REGRESIJSKA LAMBADA (put u moja 4 prošla života)
prošla sam postupak regresije, vraćanja u prošle živote i to moja 4 života, proživljena prije ovog sadašnjeg živućeg života i ovdje sam napisala sve što sam tom prilikom bila, prošla i do kojih saznanja sam došla...
1991. sam ostala sama, drugi suprug je otišao 7.7.1991. i to je bio kraj braka. Odahnula sam.
Domovina je bila u ratnom stanju, a u meni je tek tad nastupio mir.
I dok su sirene zavijale nad Zagrebom, ja sam počela pitati sebe: zašto mi je ovako baš kako mi je, zašto je u ovom životu sve baš tako kako je, može li biti bolje i gdje ću naći svoje odgovore? Gdje je taj korijen kojeg želim iščupati, a iščupati se ne može?
I kao slučajno, kolegica sa posla me uputila na jednu gospođu koja se bavi regresijom – postupkom vraćanja u prošle živote. Ime joj je bilo Đurđica Szabo. Nisam htjela hipnotičku regresiju, a gđa. Szabo je baš prakticirala regresiju postupkom vraćanja na alfa-nivo i dalje.
To mi je savršeno odgovaralo, dogovorile smo susret, otišla sam na par razgovora i dogovorila sam termin.
Neću se sad raspisati kako je bilo, koji je postupak vraćanja na alfa-nivo, ali samo ću reći jedno: savršeno!
I dok sam polako putovala tim čudnim dimenzijama, tako su i manifestacije bile sve, samo ne sa ovog svijeta (mislim time na moj svijet 1991. i 1992.).
1. Život
Gusta šuma Cornwalla, Engleska, godina 17.stoljeće. Nalazim se u gustoj šumi i vidim dečka tamne guste kose, velikih tamnozelenih očiju, srednje visine od cca 18 godina, kako stoji bos u sivim hlačama, nekoj tamnijoj košulji i sa nekim krpenim šeširom na glavi. Vidim tog dečka (a to sam ja) i njegov život mi se odvrti u kaleidoskopu prasjećanja: ne znam porijeklo tog dečka, roditelje, rodbinu, ali kao da je pao iz Svemira u gustu šumu Cornwalla i izgubljen gledao oko sebe.
Sljedeća slika je taj isti dečko, samo stariji 10-tak godina, valja se i vodi ljubav u nekoj staji sa plavokosom djevojkom (ona ima bijelu pregaču na sebi, široku plavu suknju, bijelu bluzu i crvenu maramu na glavi, bucmasta je, ljepuškasta).
Vidim da je zaljubljena u tog čovjeka, ali on joj je obećao sve, samo da je dobije. Čim je završen ljubavni čin, on se digao, pospremio se i rekao joj da mora ići.
Sljedeća slika je taj isti dečko, samo sad ima oko 47 godina, po zanimanju je kotlokrpa, vozi natkrivena kola sa 2 bijela konja, u tim kolima mu je i dom i zakrpava kotlove (kotlokrpa). Ima jednog psa s kojim druguje i tako ide od sela do sela, živeći u tim kolima, zarađujući novac krpanjem kotlova i prevrćući se po nekim stajama sa raznoraznim ženama samo radi muške potrebe. Nikad nije volio niti jednu ženu ljubavlju, već samo tijelom. U njegovom životu sam vidjela samo to – tu nije bilo ni žene ni djece ni doma. Živio je u pokretnom domu, u zaprežnim kolima i putovao Cornwallom do svoje smrti.
Sljedeća slika je slika tog istog čovjeka, par mjeseci kasnije od njegovog 47-og rođendana. Stoji u staji, prilazi jednom boksu sa konjima, konj se propinje i zadnjim nogama ga udara u područje crijeva, gdje od udarca kotlokrpa umire (napomena: užasno se bojim konja).
2. Život
Početak 18.-tog stoljeća, Irska, obala mora. Vidim djevojku duge svijetlosmeđe kose, velikih tamnozelenih očiju, u dugačkoj suknji neke smeđe boje, slične bluze, sa tamnijim šalom ogrnutim oko ramena, kako stoji na stijeni iznad duboke provalije gdje se more baca na stijene i razbija. Vjetar joj nosi kosu, stara je cca 19 godina. Nakon te scene, vidim je u jednoj gostionici, kako poslužuje pijane ribare koji joj pokušavaju podvući ruku pod grudi ili suknju, ali ona vješto izmiče tim pokušajima. Djevojka nema rodbine, nema nikoga, živi u toj krčmi, našli su je kao malu curicu ispred krčme, udomili je i odrasla je sa krčmarevom djecom. Ništa nisu ni lošiji ni bolji, nego su prema svojoj djeci, ali je počinju pogledavati bolje jer se razvila u jako lijepu mladu ženu. Pokušavaju razni muškarci doći do nje na razne načine, ali ona jednostavno izmiče.
Nije dugo živjela. Imala je 20-tak godina kad su našli njeno tijelo ispod one stijene gdje je stajala na početku slike: bacila se na stijene, a stijena joj je probila područje crijeva i tako mlada Irkinja umire (napomena: užasno se bojim visina).
3. Život
Kraj 19-tog stoljeća, brod u nekoj engleskoj luci. Mladi mornar stoji na brodu, ima 21 godinu. Neželjeno je dijete nastalo incestuoznim odnosom oca i kćerke. Pobjegao je na brod iz strašne atmosfere u kojoj je odrastao. Nisam vidjela slike djetinjstva, ali sam osjetila taj njegov užas od kojeg je pobjegao. Kako je mladić nježnije građe (tamna gusta kosa, velike tamnozelene oči, srednje visine) drugi ga tretiraju pogrdno, ponizno, izruguju se s njim, jer to su svi mornari robusne građe, a on je građen kao djevojka. Nije dugo bio na tom brodu. Jedne večeri ga je strašno zabolio trbuh, dobio je visoku temperaturu (informacija je bila da mu se upalilo slijepo crijevo) i mladić „umire“. Kao što se zna, na brodu stavljaju leševe u vreće i bacaju ih u more. Vreća sa mladićevim lešom tone na dno, ali mladić je živ, no utapa se živ u moru.
I najinteresantnije što je bilo u tome je da sam vidjela nešto astralno kako pliva prema površini, neku bjeličastu siluetu, a vidjela sam tijelo na dnu mora, no znala sam da je to duša i tad sam prvi put vidjela Dušu kako ostavlja iznošenu haljinu (napomena: užasno se bojim morskih dubina).
4. Život – je vrlo specifičan
20-to stoljeće, oko 1937. godine (podatak nije točan, ali je jako blizu). Vidim mladu djevojku od 15-tak godina svijetlosmeđe kose i velikih tamnozelenih očiju kako stoji u Gundulićevoj ulici u Zagrebu (preko puta nekadašnje kavane „Corso“). S te strane, idući od Ilice Gundulićevom prema Glavnom kolodvoru postoje jedna ulazna vrata od teškog željeza. E tu, u tom haustoru je ta djevojka imala svoju prvu „mušteriju“, tu je „zaradila“ za hranu.
Sljedeća slika koju vidim je ta ista djevojka, ali 15-tak godina kasnije, ima stan iznad kavane „Corso“, ne radi, uzdržava je jedan stariji gospodin, stan je u tamnocrvenom brokatu (zavjese, jastuci, pokrivači), masivnog namještaja, ima čak i sluškinju.
Dobila sam informaciju o porijeklu te djevojke iz ovog života: ona je vanbračno dijete, polusestra moje mame iz sadašnjeg mog života, prognana kao mlada djevojka od 15-tak godina i prvo što je bilo je to da je dala svoju nevinost za koru kruha i tako je krenula u život.
Još je radila par mjeseci kao sluškinja u jednom stanu na Ribnjaku, odmah iza sadašnjeg kafića „Papagaj“, s desne strane, kad se ide prema Zvijezdi, stan je bio veliki, a u kuhinji su bile crno-bijele pločice šahovskog uzorka (uzorak šahovske ploče).
Tu je srela dušu Plave sjene, ali ta duša je samo bila prolazna stavka u njenom životu, nije je ni okrznula, ali je toj djevojci ostala u dubokom sjećanju, jer je duša Plave sjene tad volio drugu ženu.
Sljedeća slika je Zagreb nakon 1945.-te, nakon rata, ta djevojka, sad već žena u zrelim 30-tim godinama (ima cca 37 godina) ide Ilicom u društvu muškarca u vojnoj uniformi, nekog kapetana. S tim čovjekom je bila u vezi godinu dana, on joj je kupio neku sobicu u kojoj je živjela još par godina do svoje smrti. Umrla je od bolova u području crijeva (napomena: osjetila sam osjećaj napuštenosti, straha od samoće, egzistencijalnog straha, straha od toga da će me naći mrtvu, samu).
I kad je umrla, odjednom se Duša našla u jednom predivnom prostoru, bila je svjesna da više nije tamo gdje do tad bila. Osjećala je ljubav koja ju je obavijala kao jedan prekrasan bijeli oblak, imala sam osjećaj da ležim na tom bijelom oblaku i odmaram se. Tad sam čula (Duša je čula) jedan divan glas, koji je pitao: „Hoćeš li se opet vratiti?“.
Duša je rekla: „Ne. Sad ću se malo odmoriti, još se ne vraćam“.
Nakon nekog vremena, Duša je čula glas: „Hoćeš li se opet vratiti?“
Duša je rekla: „Da. Sad ću se vratiti.“
Glas je pitao: „Kroz koga želiš proći?“
Duša je rekla: „Vidiš onu mladu ženu lijepih velikih očiju što tako lijepo pjeva? Želim se kroz nju vratiti. Ali ne sad, još ću se malo odmoriti.“
Ta žena lijepih velikih očiju što tako lijepo pjeva je bila moja mama u ovom životu, rodila me 1957., imala je 36 godina. Tata, stariji od nje 17 godina, tad je imao 53 godine. Mama me rodila nakon 18 godina braka, bilo je to čudo kako je rekao dr. Durst u Petrovoj bolnici, jer joj je funkcionirao samo jedan jajnik.
Trebam li ponoviti kako je ovaj život čudan i kako se poklapa sa godinama onog mladića sa broda iz 3. života? Stariji otac, mlada majka? I u ovom životu se moj otac odnosio prema mami kao da mu je dijete, a ne žena. Čudno.
Rezime:
I, što sam saznala kroz ova 4 života? Evo, taksativno i kratko:
a) Užasno se bojim konja,
b) Užasno se bojim visina,
c) Užasno se bojim dubina,
d) Osjećaj straha od napuštanja, osamljenosti, egzistencijalnog straha, straha od toga da će me naći mrtvu, samu.
Saznala sam i da ta duša, kako god se inkarnirala tj. Reinkarnirala, nije nikad imala muža i djecu, te žene nikad nisu rodile niti su ti muškarci ikad napravili bilo koje dijete. (Ni ja nemam djece niti sam to ikad željela u ovom životu).
Saznala sam i to da ne znam porijeklo te duše, otkud je došla i kad se prvi put reinkarnirala na Zemlji.
Saznala sam i to, kad sam prolazila kroz taj zamišljeni prolaz, gdje me čekao izlaz u prošle živote, je to da sam samo provirila kroz maleni prozorčić veličine male rupe i sve sam to vidjela.
Korijen, koji sam tražila i htjela iščupati, je i dalje posađen i nisam ga uspjela iščupati.
Dalje nisam išla na postupak regresije. U međuvremenu je umrla gđa. Đurđica Szabo i ja sam izgubila kontakt za nešto takvo i zastala sam.
Sadašnje vrijeme: voljela bih ponoviti postupak vraćanja u prošle živote metodom vraćanja na alfa-nivo.
Ne znam. Vidjet ćemo.
No, otkad sam to prošla, otkad sam iskusila i jako puno emocija o kojima ovdje nisam puno pisala, puno mi je lakše živjeti u ovom životu i prihvatiti sve ovo što mi je život donio. Mnoge informacije, koje su mi bile velika zagonetka, su se osvijetlile i dobila sam puno odgovora na moja pitanja koja sam postavljala u sebi i na koje nisam imala odgovor. I puno toga mi je jasnije sada, nakon tog iskustva, nego mi je bilo prije.
Sve smrti, u sva 4 života su bile na istom području crijeva - dakle tamo gdje se nalaze jajnici i maternica.
U ovom životu sam imala 3 operacije u periodu od 1986.-1996. i da su mi izvađeni jajnici, maternica ne i da to ništa nije slučajno.
I uvijek umirala ciljano baš na tom mjestu gdje su jajnici i maternica, dakle, onemogućena mi je reproduktivna funkcija.
Pitam se, je li to sve bilo slučajno i nije li taj korijen, kojeg još osjećam, nešto što ni podsvijest ne želi saznati, nešto što mi Duša još ne želi otkriti?
Sve u svemu, bilo je to jedno predivno putovanje.
target=_blank>
PRIČA O ČAROBNOJ LJUBAVI DVIJE NEROĐENE DUŠE
Zatvorila su se vrata njene male sobe i mama je otišla, zazivajući tatu da je pričeka.
Otputovali su na par dana, bit će sama cijeli vikend i duže. Bio je 3. svibnja, imala je 18 godina.
Udobno se namjestila u svom krevetu, uzela «Gričku vješticu» i nastavila je čitati.
Sve je bilo baš onako kako treba: mir, vani sunce, maj u svom kraljevsko proljetnom ruhu caruje planetom, a Light leži u svojoj sobi, sama, sa knjigom u rukama.
I dok je čitala kako Nera, prerušena u vješticu, prvi put susreće Sinišu i dok je čitala sve te vatrene riječi, krilati prijatelj se polako spustio i pomilovao njene lijepe zelene oči.
Između tihog uzdaha, između tanke crte stvarnosti i sna, ušla je u plavu šumu neobičnih cvjetova, neobičnog drveća i neobičnih bića.
Još uvijek držeći u ruci Gričku vješticu, magično ju je privlačilo cvijeće koje je svijetlilo. Zadržala se kraj jednog, dotaknula ga, ali je isti tren nestao. Dotaknula je i drugi cvijet, i on je nestao, a Light se nasmiješila osjetivši kako joj dah miluju zlatne zvjezdice što su se odjednom počele spuštati na njenu dugu plavu kosu.
Zapitala se: «gdje se nalazim?», a odgovor je stigao isti tren: «nalaziš se u svom snu».
Osjetila je da treba krenuti dalje, a neobično plavo lišće doticalo je tlo, njene ruke, odjeću, kosu. Iz nebeskih sfera su dopirali zvuci harfe, a kroz Light je prostrujala milina osjećaja da baš tamo pripada, u tom svijetu svog sna.
I tako, dok je polako hodala plavom šumom, nailazila je na drveće neobičnog oblika i ploda, oko nje su oblijetali šereni leptiri, veliki kao ptice, a ptice su sjedile na srebrnim granama i pjevale ljepše od anđela, ljepše od morskih sirena, a najljepše što je u životu ikad čula, bila je udaljena glazba iz harfe.
Iz tog božanskog instrumenta se čula toliko zanosna glazba da je Light u tren zastala kako bi što bolje čula prekrasnu melodiju. I kao da je razumjela taktove glazbe bez riječi, koji su govorili o čarobnoj ljubavi dvije nerođene duše.
Iz tog magičnog trenutka probudio ju je šum, okrenula se i pogledala: ispred nje su stajale dvije nerođene duše, dva astrala, nježno se držeći za ruke i smiješeći se međusobno jedno drugom i njoj.
U duši je osjetila milinu, raskoš boja i toplinu bezvremenske ljubavi kad je vidjela svoju dušu sa voljenom osobom. Točno je znala da je to njena duša i duša voljene osobe, koje je srela u tom čarobnom svijetu plave šume.
I jedno i drugo su joj se naklonili, pozdravili je i bez riječi uputili rečenicu: «sad nas vidiš, kakvi smo, a bit ćemo takvi i kad dođemo k tebi i njemu. Zato, ostavi ovaj trenutak u svom srcu, tako da možeš prepoznati njega, a i on da po tom tragu može prepoznati tebe.!»
Znala je da je to poruka za nju, za njenu budućnost, ali i za njenu prošlost.
Dva astrala, te dvije nerođene duše, ispričale su joj da će dugo, dugo lutati sama i da već dugi niz stoljeća luta sama, ali i kako je došao trenutak kad su svijetli anđeli odlučili da je došao kraj tom lutanju.
Iz dubokog mira, otkud dolaze njihove odluke, svijetli anđeli su dogovorno usmjerili put njene sudbine prema sudbini druge duše koja je isto tako dugo lutala sama i koja je tražila nju, kao što je i Light tražila njega.
Light je zadrhtala u sebi na takve neizgovorene riječi, znala je da je to oduvijek spavalo u njenom srcu i znala je da nešto nedostaje u njenom životu.
Sjećala se svojih prošlih života, sjećala se svog lutanja, čudnih ljudi s kojima je dijelila sudbinu i sjetila se svoje duše, kako je u tamnim noćima prolila biserne suze i zarekla se da više nikad, neće lutati, nego čekati.
Dvije duše su se nasmiješile, jer su točno razumjele njene misli i vidjele njen životni put u kaleidoskopu sjećanja.
Nije ih pitala kad će se to dogoditi, hoće li to biti u ovom ili drugom životu, jer joj to nije bilo važno. Bio je važan taj trenutak viđenja, taj trenutak je bio tako blistav i dragocjen, da budućnost uopće nije bila važna, već taj trenutak spoznaje, taj trenutak sjećanja i taj trenutak objave.
Light je znala i osjećala tu ljubav koju su dvije duše osjećale jedna za drugu i prema njoj.
Zakoračila je, naklonila se lagano prema dušama i krenula dalje, a u tom trenu je začula prekrasnu glazbu harfe što je bila sve jasnija, opojnija i mekša.
Kad je otvorila oči, knijga «Grička vještica» je ležala na njenom srcu, a Light je osjećala da su se sve te divne riječi iz knjige slile u njeno srce i krenula je putem zvijezda do zlatnih vrata svoje sudbine.
Ne znam što se dalje dogodilo s njom, ne znam je li srela dušu iz svog sna, ne znam je li živa ili nije. Znam samo da je zauvijek ostavila trag u meni, jer svaki put kad zakoračim u čarobni svijet magičnih knjiga, sretnem nju i dvije duše kako pričaju i slušaju nebesku glazbu božanstvene harfe.
U tom trenutku osjećam kako svatko od nas zaranja u čarobne dubine svog podzemnog oceana i tamo može naći prekrasne trenutke i inspiracije, kao što sam ih i ja našla baš ovog dana, 24.11.2010. godine.
