti će sve manje, sve tiše, a vi sve zadovoljniji, sretniji jer ne morate gubiti svoj glas.

Da bi mogli govoriti o emocijama djeteta, moramo prije svega razjasniti da su emocije doživljaji koji su izazvani nekim vanjskim ili unutarnjim situacijama. Djeca kroz faze odrastanja na različite načine iskazuju svoje emocije. Ne može se očekivati da će dijete koje ne zna govoriti pokazati svoje emocije isto kao dijete od 4-5 godina, a ni djeca od 5 godina kao mi odrasli. Bebe sa otprilike 4 tjedna života prvi put pokazuju svoje prve osjećaje i to uglavnom kroz smijeh upućen prije svega roditeljima, a potom i drugim osobama. Kako dijete raste i suočava se sa svakodnevnim životnim situacijama, te posebno kroz igru, kako samostalnu, tako i sa drugom djecom, tako se u njemu počinju razvijati druge emocije, kako radost i sreća, tako i ljutnja i srdžba. Kod djece se emocije brzo izmjenjuju pa tako iz trenutka sreće i razigranosti dolazi do faze vikanja, ljutnje, suza, posebno kada dijete ne može ostvariti ono što je naumilo ili kada mu drugo dijete ne želi dati igračku koju ono želi. Roditelji često u toj situaciji pogrešno reagiraju jer smatraju da se dijete ne smije tako ponašati. Pustite dijete da izrazi svoje osjećaje, da izbaci ljutnju i frustraciju jer se na takav način uče suočavati sa problemima i da nije uvijek onako kako oni žele. Roditelj često počne vikati na dijete i stavi ga u kaznu kada počne bacati igračke, kada legne na pod i počne lupati nogama, kada vas počne tući. Ali vjerujte da je to sasvim pogrešno jer vas dijete u trenutku svoje ljutnje i frustracije, vikanja i plakanja uopće ne može čuti i uopće vas u tom trenutku neće doživjeti jer je usmjereno na svoje emocije, odnosno sa suočavanjem sa svojim osjećajima. Zar smatrate da je dobro ograničavati djetetove emocije, kakve god one bile. Ako pustimo dijete da iskazuje svoju sreću, zašto onda ne pustite dijete da iskazuje svoju ljutnju, tugu, nervozu. I to su emocije sa kojim se dijete mora suočiti, da bi danas, sutra kada naraste moglo spoznati kako se boriti sa tim emocijama. Kako bi se vi osjećali kada bi se osjećali tužno ili ljuto, a netko bi vas kaznio zbog takvih emocija i ljutio se na vas. Pa i u vama bi se javila još veća ljutnja ili tuga upravo zato jer ste naišli na nerazumijevanje. Pa kako je tek onda djeci, tim malim bićima koji tek uče što su emocije. Posebnu grešku čine roditelji muške djece kada ima kažu da muškarci ne plaću. Pa zar muškarci nisu ljudska bića, po čemu se oni razlikuju od žena? Zar oni nemaju emocije? Zar smatrate da je normalno da jedno ljudsko biće potiskuje svoje emocije i da ih ne smije iskazati, bilo da se radi o ženskoj ili muškoj osobi. Svi mi imamo srce i dušu, svi mi bivamo povrijeđeni na bilo kakav način, kad - tad u životu. Pustite svoje sinove da plaču, da pokažu svoju tugu, zagrlite ih i utješite. Recite im, plači, biti će ti lakše. Učite ih od malih nogu da iskazuju svoje osjećaje, jer će se lakše suočavati sa problemima i osjećajima kada narastu. Nemojte usvajati odgojne stavove vaših roditelja, baka i djedova, stavovi iz prošlosti kada se smatralo da muškarci ne smiju plakati, da muškarac mora biti čvrsta ruka obitelji. Zar je jedan muškarac koji pokazuje svoje emocije, manje muško od onoga koji emocije zadržava za sebe. Sljedeći put kada vaše dijete, bilo da imate sina ili kćer, počne vikati, ljutiti se, bacati stvari, spustite se kraj njega, zagrlite ga i recite mu da je sve u redu, da ste vi tu da mu pomognete. Neka vidi da ima u vama potporu, da ga ne osuđujete zbog toga, a nikako ga nemojte stavljati u kaznu i vikati na njega jer ga time učite da je pokazivanje emocija nešto sasvim loše. Možda će vas dijete početi tući, možda će početi još više plakati i vikati, ali s vremenom će te vidjeti kako će se dijete brže smirivati, kako će se s vremenom lakše nositi sa "negativnim" emocijama, i kako će tražiti utjehu u vama jer se neće osjećati odbačeno. Zar nema veće sreće nama roditeljima da svom djetetu budemo sigurna luka, utočište, oslonac kada ga zadese neki problemi, da uvijek zna da može doći i tražiti našu pomoć, posebno kada dijete naraste i bude suočeno sa većim problemima bilo u školi ili u društvu. Neće imati potrebu lagati vam, tražiti rješenje svojih problema na neke druge načine jer će znati da uvijek u vama ima potporu, da će te mu vi pomoći, a ne ih osuđivati. Pustite ih neka žive i proživljavaju svoje osjećaje dok su tako malo jer će im to puno pomoći da izrastu u emocionalno stabilne, čvrste osobe, koje neće bježati od životnih problema, i koje neće uvijek ići linijom manjeg otpora.

Oznake: djeca i mladi

Stariji su nas učili da je batina izašla iz raja, kao odgojnu metodu su primjenjivali batine smatrajući da će ih dijete tako poštovani i da će ih slušati, ali će kod djeteta izazvati samo strah. Ja svoje dijete nisam tukla ali sam ga vikala, i sada shvaćam da je moja vika bila izraz moje nemoći, jer me moje dijete slušalo samo kad bih vikala. Promatrajući druge roditelje, počev od rodbine i prijatelja koji imaju djecu do roditelja u parkovima i igraonicama, shvatila sam koliko zapravo svi mi vičemo na svoju djecu, a da nas naša djeca uopće ne slušaju što govorimo, već se samo obaziru na naš ton kojim govorimo i tako im usađujemo strah. Što je gore od djeteta koje se boji svog roditelja. Moje dijete se boji mog supruga i mislim da bi mi, nakon svega što sam ja prošla sama sa sobom i sa svojim djetetom, strah mog djeteta naspram mene, bio moj najveći neuspjeh. Stanite i pogledajte reakciju svog djeteta kada vičete na njega, pogledajte ga u oči i što tada vidite? Zar mislite da vas je dijete nešto poslušalo zato jer ste zavikali pa eto mora poslušati ili iz straha? Ja sam shvatila, a želim da i vi shvatite da vas dijete posluša zato jer vas se boji, a to je trenutno tako, to nije rješenje problema, i vjerujte da, drugi put vas vaše dijete opet neće poslušati, i opet će te mu morati reći više puta jedno te isto, i tako će te se vrtiti u krug. Moje dijete je bilo isto takvo dijete, i tisuću puta sam rekla da je neposlušan, i vikala i gubila živce, ali sam tada odlučila promjeniti pristup i način odgoja, a o tome će biti riječ u nastavku...

Pitajući sebe, dali je moje dijete rođeno takvo, ili kako bi neki znali reći, to su geni, ili je moje ponašanje dovelo do nezadovoljstva mog djeteta, ili kako je moj suprug znao reći, da ja uistinu ne znam odgajati dijete, odlučila sam pokušati promjeniti svoj pristup. Sjela sam u tišini i počela razmišljati i pitati sebe što mogu učiniti da moje dijete bude sretno, da ja budem sretna zajedno sa njim. I shvatila sam da uistinu vrijedi misao koju sam čula: Sretan roditelj, sretno dijete. Iako su me riječi supruga jako zaboljele, rekla sam sebi, ne dopusti da te te riječi bole, jer ne može ti nitko govoriti da ne znaš odgajati dijete, ne može ti netko tko dođe kući poslije posla, digne noge i na poziv djeteta da se ide igrati, reći tata je umoran, tata gleda tv, tata ima posla, a igra igricu na mobitelu, govoriti o odgoju djeteta, djeteta koje traži pažnju, kojem se moraš u potpunosti posvetiti, koje, kada dođe iz vrtića traži da sjediš sa njim i igraš se, koje ako mu ne ide nešto od ruke počne plakati, bacati igračke, vikati, i to dijete moraš smiriti, dijete koje se penje po krevetu, kauču, skače, baca se, dijete koje je pravi mali istraživač, sve želi vidjeti, probati, a ti nakon posla, moraš se djetetu posvetiti, a čeka te i posao kod kuće, koji čeka i svaku drugu ženu. Ali sam rekla sebi, mi žene smo lavice i za sreću djeteta smo spremne sve učiniti. Tada sam kupila knjigu Safari duha- knjiga o mudrosti odgoja i doslovno je u jednom dahu pročitala, knjiga koja mi je otvorila oči u mnogočemu, i shvatila sam da je pogrešan moj pristup djetetu. Shvatila sam da je moje dijete ipak samo dijete, da moram ja promijeniti nešto u svojoj glavi. Moje dijete je takvo, ono je izabralo mene za majku, i ja moram učiniti što je najbolje i za mene i za njega kako bih mu pomogla da se nosi sa svojim frustracijama koje su nekada uistinu bile za mene neizdržive.
Tada sam počela mijenjati sebe, svoj pristup prema njemu. Nakon odlučne promjene, kada je moje dijete počelo vikati i tuči me, ja sam ga zagrlila, i ako me u početku odgurivalo i vikalo da ga pustim, ja sam bila ustrajna, i nakon toga su njegova ljutnja i bijes prešli u plač i suze za koje sam mislila da se nikada neće zaustaviti. Pitala sam se odakle toliko bijes u četverogodišnjaka, što je dovelo do toliko nakupljene frustracije. Nakon brojnih pročitanih knjiga o odgoju djeteta, a posebno metode koja je kod mene imala veliku značaj, da djetetu šapćem, čak i kada želim vikat na njega, i da ga zagrlim kada ima izljev bijesa, shvatila sam da uistinu nema neke mudrosti oko odgoja djeteta.

Djeca su naša najveća sreća i naš najveći blagoslov, ali tisuću puta nas znaju dovesti do trenutka kada izgubimo živce, kada jednostavno ne znamo kako dalje. Majka sam 4-godišnjeg djeteta koje je blago rečeno hiperaktivno, koje je od rođenja tražilo da se sva pažnja usmjeri prema njemu, dijete koje je, kako sam nekada znala reći, prezahtjevno i nisam znala uvijek kako se nositi sa njim, sa njegovim ispadima bijesa, sa vikanjem kada nije uvijek kako on želi, koje je svoje nezadovoljstvo iskazivao kroz tuču i vikanje, posebno zato jer je dijete koje je kasnije progovorilo i nije znalo drugačije iskazati svoje emocije.
Imala sam osjećaj da je moj svaki dan sa njim preživljavanje za opstanak, borba nakon koje sam se osjećala nemoćno i jedva čekala trenutak kada će zaspati da mogu predahnuti. Jednog dana je moje dijete smatrajući da je dovoljno veliko, pokušalo samo uzeti čašu i napiti se vode, te mu je čaša ispala iz ruke, a ja sam izgubila kontrolu i počela vikati. Tog trenutka se moje dijete preplašilo i pogledalo onim, nikada neću to zaboraviti, tako tužnim očima i počelo plakati. Tog trenutka sam počela plakati zajedno sa njim i shvatila da sam izgubila kontrolu nad sobom, ali i nad svojim odgojem, pitala sam se zar sam stvarno dovela sebe do toga da me moje dijete koje tek ima, tada 3 godine, iscrpilo u potpunosti ili jednostavno radim nešto krivo. O djetetu koje je tražilo 100%--nu pažnju, koje je bilo frustrirano, nekad mi se čini i nezadovoljno, koje se nije znalo nositi sa osjećajem ljutnje, bijesa, morala sam se brinuti sama jer je suprug radio po cijele dane, a kada bih došao umoran sa posla znao mi je reći da sam ja kriva za takvo ponašanje jer da dijete ne znam odgajati, da mu previše popuštam, a moje nezadovoljstvo je još više raslo jer sam ja bila ta koja je po cijele dane bila sa tim djetetom i nije mi bilo jasno kako mi može netko, tko dođe kući i samo pozdravi dijete i ide za svojim poslom, govoriti da ne znam odgajati dijete, da dijete za svaki izljev bijesa treba staviti u kaznu.
Tog dana kad je moje dijete razbilo čašu i prolilo vodu i kad sam vidjela koliko me se boji, rekla sam sebi, nikad više. Ako sam se ja svojih roditelja bojala, neću dopustiti da se moje dijete mene boji, ja svom djetetu želim biti utočište i sigurna luka u trenutku njegovih izljeva bijesa, ljutnje i nezadovoljstva.