Svi se mi nekada nađemo u situciji da nemamo uvijek vremena, volje i živaca ugađati djeci, slušati i obazirati se na njihove "hireve". I ja sam prije znala često reći da me nitko ne može dovesti do ludila koliko vlastito dijete. I pitala sam se bezbroj puta, zašto je moje dijete najgore kada je u mojoj blizini, zašto me ne može poslušati kada nešto kažem, nego mi se čini da se uvijek kontraštava, kao da me namjerno provocira i iskušava moje granice.Koliko sam puta počela nekontrolirano vikati, a posebno me izluđivalo to kada bih ja vikala na svoje dijete, a ono se počelo još više smijati i govoriti da nešto neće napraviti. Čitajući brojne knjige i mjenjajući svoje odgojne metode shvatila sam da je vikanje najgori mogući izbor za "neposlušno dijete". Kada sam ja vikala na svoje dijete, to je sa njegove strane imalo dva ishoda: prvi je bio da je i on počeo vikati, i u njemu se javljala još veća frustracija i inat, a drugi ishod bi bio da bi se on počeo smijati i trčati po kući. I nisam ni znala koji od ta dva ishoda je gori za moje živce. I koliko sam puta sebi rekla da nemam više snage govoriti, vikati, da ću izludjeti. Pa zar malo dijete može tako dovesti do ludila? Kada sam shvatila da to nema smisla, i kada sam shvatila da sam ja sama kriva za njegovu neposlušnosti i preuzela odgovornost za takvo njegovo ponašanje, jer kako mogu očekivati drugačije ponašanje od svog djeteta, kad sam ja njemu primjer, kada ja sam vičem na njega, okrenula sam se drugačijem načinu odgoja. Odlučila sam vikanje zamjeniti šaptanjem. Kada bi moje dijete počelo vikati, ljutiti se, ja bi mu šaptanjem rekla: možeš vikati i ljutiti se, ali si ti odgovoran za ovo što ti ja ne dam. Sam si to izabrao. Kada sam prvi put počela primjenjivati metodu šaptanja, moje dijete je odmah prekinulo svoje vikanje kako bih čulo što ja govorim, pa me nakon nekog vremena pitalo da zašto tako pričam, a onda je njegovo vikanje u potpunosti nestalo. Nisam mogla vjerovati koliko dijete više reagira na tihi glas nego na vikanje. Shvatila sam da me nije ni slušalo što govorim kada bih vikala, nego je bilo samo usmjereno na moju boju glasa. Ono je čulo samo da ja vičem, a ne i što mu govorim vikanjem. Kada sam drugim roditeljima, koji su imali isti ovaj problem kod svoje djece, rekla za metodu šaptanja, neki su se u početku smijali, a neki su odmah rekli da možda to ima i smisla. Danas ti roditelji svjedoče istoj promjeni kakvoj svjedočim i ja. Djeci ćemo veću pažnju zaokupirati kada mu se obratimo sa tihim glasom, jer se ono mora skoncentrirati da bi nas čulo što govorimo, a kada počnemo vikati, ono će nam na takav način i vratiti. Zato dragi moji, sljedeći put kada vas uhvati nervoza, kada mislite da će vas vaše dijetet dovesti do ludila, šapćite, vičite ali šaptanjem. Neka vaše dijete bude prisiljeno zastati i čuti stvarno što govorite. Možda u početku neće imati ova metoda rezultata, ali budite ustrajni i vidjet će te kako se vaše dijete mijenja. Njegovo vikanje, protestiranje, biti će sve manje, sve tiše, a vi sve zadovoljniji, sretniji jer ne morate gubiti svoj glas.
Post je objavljen 12.12.2016. u 13:28 sati.