Marketing
Kimono
Budući da je u tijeku hanami, odnosno promatranje cvjetanja trešnjina cvijeta, odlučila sam se osvrnuti na kimono koji je modno najvažniji segment japanske kulture. Posebno ću se posvetiti povijesti kimona, kao što se posvećujem povijesti mode.
Japan ima vrlo bogatu povijest tkanina, koje su i bile glavni fokus interesa i umjetničkog izražavanja kimono odjeće. Kimono čije ime doslovno znači stvar koja se nosi, jednostavan je odjevni predmet izrađen od jednog komada tkanine koji se preklapa lijevom stranom preko desne i učvršćuje obijem. Od šesnaestog stoljeća postaje osnovni odjevni predmet za sve slojeve. Još je i danas kimono jedan od simbola tradicionalne japanske kulture.
Budući da je izrađen od jednog komada tkanine vrlo je udoban što je vrlo bitno za kulturu u kojoj se većina aktivnosti odvija na podu. Kimono je i vrlo dobro prilagođen Japanskoj klimi, po ljeti se nosio nepodstavljeni kimono dok je zimi toplinu omogućavao kimono u nekoliko slojeva.
Društvene slojeve u kimono stilu odvajaju boje i tekstil, a ne kroj kao što je to slučaj u zapadnoj modi. Naznake socijalnog statusa, osobnog identiteta i kulturološke delikatnosti su izražene kroz boju i uzorak tkanine. Odabir obija i nakita, kao što su češljevi i igle nošene u kosi je također važne. Samo je elita redovito nosila luskuzne kimonoe; obični ljudi bi pravu svilu nosili samo na posebnim prilikama a ponekad bi im nošenje prave svile bilo i zabranjeno.
Kimono koji su nosile žene, pogotovo one mlađe, bili su posebno raskošno dekorirani a često je kimono predstavljao dizajnersku mode dana.
Edo period (1615.-1868) bio je doba političke stabilnosti, gospodarskog razvoja i urbanog širenja. Kyoto, staro središte, ostao je centar aristokratske kulture i luksuza, dok je vojni vladar Tokugawa za novo središte odabrao Edo koji se preko noći razvio iz male ribarske luke u jedan od najvećih gradova svijeta. U Edu a i drugdje razvijala se dinamična urbana kultura u kojoj je moda igrala glavnu ulogu.
Iako su vladajuća klasa bili samuraji, obični trgovci i obrtnici uživali su najviše mira i prosperiteta koji je donijela ova era. Ipak, stroga hijerarhija Edo Japan nije im dozvoljavala da svojim bogatstvom poboljšaju društveni položaj. To je značilo da su svoje bogatstvo morali trošiti na druge stvari, poput kupovine lijepe odjeće. Razvilo se novo tržište koje je poticalo procvat umjetnosti tekstila u Edo periodu. Kimono se razvio u vrlo izražajno sredstvo osobne prezentacije u društvu. Supruge bogatih trgovaca često su željele nadmašiti jedna drugu noseći blistave i skupe kimonoe. Takvi su ispadi zabrinjavali aristokrate jer je postojala mogućnost da poremete strogi društveni poredak i zakone koji su zabranjivali puku da nose određene boje i tkanine.
Iako zakoni nisu konstantno provođeni, uveli su određene promjene. Nove tehnike su se razvile i zagasite boje i tkanine dolaze u modu. Ovo je bio dio nove estetike poznate kao iki ili elegantan šik. Oni sa stilom i novcem našli su načina kako da zaobiđu pravila. Postalo je vrlo popularno za one najbogatije da imaju crvene obrube na kimonu.
Godine 1853. američki mornarički divizion stigao je do obala Japana zahtijevajući da zemlja otvori svoje luke zapadnim silama. Ovaj vanjski pritisak u kombinaciji s unutarnjim nemirima izazvao je revoluciju koja je svrgnula šoguna te dovela do Meiji restoracije 1858. godine. Carski se dvor preselio u Edo, sada preimenovan u Tokyo. Neviđeno razdoblje transformacije utjecalo je i na modu.
Neki članovi elite usvojili su zapadnu odjeću zbog njene povezanosti s civilizacijom, modernizmom i napretkom koji je Meiji vlada nastojala promicati. Odjeća se također počela razlikovati među spolovima, budući da su muškarci odlazili na posao, tamo su nosili zapadnjačku odjeću. No, dok bi se oni kod kuće presvukli u kimono, žene, koje su cijelo vrijeme bile kod kuće nosile su samo kimono. Zanimljivo, japanska tekstilna industrija bila je prva koja je prihvatila zapadnjačku znanost i tehnologiju. Koristeći novu tehnologiju svila se mogla jeftinije i kvalitetnije proizvoditi. Mnoge su žene sada imale priliku kupiti kimono od kvalitetne svile, a novi su zakoni to i dozvoljavali.
Otvaranje Japana svijetu izazvalo je pomamu za japanskom kulturom i stvarima. Impresionisti su posebno štovali japansku umjetnost i motive tradicionalnog Japana. Već do 1870.ih kimonoi su se izvozili u Europi i mogli su se kupiti u Londonskim i Pariškim trgovinama.
Taisho period (1912.-1926.) bio je doba samopouzdanja i optimizma. Industrijski razvoj je stimuliran Prvim svjetskim ratom, a ekonomski prosperitet je išao usporedno s političkom demokratizacijom. To je bio period urbanog razvoja, posebno glavnog grada Tokia. Ljudi su se sve više selili iz predgrađa da bi radili u tvornicama, a žene su se masovno zapošljavale kao nova radna snaga. Ovi su radnici bili konzumeristi nove masovne urbane kulture koja se fokusirala na caffee, robne kuće i kina.
Iako je zapadnjačka odjeća postala popularna među ženama, kimonoi su se nastavili nositi. Tradicionalan kroj ostao je isti, ali su se motivi dramatično uvećali a novi dizajni su se pojavili, inspirirani zapadnjačkim stilovima kao što su Art Nouvea i Art Deco. Njihovi upečatljivi uzorci reflektirali su samopouzdani duh ere i osigurali bujan vizualan prikaz moderne, nezavisne i urbane žene Taisho i ranog Showa (1926.-1989.) perioda.
U stvaranju ovih odvažnih uzoraka tekstilna je industrija imala koristi od tehnološkog napretka kasnog devetnaestog stoljeća. Kemijske boje omogućavale su bojanje kimona u jarke boje, a izum novih vrsta svila i efikasnih načina otiskivanja učinili su kimonoe široko dostupnima. Ovakvi kimonoi u životopisnim bojama bili su popularni sve do 1950.ih.
Od kraja Drugog svjetskog rata većina japanaca svakodnevno je nosila zapadnjačku odjeću. Starije generacije su nastavile nositi kimono, kao i gejše, glumci, ili oni koji su sudjelovali u ceremoniji čaja. Općenito gledano, kimonoi su nošeni samo na limitirani broj svečanih prigoda, a smjernice koje reguliraju odjeću su prilično rigidne.
Kimonoi su vrlo skupi. To onemogućava njihovu dostupnost, ali naglašava njihovu kulturnu vrijednost. Doista, u novije su doba puno manje nošeni, ali je njihov simbolični značaj porastao. Japan se definirao za zapadni svijet krajem devetnaestog stoljeća, a kimono je postao granica nepoznatog te stoji kao suština onog što je japansko. To se vidi u činjenici da većina kreatora koja koristi tradicionalne tehnike koristi kimono kao primarni format umjetničkog izražavanja.
Međutim, dvadeset prvo stoljeće je renesansno doba koje bilježi nešto kao kimono preporod. Elegantni kimonoi u blistavim bojama često su viđeni na ulicama Tokya, a second-hand trgovine kimonoima su sve popularnije među mladima koji kimonoe kombiniraju sa modernim odjevnim predmetima. Oživljavanje kimono stila je posebno vidljivo po ljeti kada su robne kuće pune yukata (ljetni kimono) koje su izrađene od pamuka i puno su udobnije. Poslije Drugog svjetskog rata na kimono se gledalo kao na produkt japanske feudalne prošlosti i simbol ženske potlačenosti, no danas su još jedan odjevni predmet za žene, a ponekad i muškarce. Kimono je dio mode, baš kao što je bio u Edo periodu.
Tkanina od koje je izrađen kimono je vrlo važna, jer izbor boja i motiva pokazuje nosioces spol, dob, bogatstvo i ukus.
Na početku Edo perioda nisu postojale značajne razlike između kimonoa koji su nosili muškarci i onih koji su nosile žene, no razlike se počinju formirati tokom sedamnaestog stoljeća. Uzorci na ženskim kimonoima postali su veći i odvažniji. Mlade žene nosile su kimonoe posebno ukrašenih i jarkih boja, dok su decentni uzorci i zagasite boje bile rezervirane za starije žene. Duljina rukava je također varirala, djevojke su nosile vrlo duge rukave, posebno popularno od sredine Edo perioda nadalje, no skraćivale su ih kada bi se udale. Muškarci su nosili kraće rukave, a uzorci i boje bili su prilično suzdržani.
Početkom sedamnaestog stoljeća površina kimonoa bila je podijeljena u nepravine površine sa zasebnim motivima ili uzorcima. Kako je vrijeme prolazilom, ovakva je podijela zamijenjena za prihvaćanje kimonoa kao cjeline gdje su boje i uzorci bili međusobno stilski povezani. Raspored uzoraka se također mijenjao s godinama. Priroda, posebno godišnja doba, bili su najčešći dizajn, također često kombiniran s motivima iz književnosti ili mitologije. Povećano tržište kimonoa dovelo je do novih dizajna koji su uključivali aspekte popularne kulture i igre riječima. Raspon uzoraka dodatno se povećao tijekom devetnaestog stoljeća kada su uvedeni zapadnjački motivi.
Sa ukusom za jedinstvene, dinamične motive ravna površina kimonoa služila je kao prazno platno kimono dizajnerima. Jednostavnost kroja također često prevari te kimono u svim slojevima, sa obijem i svim nakitom, predstavlja raskošan vizualni efekt.
U sljedećem ću postu nastaviti temu sa simbolima i prirodnim motivima koji se pojavljuju na dizajnu tkanine kimonoa, zato nemojte zaboraviti navratiti.
Post je objavljen 07.04.2013. u 15:00 sati.