Moje sretno dijete

Djeca su naša najveća sreća i naš najveći blagoslov, ali tisuću puta nas znaju dovesti do trenutka kada izgubimo živce, kada jednostavno ne znamo kako dalje. Majka sam 4-godišnjeg djeteta koje je blago rečeno hiperaktivno, koje je od rođenja tražilo da se sva pažnja usmjeri prema njemu, dijete koje je, kako sam nekada znala reći, prezahtjevno i nisam znala uvijek kako se nositi sa njim, sa njegovim ispadima bijesa, sa vikanjem kada nije uvijek kako on želi, koje je svoje nezadovoljstvo iskazivao kroz tuču i vikanje, posebno zato jer je dijete koje je kasnije progovorilo i nije znalo drugačije iskazati svoje emocije.
Imala sam osjećaj da je moj svaki dan sa njim preživljavanje za opstanak, borba nakon koje sam se osjećala nemoćno i jedva čekala trenutak kada će zaspati da mogu predahnuti. Jednog dana je moje dijete smatrajući da je dovoljno veliko, pokušalo samo uzeti čašu i napiti se vode, te mu je čaša ispala iz ruke, a ja sam izgubila kontrolu i počela vikati. Tog trenutka se moje dijete preplašilo i pogledalo onim, nikada neću to zaboraviti, tako tužnim očima i počelo plakati. Tog trenutka sam počela plakati zajedno sa njim i shvatila da sam izgubila kontrolu nad sobom, ali i nad svojim odgojem, pitala sam se zar sam stvarno dovela sebe do toga da me moje dijete koje tek ima, tada 3 godine, iscrpilo u potpunosti ili jednostavno radim nešto krivo. O djetetu koje je tražilo 100%--nu pažnju, koje je bilo frustrirano, nekad mi se čini i nezadovoljno, koje se nije znalo nositi sa osjećajem ljutnje, bijesa, morala sam se brinuti sama jer je suprug radio po cijele dane, a kada bih došao umoran sa posla znao mi je reći da sam ja kriva za takvo ponašanje jer da dijete ne znam odgajati, da mu previše popuštam, a moje nezadovoljstvo je još više raslo jer sam ja bila ta koja je po cijele dane bila sa tim djetetom i nije mi bilo jasno kako mi može netko, tko dođe kući i samo pozdravi dijete i ide za svojim poslom, govoriti da ne znam odgajati dijete, da dijete za svaki izljev bijesa treba staviti u kaznu.
Tog dana kad je moje dijete razbilo čašu i prolilo vodu i kad sam vidjela koliko me se boji, rekla sam sebi, nikad više. Ako sam se ja svojih roditelja bojala, neću dopustiti da se moje dijete mene boji, ja svom djetetu želim biti utočište i sigurna luka u trenutku njegovih izljeva bijesa, ljutnje i nezadovoljstva.