Gdje su mrtvi?
utorak , 01.11.2016.Dan je Svih svetih, čak je zagrebački javni prijevoz dostupan besplatno ovih dana, kako bi ljudi mogli posjetiti grobove svojih najmilijih kojih više nema. Prepuna lampiona, svijeća i cvjetnih aranžmana, ta i inače spokojna i posebna mjesta, čekaju da ih ispune živi polažući na njih sjećanje na mrtve.
Ja ne odlazim na groblja. Niti na Dan mrtvih. Mislim da sam zadnji put na groblju bila na sprovodu prijateljičine bake, a prije toga na sahrani vlastitog oca. I nakon toga nisam posjetila više niti njegov niti bilo čiji tuđi grob. Naprosto prema svojoj vlastitoj filozofiji nemam tamo što tražiti. On je otišao nedugo nakon što je umro, sjetim ga se gotovo svakog dana, a tradiciju i običaje nikada nisam osobito doživljavala. K tome, nikako nisam ceremonijalni i ritualni tip, ne volim svečanosti, obrede i smatram ih formalnim ljudskim konstruktima stvorenima radi dodatnih iluzornih predstava. U takvim predstavama osobno ne mogu sudjelovati, premda shvaćam da je ljudima to potrebno i da u formama raznih obreda vide određenu sigurnost- nešto opipljivo za što se mogu uhvatiti i biti sigurni bar oko nečeg, kad je ionako toliko toga apstraktnoga i neopipljivoga. Možda je drugima lakše, možda im utjeha i mirnoća i sve ono za čime ja često vapim dolazi iz prilagodbe tim formama i okvirima koji su tu baš zato da ljudima olakšaju već samu po sebi zakompliciranu egzistenciju.
Svi sveti ili ne-Svi sveti, ja o smrti i mrtvima razmišljam mnogo i često. Prošle godine saznala sam da je umro dečko kojeg sam znala s faksa, koji mi je čak doma dolazio popravljati kompjuter. Nije imao niti 34 godine, ubila ga gripa na postojeću bolest za koju, vjerojatno, nisu znali.
Stari mi je umro očekivano, ali nakon godinu i pol mučenja, no on si je sam jadan izabrao teži izlazak iz ovog tijela. Nije baš bio sklon slušanju savjeta, i onako je, tipično muški, bio sklon provesti svoju, po sebi, najbolju ideju. Često se pitam gdje li je sada. Gdje je ta duša, toliko neprilagođena ovom svijetu gdje vrebaju zamke nepravde i licemjerja otišla? Je li u nekoj višoj dimenziji, sada spokojan i miran, ili otplaćuje tešku karmu koju si je sam stvorio? Ima li ikakvog pojma da ja o tome razmišljam češće nego li ima smisla? Kada bih mogla, voljela bih znati te stvari, samo kako bih mogla ispraviti krivudave linije vlastita djelovanja. No, većini nam to znanje ostaje misterij u vidu iznenađenja, nedostupan i skriven dok smo pod vladavinom vlastita uma i logičkih obrazaca.
Dead Can Dance-Persephone
Oznake: svi sveti, dan mrtvih, groblje, smrt, život poslije smrti
komentiraj (7) * ispiši * #
Atma, 01.11.2016. 10:23 ...
Svi sveti, 01.11.2016. 11:17 S blagoslovom!
geomir, 01.11.2016. 11:18 Slažen se s neodlaskom na groblje, pogotovo kad je "naređeno" da se ide.
Ta mjesta posjećujem kad ja oću i iz sasvim drugih razloga.
O bliskim (i drugim) osobama triba brinuti dok su živi.
Živa, zdrava i vesela bila!! :-)))
toma juda, 01.11.2016. 19:18 Ni ja ne volim groblja.
y, 02.11.2016. 13:18 Meni je ponekad žao što nisam vjernik i mislim kako nakon smrti osoba koju smo poznavali bespovratno nestaje. U meni nema nade za naknadnim susretima, popravcima, razumijevanju. Nažalost sve moram odraditi ovdje i sada. :)
Osim toga smrt vidim i jedinim istinskim "oslobođenjem", krajem patnje, ali i krajem radosti. Jedino mjesto na kojem moji mrtvi postoje su u mojoj nutrini i nutrini drugih koji su ih voljeli.
Na groblje idem i tamo sam sinoć svojoj djeci pričala priče o njihovim precima baš kako su i moji preci pričali meni.
Išla sam vrlo svjesno i sa vlastitim uvjerenjima. Jednako kako smo razne dane u godini posvetili različiti temama, a one ponekad iziskuju mrvu više naše pažnje tako promatram i Dan mrtvih. Štoviše baš za ovaj dan mi je jako drago što "sve staje" jer mi to daje priliku da dublje uronim u svoju nutrinu i sjećanja i k tome nekome podarim lijepo sjećanje za vrijeme kada me nebu. :)
Bergaz, 02.11.2016. 17:21 Iako i sâm kod nekih izazivam "sablazan" s idejom, naprimjer, o neuklesavanju (mojeg) imena (negdje nekamo) i rasipanju (mojeg) pepela u more (kad dođe vrijeme)... nisam toliko drastičan oko kritike običaja "obilježavanja" ovog dana, a nekmoli sklon bojkotiranju istoga.
Možda nisam prava osoba da sudim oko "teatralnosti" nazočnih i cijele "manifestacije", budući da za Sisvete već desetljećima pohodim groblja isključivo noću kad se iz vida skoro potpuno gube "živi ljudi" unaokolo, njihove oblekice, grimase, prenamaganja, pa i gomile cvijeća i tome slične plastike..., dok su mi oni deseci tisuća dojmljivih plamičaka svijeća u noći i više od puke metafore "dušicâ"...
Tu sliku ne može mi pomutiti ni odiozna invazija novovjeke izmišljotine tipa "elektroničkih led-svijeća" koje ponegdje nalikuju light-showu najgoreg provincijalnog disko-kluba.
Također, kako ne pratim TV-reportaže, tek iz druge ruke doznajem da je ovogodišnja medijska eksploatacija "događanja" s intervjuima, "prijenosima", i kojekakvim mudrovanjima "s najviših mjesta" dostigla najljigaviji nivo ikad te možda i shvaćam sve veći bunt iole trezvenog, nezadojenog pučanstva.
I za kraj, intrigantan način "neutralizacije" grobnog mjesta kao isključivog "staništa" pokojnikâ nađoh u Beču gdje mnogi obiteljski grobovi, kad već nužno postoje, na sebi nose samo natpis s prezimenom obitelji, npr. "Familie Hrdy" ili čak ni to nego samo "Mama". I ništa više.
Lilianke, 02.11.2016. 19:45 @GPO;
ti si ko moj suprug, on inzistira da ga rasipam u Brački kanal.........
:)