Frustrirano, nezadovoljno i ljuto dijete je odraz nas, a ne kako mnogi znaju reći, genetike. Naša djeca uče od nas i iz našeg ponašanja, premda mi i nismo toga uvijek svjesni. Zašto se kaže da su djeca kao spužve i da sve nauče iz kuće? Jer je to uistinu tako. Mnogi će reći da njihovo dijete viče, da je neposlušno, da uvijek ide u kontru na ono što ima kažemo i zatražimo od njih, ali jeste li se pitali zašto? Pogledajte malo kako vi pristupate svom djetetu kada vas ono nešto pita, kada nešto traži od vas, počev od obične igre, pa do većih stvari. Kako reagirate kada vas dijete pita jedno te isto pitanje 10 puta, kada dijete ponovi 100 puta zašto ovo, zašto ono. Mnogi roditelji ili šute smatrajući da djetetu nema smisla objašnjavati neke stvari ili kažu zato ili odgovore jednom, pa dijete pita opet, a zašto, a onda roditelj izgubi volju i živce odgovarati djetetu. Kako bi se vi osjećali da vama netko na vaš upit za nešto odgovori zato ili da neki šturi odgovor koji vam nije dovoljan? Naravno da bi se osjećali nezadovoljno, u jednu ruku isfrustrirano i ponekad odbačeno, jer nije lijepo kada vas netko ignorira. Zamislite kako je tek tom malom djetetu koje dobiva takve odgovore od svojih roditelja. Posebno kada osjeti u glasu roditelja da su odgovorili drsko, da im je uopće gnjavaža odgovarati na djetetova pitanja, jer dijete kao ne razumije. I kako će se to dijete osjećati i kako će se danas sutra odnositi prema vama kada naraste. Kada ga vi nešto pitate a ono vam ne odgovori ili odgovori drsko i bezobrazno. Nemojte se onda čuditi takvom njegovom ponašanju. To je naučilo dragi moji roditelji od vas. Sljedeći put kada vam dijete postavi pitanje, nemojte reći zato, jer taj odgovor ne bi zadovoljio ni vas, a kamoli ne dijete koje tek ući i istražuje svijet. Dajte mu objašnjenje kao odraslom čovjeku, koliko vam se god činilo da dijete to neće razumjeti, ali ono na takav način uči i razvija se. Razvija svoju emocionalnu inteligenciju, razvija osjećaj za druge ljude, da se drugi ne osjećaju danas, sutra odbačeno od njega kada ono ne bude imalo strpljenja za druge. Svi se mi danas nalazimo u nekoj žurbi, živimo užurbani život i često roditelji kažu da ne stignu posvetiti dovoljno vremena djetetu jer rade, pa dođu kući i čeka ih puno posla doma, a kamoli još da imaju živaca i strpljenja posvetiti se djetetu i davanju odgovora na njegovo tisuću zašto. Zar mislite da vaše dijete nikada neće odrasti, da mu neće ostati u sjećanju koliko ste se vremena posvećivali njemu, a da će se sjećati opranih suđa, očišćene kuće i ispeglane robe. To ni jednom djetetu nije bitno. Ono želi svoje roditelje sada, u ovom trenutku, da provedu vrijeme sa njim u igri, crtanju, bojanju, pjevanju i svemu što to dijete čini sretnim. Zar uistinu ne mogu ti sudi, ta neoprana i ne ispeglana roba pričekati. Djetetu nije problem reći, pričekaj, mama, tata, ima posla, a problem je da čeka kuća i posao u kući. I ja sam jednom bila takva dok nisam počela raditi na sebi. Kako je napisano u knjizi Safari duha: Mudar roditelj prvo radi na sebi. Počnite raditi na sebi dok vam nije kasno. Ostavite sve poslove koji vas zaokupljuju i posvetite se svom djetetu, u potpunosti. Dok se igrate sa njim, dok mu čitate, ugasite TV, ostavite mobitel sa strane, i svu svoju pažnju usmjerite na dijete, ne mora to biti par sati, jer je djetetu dovoljno tako malo, malo ali kvalitetno. Niste ni svjesni koliko će vam vaše dijete biti zahvalno i sretno. Ako vas dijete zove da se igrate sa njim, ostavite sve što radite i otiđite, nemojte da vas mora zvati 100 puta i moliti, jer će ga to dovesti do nezadovoljstva i u njemu će rasti frustracija. Ako to radite iz dana u dan, i u takvom okruženju dijete odrasta, u njemu će se javiti s vremenom osjećaj nezadovoljstva i odbačenosti. Pitati će se, ako me moji roditelji ignoriraju i nemaju vremena za mene, kako li će tek drugi. Prvo pođite od sebe, kako i se vi osjećali da se prema vama tako netko ponaša. Često se događa da smo mi takvo ponašanje naučili od svojih roditelja. Ja prva od svojih. I moji roditelji su uvijek radili, a kada bi došli kući imali su drugog posla i uvijek mi se činilo, važnijeg, od igre sa mnom i razgovora. Nikada me nisu pitali kako si, dali se želiš igrati i u meni se često javio osjećaj tuge. Sjećam se osjećaja potištenosti i da sam jednom pitala svoje roditelje da zašto nemaju vremena za igru sa mnom, a odgovor je bio: Zato jer imamo posla, a ja sam na to odgovorila; "ja želim biti vaš posao." Kada sam dobila svoje dijete, na žalost sam i ja počela ići tim stopama, postala sam tipičan roditelj koji dođe kući sa posla i imam toliko posla po kući za obaviti i pustim da se dijete igra samo, često bi počelo vikati, skakati, penjati se po namještaju, te bih ja počela vikati, a što bih ja više vikala ono bi bilo još gore, a ja svakim danom sve više nervozna i frustrirana i pitala sam se, kakvo je to moje dijete, kako je neposlušno. Kada je moje dijete razbilo čašu jer se išlo samo napiti vode, jer ga je njegova mama možda u tom trenutku i ignorirala i kada sam se izderala na njega, a ono me tužnim očima pogledalo i počelo plakati, shvatila da sam da se mora nešto tu promjeniti. Naučila sam čitajući brojne knjige da je moje dijete bilo takvo isključivo radi mene, iako u početku nije to bilo lako prihvatiti, ali je to istina. Naša djeca su naša ogledala. Oni usvajaju naše ponašanje, oni uče iz našeg primjera. Ako mi njih ignoriramo, oni će učeći iz našeg primjera smatrati da je to normalno i ignorirati će danas, sutra duge, ako mi budemo vikali na njih i tukli ih, oni će smatrati da je to normalno i vikom u tučom će rješavati situacije koje im nisu po volji. Zato budite primjer svojoj djeci. Odvojite vrijeme za igru, za čitanje, za šetnju. Posvetite ima dovoljno vremena da se ne osjećaju odbačeno, da znaju da u vama imaju i prijatelja, a ne samo roditelja, a vjerujte da će te se i vi opustiti i zaboraviti na svakodnevne probleme. Jer što ima ljepše od osmjeha i sreće naše djece. I nemojte im odgovarati na njihova pitanja zato jer to nije nikakav odgovor, sa takvim odgovorom se ne zadovoljimo ni mi pa nemojte očekivati da će i dijete koje tek uči o životu. To će vam se vratiti od vaše djece kad narastu pa će te se pitati zbog čega je postalo tako buntovno, živčano, da ga se ništa ne smije pitati i kriviti će te pubertet i društvo i karakter, a vjerujte da to nema veze sa tim. Jer zašto onda ima djece koja, kada dođu u tu neke "krizne pubertetske godine" budu dobra, poslušna, smirena. Zato jer su se odmalena naučili takvom ponašanju, a učili su od svojih roditelja.
Post je objavljen 12.12.2016. u 15:50 sati.