Boris Dežulović: Živio komunizam
"Hrvatski državni i državotvorni antikomunizam, definiran kao, hm, protuantifašizam, u proteklih je dvadeset pet godina – nastavljajući se na lakonsko, kolokvijalno izjednačavanje Marxova društvenog koncepta sa sovjetskim zločinačkim društvenim eksperimentom – uspio tako komunizam svesti na vulgarnu antinacionalnu ideju i antihrvatski režim."
"U zanimljivom raspletu ispostavit će se kako je agresivni, vulgarni hrvatski nacionalizam zapravo potpuno suspendirao svaku ozbiljnu kritiku komunizma. Hrvatska demokratska zajednica kao predvodnička snaga tog nacionalizma ima za to stotinu hiljada razloga – stotinjak hiljada članova Saveza komunista koji su prevratničke devedesete crvenu partijsku knjižicu zamijenili iskaznicom HDZ-a, na čelu sa samim mitskim dr. Franjom Tuđmanom, sivim armijskim ćatom, istoričarom i apologetom socijalističke Jugoslavije, i udbaškom kamarilom na njegovu dvoru. Prosvijetljeni Zdravko Tomac, vrtni patuljak Jakova Blaževića koji danas s krunicom u ruci traži crkvenu nit i zahtijeva zabranu komunističkih simbola, samo je groteskna karikatura takve Hrvatske.
Antikomunistička Hrvatska s HDZ-om kao vodećom političkom platformom ista je tako kao i ona komunistička sa Savezom komunista na čelu: nije ona iz općinskih komiteta Socijalističke Republike prenijela samo stotinu hiljada ljudi školovanih na partijskim kursevima, već i cijeli čudovišni komunistički aparat nacionalnog konsenzusa, državne ideologije, partijskog jednoumlja, revolucionarne mitologije, frizirane historiografije, tajnih agentura, odgovornih građana, narodnog jedinstva, unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, cijelu ideološku industriju koja upravo savršeno odgovara proizvodnji Hrvatske Države, da se s komunizmom obračunava upravo – komunistički.
Zato se nikad u ovih dvadeset pet godina nije u Hrvatskoj ozbiljno, niti uopće govorilo o suštini komunističkog režima, dokidanju individualne slobode – zato što je individualna sloboda jednaki neprijatelj takozvane demokratske Hrvatske kao i takozvane socijalističke Jugoslavije. Zato su apstraktni komunizam i stvarna socijalistička Jugoslavija svedeni na Bleiburg: to je posljednja historijska točka u kojoj su hrvatska i jugoslavenska državotvorna ideja bile stvarni historijski neprijatelji, odnosno – nakon uspješnog pretvaranja antifašizma u komunizam, za potrebe revizije NDH – posljednji stvarni komunistički zločin. Svi kasniji i svi ostali, uključujući i brutalni obračun s unjkavim ‘hrvatskim proljećem’ – koje je tražilo tek reformu, ne i dokidanje socijalizma – bili su dobro uhodana državna industrija koju je valjalo sačuvati za potrebe nezavisne Hrvatske.
Zato se danas u neprijatelje Hrvatske Države – i po automatizmu komuniste – gotovo bez iznimke ubrajaju ljudi koji su jednak kritički odnos imali i prema historijskom jugoslavenskom komunizmu i prema suvremenom hrvatskom državotvornom komunizmu. Nikad zapravo hrvatska državotvorna ideja nije imala nikakav problem s komunizmom, već s antifašizmom.
Zato je histerična antikomunistička Republika Hrvatska ostala lijep historijski spomenik komunizmu."