MODESTI BLEJZ

Prije pokrštavanja, američki domoroci razlikovali su pet spolova

"Prije nego li su Europljani pokorili Sjevernu Ameriku i nametnuli svoj binaran sustav roda/spola, indijanski domorodački narodi razlikovali su čak pet rodova/spolova: ženski, muški, dvostruki ženski duh, dvostruki muški duh i transrod. Članovi plemena nisu se razlikovali prema spolu, već prema doprinosu zajednici. Roditelji nisu djeci dodjeljivali rodne uloge niti ih oblačili prema spolu, a nisu postojala ni ograničenja u izboru partnera."

Boris Dežulović: Hrvatska mora pobijediti

"Važno je to, jer one fotografije iz počasne lože stadiona u Bordeauxu, snimljene za vrijeme utakmice Hrvatska-Španjolska, ne bi značile isto da je tog utorka Hrvatska izgubila 0:3, da se sve onda posložilo kako se posložiti moglo, trebalo i moralo, pa da su Vatreni ispali još i prije osmine finala, u grupnom dijelu prvenstva: tada, naime, fotografije razbaškarenih bahatih kabadahija s hrvatskim zastavicama u reveru ne bi više bile korporacijski grupni portret vlasnika privatizirane državne tvrtke Hrvatska nogometna reprezentacija d.o.o., dakle fotografije za USKOK-ovu arhivu, već samo slika omraženih krivaca za ‘rezultatski debakl’, za potjernice na društvenim mrežama.

Te su fotografije ključne u cijeloj priči - dok Kalinić Španjolcima mangupski, poput Zlatana Ibrahimovića, petom zabija prvi gol nakon punih osam utakmica igre, a Subašić skida penal samouvjerenom Sergiju Ramosu, dok Perišić trči po lijevoj strani sto metara s preprekama, zajebava se i buši velikog De Geu u njegov kut, a nacija izbezumljeno slavi historijsku pobjedu, gore u loži zadovoljno se smješka cijela noćna smjena Remetinca, redom: Bandićev gradski ministar sporta Ivica Lovrić, zajedno sa šefom svojevremeno optužen i pritvoren zbog pogodovanja Željki Markić i njenoj udruzi U ime obitelji, do njega nedavno uz jamčevinu oslobođeni izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza Damir Vrbanović, pod istragom zbog izvlačenja golemog novca iz Dinama, uz njega i šef, cimer iz remetinečkog zatvora i USKOK-ove optužnice, capo di tutti capi Zdravko Mamić, a na kraju, kao pila u torti njegov posilni, predsjednik Saveza Davor Šuker, sitni lopov osuđen u Münchenu zbog krađe antičkih novčića iz aviona British Airwaysa.

Nedostaje li netko? Ne, naravno, eno i njega, gdje u sasvim prikladnom crvenom fićfiričkom sakou sjedi iza Mamića i čuva mu leđa: predstavnik lumpenpropelerijata sa zagrebačke špice Tomislav Horvatinčić, obijesni bogataš i valjda jedini u počasnoj loži hrvatske reprezentacije koji nije ni dana proveo u zatvoru. Razumljivo, jer on je samo serijski ubojica.

Pojačala je tako žandarmerija kontrole na aerodromima, ulicama i ulazima na stadion u Bordeauxu, stigla je čak i specijalna jedinica s dugim cijevima, europska nogometna federacija poslala je osobno svog direktora za sigurnost, polomili se ukratko francuska policija, obavještajne službe i Uefa kako bi zloglasne hrvatske huligane, kriminalce i ubojice spriječili da uđu na stadion, te izazivaju incidente i provociraju hrvatski građanski rat, a ovi došli crnim limuzinama i ušli im na VIP-ulaz, pa zauzeli počasnu ložu i otvoreno zajebavaju sa šalom Hajduka!

Jebote ISIL!

Loža Hrvatskog nogometnog saveza na Noeuveau stade de Bordeaux izgledala je, ukratko, poput VIP-lože na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Uskoro, na osminu finala - ne treba sumnjati - stići će i ostali: Velimir Bujanec i Josip Klemm već su u Francuskoj, Tomislav Karamarko navodno još čeka optužnicu, bez koje ne može dobiti akreditaciju, a predsjednica Republike, kako je i red, stići će posljednja, na polufinalnu i finalnu utakmicu.

Zato, eto, hrvatska reprezentacija mora tamo, u finale, na Stade de France: da temeljito anestezirani i otupjeli Hrvati vide za čiji račun navijaju, da vide počasnu ložu u punom sastavu.

Kad svi budu na okupu."

Novosti: protiv demoniziranja partizana
"Simbolički, na Dan antifašističke borbe objavljena je internetska stranica kartografija-otpora.org na kojoj je prikazan dio mikrohistorije pokreta otpora u Zagrebu od 1941. do 1945. godine. Punktovi na interaktivnoj mapi preuzeti su iz memoarske građe i arhivskih dokumenata, a pružaju presjek logike i aktera pozadinskog fronta, od obrta i dućana koji su služili za razmjenu informacija i materijala, preko ilegalnih radio-stanica i tehnika u privatnim stanovima, do institucija NDH u kojima je Narodnooslobodilački pokret imao ‘svoje ljude’.

Odabrani punktovi ujedno su i odgovor na sve prisutniji revizionizam, a jasno svjedoče da u temeljima oslobođenja stoji razgranata mreža stanovnika Zagreba – brojnih radnica i radnika, studenata, liječnika, umjetnika, koji nisu oklijevali da se politiziraju i pridruže borbi.

Materijal postavljen na stranicu nastao je u okviru istraživanja, koje je povodom 70. godišnjice oslobođenja Zagreba od fašizma, s ciljem povratka potisnutih političkih dimenzija antifašističke borbe, proizvela grupa povjesničara, kustosa te aktivista, okupljenih oko kustoskog kolektiva [BLOK] i Rosa Luxemburg Stiftunga za Jugoistočnu Europu."

"Poznati talijanski pijanist i kompozitor Ludovico Einaudi odazvao se pozivu Greenpeacea i premijerno izveo svoju novu kompoziciju Elegija Arktiku plutajući među ledenjacima u moru tik do Sjevernog pola.

Greenpeace ovom akcijom želi upozoriti javnost na globalno zatopljenje, otapanje ledenog pokrivača i izdizanje morske razine."

Boris Dežulović: Domoljubavnici s Prisavlja

"Nekad davno, naime, te su stvari sjajno funkcionirale. Nekad davno, u vrijeme kad je onaj tko ima televiziju imao monopol na Istinu, dakle na Vlast. U međuvremenu – prekaljeni vukovi s HTV-a, čvrsto zabarikadirani u tvrđavu na Prisavlju, nisu to ni primijetili – izmišljeni su internet i mobilna telefonija, započelo je treće tisućljeće, dodijeljene su u Hrvatskoj još dvije nacionalne koncesije, stigle su i kabelske televizije, Al Jazeera i N1, daljinske upravljače zamijenili su pametni telefoni, publika na kauču preselila se na društvene mreže, breaking news se prate u realnom vremenu, a Hrvatska televizija i dalje funkcionira, izgleda i govori poput Radio-televizije Srbije iz herojskih vremena Dušana Mitevića. Iz doba ponosa i slave, kad je Dnevnik u 19.30 bio Riječ Gospodnja i Sveto Pismo, i kad nije bilo Fejsa, Twittera, interneta i televizije N1 da Hrvatima javi kako je, izgleda, pao Vukovar.

Potpuno tako uspješno amputirana od stvarnog svijeta, Hrvatska televizija i dalje ustrajno prenosi liturgijska slavlja, hodočašća i procesije, studija joj izgledaju poput seta za ‘Kucamo na vrata zaboravljenih asova’, naplavila je bujica u njih Zdravka Tomca, Slavena Leticu, Jakova Sedlara i ostali toksični historijski otpad, Željka Markić u kontejnerima od pleksiglasa poziva na zabranu pobačaja, Ladislav Ilčić senzacionalno obznanjuje kako ‘rađanje smatra nečim dobrim’, a već dobro rastrojeni Davor Pavuna maše po studiju mobitelom, posljednjim krikom moderne tehnologije, i poručuje kako bi valjalo ‘preko Hrvatskog svjetskog kongresa na milijune veza od Australije do Argentine mobitelima slati poruke da Hrvati nisu ustaše’.

U vrijeme kad cijela nacija čeka početak press-konferencije Borisa Jokića i njegovu ostavku na čelu tima za provođenje kurikularne reforme hrvatskog školstva, koja će pokrenuti najmasovnije demonstracije u Hrvatskoj u ovom stoljeću, Hrvatska televizija tako – s ravne ploče na leđima one tri goleme kornjače – izravno prenosi svetu misu iz Gospića i ređenje gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića.Usred najveće političke krize u svih dvadeset pet godina hrvatske države, kad nacija visi na pametnim telefonima i kabelskim televizijama, ravnatelj HTV-a smjenjuje šefa programa zbog premalo domoljubnog entuzijazma u praćenju europskog prvenstva u nogometu."

Markovina: Ukidanje Treće povijesti novi je korak u provincijalizaciji HTV-a i uzgajanju državotvornog imaginarija

"Iako je sad već više nego izvjesno kako se ovoj kaotičnoj, disfunkcionalnoj i destruktivnoj vlasti bliži kraj, medijski jurišnici na HRT-u, pored obračuna u vlastitim redovima, pokušavaju maksimalno iskoristiti sudačku nadoknadu, ne bi li iskorijenili svako pozitivno nasljeđe prošle uprave."

"Konkretan razlog za nastanak ovog teksta vezan je uz ukidanje daljnjeg emitiranja vrlo uspješne emisije ‘Treća povijest’, koja je po prvi put u masovnom medijskom prostoru demistificirala doživljaj historiografije i ugostila čitav niz relevantnih sugovornika sa širokim dijapazonom tema."

Boris Dežulović: Doktor Banac i Mister Hyde

"Hrvatski Intelektualac na Historijskoj Vjetrometini, naravno, nema svoje privatno uvjerenje. Nikad njegov akribični angažman nije iz strasti i uvjerenja, već je cijeli iz bijedne činovničke ambicije, ali najdalje do Gospodina Ministra: tek ponekad, u vlažnim snovima, i do Veleposlaničke Ekselencije. Stup društva, ali nikad nosivi, tako se on gleda biti viđen – uvijek u ugodnom hladu, ali nikad na vjetrovitom vrhu. Što će mu na kraju Slavne Historije biti otprilike i točan epitaf i precizna mjera kovčega.

Nesreća je Hrvatskog Intelektualca, međutim, što je njegova Historijska Vjetrometina hladna, nepregledna tundra bez horizonta: nikad njegov sitan, kukavan život nije prošao bez rata, revolucije, velikih kriza i povijesnih obrata, u kojima svakih nekoliko godina s novom uniformom, zastavom i stranačkom iskaznicom zadužuje najnovija, još neraspakirana uvjerenja i stavove."

„Hillary Clinton je skupila dovoljno glasova za demokratsku kandidatkinju za predsjednicu (SAD-a), što je čini prvom ženom kandidatkinjom u povijesti SAD-a. To šalje snažnu poruku svim ženama da, ako se stvarno trude, jednog dana i one mogu biti difamirane kao nesimpatične makijavelističke vještice.“ (0:13 - 0:39)

Internet Monitor: "To je stara stvar: hrvatski i srpski nacionalizam, oni hrane jedan drugog. Jedini koji u tom kadru ustaško-četničkog zagrljaja zaista izostaju su partizani. Nema realne razlike između Sedlarevog vulgarnog revizionizma i Dodikove žrtvoslovne pornografije, osim što su jedna drugoj nužne", kaže Viktor Ivančić u intervjuu za Buku (BUKA TV Intervju: Viktor Ivančić), u kojem govori o Hrvatskoj danas kao "nedorečenoj NDH", o Feralu i njegovoj najzapaljivijoj reportaži (kad su Splićani nakon Oluje vlakom išli na organiziranu pljačku Knina), o utjecajnosti i svrsi svojih tekstova i stanju novinarstva.

Boris Dežulović: Ustavni sud ili istemski skurac

"U paranormalnoj Hrvatskoj moguće je, eto, da lola koji je optužen od vlastitih kompanjona da je stavio u džep dvjesto hiljada eura – valja sto puta ponoviti, jer nam unuci neće vjerovati – pa pred policijom i novinarima zamuckuje prepričavajući kako se lažno predstavljao, samo desetak dana kasnije bez ikakvih problema postane sudac Ustavnog suda iz kvote vladajuće stranke! Neosporen čak i od njihove najljuće opozicije, koja će istodobno i tajnicima ministara češljati svjedodžbe iz osnovne škole, te kopati po bankovnim računima njihovih svekrvi i jetrvi! Sam bog zna, eto, kakvi su SDP-ovi kandidati za Ustavni sud i koje su njihove mračne tajne, kad su za njihovu potvrdu bili spremni onako lako dignuti ruku za čovjeka koji na nacionalnoj televiziji javno priznaje da laže.

Zato je ta bizarna i posve nezapažena afera važnija od svih pizdarija kojima se ova paranormalna država bavi već pola godine, važnija i od Crnoje, i od Hasanbegovića, i od Karamarka, i od Oreškovića i od Petrova. Jebeš njih, sutra će se parlamentarna većina ionako presložiti, ili neće, Kolinda će onu fasciklu uručiti novom premijeru, ili neće, bit će novi izbori, ili neće, ali što god da će biti - ili neće – svojim će pravorijekom, s neupitnim autoritetom čuvara pravne države i ustavnog poretka, blagosloviti sam skorup nezavisne hrvatske mudrosti, najbolje što Hrvatska u ovom času ima: Davorin Mlakar, onaj tip s nadzorne kamere klagenfurtske banke što se zaštitaru na porti, hladnokrvnošću srednjoškolca pred kontrolorom u tramvaju, predstavlja kao Damir Dolović.

To više nije samo stvar jednog suca i jednog suda, već cijelog propalog i nepopravljivog sustava. Nije ustavni sud, već istemski skurac.

Sve druge afere pred tom su činjenicom tek krpice pičkinog dima na velebitskoj buri. Osam godina Damir Dolović – pardon, Davorin Mlakar – bit će sudac Ustavnog suda: za osam godina tko živ, tko mrtav, izmijenit će se za to vrijeme dvije, tri ili sedam vlada, nećemo se više ni sjećati Karamarka, Oreškovića i Petrova, a ustavnu nadvlast, istinski najvišu u zemlji, i dalje će obavljati jedan besprizorni i beskrupulozni lažov.

To je Ustavni sud, to je Republika Hrvatska.

Za slučaj, eto, da nakon svega još uopće treba formalni razlog zašto za koji dan, na veličanstveni jubilej dvadeset pet godina hrvatske državnosti - pred visokim stranim gostima, diplomatskim korom i crkvenim velikodostojnicima na Trgu bana Jelačića - valja posljednji put otpjevati himnu „Lijepa naša domovino“, svečano spustiti državnu zastavu, lijepo je složiti i uz pokoju suzu u očima okupljenih građana predati šefu klagenfurtske policije, koji će onda službeno raspustiti Republiku Hrvatsku i hrvatski narod proglasiti trajno nesposobnim za nacionalni državu, pa narediti razlaz."

Struka zgrožena novom besmislicom MZOŠ-a: Šustar imenovao posebnog savjetnika za - povijest

"Kao što je netko negdje komentirao: dobili smo savjetnika ne za rješavanje pitanja prijevoza učenika, ne za reformu mreže škola, ne za povećanje izdvajanja za obrazovanje, ne za jednosmjensku nastavu, ne za pitanje inkluzivnosti naših škola, ne za licenciranje ravnatelja i učitelja, ne za opremanje škola, ne za energetsku učinkovitost školskih zgrada, ne za kvalitetnije stručno usavršavanje učitelja, ne za razvoj digitalnih sadržaja, ne za rješavanje isplata studentskih stipendija, ne za rješavanje isplata stipendija djeci branitelja, ne za reformu strukovnog obrazovanja već za – povijest".

"Nije poznato je li državna vlast čak i u najbizarnijim autokratskim režimima ovako izravno zadirala u jedno specifično i stručno područje koje s njenom djelatnošću nema ama baš nikakve veze. Riječ je zapravo o administrativnoj besmislici jer izgleda da nekima nije jasno što je država i što bi u 21. stoljeću, a donekle i u 20., trebao biti njezin djelokrug rada. Nečega sličnog se možemo sjetiti samo iz Orwellove 1984. koja je, podsjetimo, karikatura i groteska i indikativna je činjenica da je još nitko nije uvrstio u školsku lektiru. Pa, dobro, bar znamo u kom smjeru idemo".

Boris Dežulović: Živio komunizam

"Hrvatski državni i državotvorni antikomunizam, definiran kao, hm, protuantifašizam, u proteklih je dvadeset pet godina – nastavljajući se na lakonsko, kolokvijalno izjednačavanje Marxova društvenog koncepta sa sovjetskim zločinačkim društvenim eksperimentom – uspio tako komunizam svesti na vulgarnu antinacionalnu ideju i antihrvatski režim."

"U zanimljivom raspletu ispostavit će se kako je agresivni, vulgarni hrvatski nacionalizam zapravo potpuno suspendirao svaku ozbiljnu kritiku komunizma. Hrvatska demokratska zajednica kao predvodnička snaga tog nacionalizma ima za to stotinu hiljada razloga – stotinjak hiljada članova Saveza komunista koji su prevratničke devedesete crvenu partijsku knjižicu zamijenili iskaznicom HDZ-a, na čelu sa samim mitskim dr. Franjom Tuđmanom, sivim armijskim ćatom, istoričarom i apologetom socijalističke Jugoslavije, i udbaškom kamarilom na njegovu dvoru. Prosvijetljeni Zdravko Tomac, vrtni patuljak Jakova Blaževića koji danas s krunicom u ruci traži crkvenu nit i zahtijeva zabranu komunističkih simbola, samo je groteskna karikatura takve Hrvatske.

Antikomunistička Hrvatska s HDZ-om kao vodećom političkom platformom ista je tako kao i ona komunistička sa Savezom komunista na čelu: nije ona iz općinskih komiteta Socijalističke Republike prenijela samo stotinu hiljada ljudi školovanih na partijskim kursevima, već i cijeli čudovišni komunistički aparat nacionalnog konsenzusa, državne ideologije, partijskog jednoumlja, revolucionarne mitologije, frizirane historiografije, tajnih agentura, odgovornih građana, narodnog jedinstva, unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, cijelu ideološku industriju koja upravo savršeno odgovara proizvodnji Hrvatske Države, da se s komunizmom obračunava upravo – komunistički.

Zato se nikad u ovih dvadeset pet godina nije u Hrvatskoj ozbiljno, niti uopće govorilo o suštini komunističkog režima, dokidanju individualne slobode – zato što je individualna sloboda jednaki neprijatelj takozvane demokratske Hrvatske kao i takozvane socijalističke Jugoslavije. Zato su apstraktni komunizam i stvarna socijalistička Jugoslavija svedeni na Bleiburg: to je posljednja historijska točka u kojoj su hrvatska i jugoslavenska državotvorna ideja bile stvarni historijski neprijatelji, odnosno – nakon uspješnog pretvaranja antifašizma u komunizam, za potrebe revizije NDH – posljednji stvarni komunistički zločin. Svi kasniji i svi ostali, uključujući i brutalni obračun s unjkavim ‘hrvatskim proljećem’ – koje je tražilo tek reformu, ne i dokidanje socijalizma – bili su dobro uhodana državna industrija koju je valjalo sačuvati za potrebe nezavisne Hrvatske.

Zato se danas u neprijatelje Hrvatske Države – i po automatizmu komuniste – gotovo bez iznimke ubrajaju ljudi koji su jednak kritički odnos imali i prema historijskom jugoslavenskom komunizmu i prema suvremenom hrvatskom državotvornom komunizmu. Nikad zapravo hrvatska državotvorna ideja nije imala nikakav problem s komunizmom, već s antifašizmom.

Zato je histerična antikomunistička Republika Hrvatska ostala lijep historijski spomenik komunizmu."