Nezdravo društvo

ponedjeljak , 31.10.2016.

Jučer sam s prijateljicom izašla do grada. Koristim produženi vikend da nadoknadim propuštene kave. Najprije smo se počastile finom pivom na Opatovini, a onda smo se spustile do obližnjeg restorana na klopu. Ja sam bila prilično gladna, a ona se zaželjela slatkog. I tako dok smo čekale klopu, uz ugodni razgovorčić kojim uvijek obuhvatimo sve bitne nam teme, primijetih da je stol do nas zauzeo jedan mladi par. Sjeli su jedno pokraj drugog, no na moje veliko čuđenje, umjesto da su se milo gledali, svatko je izvadio svoj mobitel i počeo tipkati. Nisu stali čak ni kada im je jelo posluženo, a ni kada ga je konobar polagao na stol. Oni su svatko zadubljen u svoj uređajčić nešto scrollali čitavo vrijeme.

Gledam ja njih, pogledam Ivu i kažem:"Jebote danas nitko više ne zna razgovarati, svi samo drkaju po mobitelima. Pogle ovo dvoje." Ivi nije to bilo toliko užasno kao meni jer je dodala kako su možda izgubili temu za razgovor, no ja sam na to odmah odreagirala da kako nas dvije nikad ne izgubimo temu za razgovor, a čujemo se svaki dan i relativno često se vidimo. Ako su izgubili temu za razgovor, imali su jelo, mogli su šuteći jesti pa bi im nova tema bila kakva je klopa bila. Što je najgore, i stol do se slično ponašao. Njih je bilo četvero i u jednom trenu su svi četvero tipkarali po mobitelima. Pa jebote, gdje ide ovaj svijet? Samo sve veći i veći broj zombija nastaje iz već postojeće mase bez mozga. Nove generacije su totalno zatupljene. Čudimo se što nema humanosti i empatije, što nikog nije briga ni za kog i ni za što. Pa kako bi ih bilo briga kada isključenih mozgova rade samo palci? Odu u grad, na putu drkaju po mobitelima, sjednu u restoran, drkaju po mobitelima, odu iz restorana i opet drkaju po mobitelima. Ja bih stavila košare na stolove s natpisom "A ovdje otavite mobitel i družite se s drugim ljudskim bićem". Ova nebuloza s epidemijom skrolajućih zombija po smartphoneu je zaista postala opasna i treba se liječiti.

Kada sam prije dvije godine prešla na smartphone, bilo je to sa, sad se možete smijati, jednim jedinim razlogom- da mogu kada zapnem duže u gradu pogledati kada mi ide noćni tramvaj jer kako sam imala stari mobitel, nisam imala opciju spajanja na net pa su mi uvijek frendovi morali gledati kada mi što ide, a ja sam se već počela osjećati invalidno zbog stalnog traženja tuđe pomoći. Ali, drugi ljudi vole koristiti mobitel da bi rekli kada su i kako sjedili na wc-u, kako su im djeca musava, kako su se udebljali ili smršavili i dopuštaju da taj mobitel samo što ne uđe u njihove gaće i ne posnimi malo stanje unutarnjih spolnih organa kako bi mi mogli znati jesu li oni plodni ili neplodni, pro life, contra life i sl.

Sjećam se na faksu literature za ispit iz socijalne filozofije- Frommovo Zdravo društvo. Upravo je bila riječ o toj robotizaciji, ne samo tehnološkoj već i umnoj i kako se zavukla u pore društva do nivoa da ono gubi ljudskost. O tome koliko je to sada otišlo daleko, ne moramo pretjerano ni diskutirati jer dovoljno je samo pogledati oko sebe i svjedočiti krajnjem stupnju otuđenosti i zaboravu na životne vrijednosti.

Oznake: zdravo društvo, otuđenost

Dressed in black, inspired by light

subota , 29.10.2016.

Tjedan je završio puno bolje nego sam mislila. Malo sam se ražestila i stvari su odmah krenule na bolje. Moj povratak Sebi odvija se po planu. Nedavno su mi se počele vraćati moje stare reakcije na okolinu, počela sam se smirivati i osjećati opet potpuno. Pričala sam prije koja dva tjedna s jednim momkom koji me uči mudrosti Bhagavad Gite kako se osjećam zadnje dvije godine kao da mi je integritet ugrožen, kao da ga gubim. Da ne znam odreagirati s onom količinom agresivnosti koju inače posjedujem, na što je on rekao da je to jasno jer da bhakti yoga omekša osobu. I živa istina, moje dvije godine u bhakti yogi omekšale su me i previše. I kako to obično biva, kada se događa unutarnja promjena, dok se jedan aspekt mijenja, drugi titraju u kaotičnoj nepreglednosti. Sve se doima kao da je na tektonskoj ploči usred jakog potresa. Dok se taj određeni aspekt transformira, ostali su u potpunom disbalansu jer još nije došlo vrijeme za njihovu transformaciju. Znajući pak da je to moje osobno čišćenje, vlastita evolucija koja je sada nezaustavljiva, znam da će doći do tog globalnog balansiranja, no usred turbulencija, izgubim se u silini događaja koji me vode ka tome. Nakon što sam detektirala problem, potražila sam način za njegovo rješavanje. I započet je novi proces. Intenzivan proces vraćanja mene k sebi. Vraćanje na originalnu putanju.

Što uključuje ta moja originalna putanja? Instant reakciju na bilo kakvu nepravilnost i nepravdu, povišen ton kada mi nešto izaziva nezadovoljstvo, slanje ljudi koji su to zaslužili na rodno mjesto, plesanje na dobru elektroniku, igranje sa synthevima, guštanje u dobrim kolačima. Duge razgovore s frendovima koje puno volim, odlaske na mjesta gdje se volim izgubiti u razgovoru uz prigušena svjetla, dobru muziku i finu pivu. Življenje života s guštom uz svakodnevno promišljanje o njegovom smislu i poboljšanju. Totalni odmak od bilo kakvih vanjski utemeljenih sustava, bilo kakvih okvira, moranja i trebanja. Vjera u tešku individualnost, vjera u onoliko putova koliko je individua na Zemlji. Vjera u Sebe kao pojedinačni sustav koji je vođen potpunom podrškom Više Sile, nazovimo je Bogom, Apsolutom, Krišnom. Vjera u potpunu Slobodu. Moj osobni sustav koji živim tu i sada isključuje potpunu naklonost nekoj tradiciji. Premda su mi indijske mistične tradicije oduvijek bile privlačne, kako hinduistička, tako i budistička, nemam apsolutnu vjeru u spise i učitelje. Moj um je preskeptičan i preanalitički nastrojen da bi se zadovoljio napisanim i izrečenim. Jedino što me apsolutno može zadovoljiti je moje vlastito iskustvo. I tu prihvaćam pomoćnike i vodiče koji mi otvaraju vrata da lakše do njega dođem, no ne vjerujem kada isključuju situacije pod kojima je to moguće. Sada bi mi jedan prijatelj rekao da nemam vjere u učeničko nasljeđe i sastre. A zašto bih imala? Kada se znanje prenosilo usmeno, kada je prošlo kroz ruke svakakvih ljudi koji su bili testirani, a od kojih su neki i pokleknuli. Kada se kasnije iskrivilo interpretacijama i krivim motivima? Ne treba mi nitko da mi govori kako trebam živjeti, ako je to potrebno, onda me u to uputio netko još u prethodnim inkarnacijama.

Neki dan sam dobila popizditis od nekolicine ženskica u bhakti yogi koje sipaju fanatične floskule, zaokupljene religijskim kićem. Gadi mi se sve to. Meni osobno se to sve gadi. Gadi mi se da mi osoba pristupa kao ispran mozak zamotan u floskulašku misao, zamotan u stih koji nije osobno proživjela i doživjela. I onda me želi patronizirati i "pomoći" mi. Ma nabijem te. Makni se, odi u kurac. Ne, nisam tako reagirala jer bi time nekog povrijedila, ali reagirala sam tako da ispljunem svoje negodovanje i da se ne pojavljujem blizu takvih ljudi. Jer možda mi je treće oko s visokom dioptrijom kao ova dva fizička, ali jebeno dobro osjećam tuđe vibracije. I ne pašu mu. Pa odbijam biti među njima. I ako treba naštampat ću jedno veliko "Jebite se" na svoje astralno tijelo ako fizičko ignoriranje nije dovoljno. Free spirit, dragi moji, ne može biti sputan ničijom željom da ga ugura u nekakvu poželjnu kutiju. Kutije prezirem i pobacat ću ih van svog stana.

I dok tako promišljam, sretno ispijam zadnje kapi svoje jutarnje kavice i radujem se što imam četiri dana slobodna od službenih aktivnosti. Razmišljam kako bih najradije otišla malo van, proplesala na neku dobru muziku ili se bar podružila s ljudima. Radovala se slobodnom vremenu, hodanju po lišćem posutim cestama i izdisala hladni zrak pod noću osvjetljenim cestama.


Talamasca

Oznake: život

Ljutnja

utorak , 25.10.2016.

Zadnjih par dana često osjećam veliku ljutnju. Nastojim ju sagledati, analizirati i poduzeti nešto kako bih je se riješila. Ta je ljutnja rezultat moje osobne frustracije koju sam stvorila radi nezadovoljstva uvjetima u kojima radim, gdje mi se događa da se često susrećem s nepravdom, besmislom i potpunim nelogičnostima, gdje me se stavlja u situacije s kojima se ne snalazim dobro pa mi to diže još veći nemir, a u zadnje vrijeme stvara mi ljutnju.

Bila sam prekjučer na kavi s prijateljicom iz srednje. Rekla mi je da se moram trgnuti, prestati biti dobrica i razvaliti ljude koji mi onemogućavaju normalno obavljanje posla. Moj problem je doista u zadnje dvije godine postao povećana razina dobrice- teško mi padaju stvari u kojima sam prije žarila i palila- svađe, raspravljanja u ime pravde i pravednosti, dokazivanje budalama i sl. Taj dio mene kao da je zamro ili je ušao u duboku hibernaciju i nikako da se ponovno pokrene. Osjećam se kao jebeni mekušac, a po prirodi sam ratnik. Kao ratnika me svi živi koji me znaju doživljavaju, osim mene trenutno. Već me čitavo to moje stanje počelo bacati u očaj. U želji da dokučim razlog tomu, u nevjerici kako je uopće do toga došlo da mi se, koliko god prije bilo teških i usranih situacija, sada čini da mi se urušava tlo pod nogama, bez srama i s voljom počela sam tražiti odgovore i kod onih koje smatram duhovno razvijenijima i svjetovno trenutno funkcionalnijima. Mene ipak vitlaju moje tjeskobe, nemiri, nezadovoljstva i frustracija koju sam si izgradila na svemu tome.

Nakon što sam iznijela ovaj problem dvjema osobama od kojih me jedna bolje pozna jer je radila i moju natalnu kartu u jyotishu, a druga me zna iz konteksta bhakti yoge, stvari su se krenule odvijati. Barem sam postala ljuta, nakon što sam dugo bila mizerna. Neki dan sam poslala mail guruu da mi je pun kufer floskula unutar vjerske zajednice, da mene ne zanima organizirana religija već isključivo duhovno znanje i da uglavnom ne mogu biti među tim ljudim. Jučer mi se potvrdilo opet zašto ne mogu biti među njima. Otvoren je novi prostor koji je prekrasan i ima puno novih događanja, no kako su svi ti prostori slobodni, ljudi raznoliki, a duhovnjaci posebno osebujne (često s negativnom konotacijom) ličnosti, odem uglavnom kad sam energetski dovoljno dobro da me tuđe prisutnosti ne uznemiravaju. A zašto me uznemiravaju? E pa baš jučer sam u naletu svoje ljutnje napisala kako sam ljuta, a njih par prosvjetljenih floskulaša me odmah krenulo obasipati love & light porukicama kako samo trebam doći tamo i kako će sve biti okej. U obuzdavanju sebe da ne povrijedim ljude s kojima se ipak dosta često vidim te kako ne bih stvorila još goru averziju prema njima, nisam ulazila u ironije i brisanje poda s njima, nego sam, u toj svojoj prilično velikoj frustraciji, napisala da bih došla kada bih mogla i da je upravo problem u tome što me situacije pritišću pa ne mogu ići tamo gdje želim i kada želim, nego se bavim tuđim poslom koji mi je dan. Oni su nastavili u svom floskulaškom tonu- kad ima volje ima i načina. Da, dobro, slažem se, u svojoj srži to je istina, no razmišljaju li ti ljudi ikada, barem kada se radi o tuđoj koži, da ne poznaju baš tuđu situaciju, ne znaju koju razinu stresa netko prolazi, kakva se nekom životna lekcija odvija, ili su oni toliko jebeno napredni da oko njih lete žuti leptirići s točkicama kojima se beskrajno smiju svakog dana i svakog sata? Ako je tako, skidam im kapu i želim doći na taj nivo.

S obzirom da smatram da čovjek treba iz sebe izbaciti negativu, bit ću i dalje slobodna da to činim ovdje, uz pokoju našu hrvatsku sočnu. Nekad mislim da su ti ljudi u još gorem stanju nego ja pa se toliko pucaju prividom nekakvog duhovnog života i nekakvih mirnoća, a zapravo bi najradije eksplodirali u sebi. Jer, pričajući i dolazeći u kontakt s njima, rijetko kod koga osjetim mirnoću i osjećaj spokoja, a vrlo često osjećam sjebanost, frustraciju i našpananost. Najmirniji su oni koji su spremni nekad reći "jebiga, nije to baš tako" ili poslati nekoga u pičku materinu.
Ja se ne mogu pucati stvarima u koje ne vjerujem. I ne mogu se pucati rečenicama samo zato što ih je neki svetac napisao. Dok god ne osjetim to u praksi, ja se time ne mogu pucati. A Bog zna da praksu imam, da se trudim, da pokušavam, da mi je već pun kurac padanja ispita i da sam trenutno u stanju u kojem se prilično loše nosims nekim stvarima. Uglavnom, završila sam jučerašnji dan urlajući u komentarima na te floskulaše i pokušavajući ih osvijestiti u njihovim nebulozama. Nemojte me više jebati s tim da je želja dovoljna jer mogu ja imati želju za koju je Gospon Bog odredio da se dogodi dva mjeseca nakon. Je li tako ili sam loš učenik i ne shvaćam gradivo?

Još je jedna stvar koju jako osjećam u zadnje vrijeme. Nedostaje mi moj stari život u neku ruku. U vidu hobija. Čitav život glavni hobi mi je bila glazba, bilo da sam obilazila koncerte, radila nešto svoje, pisala o tome, a onda je sve zamrlo. Godine su tu, javljaju se drugi interesi, no nekad mislim da sam se previše posvetila svojoj melankoliji i frustraciji i da bih trebala ponovno živnuti. Izaći vani, otići na neko dobro mjesto sa starim frendovima. Popiti neku skupu pivu koja ima nekakav okus. I to ću zapravo učiniti, vrlo brzo. Idući tjedan je koncert IAMX-a i baš se veselim. A i platit ću si taxi do doma bez grižnje savjesti jer sada ipak radim pa si mogu to priuštiti za posebnu priliku.

Želim upoznati nove ljude sa sličnim interesima. Nekoga tko voli kartati belu uz kokice i pivu, tko voli šetati po šuštavim puteljcima u jesen, tko voli otići na Jarun i blejati u jezero dok priča o metafizici, tko voli pročitati kakvu knjigu koja će ga toliko unijeti u sebe da će danima živjeti od tog momenta. Fali mi života, novina, radosti i istomišljenika. Nisam za dugonoćna tancanja u klubovima jer naprosto me prošlo, no nisam ni za sjediti doma i razmišljati kako se duhovno razvijam. Trebam život.

A ljutnja...koliko daleko mogu s njom ići? Onoliko da si osiguram djelovanje koje ima utjecaja, a ne povrijedim nikog. I to je razina koju ne znam kako dobiti.

Oznake: ljutnja, promjena, život

Duhovni ratnik

nedjelja , 23.10.2016.

Gotovo da me 2 tjedna nije bilo ovdje. Stiska s vremenom, unutarnji nemiri uzrokovani dramama na poslu i sve skupa rezultiralo time da mi nije ama baš nikakva inspiracija za pisanje dolazila.

Vikend sam provela čitajući fenomenalnu knjigu Bhakti Tirtha Swamija o nadnaravnim pojavama i raznim utjecajima na misli. Knjiga se zove Duhovni ratnik I i skup je njegovih predavanja o utjecajima negativnih misli na čovjeka, suptilnim dimenzijama i raznim paranormalnim stvarima na koje možemo naići u X files-u. BTS dolazi iz vaišnavske tradicije, objašnjava podjelu kozmosa prema vedama, objašnjava tko su anđeli i demoni, kakva sve bića u astralnoj dimenziji postoje, koje su opasnosti na duhovnom putu i kroz bavljenje tim dimenzijama. Spominje i izumrle civilizacije, znanje iz Egipta i objašnjava kako možemo ojačati pravu duhovnu svjesnost. Priča o manipulaciji mas medija, zlouporabi moći određenih jedinki i velikoj transformaciji čovječanstva čijim smo svjedokom upravo mi koji živimo u današnjem svijetu. Kali yuga, doba najvećih svađa i kaosa uzima još veći zamah u ovom našem vremenu, a rezultat će biti podjela na ljude više svjesnosti koji teže božanskom i one niže svjesnosti, koji se odmiču od božanskog i idu samodestruktivno i destruktivno u suprotnom smjeru. Jedna stvar koju napominje je da se treba kloniti okultne literature i konzumiranja opojnih sredstava jer čine rupe u suptilnom tijelu i omogućavaju kačenje raznih entiteta. Također naglašava kako mistične moći kojima se neki ljudi koriste ne označavaju ništa duhovno, već samo jedan izričaj malo više materijalne dimenzije i da su te moći pogubne za duhovni razvoj jer zbog opčinjenosti njima čovjek se iznova veže za materijalnu dimenziju. U knjizi se također spominju vrste snova i koje nam dimenzije snovi nude. Priča o oprezu vezanom za duhovne učitelje jer danas je mnogo lažnih, te kako prepoznati osobu koja zaista živi po božanskom principu.

Osim čitanja i opuštanja, praktički nisam ništa drugo radila. Vikendi mi služe kao punjači baterija da mogu krenuti u novi tjedan na poslu u kojem pokušavam vidjeti smisao lekcije koja mi dolazi. Taj mi je posao već počeo otvarati vrata u dimenzije mog unutarnjeg bića da osvijestim što moram mijenjati. Sada je problem otkriti način kako, tj. usuglasiti se s tim načinom koji bi mi olakšao stvari.

Također, u procesu sam čišćenja određenih ljudi pa sam tako barem online napravila veliku čistku, maknuvši sve one s kojima nemam veze, a koji vole skupljati veliki broj prijatelja na društvenim mrežama, te sve one sa zadrtim stavovima koji vole živjeti u kalupima.

Oznake: Bhakti Tirtha Swami, Duhovni ratnik, nadnaravno, duhovnost

Smrt

ponedjeljak , 10.10.2016.

Smrt. Ta omražena imenica na čiji spomen i hrabri postaju ponizni. Taj vječiti misterij koji opsjeda sve kulture ovog svijeta. i zajednički nazivnik svega što se rađa. Nije bilo vremena kada nije okupirala misli ljudskog bića i nikada neće izgubiti na popularnosti. Smrt je princip naše dimenzije baš kao što su to rađanje i starenje.
Nitko je nije pogledao u oči, a da se vratio. Neki su zakoračili prema njoj, ali bili su vraćeni pa su ponijeli razna iskustva. Spominju svjetlosne tunele, Apsolutnu Ljubav i osjećaje kakvima svi stremimo ovdje i sada- unutarnji mir i nevezanost.

Nevezanost ili odvojenost. Sanskrtski vairagya, termin koji upućuje na odvojenost od maye- iluzornog svijeta materijalnih želja. Prema hinduističkom učenju, mi smo zapleteni u krug stalnog rođenja i smrti upravo zbog toga- naše konstantne potrebe da zadovoljimo osjetila, pri čemu stvaramo nove želje pa tako i nove vezanosti. Glavni je problem što tim vezanostima radimo sebi pritisak, a tako i patnju jer um usmjeravamo uvijek na još, uvijek na nove užitke koji nas nikada ne mogu zadovoljiti, No, možemo li mi biti usitinu nevezani, kao za užitke, tako i za misli, događaje, ljude, na kraju, za sve? Možemo li mi doći do tog nivoa da se zaista odvojimo?

Zašto ovo uopće pišem? Pa svaki puta kad čujem da je netko poznat mi umro, naprosto gomila misli o smrti prođe kroz moju svijest. Često i razmišljam o njoj- bez obzira na moja vjerovanja ili misli o životu poslije, sam taj osjećaj da ne znamo zapravo kamo idemo- a sigurno je jedino da se nećemo vratiti, nije baš ugodan. To je onaj moment straha od gubljenja sebe. Sada imamo sebe, znamo za sebe, imamo svijest o sebi na kojem god nivou spoznaje. Ako i na najmanjem, svjesni smo nekakvog sebstva, pa bilo ono samo materijalno, tj. tjelesno. Znamo da baš mi imamo ovo tijelo, da baš mi sada radimo stvari koje radimo, da baš mi mislimo, radimo, osjećamo, hodamo, jedemo, spavamo. I sve ovo što sam nabrojala samo je grubi, materijalni aspekt. Ispod njega krije se naš duhovni identitet, vječna duša u svom vječnom odnosu s Bogom. Da, to je kako ja vidim stvari, no ne mogu reći da ih trenutno percipiram tako sigurno kako sam ih iznijela. Zato što su davno bile moje spoznaje, a u međuvremenu um je prešao kilometre na uzaludnim cestama. Nove informacije donijele su mi samo konfuziju u život. Moje pravo sebstvo i dalje vibrira sebi, no ne i mom fizičkom umu koji pak razmišlja o njemu. Ironično, nije li? Ja osobno vjerujem u reinkarnaciju jer sve drugo mi nema smisla. Da se rađamo jedanput, svi bi se rodili s istim obrascem jer ne bi bilo potrebe za različitim putovima. A ima i toliko ljudi koji imaju prave duhovne uvide. Svatko ima svoju priču na kojoj raste, koja ima smisao, a kada bi sve završavalo sa smrću, sve te priče ne bi imale nikakvog smisla. Svi stvaramo iskustvo, a da je smrt pravi kraj, iskustvo nam ne bi ni bilo potrebno. Čemu? Čemu sva duhovna evolucija ako postajemo ništa? Meni je tu hinduistički koncept dao objašnjenja koja su usklađena s mojim pogledom, ali daleko sam od znanja i spoznaja. Doduše, imala sam tu sreću da su mi neke spoznaje došle u djetinjstvu i kroz njih živim i dan danas, no često smatram da mi treba neka svježa informacija o meni i o Apsolutu. Nekakav pogled na vrh brda.

Zaokupljaju li i vas misli o smrti?

Oznake: smrt, reinkarnacija, život nakon smrti

Mi jedemo samo zdravu hranu

subota , 08.10.2016.

Prekrasno jesenje subotnje jutro. Malo kasnije se dižem jer ne moram raditi i bacam se na svoje jutarnje rituale- kavu i Facebook. Obično preko tjedna nemam toliko vremena za surfanje pa me baš veseli pročačkati malo što je novoga i požlabrati s nekim na chatu. Primjećujem zadnjih par dana da nemilosrdno komentiram na stvari koje se ne nalaze samo na mojoj stranici, nego i na tuđim. Primjećujem kako mi je dozlogrdilo to duhovnjačko puritanstvu kroz koje se promovira samo zdrava hrana, samo zdrav način života itd. Evo djevojka stavi sliku ogromne čokolade i počnu joj soliti pamet da je kancerogena. Pa ljudi moji, ima li danas išta što je masovno proizvedeno, a da nije kancerogeno? Nema. U svemu se koriste iste metode, svime se manipulira i sve je plasirano kroz dobro stvoreno zaleđe puno skrivenih agendi i sumnjivih namjera. Nismo od jučer. Ali skakati na svaki proizvod, pogotovo zato jer nije od prosa jer je to kakti neko hindu čistunstvo, nema apsolutno nikakva smisla.

Ako ćemo mahati s prehrambenim puritanstvom, onda možemo najprije odustati od vode. Želi li netko tvrditi da je ova klorirana, prilagođena voda puna kamenca zdrava? Ili da su izuzetno skupi proizvodi koji se nađu markirani pod biološkim uzgojem zdravi kada je tlo puno svega i svačega što nam preko zraka i padalina dolazi?
Ovo ne znači da ja zastupam konzumaciju stvari koje su proglašene kancerogenima, ali dovraga, gotovo sve bismo mogli proglasiti kanceregonima jer prirodno valjda više ni ne postoji. Smanjiti da, no opet, ne se opterećivati. Stvarno me umaraju te čistunske nebuloze na koje svako malo naletim.

Eto mi ćemo se danas naklopati tortilja s grahom, kurozom (gmo), chilli umakom i veselo će nam goriti grla. Novaca za spektakularne pseudo-biološke proizvode nemamo i ne pokušavamo glumiti taj tip ljudi. A možda uz to popim i pivu. Da doživljaj bude potpuniji, kad već nemam teqilu.

Oznake: zdrava hrana, sve mi ide nakurac

Opet sanjam

četvrtak , 06.10.2016.

Bio je jedan duži period u mom životu da nisam sanjala. Obično kad sanjam imam intenzivne snove, puno je tu rollercoastera u raznim oblicima- nešto me vrti, diže u velike visine, spušta s velikih visina, bude koji put nekakvo letenje u pokušaju. I more. Uglavnom je tu more, meni emocionalno najbliskiji pejzaž.
Kako sam nedavno opet počela sanjati, znam se osvrnuti na te snove. Iscrpljena i zabrinuta novim poslom, sigurno mi je podsvijest glasna i kad spavam pa tako ne čudi da se razni filmovi odigravaju i kad plovim astralom.

Sinoć mi je jedan prijatelj dao malu pomoć na daljinu vezanu za moje energetsko stanje i posao koji radim. Pričao je da treba proširiti šušumnu i dovesti tu energetsku snagu u njen pravi položaj. Ja kako sam iscrpljena već danima, doslovno dođem navečer doma kao zombi i ne mogu ništa nego leći u krevet, a tako je bilo i jučer, samo što sam, dok god sam mogla sjediti u položaju za meditaciju, sjedila, a onda sam se samo strovalila i zaspala.

U neko doba noći sanjala sam ocean. To kao da je bio Atlantski ocean i s pučine sam gledala New York u daljini. Bila sam na nekom luftiću, ali on je jurio kako sam veslala rukama. Oko mene sve je bilo puno kitova, stalno su se nazirale peraje, a onda se pojavila nekakva orka koja je oblikom podsjećala na nešto između raže i svemirskog broda. Premda nije bilo u meni nekakve dramatične emocionalne reakcije, kako znam da su orke opasne, u meni se pojavila ideja da se moram boriti. Odjednom se orka nađe ispred mene, a ja je udarim, želeći ju maknuti od sebe. U nekom trenutku tu je bio i moj pas koji ju je pokušao gricnuti, ali sve je to bilo nekako neagresivno i mlitavo. Čudno nešto, tim više kad pogledam na interpretaciju snova s orkama.

Čitam ja tako sad uz kavu interpretaciju snova, iako sam već prošle godine sanjala more puno orki i u interpretaciji se radilo o spiritualnom razvoju. Tada je to imalo jako puno smisla jer sam baš friško došla do nekih uvida, a sada je, opet, takav san došao nakon tog rada na pojačavanju energetskog stupa. Inače, ja sam tip koji gotovo nikada ne osjeća nikakve tretmane, nemam senzacije, ne osjećam strujanja, bolove, toplo, hladno, ništa. Znala sam to u par navrata osjetiti, jednom na 45 min. u grupnoj omkari i jednom na meditaciji kod jednog izuzetno snažnog indijskog swamija koji nas je učio kako se ulazi u vibraciju koristeći samo jedno od Višnuovih imena. Za sve otalo sam uglavnom gluva i slijepa štono bi se reklo, mada je moja Reiki učiteljica rekla da postoje ljudi koji naprosto ništa ne osjećaju i da je to tako.

Budući da sam kao dijete imala par izuzetno moćnih i proročnih snova, znam da snovi mogu biti puno više od naše reakcije na stvarnost i stres. Znam da mogu najavljivati budućnost, otvarati nove razine i usmjeravati nas. Tako da sigurno ova orka nije zalutala na moju astralnu platformu, no mene sada zanima zašto sam ju udarala. Doduše, u drugoj interpretaciji orka su problemi koji su nas pretrpali pa ako je došla kao simbol toga, onda i to ima smisla jer se trenutno bavim problemima s tim poslom koji radim. Tko će ga znati, no meni je sve zanimljivije promatrati taj paralelni svijet snova.

Jednom sam sanjala svog duhovnog učitelja i to taman prije nego sam se išla uživo sresti s njim. Bila sam tada jako zaokupljena mislima o inicijaciji i u snu je on mene zapravo pitao jesam li spremna ići tim putem. Par dana nakon toga prijateljica mi prepričava (ima istog učitelja, ona je inicirana) kako je u Indiji dok je bila s njim na jednom od velikih festivala, sanjala jednu noć da joj nešto govori, a drugi dan kad je prolazio pored nje, samo je iskomentirao da su snovi s guruom uvijek stvarni.
Ne znam..eto to su neki uvidi. Ja sam ga isto neki dan sanjala, doduše ne sjećam se ničeg, no ubrzo sam mu poslala mail jer sam osjetila da mi treba njegova potpora tu gdje jesam i htjela sam izbaciti neka stanja iz sebe. Da znam kako stvari funkcioniraju na višim razinama, ne mogu reći da znam izuzev teoretski, no spoznajno znam da nas ta Viša sila prati, nazovimo ju kako god i da nam stavlja situacije kroz koje dobivamo smjernice.

Oznake: snovi, duhovnost, energija

Nedjeljne kontemplacije

nedjelja , 02.10.2016.

Volim kišne nedjelje. Takve nedjelje su mi najdraže jer mogu u miru raditi nešto, bez čežnje za šetnjom po sunčanoj livadi ili chillanjem na otvorenom. Danas sam nakon dugo vremena temeljito očistila sobu. Mora da se unutar mene stvara neki red jer obično mi je prostor djelovanja u stanju koje oslikava moje emocionalno stanje. Ako sam u kaosu, osobnom neredu ili nekom teškom stanju besmisla i tjeskobe, onda mi ni vlastiti prostor ne odiše svježinom i spokojnošću već nagruvanošću i prašinom. Mora da se nešto ipak pokrenulo jer sam danas neke papire pobacala, prebrisala prašinu, pomicala dio knjiga i razvrstala neke stvari, a malo sam se pozabavila i čišćenjem još doduše neupotrebljenog seta za puju koji je bio poliven voskom. Inače ne mogu smisliti nered i ne volim kada mi je okolni prostor prljav, tako da u normalnim okolnostima držim sve u nekoj ravnoteži, no zbog nedavne situacije eskaliranja drama vezanih za nepredvidive i naporne uvjete na poslu, i taj je vid mog života bio prilično uneređen i nesređen.

Premda nisam ništa konkretno napravila za sljedeći radni tjedan- najviše zato jer se subotom želim kako spada odmoriti i zaboraviti na sve što se na poslu događalo, a nedjelju onda provodim puneći duhovne baterije (danas konkretno lekcijom gurua i čitanjem knjige o tantri), osjećam se dosta korisno jer je jedan veliki komad besmisla poprimio nekakvu praktičnu formu- stvari su doslovno sjele na mjesto i osjećam aktivaciju radne energije. Sada se moram samo pozabaviti pronalskom metode motivacije za one koji ju nemaju, a s kojima se ja moram uhvatiti u koštac.

Bila sam neki dan kod svoje susjede koja mi čita natalnu i rekla mi je da mi je karijera na gore-dolje frekvenciji, a ljubav crna noć u kojoj se ne nazire svjetlo. Naime, u kuću ljubavi usrao se Saturn i sad se kljavi po njoj pa ni ne čudi da sama nemam nikakve emocionalne niti kakve druge porive i da mi je 98% vremena za to apsolutno svejedno. Jučer sam imala zanimljiv razgovor s jednom svojom duhovnom poznanicom/prijateljicom s kojom se skoro nikada ne vidim, no često se čujemo. Rekla mi je nešto zanimljivo- da ona misli da ja u trenutnoj fazi života odrađujem kompromis jer da nisam baš osoba od kompromisa. Ima smisla. Meni je prvo palo na pamet da odrađujem toleranciju, no kompromis ima više smisla. Eto, toliko zasad, a sad se bacam u potragu za motivacijskim školjkama na dnu oceana intelektualnih zbivanja.

Oznake: čišćenje, nedjelja, saturn

Listopad

subota , 01.10.2016.

Evo nas u listopadu, a još sam donedavno oplakavila ljetna kupanja. Ovo ljeto prošlo je izrazito brzo, a možda mi se to čini zato što sam dobila novi posao, što sam se u startu mislima usmjerila na tu novu priču, a sada sam i umom i rukama u tom čitavom procesu. Nije mi lako, nekad mi nije teško, nisam nešto zadovoljna, dosta sam pod stresom, ali znam da je ovo odskočna daska i znam da sam tu da naučim ili primijenim nešto što je važan dio mene kao osobe. Izuzev toga, osjećam se dobro. Odjebala sam mnoge ljude, mnoge filozofije, mnoga nuspojavna druženja s ljudima i filozofijama i na tom polju se osjećam uzemljeno i sretno. Ne talasam tamo gdje mi nije mjesto i ne pokušavam više hodati u premalom paru cipela. I baš mi je dobro.

U zadnje vrijeme me ljudi dosta nerviraju. Valjda dođem nadrkana s posla gdje se bavim svim i svačim pa u nemogućnosti ustabiljavanja svojih energija odem u onu krajnost mizantropije i zec, gadiš mi se faze, no baš primjećujem kako nemam porive zvati nikog na kavu i kako mi teško padaju i telefonski razgovori izuzev s ljudima koji su u nekim sličnim fazama. Vjerojatno je i do promjene vremena pa ja kao teški meteoropat odmah reagiram.

Počela sam čitati neku knjigu o tantri, napisanu od dugogodišnjeg i vrlo upućenog tantrika Davida Frawleyja koji je dosta detaljno uronio u bit tantre i vedskih učenja pa će mi to biti neko vrijeme opuštajuća duhovna literatura jer mi ništa drugo ne paše.

Dan je lijep i ja ću ga nastojati lijepo provesti, a imam i jedan neobičan dogovor s osobom iz prošlosti, koja me zamolila da se nađemo da o nečemu vezanom za nju popričamo. Nemam pojma o čemu, to je netko s kim nikada nisam imala nikakva posla osim što smo se sretali u kontekstu koncerata i nepotrebnih gluposti zapaprenih od strane njenog tadašnjeg partnera.
Ovo je već drugi put u zadnja dva tjedna da mi se javljaju ljudi s kojima nikada nisam imala osobnu priču, a dio su neke prošlosti. Tko zna čemu me Svemir trenutno uči, no ja kao dobri đak uzimam svoju torbu i pernicu i idem na sate.

I tako dok uživam u atmosferičnim krajolicima jednog od najdražih mi bendova svih vremena i mrštim se ne zadnje gutljaje poluodurnog jutarnjeg Barcafea, maštam o ispijanju espresso kave na nekoj terasici i tome kako ću se zabiti u gledanje zalaska sunca jer se moje srce osjeća baš u tonu tog nadolazećeg zalaska- spokojno i dostojanstveno, uronjeno u vlastitu bit..

Dead Can Dance-Avatar

Oznake: jesen, ljudi