Gdje su mrtvi?

utorak , 01.11.2016.

Dan je Svih svetih, čak je zagrebački javni prijevoz dostupan besplatno ovih dana, kako bi ljudi mogli posjetiti grobove svojih najmilijih kojih više nema. Prepuna lampiona, svijeća i cvjetnih aranžmana, ta i inače spokojna i posebna mjesta, čekaju da ih ispune živi polažući na njih sjećanje na mrtve.

Ja ne odlazim na groblja. Niti na Dan mrtvih. Mislim da sam zadnji put na groblju bila na sprovodu prijateljičine bake, a prije toga na sahrani vlastitog oca. I nakon toga nisam posjetila više niti njegov niti bilo čiji tuđi grob. Naprosto prema svojoj vlastitoj filozofiji nemam tamo što tražiti. On je otišao nedugo nakon što je umro, sjetim ga se gotovo svakog dana, a tradiciju i običaje nikada nisam osobito doživljavala. K tome, nikako nisam ceremonijalni i ritualni tip, ne volim svečanosti, obrede i smatram ih formalnim ljudskim konstruktima stvorenima radi dodatnih iluzornih predstava. U takvim predstavama osobno ne mogu sudjelovati, premda shvaćam da je ljudima to potrebno i da u formama raznih obreda vide određenu sigurnost- nešto opipljivo za što se mogu uhvatiti i biti sigurni bar oko nečeg, kad je ionako toliko toga apstraktnoga i neopipljivoga. Možda je drugima lakše, možda im utjeha i mirnoća i sve ono za čime ja često vapim dolazi iz prilagodbe tim formama i okvirima koji su tu baš zato da ljudima olakšaju već samu po sebi zakompliciranu egzistenciju.

Svi sveti ili ne-Svi sveti, ja o smrti i mrtvima razmišljam mnogo i često. Prošle godine saznala sam da je umro dečko kojeg sam znala s faksa, koji mi je čak doma dolazio popravljati kompjuter. Nije imao niti 34 godine, ubila ga gripa na postojeću bolest za koju, vjerojatno, nisu znali.

Stari mi je umro očekivano, ali nakon godinu i pol mučenja, no on si je sam jadan izabrao teži izlazak iz ovog tijela. Nije baš bio sklon slušanju savjeta, i onako je, tipično muški, bio sklon provesti svoju, po sebi, najbolju ideju. Često se pitam gdje li je sada. Gdje je ta duša, toliko neprilagođena ovom svijetu gdje vrebaju zamke nepravde i licemjerja otišla? Je li u nekoj višoj dimenziji, sada spokojan i miran, ili otplaćuje tešku karmu koju si je sam stvorio? Ima li ikakvog pojma da ja o tome razmišljam češće nego li ima smisla? Kada bih mogla, voljela bih znati te stvari, samo kako bih mogla ispraviti krivudave linije vlastita djelovanja. No, većini nam to znanje ostaje misterij u vidu iznenađenja, nedostupan i skriven dok smo pod vladavinom vlastita uma i logičkih obrazaca.

Dead Can Dance-Persephone

Oznake: svi sveti, dan mrtvih, groblje, smrt, život poslije smrti

Smrt

ponedjeljak , 10.10.2016.

Smrt. Ta omražena imenica na čiji spomen i hrabri postaju ponizni. Taj vječiti misterij koji opsjeda sve kulture ovog svijeta. i zajednički nazivnik svega što se rađa. Nije bilo vremena kada nije okupirala misli ljudskog bića i nikada neće izgubiti na popularnosti. Smrt je princip naše dimenzije baš kao što su to rađanje i starenje.
Nitko je nije pogledao u oči, a da se vratio. Neki su zakoračili prema njoj, ali bili su vraćeni pa su ponijeli razna iskustva. Spominju svjetlosne tunele, Apsolutnu Ljubav i osjećaje kakvima svi stremimo ovdje i sada- unutarnji mir i nevezanost.

Nevezanost ili odvojenost. Sanskrtski vairagya, termin koji upućuje na odvojenost od maye- iluzornog svijeta materijalnih želja. Prema hinduističkom učenju, mi smo zapleteni u krug stalnog rođenja i smrti upravo zbog toga- naše konstantne potrebe da zadovoljimo osjetila, pri čemu stvaramo nove želje pa tako i nove vezanosti. Glavni je problem što tim vezanostima radimo sebi pritisak, a tako i patnju jer um usmjeravamo uvijek na još, uvijek na nove užitke koji nas nikada ne mogu zadovoljiti, No, možemo li mi biti usitinu nevezani, kao za užitke, tako i za misli, događaje, ljude, na kraju, za sve? Možemo li mi doći do tog nivoa da se zaista odvojimo?

Zašto ovo uopće pišem? Pa svaki puta kad čujem da je netko poznat mi umro, naprosto gomila misli o smrti prođe kroz moju svijest. Često i razmišljam o njoj- bez obzira na moja vjerovanja ili misli o životu poslije, sam taj osjećaj da ne znamo zapravo kamo idemo- a sigurno je jedino da se nećemo vratiti, nije baš ugodan. To je onaj moment straha od gubljenja sebe. Sada imamo sebe, znamo za sebe, imamo svijest o sebi na kojem god nivou spoznaje. Ako i na najmanjem, svjesni smo nekakvog sebstva, pa bilo ono samo materijalno, tj. tjelesno. Znamo da baš mi imamo ovo tijelo, da baš mi sada radimo stvari koje radimo, da baš mi mislimo, radimo, osjećamo, hodamo, jedemo, spavamo. I sve ovo što sam nabrojala samo je grubi, materijalni aspekt. Ispod njega krije se naš duhovni identitet, vječna duša u svom vječnom odnosu s Bogom. Da, to je kako ja vidim stvari, no ne mogu reći da ih trenutno percipiram tako sigurno kako sam ih iznijela. Zato što su davno bile moje spoznaje, a u međuvremenu um je prešao kilometre na uzaludnim cestama. Nove informacije donijele su mi samo konfuziju u život. Moje pravo sebstvo i dalje vibrira sebi, no ne i mom fizičkom umu koji pak razmišlja o njemu. Ironično, nije li? Ja osobno vjerujem u reinkarnaciju jer sve drugo mi nema smisla. Da se rađamo jedanput, svi bi se rodili s istim obrascem jer ne bi bilo potrebe za različitim putovima. A ima i toliko ljudi koji imaju prave duhovne uvide. Svatko ima svoju priču na kojoj raste, koja ima smisao, a kada bi sve završavalo sa smrću, sve te priče ne bi imale nikakvog smisla. Svi stvaramo iskustvo, a da je smrt pravi kraj, iskustvo nam ne bi ni bilo potrebno. Čemu? Čemu sva duhovna evolucija ako postajemo ništa? Meni je tu hinduistički koncept dao objašnjenja koja su usklađena s mojim pogledom, ali daleko sam od znanja i spoznaja. Doduše, imala sam tu sreću da su mi neke spoznaje došle u djetinjstvu i kroz njih živim i dan danas, no često smatram da mi treba neka svježa informacija o meni i o Apsolutu. Nekakav pogled na vrh brda.

Zaokupljaju li i vas misli o smrti?

Oznake: smrt, reinkarnacija, život nakon smrti