Vrijeme prehlada

petak , 22.09.2017.

Počelo je vrijeme prehalada i viroza i odmah sam se našla na popisu prvih poharanih. Zvala sam jutros na posao da im javim svoj nedolazak. Sinusi, začepljen nos, grlo, kašljucanje i sve ostalo što dolazi u tom paketu. Obično sam nervozna kad sam bolesna, no toliko me divnih stvari ispunjava iznutra da me baš briga što mi se vozilo malo pohabalo. Nisam se dala smesti pa sam išla usisati sobu jer ne volim mucice i prašinu. I ne volim se osjaćati invalidno samo zato što nisam fizički u najboljoj snazi. Moguće da je sve ovo i posljedica mog žestokog smrzavanja na poslu neki dan. Grijanje nije radilo, a ja sam baš taj dan obukla najtanju moguću majicu, ravnajući se još uvijek po ljetnom vremenu. Zajeb, očito, malo sam se preračunala.

Dan ću provesti u čitanju knjige Gurua svog Gurua i drugim meditativnim aktivnostima. Prije tjedan dana sam se toliko udarila u kralježak da još uvijek osjećam bol i ne bih se još usudila vježbati, iako mi fali. Fali mi aktivnosti, ovo truljenje mi je prilično naporno.
Danas je za ručak poriluk čušpajz, laganini spizica za jesenski bolovni petak. Dolazi nam i mamina prijateljica u goste pa će nam malo zabljesnuti socijalni život (možeš misliti). Razmiašljam kako bih voljela kartati belu uživo, baš mi fali ta nekad svakotjedna zabava u četvero. Možda neki blogerski miting kada ozdravim, ukoliko ima zainteresiranih.

Oznake: prehlada, jesen

Listopad

subota , 01.10.2016.

Evo nas u listopadu, a još sam donedavno oplakavila ljetna kupanja. Ovo ljeto prošlo je izrazito brzo, a možda mi se to čini zato što sam dobila novi posao, što sam se u startu mislima usmjerila na tu novu priču, a sada sam i umom i rukama u tom čitavom procesu. Nije mi lako, nekad mi nije teško, nisam nešto zadovoljna, dosta sam pod stresom, ali znam da je ovo odskočna daska i znam da sam tu da naučim ili primijenim nešto što je važan dio mene kao osobe. Izuzev toga, osjećam se dobro. Odjebala sam mnoge ljude, mnoge filozofije, mnoga nuspojavna druženja s ljudima i filozofijama i na tom polju se osjećam uzemljeno i sretno. Ne talasam tamo gdje mi nije mjesto i ne pokušavam više hodati u premalom paru cipela. I baš mi je dobro.

U zadnje vrijeme me ljudi dosta nerviraju. Valjda dođem nadrkana s posla gdje se bavim svim i svačim pa u nemogućnosti ustabiljavanja svojih energija odem u onu krajnost mizantropije i zec, gadiš mi se faze, no baš primjećujem kako nemam porive zvati nikog na kavu i kako mi teško padaju i telefonski razgovori izuzev s ljudima koji su u nekim sličnim fazama. Vjerojatno je i do promjene vremena pa ja kao teški meteoropat odmah reagiram.

Počela sam čitati neku knjigu o tantri, napisanu od dugogodišnjeg i vrlo upućenog tantrika Davida Frawleyja koji je dosta detaljno uronio u bit tantre i vedskih učenja pa će mi to biti neko vrijeme opuštajuća duhovna literatura jer mi ništa drugo ne paše.

Dan je lijep i ja ću ga nastojati lijepo provesti, a imam i jedan neobičan dogovor s osobom iz prošlosti, koja me zamolila da se nađemo da o nečemu vezanom za nju popričamo. Nemam pojma o čemu, to je netko s kim nikada nisam imala nikakva posla osim što smo se sretali u kontekstu koncerata i nepotrebnih gluposti zapaprenih od strane njenog tadašnjeg partnera.
Ovo je već drugi put u zadnja dva tjedna da mi se javljaju ljudi s kojima nikada nisam imala osobnu priču, a dio su neke prošlosti. Tko zna čemu me Svemir trenutno uči, no ja kao dobri đak uzimam svoju torbu i pernicu i idem na sate.

I tako dok uživam u atmosferičnim krajolicima jednog od najdražih mi bendova svih vremena i mrštim se ne zadnje gutljaje poluodurnog jutarnjeg Barcafea, maštam o ispijanju espresso kave na nekoj terasici i tome kako ću se zabiti u gledanje zalaska sunca jer se moje srce osjeća baš u tonu tog nadolazećeg zalaska- spokojno i dostojanstveno, uronjeno u vlastitu bit..

Dead Can Dance-Avatar

Oznake: jesen, ljudi

Stazama svijesti i jesenjih boja

utorak , 27.09.2016.

Bila sam u nedjelju na izletu na našu vikendicu. Otkako je stari umro pred pet godina, nema muške ruke koja bi se time bavila. Trebalo bi sve pofarbati, prenamijeniti jednu zidanu prostoriju, dovesti to u neki red. Žalosno je što čovjek kad može ne radi stvari za kojima poslije žali. Primjerice, moj je stari imao svakakve ideje što i kako napraviti od toga, ali odlučio se zabiti u neke druge filmove i napustiti planetu. Stari i ja smo bili jako različiti. Fizički sam, navodno, bacala malo na njega, no u većini toga uobičavao mi je kontrirati, a ja sam se često osjećala ljuto jer je ispadalo da to radi samo da bi se stavio u suprotnu poziciju.
Kako god bilo, imali smo par stvari ipak zajedničkih- jako smo oboje voljeli kuće, imali smo oko za kako urediti prostor, a jednom davno mi je jedan bioenergetičar prilikom čitanja biopolja rekao da sam od njega naslijedila užasno jak moralni princip.

Zašto ovo sad pišem? Sa starim mogu povući paralele što se tiče odvajanja od ljudi. Mislim da mi je dosta ljudi maknuto s puta, no isto tako, dosta novih je i došlo. Čak neki koji su bili tu, kao prolaznici, a sad su odjednom zasvjetlili u nekom novom svjetlu.
Isto tako, promišljam kako dok nismo na određenom nivou svijesti ne možemo shvatiti vrijednost onoga što imamo. To sada vidim kroz vikendicu. Sada kada ja u njoj vidim stapanje sa sobom, mir, bijeg od urbanog ludila, sada je ona na prodaju ili na propadanje.

Moje duhovno putovanje zakrenulo je putanju. Našla sam se na highwayju koji se otvorio i zapičila bez razmišljanja. Tamo gdje me nosi. Neki dan sam bila kod ekipe na pjevanju. I u pauzi su pročitane dvije kratke molitve. Prva je bila lijepa i baš ispunjavajuća. Druga me, međutim, pogodila u žicu. Zasmetao me taj stav "jadniji sam od najjadnijih i molim za milost". Meni to nije poanta odnosa s Bogom, Svemirom, Vrhovnom Inteligencijom, Apsolutom, nazovite to kako želite. Mi smo snažni, i ta snaga dolazi baš od našeg Izvora. Ali nismo jadni i ne znam čemu forsirati to gmizavo raspoloženje. Upravo me to zasmetalo i dalo mi push dalje. Kao što rekoh, jesen je moja transformacija, a moj unutarnji princip valjda bolje vide oni koji me sretnu- njima je jasno da je moja vibracija posve drugačija od te npr. krišnijevske i da neke stvari naprosto nisu za mene. To je valjda ono kada se čovjek malo sa sobom pogubi i više ne zna iščitati svoju vlastitu vibraciju pa mu u život dolaze ljudi koji ga podsjećaju na njegovu bit.



Sri Yantra


Jučer sam se počastila izlaskom u grad nakon posla. Otišla sam kupiti najdraže mi mirisno ulje-jantar i usput sam uzela stalak za mirisni štapić. Onda sam prošetala do Tkalčićeve. Promatrajući ljude na Ilici razmišljala sam kako živimo u jako glupom svijetu. Kineskinja stoji ispred Vinceka, drži sladoled u zraku i slika ga mobitelom. Pomislila sam kako je taj Facebook odnio kod većine ljudi zadnji tračak inteligencije. Oni i njihovi životi postali su javni wc.
Potom sam se sjela na kavu u Argentinu, birc u Tkalčićevoj u koji sam od srednje škole voljela ići. Ima mi ono nešto. Popila sam s guštom kavu koja previše košta i uputila se doma. Osjećala sam se sretno, do te mjere da sam nakon dugo vremena sjela u miru u laganu meditaciju. Više opuštanje nego meditaciju. Upalila svoj incense oil, bacao je svjetlo na murti Ganeshe iosjećala sam se tako svoje i tako dobro.

Danas imam puno toga za napraviti pa najbolje da krenem. Nekako se osjećam aktivno i pasivno istovremeno, kao da će mi vrijeme pobjeći iako ga ima.

Oznake: jesen, duhovno putovanje, vrijednosti, put k sebi, jantar, Ganesha, Sri Yantra

Jesen

subota , 24.09.2016.

Razmišljam kako provesti ovaj vikend. S obzirom da sam se rastala sa stresom i odlučila ići sebi na korist i zdravlje, a ne na štetu, razmišljam kako ću ugodno popuniti vikend. Popodne ću provesti slušajući duhovnu vibraciju, ali voljela bih i negdje ubaciti vožnju na biciklu ili nekakvu kavu. Shvatila sam neki dan da jako volim jesen. Većinu života smatrala sam se proljetno-ljetnim tipom, no prateći unutarnje promjene i osjećanja koja se javljaju u jesen, mogu slobodno reći da sam jesenski tip.

Jesen ima snažnu atmosferičnost protkanu intenzivnim bojama prirode. Ima taj magloviti miris hladnoće noću koji u meni budi duboko zakopane unutarnje svjetove. Jesen budi iz sna moj ljeti uznemireni um koji s ranijim zalascima sunca postaje budan i osvješten, željan dubinskog poniranja u metafiziku. Jesen u meni budi želju da se stopim s krajolikom koji me beskrajno očarava u trenucima svoje promjene. Šume, livade, brda, pogled u daljinu koja prikazuje sav raskoš energije koja se ciklički izmjenjuje. Snaga, stabilnost, odrješitost. To je meni jesen. Istovremeno mir i dubina, spokojna zamišljenost na putu otkrovenja.

Jesen...ništa ne umire u jesen, samo prolazi snažnu transformaciju.

Sutra idem u prirodu, diviti se njenoj transformaciji znajući da ona potiče i moju.

Oznake: jesen