Modni zamorac

Dana 6. srpnja 1893. godine u Palači St. Jamesa održano je vjenčanje Mary od Teck i budućeg Georga V.



Obiteljska pozadina

George V. je bio sin Alexandre od Danske i Edwarda VII., a prema tome i unuk kraljice Viktorije. Rodio se 3. lipnja 1865. godine kao njihovo drugo dijete i drugi sin. Imao je malo šanse da dođe na prijestolje; bio je treći u liniji nasljedstva, poslije svoga oca i starijeg brata Alberta Victora. Albert je prvo bio zaručen za Mary, ali je nakon šest tjedana umro od gripe pa je Mary na kraju pripala Georgeu.

Mary od Tecka rodila se 26. svibnja 1867. godine pod punim imenom Victoria Mary Augusta Louise Olga Pauline Claudine Agnes u palači Kensington. Pri rođenju je dobila nadimak May po svome mjesecu rođenja. Sa kraljevskom obitelji povezana je preko majke Mary Adelaide koja je bila unuka Georga III. Kraljica Viktorija je također unuka Georga III. Mary je po prirodi bila vrlo strpljiva, diskretna i nepokolebljiva.



Vjenčanje

Dana 3. svibnja 1893. godine Mary se sa Georgovom sestrom Louisom i njenim mužem dogovorila za čajanku. No, kad je stigla tamo ugledala je i Georga. Louisa se spretno snašla i rekla Georgu ''Zašto ne odvedeš Mary u vrt da pogleda žabe u našem ribnjaku ?'' George ju je zaprosio kraj ribnjaka, a zaruke su svečano objavljene sljedećeg dana. Unatoč prvotnim poteškoćama, par se dobro slagao i brinuo jedno o drugom.

Konačno, vjenčanje je održano 6. srpnja 1893. godine u 12.30 h u palači St. James.

Mary su pratile deset djeveruša uključujući princeze Viktoriju Melitu, Alexandru i Beatrice od Edinburgha (Georgeve sestrične), princeze Maud i Viktorija od Walesa (Georgeve sestre), princeze Margaret i Patricia od Connaughta (Georgeve sestrične), princeze Alice i Viktorija Eugenija od Battenberga i princeza Helena Victorija od Schleswig-Holsteina (također Georgeve sestrične).

Osim najbliže kraljevske obitelji, vjenčanju su prisutstvovali i Nikolaj II. od Rusije, Kralj i Kraljica Danske, Princ Valdemar od Danske, Princ Albert od Belgije, Princeza Viktorija od Hessea i njen muž te Princeza Irena od Prusije i njen muž Henry.

Svečana povorka sastojala se od mnogo otvorenih kočija, a u zadnjoj se vozila Mary u pratnji svog oca Vojvode od Tecka i brata Adolphusa. Mary je gomilu pozdravila laganim smješkom i sramežljivim mahanjem desne ruke u bijeloj rukavici. Nakon ceremonije u crkvi povorka se vratila u palaču Buckingham gdje je kraljica potpisala vjenčani list.

Medeni mjesec su proveli na imanju Sandringham u Norfolk, istočnoj Engleskoj.



Vjenčanica

Godine 1891., nevjestina majka, Vojvodkinja od Tecka je objavila da će vjenčanica i haljine djeveruša biti izrađene potpuno u Engleskoj. Time je nastavljala tradiciju kraljice Viktorije a ujedno i potaknula dame da nose svilu domaće izrade. Kreator Arthur Silvet prvo je osmislio haljinu s motivom ljiljana za njeno vjenčanje s Albertom, no nakon njegove smrti haljina je odbačena i radilo se na novom dizajnu.

Konačna vjenčanica bila je od bijele svile s motivima ruža, djeteline i čička, obrubljena, prema tradiciji, cvijetom narančina drveta. Arthur je kao kreator bio pod utjecajem japanske umjetnosti i pokreta Art Nouvea.

Prednji dio haljine bio je od satena sa tri volana starinske Honitonske čipke koja je skinuta s vjenčanice njene majke. Gornji je dio izrađen od srebrno-bijelog brokata i također utjelovljuje starinsku čipku na pufu rukava. S leđa joj je padala dugačka bijela brokatna povlaka protkana srebrom, a na glavi je nosila majčin veo od Honitonske čipke koji je bio pričvršćen dijamantnim ukosnicama koje su bile poklon kraljice Viktorije. Mali vjenčići narančina cvijeća poslagani su oko njenog poprsja i na kosi. Toaleta je završena dijamantnom tijarom; poklon kraljice Viktorije, dijamantnom ogrlicom; poklon Edwarda VII. i Alexandre te dijamantnim naušnicama i brošem koji su bili Georgev dar. Od cijelog vjenčanog seta veo je bio jedini predmet koji više nikada nija nosila.



Njena vjenčana oprema uključivala je četrdeset haljina za šetnju, petnaest balskih haljina, pet poslijepodnevnih haljina te ogroman broj šeširića, cipela i rukavica. Par je dobio jednako raskošne vjenčane darove poput nakita i posuđa.



Par je u konačnici imao šestero djece od kojih je najstariji bio sin Edward VIII. poznat zbog svog braka sa Wallis Simpson. Njihov drugi sin po redu bio je George VI. koji je otac sadašnje kraljice Elizabethe.

Oznake: vjenčanja, Mary od Teck

Drugog travnja 1810. godine održano je poznato Napoleonovo drugo vjenčanje sa Marijom Louisom. Velika ceremonija održana je u salonu u Palais des Tuileries koji je posebno za tu prigodu pretvoren u kapelu.



Napoleon se rastajao od Josephine budući da mu ona nije mogla roditi nasljednika, a za potencijalnu mladu u glavi je imao Anne Pavlovnu, rusku princezu. Austrija, koja nije bila u najboljim odnosima s Francuskom, bojala se biti u sendviču između dviju velesila, Francuske i Rusije. Zato je Austrija Napoleonu ponudila mladu Mariu Louisu za ženu. Napoleon je pristao i 27. ožujka 1810. godine Louisa stiže u Francusku, a pri susretu s Napoleonom izjavila je ''Ljepši ste nego na portretima.''

Kao i njenu pra-tetu Marie Antoinettu, Mariju Louisu su na francuskoj granici skinuli do gola te nije smjela ponijeti ništa iz rodne domovine. Napoleon se pobrinuo da dobije čitav set nove odjeće, francuske naravno. Haljine od rijetke i skupocjene svile, istočnjačke šalove, zlatne lepeze, smaragdne tiare, pelerine, balske haljine, kostime za lov i jahanje te nakit od zlata i rubina čekali su Louisu pri dolasku u Francusku.

Louisinu haljinu odabrali su također francuzi; veličanstvena haljina od srebrnog tila bila je vezena biserima i zlatnim nitima, a obrubljena zlatnim resicama. Haljinu je izradio poznati krojač Leroy koji je prije bio pod zaštitom carice Josephine koja je obožavala njegove dizajne. Leroy se proslavio u elegantnim i ženstvenim kreacijama mode regencije i empirija. Sama haljina stajala je kraljevsku riznicu 12,000 franaka.



Louisine plave kovrče ukrašavali su dijamantna tiara i veo od alecon čipke. Kao završni dodir nosila je dijamante koji su pripadali Francuskom kraljevskom nakitu. Na nogama je nosila papučice od bijelog satena protkane srebrnim nitima koje su imale jedan nedostatak, bile su premalene. Austrija je slučajno Francuskoj prijavila krive mjere njene noge tako da je Louisa nažuljala noge tijekom duge ceremonije.

Maria Louisa je za ceremoniju nosila dugačak crveni baršunasti plašt prošiven zlatnim nitima i obrubljen hermelinom; isti koji je nosila Napoleonova prva žena Josephine na njegovu krunidbu 1804. godine.

Dugi plašt nosile su četiri kraljice, Carolina Bonaparte (kraljica Napulja), Julie Clary (kraljica Španjolske), Hortense de Beauharnais (kraljica Nizozemske) i Catharina of Württemberg (kraljica Westphalie). Na prvoj slici stajale su, s lijeva na desno, Hortense, Caroline, Julie pa Catharina.

Oznake: vjenčanja, Marie Louise, Napoleon

Ljeto 1539. godine. U ovom se trenutku Henry VIII. želio ponovo oženiti da bi osigurao nasljednika engleskoj kruni. Iz prijašnjeg braka, sa Jane Seymour, imao je sina Edwarda koji je bio slabašno i boležljivo dijete. U razgovoru sa savjetnicima otkrio je Anne, mlađu sestru Vojvode od Clevesa koji je bio važan savjetnik u slučaju katoličkog napada na Englesku. Prilično zainteresiran za Anne, Henry je naredio slikaru Hans Holbeinu mlađem da naslika nekoliko portreta buduće mlade, ali da bude realističan.



Henry je kod žena cijenio visoko obrazovanje i sofisticiranost, ono što je Anne nedostajalo; ona nije imala nikakvo formalno obrazovanje, ali je bila dobra u ručnom radu i voljela je kartati. Znala je čitati i pisati, ali samo na njemačkom. Ipak, Anne je smatrana nježnom, čestitom i poslušnom; kvalitete koje su je učinile prikladnom za buduću Henrievu ženu.

Francuski poslanik, Charles de Marillac, opisao je Anne kao visoku i vitku, ''osrednje ljepote, ali samouvjerenog i odlučnog izraza lica.'' Imala je svjetlu kosu, a često je rečeno, i ljupko lice. Englezima je djelovala tmurno i prestara za svoju dob. Holbein ju je naslikao visoka čela, teških vjeđa i istaknute brade.



Nakon što je promotrio portrete i naslušao se o njenoj ljepoti od dvorjana, odlučio ju je oženiti. Kada je dvadeset četiri godine stara Anne stigla brodom u Englesku, kralj ju je željno očekivao na doku, no, na čim ju je ugledao zaključio je da je neprivlačna. Čak je i primijetio ''Nije tako blijeda kako su mi obećavali.'' Henry je žarko želio izbjeći vjenčanje, ali to je bilo nemoguće bez da masivno uvrijedi njenog brata.

Vjenčanje je, uz nezadovoljstvo obiju strana, ipak održano 6. siječnja 1540. godine u Palači Placentia u Greenwichu. Na Annin je prsten stajalo ugravirano ''God send me well to keep''.

Nakon raskošne gozbe par je u pratnji povorke otpraćen do bračnog kreveta kojeg je zatim nadbiskup Canterbury posvetio, a dvorske dame posule ružinim laticama i namirisale parfemom. Anne, u tankoj lanenoj spavaćici s prstenom na ruci, dvorske su dame otpratile do postelje. Dvorske su dame bile Catherine Howard (buduća Henrieva žena i sestrična Anne Boleyn) i Lady Jane Rochester.

Ono što se dogodilo slijedeće bilo je predmet mnogih lascivnih spekulacija na dvoru. Henry je tvrdio da je učinio sve što je mogao, a Anne je uvredljivo reagirala, okrenula se i zaspala. Slijedeće je jutro komentirao ''Ni prije mi se nije sviđala,ali sada mi se sviđa još manje.'' Rekao je također da ju je ostavio u djevičanskog stanju u kakvom ju je našao.

Brak je bio kratkog vijeka, iako se Anne svojski trudila što bolje naučiti engleski i uklopiti se u dvorski život. Brzo je impresionirala dvor svojim kartaškim vještinama, a to je i ublažilo Henrievo gnušanje koje je osjećao prema njoj. No, kraljevski brak je i dalje ostao nekonzumiran, a izgleda da je Henry bacio oko na drugu damu i to, ni više ni manje, Anninu dvorsku damu Catherine Howard.

Zbog konačnog obostranog nezadovoljstva ovim brakom, Anne je naređeno da napusti dvor 24. lipnja iste godine. Nju je ova vijest obradovala jer je strahovala da će završiti na stratištu kao njena prethodnica, Anne Boleyn. Devetog srpnja brak je napokon razriješen zbog nekonzumacije, a već 28. srpnja kralj je oženio bivšu Anninu damu, Catherine Howard.

Anne je kasnije imala prilično dobar život - dobila je velikodušnu mirovinu i nekoliko dvoraca, uključujući i Hever Castle u kojem je odrasla Anne Boleyn. Na kraju je postala dobra prijateljica s Henriem. Na dvoru je i dalje bila lijepo dočekana, a nakon smrti Catherine Howard čak se pričalo da bi Henry i Anne bili voljni probati još jednom, ali to se nikada nije ostvarilo.

Za dlaku je izbjegla strašnu sudbinu njene prethodnice, a kako joj je malo nedostajalo...

Oznake: vjenčanja, Anne of Cleves, Henry VIII.

Vjenčanja u srednjem vijeku

Vjenčanja tijekom srednjeg vijeka i neposredno poslije bila su više nego unija između dvoje ljudi. Vjenčanje je moglo značiti i jedinstvo između dvije obitelji, dva poduzeća ili čak dvije države. Mnoga vjenčanja bila su više stvar politike nego ljubavi, osobito među velikašima i višim društvenim klasama. Od nevjesta se stoga očekivalo da se obuku tako da prezentiraju svoju obitelj i zemlju u najboljem svijetlu.

Haljine su izrađivane od pliša, krzna, svile, čipke, pamuka i tafta. Gornji dio haljine bio je relativno nisko odrezan. Rub haljine i rukavi bili su ukrašavani dragim kamenjem i čipkom. Zlatne ili srebrne metalik vrpce često su se opetovale kroz dizajn. Ponekad je haljina bila prekrivena dugom ''nadtunikom'' koju su zvali bliaud. Preko haljine bi išao mantil ili plašt obrubljen krznom i na ramenima prikopčan brošem. Bez obzira na stil odijevanja srednjeg vijeka ljudi su uvijek nosili remen. Srednjovjekovni pojas bio je izrazito dug i motao se dvaput oko struka; počevši od naprijed, križajući se odozada te kopčajući se naprijed. Obično se remen labavo vezao tako da formira oblik trokuta prema dolje, V-oblik.

Najpopularnije boje haljina za mlade bile su tamno zelena, boja vina i tamniji tonovi ljubičaste. Nijanse plave bile su također popularne jer je plava boja simbolizirala djevičanstvo i čistoću.



Žene su kao ukras nosile veo i wimplet ( pokrivalo za glavu od tkanine koja prekriva cijelu glavu, prolazi ispod brade a ostavlja lice otkrivenim ). Kosu su nosile spuštenu i slobodnu (da simbolizira nevinost ), a ukrasile su je vijencom cvijeća ili bršljana.Plemkinje su nosile ''coronu opertu'' ili otvorenu krunu,a kraljice su nosile krunu na svom wimpletu.

Haljine su obično bile protkane srebrnim i zlatnim nitima i dragim kamenjem - safirima, smaragdima, rubinima i biserima pa je mlada sjajila na svijetlu Sunca. U nekim slučajevima haljina je bila tako puna dragulja da se boja tkanine uopće nije mogla vidjeti. Isti slučaj bio je i s Margaret III, Countess of Flanders, njena je haljina bila tako teška zbog dragulja da ona uopće nije mogla hodati u njoj. Dva gospodina su ju morala odnijeti do oltara. S druge strane, siromašne djevojke za dan vjenčanja oblačile su haljinu za crkvu, najbolje što su imale u ormaru.

U srednjem vijeku mlade su počele nositi cvijeće kao ukras. Ružmarin, majčina dušica, bosiljak, pa čak i češnjak bili su kombinirani s odabranim cvijećem. Ovaj običaj potječe iz vjerovanja da svaka biljka nosi određeni simbol.
Budući da su tamne boje bile preferirane, cvijeće bogatih i upečatljivih boja kao što su crvena, narančasta, ljubičasta, zelena i tamno žuta. Crvene ruže, amarilis, grančice vrbe i malo pšenice koja simbolizira plodnost bili su ukomponirani u vijenac i ukrašavali mladu.


Vjenčanja u Elizabetansko doba

Žene su za vjenčanje nosile svoju najbolju haljinu i podsuknju ili su dale izraditi posebnu haljinu baš za vjenčanje. Baršun i saten bile su skupe tkanine te stoga najprikladnije za bogate. Najpopularnije boje bile su nijanse plave, crvene, zelene, narančaste i smeđe. Ali boja vjenčanice birala se i prema starosti nevjeste. Mlade u pubertetu nosile su zelene haljine (označava plodnost), mlade u dvadesetima nosile su smeđe, a one starije crne haljine.Veo prestaje biti popularan.

Bila je tradicija za mlade u elizabetansko doba da nose buket cvijeća. Suho bilje i cvijeće često je korišteno u kombinaciji sa svježim. Lišće masline, lovora i bršljena uz klasje žita ( simbol plodnosti ), bilo je također ukomponirano sa cvijećem. Popularno cvijeće bili su karanfili, ivančice, ljiljani, đurđice, ruže i jaglaci.

Vjenčanje Henria VIII. i Anne Boleyn, 1533. godine



Vjenčanje Marie de Medici i Henria IV. od Francuske, 1599. godine





Vjenčanja u doba Baroka

S pojavom ustavne monarhije, kraljevski brakovi bili su više dinastijskog nego nacionalnog značaja, iako su priceze koje su se udavale u inozemstvo svejedno željele impresionirati novu domovinu. No to se ponekad znalo osvetiti jer ono što je bilo vrhunac tadašnje mode u rodnoj zemlji nije nužno i predmet divljenja u drugoj. To se dogodilo jadnoj
Catherine od Braganze koja se 1662. udala za Charlesa II. od Velike Britanije.Njen ružičasti farthingale(držač suknje)
bio je ocijenjen kao aljkav, a njena frizura kao čudna.

Među najpopupularnijim bojama bile su plava i ružičasta koja je smatrana najprikladnijom za vjenčanja u svibnju. Ružičasta je također podsjećala na djevojašto, pa su je većinom nosile mlade nevjeste. Svijetle nijanse žute bile su popularne neko vrijeme.

Među nepopularnima bila je svakako zelena jer je smatrana bojom vila, a pozivati vile i ostale pučke likove na vjenčanje značilo je lošu sreću. Zelenu su povezivali s bojom krošanja drveća, a to je moglo značiti pozivanje kiše da pokvari dan vjenčanja. Tonovi smeđe i zemljanih boja također su bili nepopularni zbog rustikalnosti koju su dočaravali i podsjećali su na srednji vijek kada je većina tkanina bila takvih boja. '' Marry in brown you will live out of town !'' , stih je koji implicira da će nevjesta i njen budući muž biti seljačine i da neće uspjeti u gradu.

Za mlade iz nižih slojeva društva siva je bila najpopularnija boja jer su one svoju haljinu morale kasnije nositi za svakidašnju upotrebu. Da bi haljina ipak bila posebna za taj dan na nju bi se sa stražnje strane zakačile trake svezane u mašne ili ''ljubavni čvor'' i ukrašene cvijećem. Poslije ceremonije gosti bi mašnu povukli i sačuvali je kao suvenir.

Cvijeće se pod normalno koristilo u ovom razdoblju, pogotovo ono svijetlo i raznobojno, da donese komad prirode unutra. Poljsko cvijeće se tu savršeno uklopilo. Kada su se sušeni elementi, žitarice i trava dodali uz cvijeće dobio se rustikalan i domaći ugođaj. U rokoko razdoblju, što je kićeniji oblik baroka, sve se više značaja pridonosi prirodi, selu i domaćem ugođaju. Maria Antoinetta je to i sama podržavala.

Cvijeće prikladno za vjenčanje bile su vrtne anemone, ljiljani, zumbuli, karanfili, ruže, suncokreti, ivančice, neveni i cinije.


Vjenčanje Eleonor Magdalene od Neuburga i Leopolda I. ,1676. godine



Vjenčanica iz 1730.



Vjenčanica iz 1759., Nizozemska



Marija Lujza od Parme (ispod) vjenčala se 1765. kad je imala samo 13 godina. Njena vjenčanica je svijetla i u više nijansa ; ružičaste, zelene i boje slonovače. Dijamanti i biseri pokazuju njen status, a na ruci ima narukvicu sa slikom svog zaručnika.



Detalj :



Vjenčanica Edwige Elizabeth Charlotte Holstein-Gottorp iz 1774. Haljina je inspirirana vjenčanicom Marie Antoinette koja se vjenčala četiri godine prije. Haljina je prije svega slojevita, puna srebrnih šljokica i ima vrlo detaljno izrađen gornji dio. Panniers (držači suknje) su preširoki, tako da nije teško pogoditi tko je bila nevjesta. Sad zamislite ovu haljinu pod sjajem tisuće treperećih svijeća.

Njen portret u vjenčanici :



Fotografija i dan danas očuvane vjenčanice :




Vjenčanja u Regency periodu

Vjenčanja u doba regencije bila su prilično privatna, obiteljska stvar, a velika vjenčanja u crkvi, s puno ljudi nisu bila široko popularna.

Bijela boja za vjenčanicu bila je popularna, ali uveliko zbog toga što je bijela i za svakidašnju odjeću bila najpopularnija boja. Veo za mladenke ponovo dolazi u modu.

Nećakinja od Jane Austen, Anna udala se za Benjamina Lefroya 8. studenog 1814. godine. Annina sestra Caroline je ovako opisala njenu vjenčanicu : ''.... haljina od finog bijelog muslina, a preko nje bijela nadsuknja s utisnutim žutim satenskim jaglacima, kao dodatak meki svileni šal ,a na glavi mala bijela kapa s čipkom.''

Članak iz časopisa The Lady's Magazine o vjenčanju Leopolda i Charlotte iz 1816. godine.

Kraljevska mlada, sretna jer se udaje za onoga koga joj je srce udabralo još je ljepša na dan vjenčanja. Njena meka, svijetla kosa elegantno je, ali jednostavno uređena, ali to duguje više svojim prirodnim kovrčama nego rukama frizera. Na glavi nosi vijenac od pupoljaka ruža.
Njena haljina je od srebrnog laméa, a na rubu ima izvezene školjke i cvijeće. Rukavi i haljina ukrašeni su Bruxellskom čipkom. Ogrtač je od bijelog satena, a na rubu ima odgovarajući ukras da pristaje uz haljinu, a kopča se sa prekrasnom dijamantnom kopčom.
Nakit kraljevske nevjeste je divan, uz vijenac tu su i dijamantne naušnice, narukvica od velike vrijednosti i prelijep set bisera. Iako sve kraljevske nevjeste nose lijepe i bogate haljine na dan vjenčanja, ne možemo se suzdržati da ne komentiramo kako ova srebrna haljina uz bijele ljiljane pokazuje jedinstven ukus i eleganciju nevjeste. Nikad prije nismo svjedočili tako šarmantnoj kombinaciji klasičnog ukusa, raskoši i dirljive jednostavnosti.

Vjenčanje Charlotte i Leopolda, 2. svibanj 1816. godine



Leopold i Charlotte poslije vjenčanja




Vjenčanica, 1813.



Vjenčanica, 1816.



Vjenčani komplet, 1826.



Vjenčanica po Talijanskoj modi, 1826.




Vjenčanje u Viktorijansko doba

Vjenčanje je smatrano najvažnijim danom u životu Viktorijanske djevojke. Djevojke se od samog početka učilo da se udaju i osnuju obitelj. Vjenčanje djevojke bilo je nešto vrlo posebno za njenu majku, buduću mladu i njenu obitelj.
Među najvažnijim stvarima za buduću mladu bili su mjesec i dan na koji će se ona vjenčati. Lipanj je bio popularan mjesec za vjenčanje jer ga povezuju s rimskm božicom braka, plodnosti i snage Junonom (Juna). Legenda kaže da Junona obasiplje darovima blagostanja i sreće svaku nevjestu koja se vjenča u ''njenom'' mjesecu. Također, jedan od razloga za udaju u lipnju bio je taj da će mladenka najvjerojatnije svoje prvo dijete roditi u proljeće i tako će imati puno vremena za odmor prije jesenje žetve. Viktorijanske nevjeste bile su praznovjerne što se tiče dana vjenčanja.

Dan u tjednu također je bio važan za buduće mlade. Praznovjerje na tu temu stvorilo je i pjesmu :

Marry on Monday for health,
Tuesday for wealth,
Wednesday the best day of all,
Thursday for crosses,
Friday for losses and
Saturday for no luck at all !

Vjerujem da je svi razumiju, : )

Boja vjenčanice također je bila odabrana praznovjerjem.

Bijela- pravo izabrano
Plava- ljubav će biti prava
Žuta-sramiš se svoga izabranika
Crvena- želiš si smrt
Crna- želiš vratiti vrijeme
Siva- otputovat ćeš daleko
Ružičasta- tvoj dragi će uvijek misliti na tebe
Zelena- sramiš se da te netko vidi


Od vjenčanja kraljice Viktorije bijela boja postaje tradicionalna, ali ni druge boje nisu bile zabranjene. Tamnije nijanse crvene bile su tabu zbog poveznice sa prostitutkama i grešnicama.

Kraljica Viktoria udala se za princa Alberta 10. veljače 1840. godine. Ona je odabrala jednostavnu bijelu haljinu s punom nabranom suknjom, to je smatrano konzervativnim jer su tada boje bile norma. Kao ukras odabrala je Honitonsku čipku, kao znak potpore Engleskim seoskim domaćinstvima. Haljina je ukrašena narančastim cvijećem, a uz svadbeni veo, također izrađen od Honitonske čipke, nosila je i dijamantnu ogrlicu i naušnice. Njenu glavu, osim vea, krasio je i vijenac od mirisnih cvjetova naranče kao znak plodnosti. Čipkasti veo bio je dug skoro četiri metra, a širok 70 centimetara. Haljina je imala i šlep koji je bio dug 5.5 metara. Dok je Viktoria polako hodala do oltara njene djeveruše su pridržavale šlep, to je također postao trend. Papuče koje je nosile bile su također bijele boje.

A evo što je sama upisala u svoj dnevnik toga dana : '' Nosila sam bijelu svilenu haljinu sa Honitonskom čipkom, imitacijom starog dizajna. Moj nakit bio je Turska dijamantna ogrlica i naušnice i lijepi safirni broš koji mi je poklonio dragi Albert. ''


Portret Kraljice Viktorie u vjenčanici



Cipele koje je kraljica Viktorija nosila na svoje vjenčanje :



Veo, kao nezaobilazan dio vjenčanice, bio je pričvršćen na vijencu cvijeća. Mladenka je uz veo imala i druge ukrase, kao što su kratke bijele rukavice, maramica sa izvezenim djevojačkim inicijalima, svilene čarape i ravne cipele ukrašene mašnama i vrpcama.

Nakit je bio važan element uz vjenčanicu. Dijamanti su oduvijek bili omiljeni za vjenčane ceremonije. Kad je bijela boja postala pravilo, biseri i dijamanti općenito su se koristili. Nakit je tradicionalno dar za nevjestu od budućeg muža.

Safir je bio najpopularniji izbor za zaručnički prsten zbog svoje plave boje koja je simbol za nevinost. Vjenčani prsten najčešće je bio od zlata, jednostavan sa ugraviranim inicijalima supružnika i datumom vjenčanja. U Viktorijansko doba ceremonija dvostrukih prstena još nije bila prihvaćena, samo nevjesta je dobila prsten. Također, prsten je tijekom ceremonije namjerno bačen jer se vjerovalo da to tjera zle duhove.

U Viktorijansko doba cvijeće je bilo sveprisutno i ukomponirano u gotovo sve. Cvijeće se slagalo sa kosom i šeširima, odjećom, nakitom, haljinama, porculanom, pisaćim priborom.... Zato je jezik cvijeća bio vrlo važan za svakodnevni život.
Ljudi su u to vrijeme voljeli slagati bukete. “Tussie-Mussies” bili su popularni darovi. To su bili mali buketi cvijeća umotani u čipku i i zavezani satenskom vrpcom.
Tijekom Viktorijanskog doba različito cvijeće imalo je različita značenja. Zbog snažnog osjećaja etikete i prikladnosti, cvijeće je postalo sredstvo komunikacije između žena i njihovih udvarača. Miris cvijeća ili način na koji je ono raspoređeno u buketu nosilo je određenu poruku.

Primjeri cvijeća popularnog u ovo doba i njihova značenja :

Cvijet jabuke - sklonost
Azalea - umjerenost
Pakujac - ludost
Ivančica - nevinost
Narcis - obzir
Božikovina - predviđanje
Iris - poruka
Bršljan - vjernost
Lavanda - nepovjerenje
Ljiljan - čistoća
Neven - tuga
Slak - ljubav
Mirta - ljubav i brak
Hrast - gostoprinstvo
Maćuhica - ozbiljnost
Jaglac - dosljednost
Rodondendron - opasnost
Jedna ruža - jednostavnost
Tulipan - slava
Ljubičica - vjernost
Lopoč - čista srca
Cinija - misli o odsutnom prijatelju

Ruže ( posebno ružičaste svih nijansi ) bile su najomiljeniji cvijet tijekom Viktorijanske ere. Ruže su utjelovljavale ljubav i romantiku ere. Nježno ružičasta je ujedno bila i omiljena boja među ženama tijekom ere. Ipak, narančasto cvijeće za mladenku smatralo se najprikladnijim.

Upute za izgled vjenčanice iz 1879. godine, iz časopisa Harper’s Bazaar.



Saten, tradicionalna tkanina za vjenčanicu, također je moderan izbor ove sezone. I obični i brokatni saten se koriste, brokatni je posebno lijep sa uzorkom listova i cvijeća ili malih točkica. Neke haljine cijele su izrađene od običnog satena dok se u drugima brokatni saten koristi za gornji dio haljine i šlep, a običan saten za prednji dio i sastrane.

Garnitura haljine prikazuje se razrađena naprijed i na bočnim segmentima. Haljina ima baskijski rez, visoko odrezano iza, a naprijed je izrez nizak i kružni ili V-oblika. Rukavi su do lakta, ukrašeni čipkom i porubljeni biserima i perlicama. Perlice se presijavaju u boji opala i nanizane su na konac te tako pričvršćene. Štosne vrpce uvijek su u modi, ali sada su izrazito tražene. Posebno će se lijepo uklopiti ako ih prišijete na oba bočna dijela haljine. Široki čipkasti volani na dnu haljine lijepo će se istaknuti ako ih u intervalima ukrasite malim buketima i satenskim vrpcama.
Kada se čipka koristi na šlepu onda neka ne bude u volanima već u uzdužnom dizajnu.
Cvijeće nije toliko čest detalj kao prije. Mali buketi postavljeni u pravilnom razmaku između čipke najbolji su ukras šlepu ( povlaci ). Narančasto cvijeće, omiljeno za nevjeste, može biti raspoređeno u obliku piramide na prednjem dijelu haljine, tako je to zamislila kuća Worth. Da bi stvorili poseban bojam uz narančasto cvijeće koristite i bijeli jorgovan, jasmin i clematis.

Svadbeni veo sada je drapiran sa strane i iza, umjesto da samo pada preko lica kao po Francuskoj modi. Rubovi nisu porubljeni, a veo na mjestu drži ''grozd'' ili skupina cvijeća umjesto vijenca, kao prije.

Haljine za djeveruše

Jednostavne tkanine odabirane su za vjenčanja u lipnju. Poželjno je da materijal bude lagan, mek i prozračan, kao što je Indijski muslin ili Surrah svila. Čipka neka bude Valenciennska ili bretonska. Haljine za djeveruše mladenačkog su kroja, više nego vjenčanica i odražavaju stil dana. Umjesto šeširića sada je popularno da djeveruše nose male velove raspoređene iza na glavi u Španjolskom stilu.

U modi je koristiti duboke boje za haljine djeveruša, poput tamnijih nijansa crvene. Kada imate šest ili osam djeveruša običaj je da dvije nose ružičaste volane i ukrase na haljini, dvije blijedo plave, dvije zelene i dvije tamno crvene ili Marshal Neil žute volane. Kuća Worth koristi detalje na haljinama djeveruša u boji opala. Također, može se koristiti i satenska povlaka prugastog dezena, najčešća kombinacija boja bila je ružićasta i bijela, uz mašne u plavoj ili zelenoj boji.


Upute za izgled vjenčanice za 1896. godinu iz časopisa Harper's Bazar



Ova izuzetna toaleta je sinonim za eleganciju i stil, a prikazuje idealnu vjenčanicu.

Gornji dio haljine elegantan je ali i jednostavne konstrukcije. Jaknica je u boleru stilu, ukrašena bogatom čipkom i porubljena uskim nabranim šifonom. U struku se nalazi pojas od satena s centralnim kopčanjem. Rukavi su puni, široki u ramenima, uski sve do zgloba te ondje obrubljeni čipkom.

Izuzetni oblik suknje postignut je uz pomoć osam segmenata. Povlaka ( šlep) može biti pune ili polu dužine. Od struka do dolje, s prednje strane proteže se satenska traka obložena čipkom i završava mašnom na kojoj su prikačeni narančasti cvjetovi. Konvencionalni veo i vijenac sa narančastim cvjetovima završni su dio ove nježne toalete.

Dok je saten boje bjelokosti prvi izbor za vjenčanicu, peau-de-soie, brokat, svila, alpaka i kašmir također su popularni. Popelin koji je sada dostupan u svim bojama, nedvojbeno je prikladan. Ipak preporučamo ga u golublje sivoj, azurno plavoj i sivkasto zelenim nijansama.

Za izradu ove toalete u srednjoj veličini od materijala širokog 56 centimetara (22 incha), potrebno je 4.5 metara
(5 yards) za gornji dio i 14 metara (16 yards ) za suknju.


Vjenčanica, 1835.



Vjenčanica, 1840.



Vjenčanica, 1841.



Vjenčanica, 1861.



Vjenčanica Princeze Alice, kćeri kraljice Viktorije, 1862.

Budući da je prošlo samo šest mjeseci od Albertove smrti vjenčanje nije bilo raskošno. Ona je nosila bijelu haljinu sa dubokim volanom od Honitonske čipke, veo od iste i vijenac od cvjetova naranče i mirte. To je bila jednostavna haljina i nije imala povlaku. Kraljica Viktoria kasnije se povjerila svojoj istoimenoj kćeri da je vjenčanje od jadne Alice više sličilo pogrebu.



Vjenčanica, 1863.



Vjenčanica, 1863.



Vjenčanica koju je za Alexandru od Danske dizajnirao Charles Worth 1863. godine kada se udavala za Edwarda, sina kraljice Viktorije

Alexandrina haljina sastojala se od otvorene podsuknje izrađene od bijelog satena i ukrašene cvjetovima naranče, mirtom, vjenčićima od tila i Honitonske čipke, povlaka je od srebrnog moire antiqua s buketićima od tila i mirte, gornji dio haljine je odgovarajući. Njena Kraljevska visost nosila je veo od Honitonske čipke i vijenac od cvjetova naranče i mirte.

Nakit; ogrlica, naušnice i broš bili su poklon od Edwarda, dijamantna narukvica i opal poklon od kraljice Viktorije, još jedna dijamantna narukvica i opali od dama iz Leedsa i Manchestera.

Buket je bio složen od cvjetova naranče, bijelih ruža u pupoljcima, đurđica, rijetke i egzotične vrste orhideje i mirte.




Vjenčanica, 1878.



Vjenčanica Princeze Louise Margarete od Prusije, 1879.

Ona je nosila tešku, bijelu satensku haljinu. Na suknju je bila prišivena 30 centimetara široka traka čipke i gomila lišća mirte. Šlep je bio dugačak četiri metra i prekriven volanima čipke izrađene u Šleskoj. Veo je bio napravljen d'Alençon čipke na kojoj su prevladavali motivi cvjetova naranče, ruža i isprepletenih listova mirte. Veo je bio pričvršćen za kosu sa pet dijamantnih zvijezdica, poklon od mladoženje. Maramica je bila od istog materijala i istog motiva kao i veo, u jednom kutu bio je princezin monogram a u drugom pruski orao. Princeza je nosila buket od bijelog cvijeća.





Vjenčani set, 1880.





Vjenčanica, 1880. Meni najljepša od svih dosad.



Vjenčanica princeze Beatrice, kćeri kraljice Viktorije, 1885.

Vjenčanica princeze Beatrice bila je od bijelog satena i obrubljena cvjetovima naranče i čipkom, mali buketi cvijeća i vrijesa pridržavali su čipkastu nadsuknju. Princeza je bila ljubitelj i poznvatelj čipke. Najvrijedniji dio vjenčanice bila je tunika (ili neka nadsuknja) od d'Alencon čipke koja je pripadala Catherine of Aragon. Poznavajući ljubav svoje kćeri prema čipki kraljica joj je dopustila da nosi njen vjenčani veo od Honitonske čipke na svoje vjenčanje. Čipka je bila vrlo dragocjena za kraljicu, a Beatrice je bila jedina kćer kojoj je bilo dopušteno nositi ga. Njen veo bio je ukrašen tiarom s dijamantnim zvjezdicama, bračni poklon od njene majke.

Beatrice je imala deset djeveruša koje su bile obučene u haljine boje bjelokosti.



Vjenčanica, 1888.



Vjenčanica iz 1890.ih




Vjenčanica, 1897.





Vjenčanja u Edvardijansko doba

Edvardijanska vjenčanja bila su bogata, raskošna i luksuzna.

Ceremonija vjenčanja održavala se u jutarnjim satima, ali postao je trend da se održava oko 2:30 poslijepodne, ali uz dozvolu crkve, naravno.

Sama ceremonija bila je vrlo složena. Otac mladenke odveo ju je u crkvu, a njeni prijatelji i rodbina već su je čekali tamo. Otac je doveo mladu do oltara. Zatim su mlada i mladoženja kleknuli na koljena pred oltar i razmjenili prstenje te postali muž i žena. U Edvardijansko doba razvio se običaj da djeveruše hodaju prema oltaru pred mladenku tijekom ceremonije vjenčanja.

U Engleskoj doručak je održan prije ceremonije vjenčanja, suprotno od danas. Doručku su nazočili prijatelji, obitelj i gosti. Mađutim, u Americi prijem je održan poslije ceremonije, a taj je običaj održan i do danas.

Fotografija vjenčanja



Vjenčanica je bila vrlo važan dio Edvardijanskog vjenčanja. Tradicionalne vjenčanice bile su bijele ili krem boje, izrađene od satene i ukrašene čipkom. Obično su imale vrlo dugačke šlepove ( i do tri metra ), a ponekad su imale i dublji dekolte. Rukavi haljine bili su kratki ili do lakta. Neizostavan dio vjenčanice bio je i vjenac od narančastog cvijeća.

Vjenčanica, 1900.



Vjenčanica iz 1901. godine iz Nizozemske



Vjenčanica, 1901. , Nizozemska



Vjenčanica, 1904. , Nizozemska



Vjenčanica iz 1905. godine



Cvijeće :

Vrtovi u Edvardijansko doba bili su poznati po svojoj sposobnosti da stvore ljepotu i romantiku seoskih vrtova, u gradu ili prigradskim naseljima. Isti stil prevladavao je i u buketima za mladenku. Najčešće korišteno cvijeće bila je lavanda, hortenzija, paprat, jasmin i ruže.




Kao što ste mogli primjetiti vjenčanice kroz povijest uvijek su odražavale stil koji je trenutno bio popularan. Tako je bilo sve do 1960.ih. Od tada su sve vjenčanice rađene na bazi Viktorijanskih.

Vjenčanica iz 1912.



Fotografija vjenčanja iz 1920.ih



Vjenčanica od Wallis Simpson, 1937.



Vjenčanica od Grace Kelly, 1956., haljinu je dizajnirala Helen Rose





Vjenčanica od Elizabeth Taylor iz 1950.



Danas, tradicionalna boja vjenčanica je bijela no ona nije stekla popularnost preko noći. Prvi zabilježen primjer princeze koja je nosila bijelu haljinu na vjenčanje bila je Phillipa od Francuske koja je 1406. nosila bijelu svilenu vjenčanicu i ogrtač bijele boje obrubljen vjeveričinim i hermelinovim krznom. Marija I., škotska kraljica nosila je bijelu vjenčanicu kada se udavala za Franju od Francuske 1559. zato što je bijela bila njena najdraža boja, iako je tada za francuze bijela boja bila boja tugovanja.

Ipak bijela nije postala popularna opcija sve do 1840. kada se Kraljica Viktorija vjenčala za Alberta.Tradicija nošenja bijelog za vjenčanje opstala je do danas.

Oznake: vjenčanja