Smrt

ponedjeljak , 10.10.2016.

Smrt. Ta omražena imenica na čiji spomen i hrabri postaju ponizni. Taj vječiti misterij koji opsjeda sve kulture ovog svijeta. i zajednički nazivnik svega što se rađa. Nije bilo vremena kada nije okupirala misli ljudskog bića i nikada neće izgubiti na popularnosti. Smrt je princip naše dimenzije baš kao što su to rađanje i starenje.
Nitko je nije pogledao u oči, a da se vratio. Neki su zakoračili prema njoj, ali bili su vraćeni pa su ponijeli razna iskustva. Spominju svjetlosne tunele, Apsolutnu Ljubav i osjećaje kakvima svi stremimo ovdje i sada- unutarnji mir i nevezanost.

Nevezanost ili odvojenost. Sanskrtski vairagya, termin koji upućuje na odvojenost od maye- iluzornog svijeta materijalnih želja. Prema hinduističkom učenju, mi smo zapleteni u krug stalnog rođenja i smrti upravo zbog toga- naše konstantne potrebe da zadovoljimo osjetila, pri čemu stvaramo nove želje pa tako i nove vezanosti. Glavni je problem što tim vezanostima radimo sebi pritisak, a tako i patnju jer um usmjeravamo uvijek na još, uvijek na nove užitke koji nas nikada ne mogu zadovoljiti, No, možemo li mi biti usitinu nevezani, kao za užitke, tako i za misli, događaje, ljude, na kraju, za sve? Možemo li mi doći do tog nivoa da se zaista odvojimo?

Zašto ovo uopće pišem? Pa svaki puta kad čujem da je netko poznat mi umro, naprosto gomila misli o smrti prođe kroz moju svijest. Često i razmišljam o njoj- bez obzira na moja vjerovanja ili misli o životu poslije, sam taj osjećaj da ne znamo zapravo kamo idemo- a sigurno je jedino da se nećemo vratiti, nije baš ugodan. To je onaj moment straha od gubljenja sebe. Sada imamo sebe, znamo za sebe, imamo svijest o sebi na kojem god nivou spoznaje. Ako i na najmanjem, svjesni smo nekakvog sebstva, pa bilo ono samo materijalno, tj. tjelesno. Znamo da baš mi imamo ovo tijelo, da baš mi sada radimo stvari koje radimo, da baš mi mislimo, radimo, osjećamo, hodamo, jedemo, spavamo. I sve ovo što sam nabrojala samo je grubi, materijalni aspekt. Ispod njega krije se naš duhovni identitet, vječna duša u svom vječnom odnosu s Bogom. Da, to je kako ja vidim stvari, no ne mogu reći da ih trenutno percipiram tako sigurno kako sam ih iznijela. Zato što su davno bile moje spoznaje, a u međuvremenu um je prešao kilometre na uzaludnim cestama. Nove informacije donijele su mi samo konfuziju u život. Moje pravo sebstvo i dalje vibrira sebi, no ne i mom fizičkom umu koji pak razmišlja o njemu. Ironično, nije li? Ja osobno vjerujem u reinkarnaciju jer sve drugo mi nema smisla. Da se rađamo jedanput, svi bi se rodili s istim obrascem jer ne bi bilo potrebe za različitim putovima. A ima i toliko ljudi koji imaju prave duhovne uvide. Svatko ima svoju priču na kojoj raste, koja ima smisao, a kada bi sve završavalo sa smrću, sve te priče ne bi imale nikakvog smisla. Svi stvaramo iskustvo, a da je smrt pravi kraj, iskustvo nam ne bi ni bilo potrebno. Čemu? Čemu sva duhovna evolucija ako postajemo ništa? Meni je tu hinduistički koncept dao objašnjenja koja su usklađena s mojim pogledom, ali daleko sam od znanja i spoznaja. Doduše, imala sam tu sreću da su mi neke spoznaje došle u djetinjstvu i kroz njih živim i dan danas, no često smatram da mi treba neka svježa informacija o meni i o Apsolutu. Nekakav pogled na vrh brda.

Zaokupljaju li i vas misli o smrti?

Oznake: smrt, reinkarnacija, život nakon smrti