Pitajući sebe, dali je moje dijete rođeno takvo, ili kako bi neki znali reći, to su geni, ili je moje ponašanje dovelo do nezadovoljstva mog djeteta, ili kako je moj suprug znao reći, da ja uistinu ne znam odgajati dijete, odlučila sam pokušati promjeniti svoj pristup. Sjela sam u tišini i počela razmišljati i pitati sebe što mogu učiniti da moje dijete bude sretno, da ja budem sretna zajedno sa njim. I shvatila sam da uistinu vrijedi misao koju sam čula: Sretan roditelj, sretno dijete. Iako su me riječi supruga jako zaboljele, rekla sam sebi, ne dopusti da te te riječi bole, jer ne može ti nitko govoriti da ne znaš odgajati dijete, ne može ti netko tko dođe kući poslije posla, digne noge i na poziv djeteta da se ide igrati, reći tata je umoran, tata gleda tv, tata ima posla, a igra igricu na mobitelu, govoriti o odgoju djeteta, djeteta koje traži pažnju, kojem se moraš u potpunosti posvetiti, koje, kada dođe iz vrtića traži da sjediš sa njim i igraš se, koje ako mu ne ide nešto od ruke počne plakati, bacati igračke, vikati, i to dijete moraš smiriti, dijete koje se penje po krevetu, kauču, skače, baca se, dijete koje je pravi mali istraživač, sve želi vidjeti, probati, a ti nakon posla, moraš se djetetu posvetiti, a čeka te i posao kod kuće, koji čeka i svaku drugu ženu. Ali sam rekla sebi, mi žene smo lavice i za sreću djeteta smo spremne sve učiniti. Tada sam kupila knjigu Safari duha- knjiga o mudrosti odgoja i doslovno je u jednom dahu pročitala, knjiga koja mi je otvorila oči u mnogočemu, i shvatila sam da je pogrešan moj pristup djetetu. Shvatila sam da je moje dijete ipak samo dijete, da moram ja promijeniti nešto u svojoj glavi. Moje dijete je takvo, ono je izabralo mene za majku, i ja moram učiniti što je najbolje i za mene i za njega kako bih mu pomogla da se nosi sa svojim frustracijama koje su nekada uistinu bile za mene neizdržive.
Tada sam počela mijenjati sebe, svoj pristup prema njemu. Nakon odlučne promjene, kada je moje dijete počelo vikati i tuči me, ja sam ga zagrlila, i ako me u početku odgurivalo i vikalo da ga pustim, ja sam bila ustrajna, i nakon toga su njegova ljutnja i bijes prešli u plač i suze za koje sam mislila da se nikada neće zaustaviti. Pitala sam se odakle toliko bijes u četverogodišnjaka, što je dovelo do toliko nakupljene frustracije. Nakon brojnih pročitanih knjiga o odgoju djeteta, a posebno metode koja je kod mene imala veliku značaj, da djetetu šapćem, čak i kada želim vikat na njega, i da ga zagrlim kada ima izljev bijesa, shvatila sam da uistinu nema neke mudrosti oko odgoja djeteta.
Post je objavljen 08.12.2016. u 14:41 sati.