Marketing
Emocije
Da bi mogli govoriti o emocijama djeteta, moramo prije svega razjasniti da su emocije doživljaji koji su izazvani nekim vanjskim ili unutarnjim situacijama. Djeca kroz faze odrastanja na različite načine iskazuju svoje emocije. Ne može se očekivati da će dijete koje ne zna govoriti pokazati svoje emocije isto kao dijete od 4-5 godina, a ni djeca od 5 godina kao mi odrasli. Bebe sa otprilike 4 tjedna života prvi put pokazuju svoje prve osjećaje i to uglavnom kroz smijeh upućen prije svega roditeljima, a potom i drugim osobama. Kako dijete raste i suočava se sa svakodnevnim životnim situacijama, te posebno kroz igru, kako samostalnu, tako i sa drugom djecom, tako se u njemu počinju razvijati druge emocije, kako radost i sreća, tako i ljutnja i srdžba. Kod djece se emocije brzo izmjenjuju pa tako iz trenutka sreće i razigranosti dolazi do faze vikanja, ljutnje, suza, posebno kada dijete ne može ostvariti ono što je naumilo ili kada mu drugo dijete ne želi dati igračku koju ono želi. Roditelji često u toj situaciji pogrešno reagiraju jer smatraju da se dijete ne smije tako ponašati. Pustite dijete da izrazi svoje osjećaje, da izbaci ljutnju i frustraciju jer se na takav način uče suočavati sa problemima i da nije uvijek onako kako oni žele. Roditelj često počne vikati na dijete i stavi ga u kaznu kada počne bacati igračke, kada legne na pod i počne lupati nogama, kada vas počne tući. Ali vjerujte da je to sasvim pogrešno jer vas dijete u trenutku svoje ljutnje i frustracije, vikanja i plakanja uopće ne može čuti i uopće vas u tom trenutku neće doživjeti jer je usmjereno na svoje emocije, odnosno sa suočavanjem sa svojim osjećajima. Zar smatrate da je dobro ograničavati djetetove emocije, kakve god one bile. Ako pustimo dijete da iskazuje svoju sreću, zašto onda ne pustite dijete da iskazuje svoju ljutnju, tugu, nervozu. I to su emocije sa kojim se dijete mora suočiti, da bi danas, sutra kada naraste moglo spoznati kako se boriti sa tim emocijama. Kako bi se vi osjećali kada bi se osjećali tužno ili ljuto, a netko bi vas kaznio zbog takvih emocija i ljutio se na vas. Pa i u vama bi se javila još veća ljutnja ili tuga upravo zato jer ste naišli na nerazumijevanje. Pa kako je tek onda djeci, tim malim bićima koji tek uče što su emocije. Posebnu grešku čine roditelji muške djece kada ima kažu da muškarci ne plaću. Pa zar muškarci nisu ljudska bića, po čemu se oni razlikuju od žena? Zar oni nemaju emocije? Zar smatrate da je normalno da jedno ljudsko biće potiskuje svoje emocije i da ih ne smije iskazati, bilo da se radi o ženskoj ili muškoj osobi. Svi mi imamo srce i dušu, svi mi bivamo povrijeđeni na bilo kakav način, kad - tad u životu. Pustite svoje sinove da plaču, da pokažu svoju tugu, zagrlite ih i utješite. Recite im, plači, biti će ti lakše. Učite ih od malih nogu da iskazuju svoje osjećaje, jer će se lakše suočavati sa problemima i osjećajima kada narastu. Nemojte usvajati odgojne stavove vaših roditelja, baka i djedova, stavovi iz prošlosti kada se smatralo da muškarci ne smiju plakati, da muškarac mora biti čvrsta ruka obitelji. Zar je jedan muškarac koji pokazuje svoje emocije, manje muško od onoga koji emocije zadržava za sebe. Sljedeći put kada vaše dijete, bilo da imate sina ili kćer, počne vikati, ljutiti se, bacati stvari, spustite se kraj njega, zagrlite ga i recite mu da je sve u redu, da ste vi tu da mu pomognete. Neka vidi da ima u vama potporu, da ga ne osuđujete zbog toga, a nikako ga nemojte stavljati u kaznu i vikati na njega jer ga time učite da je pokazivanje emocija nešto sasvim loše. Možda će vas dijete početi tući, možda će početi još više plakati i vikati, ali s vremenom će te vidjeti kako će se dijete brže smirivati, kako će se s vremenom lakše nositi sa "negativnim" emocijama, i kako će tražiti utjehu u vama jer se neće osjećati odbačeno. Zar nema veće sreće nama roditeljima da svom djetetu budemo sigurna luka, utočište, oslonac kada ga zadese neki problemi, da uvijek zna da može doći i tražiti našu pomoć, posebno kada dijete naraste i bude suočeno sa većim problemima bilo u školi ili u društvu. Neće imati potrebu lagati vam, tražiti rješenje svojih problema na neke druge načine jer će znati da uvijek u vama ima potporu, da će te mu vi pomoći, a ne ih osuđivati. Pustite ih neka žive i proživljavaju svoje osjećaje dok su tako malo jer će im to puno pomoći da izrastu u emocionalno stabilne, čvrste osobe, koje neće bježati od životnih problema, i koje neće uvijek ići linijom manjeg otpora.
Post je objavljen 11.12.2016. u 07:27 sati.