HVALA, DRAGI PRIJATELJU @DESETA UMJETNOST ENIGMATIKA
Danas sam putem pošte dobila lijep kalendar za 2019. godinu od dragog prijatelja, blogera @Deseta umjetnost enigmatika ili kako sam ga zvala @DUE :)
Iako ga već neko vrijeme nema na blogu, posjetila sam njegov zadnji post i napisala "dugo te nema" ... ne znam što se događa sa dragim prijateljem pa ako ovo čita, želim mu još jednom reći: hvala od srca na lijepom daru
MJESTO, KOJEG NEMA!
slika: digital art
Postoji li takvo mjesto kojeg nema, je li to neostvariva stvarnost ili je to “u topos”, gdje ja to živim? Sve je tiho, mirno. Lijep dan se provlači kroz ovaj ožujak, ljudi su ljudi… Što znači biti čovjek, što znači: čovjek čovjeku? Je li čovjek čovjeku vuk, čovjek, ptica, duh, prazan prostor, nepročitana knjiga??
U ''mom svijetu'', na tom mjestu kojeg nema, teško se diše ispod površine, jer tko ne zna živjeti ispod površine, nije lako. Ispod površine površnosti, raznoraznih bahatosti, arogancije, trivijalnosti, površnih floskula, neiskrenosti, okrutnosti i svih drugih negativnosti – stvarno se teško diše onome tko je iznad, ali, onome tko zaroni, predivno je:
To je mjesto kojeg nema, to je svijet gdje novac ne postoji, tu su ljudi koji ne plaču, već smijehom kupe litru mlijeka, dodirom dobiju komad kruha, pjesmom plate potrošenu električnu energiju, zagrljajem plate račun za potrošeno grijanje, treptajem oka donesu obitelji sočne jabuke i jedni sa drugima tako žive. Na tom mjestu kojeg nema ne jedu se živa bića, jer ono što ima oči i gleda te – ne možeš jesti. Toliko si inteligentan da jednostavno tvoja duša ne dozvoljava mozgu uopće bilo kakvu pomisao da bi oduzeo život i nahranio se tim otrovom bola kojeg ispušta zaklano živo biće.
Na tom mjestu kojeg nema sve savršeno funkcionira, jer se ništa ne mjeri ne važe se, nema procjena, ocjena, kriterija. Tu je sve fino uravnoteženo, sve je umreženo onim finim energetskim silnicama, koje kao meteorska kiša prolaze kroz prostor i postaju informacijska komunikacija među ljudima.
Na tom mjestu kojeg nema, moj život je divan, prepun ljubavi koju primam i prosljeđujem dalje, svi smo omotani tim velom univerzalnosti, te bezuvjetne ljubavi jednih prema drugima, da uopće nema ni pomisli ni nikakvih primisli kako bi uopće moglo postojati nešto drugačije osim - ovog mjesta kojeg nema.
Hoće li ikad postojati takvo mjesto kojeg nema? Hoće li čovjek ikad prestati izrabljivati drugo živo biće: životinju, čovjeka, pticu, ribu, hoće li čovjek, to vrhunsko biće na ovoj planeti, ikad shvatiti da samo dajući može dobiti, dajući ljubav – ljubav širi i dalje?!
Ne znam… ne moram ni znati, jer moj odgovor i moje pitanje uopće nisu bitni, ali znam samo jedno: bilo bi lijepo živjeti u tom mjestu kojeg nema.
napisano 15.3.2012. u 18.43 članak na portalu Magicus, za Temu mjeseca ožujka 2012., tekst je uvršten u KNJIŽEVNO PERO br. XIII/2015. HRVATSKOG KNJIŽEVNOG DRUŠTVA, gdje sam članica pod red.br. 49/2014.
1. NASLOVNICA
2. SADRŽAJ ČASOPISA "KNJIŽEVNO PERO"
3. POČETAK MOG TEKSTA "MJESTO KOJEG NEMA"
4. I ZAVRŠETAK MOG TEKSTA "MJESTO KOJEG NEMA" NA DRUGOJ STRANI
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=78015
poziv na rođendan
slika: Karmelićani Split
"“Kao što znaš, ponovno se približava dan mojega rođendana. Zato te molim da podjeliš ovu moju rođedansku pozivnicu svim svojim prijateljima. Vjerujem da će se i ove godine po cijelom svijetu priređivati slavlje tome u čast.
Vidim da ljudi puno kupuju. Na radiju, televiziji, facebooku i u novinama ni o čemu drugom se niti ne govori, nego samo o tome, koliko još dana nedostaje do moga rođendana.
Ugodno je znati, da neki ljudi barem jedan dan u godini, misle na mene.
Kao što znaš, rođendan su mi počeli slaviti prije mnogo godina. U početku je izgledalo da razumiju i zahvaljuju na onomu što sam učinio za njih. Ali, danas je malo onih koji razumiju što slave. Ljudi se okupljaju i slave, ali ne znaju o čemu se radi.
Sjećam se, prošle godine kada je stigao moj rođendan, ljudi su naveliko slavili u moju čast. Stolovi su bili puni, sve okićeno, puno poklona…ali znaš jednu stvar? Mene nisu pozvali. Slavlje je bilo upriličeno u moju čast, ali kad je došao taj dan, mene su ostavili vani, vrata su za me bila zatvorena… makar sam žarko želio slaviti s njima…
Istinu govoreći, nisam se iznenadio, jer u zadnje vrijeme mnogi mi zatvaraju vrata. Kako me nisu pozvali, bez buke i smetnje, ušao sam tiho i sjeo u jedan kut. Svi su nazdravljali i veselili se. U jednom trenutku unutra je ušao jedan starac, duge bijele brade, obučen u crveno. Izgledao je malo pripit. Umorno je sjeo na fotelju, i svi su potrčali k njemu, veseleći se, kao da je veselje priređeno njemu u čast.
Točno u 24 sata, svi su počeli nazdravljati, grliti se i čestitati. Ja sam, također, ispružio ruke, očekujući da će me netko zagrliti… Ali nitko me nije zagrlio.
Počeli su jedni drugima davati poklone. Približio sam se da vidim, da slučajno nemaju kakav poklon i za mene. Ali, za mene nije bilo ništa.
Kako bi se ti osjećao, kad bi na tvoj rođendan, jedni druge darivali, a tebi ne bi dali ništa? Shvatio sam da sam suvišan na ovom rođendanu, stoga iziđoh bez buke i za sobom zatvorih vrata.
Svake godine je sve gore. Ljudi se samo sjećaju hrane, poklona i slavlja a mene se nitko ne sjeća.
Želio bih da mi dopustiš da ovaj Božić uđem u tvoj život, da shvatiš da sam prije 2000 godina došao u ovaj svijet i da sam dao soj život na križu i za tebe. Danas jedino što želim jest, da to vjeruješ cijelim srcem.
Nešto ću ti reći: mislio sam, kako me mnogi ne pozvaše na svoje slavlje, učinit ću sam svoje veličanstveno slavlje, kakvo još nikad nije viđeno. Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice, među kojima je jedna posebna i za tebe. Želio bih znati, hoćeš li sudjelovati, da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime ne mojoj velikoj listi uzvanika. Vani će ostati svi oni koji se ne odazovu mom pozivu.
Pripremi se jer u dan kad se najmanje nadaš slavit ću svoje velebno slavlje.” Hoćeš li doći na moj rođendan?
p.s. znaj da te neizmjerno volim.
(Isus Krist, rođen na Božić u Betlehemu)"
CIPELE
ovo vrijeme, prije Božića, donosi lijepe uspomene, grije srce nekom davnom toplinom djetinjstva, sjećanja na roditelje i na Djeda Mraza
sjećam se, bilo mi je 5 godina, kad je došao Djed Mraz, bijela brada, dugačak kaput i crvena kapa, donio mi je veliki paket i progovorio dubokim glasom: "jesi li bila dobra? ako si bila dobra, dobit ćeš jedan lijepi dar?"
pogledala sam ga ustrašeno, velikim očima i odgovorila: "bila sam dobra, ali zašto ti imaš iste cipele kao moj tata"
počeo je smijeh i čarolija je nestala...
(to mi je pričala mama)
