Modni zamorac

Ovo je desetljeće velikih promjena u svijetu mode. Građanski rat u Americi promijenio je tok mode kao i utjecaj osamnaestog stoljeća. Krajem 1850.ih izumljene su prve kemijske boje koje su sada doživjele procvat. Charles Frederick Worth osnovao je modnu kuću koja će postavljati trendove do kraja stoljeća. Krinoline nastavljaju svoju popularnost prvih godina no krajem dekade prelaze u novi oblik inspiriran razdobljem empirija.



U 1860.ima silueta suknje počela se mijenjati. Za razliku od prijašnje dekade, kada je suknja bila potpuno okrugla u obliku kupole, sada postaje više usredotočena na stražnji dio gdje je punoća rasla. U prvoj polovici dekade suknja slijedi klasični oblik krinoline, a svoje najveće proporcije dosegla je 1864.-65. godine. Do 1866. godine suknja sve više naliči na stožac i postaje usredotočena na stražnji dio, toliko da je povlaka nošena čak i uz svakodnevne haljine.

Dekoracija suknje postala je problem u 1860.ima. Za razliku od prijašnje dekade, volani su izgubili svoju popularnost. Teške svile bile su česte za svakodnevnu odjeću, a ukrasi poput pletenih ornamenata, resica i obruba bili su korišteni samo za donji dio suknje tako da je cjeloukupni dojam bio jednostavan za razliku od prošlog desetljeća. Od sredine 1860.ih, kada suknje mijenjaju oblik, postaje popularno da se podižu gore otkrivajući pritom ukrasnu podsuknju pa čak i tračak gležnja kroz čarape u boji. Ovaj je stil, nošen tek u kasnijim godinama desetljeća a očigledno kopira polonaise stil osamnaestog stoljeća koji će vrhunac popularnosti doseći tek 1870.ih godina. Haljine za šetnju i promenadu najčešće su imale ovakav stil suknje.



Gornji dio haljine također se mijenjao 1860.ih, krajem desetljeća struk počinje rasti, slijedeći stil empire mode. Od sredine dekade struk se dodatno naglašava pojasom koji se često završava u mašnu sa stražnje strane. Široki pagoda rukavi nastavljaju svoju popularnost kao i biskupski rukavi, no krajem desetljeća rukavi postaju uži odgovarajući pritom uz uže suknje.

Kako je struk rastao, gornji dio prestaje se završavati u slovo-V, kako na dnevnim tako i na večernjim haljinama. Inspirirano stilom kasnog osamnaestog i ranog devetnaestog stoljeća, izrezi na haljinama počinju biti okrugli ili ovalni.



Prve kemijske boje izumljene su 1856. godine i ubrzo su postale moderne boje. Prve izumljene bile su svjetloljubičasta i tamnije ružičasta. Godine 1860. dvije nijanse ružičaste nazvane su prema talijanskim bitkama u borbi za neovisnost; magenda je nazvan prema talijanskom gradu Magenda i solferino, slična nijansa, prema gradu Solferinu. Vojvotkinja od Sutherlanda popularizirala je magendu u Engleskoj, apelirajući tkaonicama svile u Spitalfieldsu da ju proizvode. Izum kemijskih boja pojačao je i razvedrio spektar boja. Popularne boje 1860.ih bile su svjetlo zelena, žarko crvena, svjetlo plava, magenda i bijela.

No, nisu se nosile samo jake boje, popularne su bile i one delikatne poput bijele, plave, sive, lila, ružičasta i jelenje smeđa. Tamni obrubi na svjetlu tkaninu bili su česti poput crnog obruba na svjetlo ružičastu i bijelu ili vedrog plavog obruba na sivo-zelenu svilu. Od uzoraka, mali uredni uzorci, kare i pruge bili česti, a jednostavne svile s točkicama nastavile su svoju popularnost i u ovoj dekadi. Haljine u dvije boje ili dvije različite tkanine bile su česte.



1867. krinolina je zauvijek izašla iz mode a zamijenio ju je novi stil koji je tek nastajao; stožasta suknja, pune pozadine a plošne prednje strane sa gornjim dijelom visokog struka u empire stilu; bilo je to rođenje bustlea. Nakratko se pomislilo da će svi podržaći suknje nestati, ali minorni oblik krinoline ili hibrid krinoline nastavio se nositi do kraja dekade.

Silueta nije zadugo ostala obična i nalik empire stilu. Na stražnjem dijelu suknje počinju se stavljati dodatni jastučići da bi se postigao volumen. Oblik postaje gladak i jednostavan s prednje, te naglašen i bogato ukrašen draperijom sa stražnje strane koja je postala novi fokus pozornosti. Nadsuknje i pregače nalik tunikama počinju se nositi taman na koncu dekade; novi neudoban, ali raskošan stil 1870.ih je stvoren.

Viktorijanska žena odbacila je prvotnu romantičnu modu, potom sentimentalnu povučenost, za ovaj novi razrađeni i restriktivan stil.



Duge pelerine i široki mantili nošeni su za van, kao i šalovi. ''Garibaldi jaknu'' ispopularizirala je carica Eugenia 1860. godine. Ove jaknice od crvene vune boje maka imale su vojničke detalje; crne pleterne obrube. Giuseppe Garibaldi posjetio je Englesku 1863. i svi su instantno poludjeli zaa ovim jaknicama. U Americi, za vrijeme Građanskog rata, odjeća sa vojničkim utjecajima također postaje popularna poput zouave jaknica koje su nošene sa košuljama i suknjama sa pojasom na prirodnoj razini. Ženska moda u Engleskoj bila je pod utjecajem vladavine kraljice Viktorije, a nedavna Albertova smrt učinila je zagasite boje i stroge krojeve u modi.

Ovo je prvo desetljeće djelovanja modne kuće Worth koja je pod vodstvom Charlesa Wortha, prvog modnog kreatora, postavila Pariz kao središte mode za sljedećih stotinu godina. Charles je u modu uveo jednostavne krojeve uz raskošne tkanine.



Bratstvo Prerafaelita kao i drugi umjetnički reformatori pridonijeli su razvoju mode. Oni su rigidne korzete, raskošne obrube i široke krinoline karakterizirali kao ružne i nepoštene. Ova ''anti-moda'' proširila se 1860.ih u umjetničkim krugovima i ostala je glavna struja boemske mode do kraja stoljeća. U stilu anti-mode prevladavali su renesansni detalji poput julija rukava, nježnih biljnih boja, užih suknji prirodnih linija i jednostavnih ručno izvezenih ornamenata i obruba.

Haljine za šetnju i promenadu





Večernje haljine

Najčešće tkanine bile su tafeta, svila, til i svila. Čipka, volani, vijenčići cvijeća i mašne bili su najčešći ornamenti. Mašna na grudima koja slobodno pada bila je čest detalj na večernjim i na dnevnim haljinama. Izrezi su bili ovalni, a rukavi kratki u puff ili slobodnog reza ukrašeni čipkom. U drugoj polovici dekade, javljaju se razni utjecaji tako da uz visok empirijski struk nerijetko možemo vidjeti i viseće renesansne rukave, antičke ornamente u kosi, obrube i gornji dio protkan perlama i biserima te ornamente u grčkom stilu.



Na slici dolje prikazana je haljina sa renesansnim rukavima i antičkim ukrasima u kosi, dok druga haljina prikazuje jednostavnu bijelu satensku haljinu sa ružičastim detaljima protkanim biserjem, a sa ružama u kosi i stožastom siluetom isuviše podsjeća na haljine 1820.ih.



Frizure

Kosa je nošena razdjeljena po sredini i zaglađena, nakovrčana ili skupljena u punđu. Tako stilizirana kosa bila je dodatno ukrašena mrežicom za kosu koju su često nosile mlađe žene. Takve mreže često su bile izrađene da bojom odgovaraju kosi onoga tko ih nosi i nerijetko su bile ukrašene satenskim mašnicama ili perlicama.



Frizure za večer bile su nakovrčane i ukrašene tiarom, perjem, biserima i malim ukrasnim češljićima. Pred kraj dekade u frizurama je sve više vidljiv utjecaj osamnaestog stoljeća; nekoliko kovrča pada po leđima, ukrasi su raskošniji, koriste se satenske trake, cvijeće i dragulji.



Šeširi su imali mali obod koji je otkrivao lice. Početkom dekade šeširi obujmljuju lice, dok su zadnjih godina desetljeća kape i šeširi smješteni visoko na glavi, imaju složene obrube ali su puno jednostavniji jer je naglasak na frizuri. Manje česti tip šešira s početka desetljeća bio je Marie Stuart šeširić koji je imao obod u obliku srca a sa stražnje strane volane i ponekad mašnu. Ljetni šeširići bili su izrađeni od slame, konjske dlake, mreže ili svile, dok su za zimu bili česti oni od baršuna, no štrikani su bili najpraktičniji i najbolje su grijali.



Obrubi i dekoracije šeširića ovisili su o hiru nosioca i trenutnom stilu. Cvijeće, čipka i vrpce bili su najpopularniji izbor. Šeširi s volanima koji prekrivaju vrat bili su česti zato što su pristajali niskim punđicama, tada popularnima, i štitili su vrat od sunca. Drugi standard šešira ovog desetljeća bile su mašne. Šeširi bi se ispod vrata vezali tankim prozirnim vrpcama i zatim širokim, ukrasnim satenskim ili svilenim koji bi se zavezale u veliku mašnu ili bi ostale visjeti da pokažu elegantnu tkaninu ili uzorak. Pred kraj dekade ove romantične šeširiće zamijenile su manji i jednostavniji u tamnijim bojama.

Donje rublje

Kako su suknje postajale uže, a naglasak je bio na kukovima i pozadini suknje. Korzet je korišten da bio oblikovao tijelo u željeni oblik. Kasnih 1860.ih korzet je postao duži i rađen je od više dijelova tkanine i kitovih osi ili kože da bi mu se povećala rigidnost. S novim polonaise preporodom koji se formirao krajem desetljeća podsuknje postaju dekorativne i u raznim bojama te se naglašava njihova važnost. Ostatak donjeg rublja sastojao se od košuljca, korzeta, podsuknje i dugih gaća sve do 1868. kada se prestaju nositi.



Cipele

Cipele 1860.ih imaju malu petu i prilično su jednostavne, a takav će se oblik cipele zadržati do kraja stoljeća, uz minorne izmjene, naravno.







Nakit

U 1860.ima nakit je pod mnogim utjecajima, rokoko, etrušćanskim, antičkim i pred kraj desetljeća pod empirijskim i utjecajem regencije. Barokni cvjetni motivi su također prisutni, no nakit polako pada pod utjecaj Arts and Craftsa koji su željeli preporoditi jednostavne, ali upadljive gotičke i srednjovjekovne motive u nakitu.

Etruščanski detalji na brošu i narukvici :











Suncobrani







Poznate ličnosti

Louisa May Alcott, spisateljica



Alexandra od Danske i Walesa, žena Edwarda VII.



Viktorija, Princeza Royal, kći kraljice Viktorije



Effie Bancroft, engleska kazališna glumica



Elisabeth ''Sissi'' od Austrije



Slikarstvo

Preferiranje, John Calcott Horsley



Mlada protiv volje, Auguste Toulmouche



Trenutak nepažnje, Gustave Leonard de Jonghe



Utjeha, Auguste Toulmouche



Žene u vrtu, Claude Monet

Oznake: Povijest mode

Prošla je sto i jedna godina od potonuća Titanika. Misterij vezan uz njegovo potonoće te glamur i moda toga doba i dalje izazivaju fascinaciju.



Period 1910. - 1912. koji se također naziva i Titanik era, doživio je kraj Edvardijanske ere; dekade nježne i ženstvene mode fluidnih linija i S-siluete. Do 1910. silueta se pojednostavila i postala stupolika a podržavao ju je dugački korzet koji je držao tijelo uspravnim. Cjeloukupna silueta neodoljivo podsjeća na onu iz 1810. ; jednostavne linije haljina i neoklasicistički detalji poput kovrča na glavi. Ipak, regency moda imala je posve drugačije detalje od Titanik mode. Osim stupolike siluete karakterizirane su i draperijom, lepršavim rukavima te jakim bojama.

Orijentalni je utjecaj posve vidljiv u dizajnima tadašnjih haljina. Dok su dnevne haljine bile u svjetlim nijansama i jednostavnim detaljima, one večernje bile su jakih boja poput indigo, boje smaragda, jantara i opala te jake ljubičaste. Nerijetko su imale i istočnjačke detalje i uzorke. Najpopularnije tkanine večernjih haljina bile su vezena svila, saten, brokat, šifon i čipka. Haljina je često bila slojevita od više raznih tkanina koje su zajedno činile spektakularan dizajn. Prednji je dio često bio drapiran, a draperija je bila skupljena u mašnu, ružu ili drugi ornament.

Haljine ovih prijeratnih godina bile su pune života, te su pružale svjetlucav i sjajan dojam. Ornamenti su bili veličanstveni, skromnost je odbačena pod valom orijentalizma koji je preferirao perlice, dragulje, perje i istočnjačke tkanine. Decentni cvjetni motivi Viktorijanskog i Edvardijanskog perioda polako su pali u zaborav. Nova, radikalna moda bila je tek uvod za flapper stil 1920.ih koji će slijediti.



Za razliku od prijašnje dekade krojevi haljina 1910.ih često eksperimentiraju sa raznim stilovima. Primjerice, pod utjecajem orijentalizma kreatori su se ugledali i na kimono stil dalekog istoka koji se savršeno uklopio u novi buntovnički val mode. Polonaise stil osamnaestog stoljeća ponovno se pojavljuje no samo u detaljima draperije. Mnoge su haljine pod utjecajem Art Nouvea pokreta, dok druge slijede jednostavnu siluetu sa neoklasicističkim detaljima.

Tada popularni kreatori poput Poirota, Callot sestara, Douceta i Jeanne Paquin mijenjali su tok mode, prepustili se pomami orijentalizma te kreirali svjetlucave haljine egzotičnih tkanina, tunike, dimije, turbane i perlicama izvezen papuče. Jeanne Paquin uvela je crnu kao modernu boju, dok su Callot sestre bile poznate po korištenju antiknih tkanina i svjetlucavih obruba. No, Paul Poirot bio je predvodnik egzotičnog utjecaja u modi, a pored toga kreirao je razne inovativne dizajne koji su prelazili granice još uvijek konvencijalnog društva.



Može se činiti da je moda u svakom pogledu bila orijentalna i životopisna. To nije nužno točno, ponekad su jednostavna haljina, široki krzneni kaput i jedno pero na glavi bili dovoljni ukrasi za tadašnju ženu. Također, kremaste boje i dalje su nošene, posebno za svakodnevne haljine, a često su kombinirane s dugačkim ogrlicama od bisera i detaljima od crne čipke; moda ipak nije bila sladunjava kao u prošloj dekadi. Za dnevne haljine raskošni ovratnici, asimetrični ornamenti, perle...

Modu 1910.ih često nazivaju i Titanik era. Titanik je očito bio toliko popularan i nezaboravan da je unatoč svome kratkom putovanje od četiri dana upio obilježiti i modu. Brod titanik potonuo je 15. travnje 1912., prije točno 100 godina.

Kada je Titanik isplovio u travnju 1912., putnici prve klase ukrcali su se sa kovčezima punim prekrasne, skupe odjeće. Većina je odjeće vjerojatno bila napravljena na mjeru u Londonu ili Parizu. Ožujak i travanj bili su prijelazni mjeseci, s zime na proljeće, a modni časopisi tek su počeli najavljivati modu za proljeće.



Trendovi za zimu / proljeće 1912., objavio ih je časopis Vogue.

Siječanj

- bogati brokat, starinska čipka, raskošni vezovi - Bizantski utjecaj
- resice, duboke boje, mnoštvo gumbi
- klasični stil frizura - Grčki stil
- podsuknje od chiffona ( šifon )
- duboke suknje s pojasom su staromodne
- podsuknje od kontrastnih tkanina
- snježno bijela boja je prošlost, prljavo bijela je in
- kontrastni rukavi

Veljača

- krivulje umjesto kockastog ( na rubu suknje npr.)
- Indijski utjecaj - crni i zeleni obrub ukrašen perlama
- labavi kružni šlep
- teški brokat, teški i ozbiljan vez
- obrub : uske trake ukrašene umjetnim dijamantima
- reference na Francusku revoluciju ( visok struk ), i 1850.te ( punije suknje )
- pojas u kontrastnim bojama
- suknje od tankih materijala ; šire u bokovima, sužavaju se prema gležnju
- kimono rukavi gube popularnost

Ožujak

- volani
- bijela boja; s uzorcima ili bez
- asimetrični dodaci - oštri kutovi
- briljantan vez
- crno - bijelo kombinacija
- nabori
- draperija, skupljena i prikačena draguljem ili oblikovana u cvijet

Travanj

- utjecaj Louisa XV.
- suknja do koljena ili niže ; usmjerenost na kukove, podijeljena na pola
- bijela boja
- chiffon
- Grčki stil frizure : centralno podijeljena, kovrčana, traka za kosu
- ravno drapiranje koje otkriva prirodnu liniju ramena

Titanik moda je iako kratka, era koja je ostavila trag u svijetu mode.

Oznake: Titanik moda

Velika kneginja Tatjana Nikolajevna Romanov (29. svibanj 1897. - 17. srpanj 1918.) bila je druga kći cara Nikolaja II. i carice Aleksandre.



Tatjana je imala stariju sestru Olgu, mlađe sestre Mariju i Anastaziju i brata Alekseja. Ona i njene sestre bile su vrlo bliske s roditeljima i međusobno. Kao dijete zvali su je po nadimcima "Tanya, Tatya, Tatianochka" ili "Tanushka''. Budući da je njena prabaka po majci bila kraljica Viktorija, sestre su odmalena pričale i ruski i engleski.



Tatjana je opisana kao vitka i visoka, sa tamnom kestenjastom kosom, tamnoplavo-sivim očima, isklesane građe i otmjenog i elegantnog držanja dostojnog kćeri vladara. Smatrana je najljepšom od sestra i najviše je sličila svojoj majci Aleksandri.

Olga i Tatjana bile su poznate na dvoru kao ''veliki par'' jer su dijelile sobu i provodile puno vremena zajedno. Obje su dobile imena po likovima iz poznatog romana u prozi Aleksandra Sergejeviča Puškina jer se caru Nikolaju sviđala ideja imati kćeri po imenima iz poznate pjesme. Sestre su navodno bile beskrajno odane jedna drugoj.

Tatjana je bila praktična i rođeni vođa. Sestre su joj dale nadimak ''guvernanta'' i slale je kao reprezentativku kada su željele uslugu ili povlasticu od roditelja. Iako je Olga bila starija, nije joj smetalo da Tatjana bude vođa. Tatjana je također bila i najdraža majčina kći; s majkom je bila vrlo bliska i utjecala je na njene odluke.



Tatjanu su opisivali kao ''balansiranu'' ali manje otvorenu i spontanu od Olge. Ona je bila manje talentirana od Olge, ali je bila upornija i više se trudila u završavanju svojih projekata. Artistički talent pokazivala je u heklanju i biranju atraktivnih haljina i osmišljavanju frizura. Majci je uređivala njenu dugu kosu kao svaki drugi profesionalni frizer.

Neki je opisuju kao duboko religioznu osobu, a to je naslijedila od majke, no drugi kažu da je njoj vjera bila više obaveza nego užitak. Često se dvoumila između značenja ''dobra i zla, tuge i pokajanja i čovjekove sudbine na zemlji.'' Njena zatvorena osobnost stvorila je pomalo težak karakter, iako je bila voljena na dvoru.



S dolaskom Prvog svjetskog rata Tatjana se, kao i Olga, priključila Crvenom križu. Brinule su se za ranjene vojnike u privatnoj bolnicu u Carskom selu. Tatjana je bila gotovo iskusna i predana kao i njena majka i često se žalila da je na račun svoje mladosti bila pošteđena nekih težih slučajeva.

Kako je Tatjana odrastala čeznula je za prijateljima svoje dobi no njen socijalni život bio je ograničen zbog svoga statusa i majčinog negodovanja prema društvu. Ona je imala introspektivnu stranu koju je otkrivala svojoj obitelji. S njom i njenom majkom bio je isti slučaj ''njihova sramežljivost i rezerviranost činila se kao ponos'' no čim bi ju bolje upoznao i dobio njenu naklonost, rezerviranost je nestala i prava Tatjana došla je na svjetlo.



Prema nekim izvorima srpski kralj Petar želio je Tatjanu za buduću ženu njegova sina Aleksandra. U sijećnju 1914. srpski premijer Nikola Pašić poslao je caru pismo u kojem je kralj Petar uputio želju da se njego sin oženi jednom od njegovih kćeri. Nikolaj je odgovoro da će dopustiti svojim kćerima da se udaju za onoga koga same odaberu, ali je primijetio da su Tatjana i Aleksandar izmenjivali poglede na obiteljskoj večeri. S početkom prvog svjetskog rata planovi za brak su propali. Tatjana je nastavila izmjenjivati pisma s Aleksandrom i on je bio duboko pogođen kada je saznao za njenu smrt. No, sigurno nije bio pogođen kao ona.

Uhićeni su tijekom Ruske revolucije i zatočeni u svom domu u Carskom selu. Sestre su dobile ospice, a Olga i upalu pluća. Tatjana je često pričala sa oficirima, unatoč Olginom neodobravanju. Atmosfera je bila grozna, a neizvjesnost nepodnošljiva. S preseljenjem u Ekaterinburg, sudbina im je postala neizbježna.

Noći 16./17. srpnja svih sedam članova obitelji je pogubljeno.



''Bila je prava pjesnička duša, uvijek žudeći za idealima i sanjajući o velikom prijateljstvu.''

Jutro je bilo doba dana kada u kojem su osmišljavani planovi za taj dan. Toaleta u Parizu bila je jedna vrsta ''znanosti'' jer je igrala veliku ulogu u životima aristokrata i trajala je ponekad i nekoliko sati. Jutarnja rutina ili toaleta obuhvaćala je ne samo uređivanje već i složenu ceremoniju doručka, izbor odjeće, planove za taj dan a ponekad i političke i društvene tračeve.



Ritual toalete potjekao je još iz doba Luja XIV., a postojala je privatna i javna ceremonija toalete. Luj XIV. bio je čovjek koji je volio rutinu, a jutarnja ceremonija Levee koja je iritirala i dosađivala njegovim nasljednicima, njemu je išla u korist. U petnaest do osam ujutro zastori njegova kreveta bi se podigli, a aristokrati koji su imali dopuštenje, ušli su i pozdravili kralja. Kralj je ležao u krevetu u svojoj noćnoj haljini i kratkoj perici. Sluge su posložili njegovu jutarnju odjeću. Prvi sluga, visoke aristokracije, skinuo je kralju noćnu haljinu, a drugi bi mu sluga zatim obukao dnevnu košulju. Dok su ga oblačili aristokrati su imali priliku progovoriti nekoliko riječi s kraljem u četiri oka. Taj se govor pomno planirao da bi se u što manje vremena progovorilo što više riječi. Zatim je slijedila kraljeva privatna molitva.



Nakon molitve slijedilo bi daljnje oblačenje. Ostali, ne tako važni aristokrati sada su imali priliku pomoći kralju u odijevanju. Netko bi donio ogledalo i kralj bi se, svaka dva dana, obrijao. Kraljevim službenicima i ministrima bilo je dopušteno ući kada je kralj već oblačio cipele, a zatim bi red došao i na dame, a kasnije i na njegovu zakonitu i nezakonitu djecu. Kralj je zatim pošao u svoj ured i njegov bi dan započeo.

Ritual toalete za aristokrate osamnaestog stoljeća započeo je umivanjem ili rjeđe kupanjem kao što je to činila Marie Antoinette. Zatim bi došla služavka koja bi uredila kosu i našminkala damu. Nakon kozmetike, odjeća bi se odabrala a s njom i odgovarajući nakit. U osamnaestom stoljeću fizički je izgled bio sve.



Pariški aristokrat trebao bi svakako pomoć u odjevanju, a zato su služile sluškinje. U ovom su trenutki posjetioci već imali slobodan pristup. Ne svi, naravno, prijatelji i rodbina aristokrati smjeli u prisustvovati, a ne obični građani, osim sluškinja dakako. Jedna aristokratkinja bi zasigurno razmjenila sočne tračeve sa prijateljicama dok bi joj sluškinja uređivala kosu. Osmišljavanje planova za dan također je obavljeno pri toaleti.

No, ovo je dakako bio samo početak jednog zanimljivog dana u životu Pariškog aristokrata. Trebalo je još prošetati gradom i pokazati svoj dobar ukus i bogatstvo u odijevanju, čuti najnovije tračeve, posjetiti prijatelje te otići i do Versaillesa koji je bio centar svih zbivanja od doba Louisa XIV. do Francuske revolucije.

Oznake: 18. stoljeće, Pariz, Versailles

Simboli

Slike koje se koriste na kimonou često imaju kompleksno značenje, a mnogo puta imaju određen povoljan značaj iz religije ili popularnih vjerovanja. Ždralovi, na primjer, su vrlo popularan motiv na kimonoima. Vjeruje se da žive tisuću godina i nastanjuju zemlju besmrtnika te zato simboliziraju dugovječnost i sreću.

Korištenje određenih motiva može aludirati na vrline i sposobnosti nosioca (ili one kojima možda teži), određene emocije ili odgovara sezoni ili prigodi. Ovakav je simbolizam često korišten u kimonoima nošenim za vjenčanja ili slavlja, kada služi da daruje sreću nosiocu, i stavlja ih u božansku naklonost i zaštitu. Ova uporaba sretnih motiva u dizajnima otkriva japansko vjerovanje u doslovno, i figurativno značenje slika.



Boje također imaju jake metaforične i kulturne konotacije. Vjerovalo se da boje utjelovljuju duh biljke od koje su dobiveni. Za svako ljekovito svojstvo određenih biljaka također se vjerovalo da se prenosi preko tkanina. Plava, primjerice, dolazi iz indiga a koristi se za liječenje protiv ugriza i uboda, te stoga štiti od zmija i insekata. Boje su ušle u kozmološku dimenziju u šestom stoljeću u Japanu uvođenjem kineskog koncepta pet elemenata. Vatra, voda, zemlja, metal i drvo su povezani sa određenim smjerovima, sezonama, vrlinama i bojama. Tako elementu vode pripadaju crna boja, sjever, zima i mudrost.

Boje također imaju važan poetski značaj. Ljubičasta je simbol vječnu ljubav, imaginacija koja proizlazi iz činjenice da biljka iz koje se dobiva boja, ima dugo korijenje. Možda najpopularnija boja kimonoa je crvena koja podrazumijeva mladenački sjaj i privlačnost te je prigodna za mlađe žene. Crvena je također simbol strasti, ali budući da je dobivena iz šafranike brzo blijedi, stoga i prolazne ljubavi.

Prirodni motivi

Svijet prirode je najbogatiji izvor za dizajne kimonoa. Mnoge biljke poput božura, sljeza, djeteline i ruža pojavljuju se na tkaninama. Mnoge od njih poput cvjetova trešnje, krizantema i javorovog lišća imaju sezonsko značenje.

Bor, babmus i šljiva su poznati kao tri predstavnika zime, te predstavljaju dugovječnost, upornost i regeneriranje. Bor je zimzelen i živi mnogo godina, bambus se savija na vjetru ali nikad ne puca, a šljiva je prvo stablo koje procvjeta u proljeće. Cvjetovi šljive posebno su popularni za zimski kimono jer govore da je zimi uskoro kraj i da stiže proljeće.

Ptice, životinje, leptiri i vretenca se također često pojavljuju, pogotovo uz prirodne motive poput vode i oblaka. Na nekim kimonoima su izvezeni cijeli krajolici s planinama i potocima. Brojni načini na koji se koriste ovi motivi samo su dokaz maštovitosti kreatora.



Elementi prirodnog svijeta koji se pojavljuju ma kimonou često imaju jake poetičke asocijacije, dok cijeli pejzaži često pričaju neku priču iz klasične književnosti i popularnih mitova. Iako nose povoljno značenje, također služe da istaknu književno oštroumlje i kulturnu delikatnost nosioca. Iako priče i mitovi uključuje ljude, njihove figure je relativno neobično pronaći na samom dizajnu tkanine. Umjesto toga postoje objekti koji sugeriraju njihovo prisutstvo ili nedavni odlazak, kao što su par odbačenih lepeza koje sugeriraju uznemirene ljubavnike.

Od ranog dvadesetog stoljeća slike na kimonou su česte modernie. Na kimonoima za dječake česte su slike automobila, vlakova, aviona i nebodera koji simboliziraju modernizaciju i napredak. No, već u 1930.ima takvi motivi postaju sve više militaristički i nacionalistički.

Oznake: Kimono

Budući da je u tijeku hanami, odnosno promatranje cvjetanja trešnjina cvijeta, odlučila sam se osvrnuti na kimono koji je modno najvažniji segment japanske kulture. Posebno ću se posvetiti povijesti kimona, kao što se posvećujem povijesti mode.



Japan ima vrlo bogatu povijest tkanina, koje su i bile glavni fokus interesa i umjetničkog izražavanja kimono odjeće. Kimono čije ime doslovno znači stvar koja se nosi, jednostavan je odjevni predmet izrađen od jednog komada tkanine koji se preklapa lijevom stranom preko desne i učvršćuje obijem. Od šesnaestog stoljeća postaje osnovni odjevni predmet za sve slojeve. Još je i danas kimono jedan od simbola tradicionalne japanske kulture.

Budući da je izrađen od jednog komada tkanine vrlo je udoban što je vrlo bitno za kulturu u kojoj se većina aktivnosti odvija na podu. Kimono je i vrlo dobro prilagođen Japanskoj klimi, po ljeti se nosio nepodstavljeni kimono dok je zimi toplinu omogućavao kimono u nekoliko slojeva.

Društvene slojeve u kimono stilu odvajaju boje i tekstil, a ne kroj kao što je to slučaj u zapadnoj modi. Naznake socijalnog statusa, osobnog identiteta i kulturološke delikatnosti su izražene kroz boju i uzorak tkanine. Odabir obija i nakita, kao što su češljevi i igle nošene u kosi je također važne. Samo je elita redovito nosila luskuzne kimonoe; obični ljudi bi pravu svilu nosili samo na posebnim prilikama a ponekad bi im nošenje prave svile bilo i zabranjeno.

Kimono koji su nosile žene, pogotovo one mlađe, bili su posebno raskošno dekorirani a često je kimono predstavljao dizajnersku mode dana.



Edo period (1615.-1868) bio je doba političke stabilnosti, gospodarskog razvoja i urbanog širenja. Kyoto, staro središte, ostao je centar aristokratske kulture i luksuza, dok je vojni vladar Tokugawa za novo središte odabrao Edo koji se preko noći razvio iz male ribarske luke u jedan od najvećih gradova svijeta. U Edu a i drugdje razvijala se dinamična urbana kultura u kojoj je moda igrala glavnu ulogu.

Iako su vladajuća klasa bili samuraji, obični trgovci i obrtnici uživali su najviše mira i prosperiteta koji je donijela ova era. Ipak, stroga hijerarhija Edo Japan nije im dozvoljavala da svojim bogatstvom poboljšaju društveni položaj. To je značilo da su svoje bogatstvo morali trošiti na druge stvari, poput kupovine lijepe odjeće. Razvilo se novo tržište koje je poticalo procvat umjetnosti tekstila u Edo periodu. Kimono se razvio u vrlo izražajno sredstvo osobne prezentacije u društvu. Supruge bogatih trgovaca često su željele nadmašiti jedna drugu noseći blistave i skupe kimonoe. Takvi su ispadi zabrinjavali aristokrate jer je postojala mogućnost da poremete strogi društveni poredak i zakone koji su zabranjivali puku da nose određene boje i tkanine.

Iako zakoni nisu konstantno provođeni, uveli su određene promjene. Nove tehnike su se razvile i zagasite boje i tkanine dolaze u modu. Ovo je bio dio nove estetike poznate kao iki ili elegantan šik. Oni sa stilom i novcem našli su načina kako da zaobiđu pravila. Postalo je vrlo popularno za one najbogatije da imaju crvene obrube na kimonu.



Godine 1853. američki mornarički divizion stigao je do obala Japana zahtijevajući da zemlja otvori svoje luke zapadnim silama. Ovaj vanjski pritisak u kombinaciji s unutarnjim nemirima izazvao je revoluciju koja je svrgnula šoguna te dovela do Meiji restoracije 1858. godine. Carski se dvor preselio u Edo, sada preimenovan u Tokyo. Neviđeno razdoblje transformacije utjecalo je i na modu.

Neki članovi elite usvojili su zapadnu odjeću zbog njene povezanosti s civilizacijom, modernizmom i napretkom koji je Meiji vlada nastojala promicati. Odjeća se također počela razlikovati među spolovima, budući da su muškarci odlazili na posao, tamo su nosili zapadnjačku odjeću. No, dok bi se oni kod kuće presvukli u kimono, žene, koje su cijelo vrijeme bile kod kuće nosile su samo kimono. Zanimljivo, japanska tekstilna industrija bila je prva koja je prihvatila zapadnjačku znanost i tehnologiju. Koristeći novu tehnologiju svila se mogla jeftinije i kvalitetnije proizvoditi. Mnoge su žene sada imale priliku kupiti kimono od kvalitetne svile, a novi su zakoni to i dozvoljavali.

Otvaranje Japana svijetu izazvalo je pomamu za japanskom kulturom i stvarima. Impresionisti su posebno štovali japansku umjetnost i motive tradicionalnog Japana. Već do 1870.ih kimonoi su se izvozili u Europi i mogli su se kupiti u Londonskim i Pariškim trgovinama.



Taisho period (1912.-1926.) bio je doba samopouzdanja i optimizma. Industrijski razvoj je stimuliran Prvim svjetskim ratom, a ekonomski prosperitet je išao usporedno s političkom demokratizacijom. To je bio period urbanog razvoja, posebno glavnog grada Tokia. Ljudi su se sve više selili iz predgrađa da bi radili u tvornicama, a žene su se masovno zapošljavale kao nova radna snaga. Ovi su radnici bili konzumeristi nove masovne urbane kulture koja se fokusirala na caffee, robne kuće i kina.

Iako je zapadnjačka odjeća postala popularna među ženama, kimonoi su se nastavili nositi. Tradicionalan kroj ostao je isti, ali su se motivi dramatično uvećali a novi dizajni su se pojavili, inspirirani zapadnjačkim stilovima kao što su Art Nouvea i Art Deco. Njihovi upečatljivi uzorci reflektirali su samopouzdani duh ere i osigurali bujan vizualan prikaz moderne, nezavisne i urbane žene Taisho i ranog Showa (1926.-1989.) perioda.

U stvaranju ovih odvažnih uzoraka tekstilna je industrija imala koristi od tehnološkog napretka kasnog devetnaestog stoljeća. Kemijske boje omogućavale su bojanje kimona u jarke boje, a izum novih vrsta svila i efikasnih načina otiskivanja učinili su kimonoe široko dostupnima. Ovakvi kimonoi u životopisnim bojama bili su popularni sve do 1950.ih.



Od kraja Drugog svjetskog rata većina japanaca svakodnevno je nosila zapadnjačku odjeću. Starije generacije su nastavile nositi kimono, kao i gejše, glumci, ili oni koji su sudjelovali u ceremoniji čaja. Općenito gledano, kimonoi su nošeni samo na limitirani broj svečanih prigoda, a smjernice koje reguliraju odjeću su prilično rigidne.

Kimonoi su vrlo skupi. To onemogućava njihovu dostupnost, ali naglašava njihovu kulturnu vrijednost. Doista, u novije su doba puno manje nošeni, ali je njihov simbolični značaj porastao. Japan se definirao za zapadni svijet krajem devetnaestog stoljeća, a kimono je postao granica nepoznatog te stoji kao suština onog što je japansko. To se vidi u činjenici da većina kreatora koja koristi tradicionalne tehnike koristi kimono kao primarni format umjetničkog izražavanja.

Međutim, dvadeset prvo stoljeće je renesansno doba koje bilježi nešto kao kimono preporod. Elegantni kimonoi u blistavim bojama često su viđeni na ulicama Tokya, a second-hand trgovine kimonoima su sve popularnije među mladima koji kimonoe kombiniraju sa modernim odjevnim predmetima. Oživljavanje kimono stila je posebno vidljivo po ljeti kada su robne kuće pune yukata (ljetni kimono) koje su izrađene od pamuka i puno su udobnije. Poslije Drugog svjetskog rata na kimono se gledalo kao na produkt japanske feudalne prošlosti i simbol ženske potlačenosti, no danas su još jedan odjevni predmet za žene, a ponekad i muškarce. Kimono je dio mode, baš kao što je bio u Edo periodu.



Tkanina od koje je izrađen kimono je vrlo važna, jer izbor boja i motiva pokazuje nosioces spol, dob, bogatstvo i ukus.

Na početku Edo perioda nisu postojale značajne razlike između kimonoa koji su nosili muškarci i onih koji su nosile žene, no razlike se počinju formirati tokom sedamnaestog stoljeća. Uzorci na ženskim kimonoima postali su veći i odvažniji. Mlade žene nosile su kimonoe posebno ukrašenih i jarkih boja, dok su decentni uzorci i zagasite boje bile rezervirane za starije žene. Duljina rukava je također varirala, djevojke su nosile vrlo duge rukave, posebno popularno od sredine Edo perioda nadalje, no skraćivale su ih kada bi se udale. Muškarci su nosili kraće rukave, a uzorci i boje bili su prilično suzdržani.

Početkom sedamnaestog stoljeća površina kimonoa bila je podijeljena u nepravine površine sa zasebnim motivima ili uzorcima. Kako je vrijeme prolazilom, ovakva je podijela zamijenjena za prihvaćanje kimonoa kao cjeline gdje su boje i uzorci bili međusobno stilski povezani. Raspored uzoraka se također mijenjao s godinama. Priroda, posebno godišnja doba, bili su najčešći dizajn, također često kombiniran s motivima iz književnosti ili mitologije. Povećano tržište kimonoa dovelo je do novih dizajna koji su uključivali aspekte popularne kulture i igre riječima. Raspon uzoraka dodatno se povećao tijekom devetnaestog stoljeća kada su uvedeni zapadnjački motivi.

Sa ukusom za jedinstvene, dinamične motive ravna površina kimonoa služila je kao prazno platno kimono dizajnerima. Jednostavnost kroja također često prevari te kimono u svim slojevima, sa obijem i svim nakitom, predstavlja raskošan vizualni efekt.

U sljedećem ću postu nastaviti temu sa simbolima i prirodnim motivima koji se pojavljuju na dizajnu tkanine kimonoa, zato nemojte zaboraviti navratiti.

Oznake: Kimono

Moda je uvijek više od onog što se čini na površini. Uzmimo za primjer ovu šarmantnu jutarnju haljinu koja je izašla u časopisu Ackermann’s Repository u travnju 1813. godine. Časopis je uz ovu haljinu priložio detaljan opis koji pokazuje koliko je povijesnih utjecaja oblikovalo ovu romantičnu haljinu. Dama koja je nosila ovu haljinu sigurno je znala o elizabetanskom i jakobinskom utjecaju koji su je oblikovali.



Jutarnja haljina ''Haljina od najfinijeg škotskog ili francuskog batista širokih dugih rukava, nabrani ovratnik a la Kraljica Mary od Škotske. Ogrlice su od zlata sa privjeskom od crvenog karneola. ''Flora'' kapa od bijelog satena i čipke. Kapucinski ili francuski ogrtač u ružičastom cvijetnom satenu i ''Pomona'' zelenoj boji obrubljen čipkom. Papučice u zelenoj ili svijetloružičastoj boji, a rukavice od svijetlomeđe kože.''

Ovratnik u stilu Kraljice Mary od Škotske pokazuje utjecaj Elizabetanskog doba na modu i arhitekturu. U ovo se doba Engleska moda počela razlikovati od Francuske zbog Napoleonove kontinentalne blokade koja je onemogućavala razmjenu robe i informacija između te dvije zemlje. Oko 1811. godine modni kreatori, pod utjecajem Romantičkog senzibiliteta Britanskih pjesnika i filozofa nalaze modni utjecaj u Tudorskom dobu i gotici. Pojavljuju se rukavi s volanima, a haljine prelaze iz elegancije i jednostavnosti grčkih dizajna u bogatije ukrašene kreacije.



Tkanina batist je izrađena od izbijeljenog lana ili pamuka i bila je često korištena u devetnaestom stoljeću za izradu posteljine, košulji, rupčića i kao tkanina za čipku. Francuski batist bio je teško dostupan nakon kontinentalne blokade.

Dragi kamen karneol (cornelian) koji se prvenstveno dobiva iz Indije, korišten je za izradu lančića. Najčešće je u crvenoj boji, no rijeđa varijanta je i bijela boja koja je ovdje i prikazana.

Drugog travnja 1810. godine održano je poznato Napoleonovo drugo vjenčanje sa Marijom Louisom. Velika ceremonija održana je u salonu u Palais des Tuileries koji je posebno za tu prigodu pretvoren u kapelu.



Napoleon se rastajao od Josephine budući da mu ona nije mogla roditi nasljednika, a za potencijalnu mladu u glavi je imao Anne Pavlovnu, rusku princezu. Austrija, koja nije bila u najboljim odnosima s Francuskom, bojala se biti u sendviču između dviju velesila, Francuske i Rusije. Zato je Austrija Napoleonu ponudila mladu Mariu Louisu za ženu. Napoleon je pristao i 27. ožujka 1810. godine Louisa stiže u Francusku, a pri susretu s Napoleonom izjavila je ''Ljepši ste nego na portretima.''

Kao i njenu pra-tetu Marie Antoinettu, Mariju Louisu su na francuskoj granici skinuli do gola te nije smjela ponijeti ništa iz rodne domovine. Napoleon se pobrinuo da dobije čitav set nove odjeće, francuske naravno. Haljine od rijetke i skupocjene svile, istočnjačke šalove, zlatne lepeze, smaragdne tiare, pelerine, balske haljine, kostime za lov i jahanje te nakit od zlata i rubina čekali su Louisu pri dolasku u Francusku.

Louisinu haljinu odabrali su također francuzi; veličanstvena haljina od srebrnog tila bila je vezena biserima i zlatnim nitima, a obrubljena zlatnim resicama. Haljinu je izradio poznati krojač Leroy koji je prije bio pod zaštitom carice Josephine koja je obožavala njegove dizajne. Leroy se proslavio u elegantnim i ženstvenim kreacijama mode regencije i empirija. Sama haljina stajala je kraljevsku riznicu 12,000 franaka.



Louisine plave kovrče ukrašavali su dijamantna tiara i veo od alecon čipke. Kao završni dodir nosila je dijamante koji su pripadali Francuskom kraljevskom nakitu. Na nogama je nosila papučice od bijelog satena protkane srebrnim nitima koje su imale jedan nedostatak, bile su premalene. Austrija je slučajno Francuskoj prijavila krive mjere njene noge tako da je Louisa nažuljala noge tijekom duge ceremonije.

Maria Louisa je za ceremoniju nosila dugačak crveni baršunasti plašt prošiven zlatnim nitima i obrubljen hermelinom; isti koji je nosila Napoleonova prva žena Josephine na njegovu krunidbu 1804. godine.

Dugi plašt nosile su četiri kraljice, Carolina Bonaparte (kraljica Napulja), Julie Clary (kraljica Španjolske), Hortense de Beauharnais (kraljica Nizozemske) i Catharina of Württemberg (kraljica Westphalie). Na prvoj slici stajale su, s lijeva na desno, Hortense, Caroline, Julie pa Catharina.

Oznake: vjenčanja, Marie Louise, Napoleon