MODESTI BLEJZ

Viktor Ivančić: Dva svinjčeta

"Novinar Dadić bio je ekspert za crne liste, entuzijazmom nafilovani medijski glavosječa, pa ipak danas, prepun dječački hinjenoga čuđenja, pita doministra Pauletića ‘što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca’.

Zašto su sada, u pitanju novinara Dadića, ti kosovci ‘navodni’? Otkud ta njihova naknadna ‘navodnost’? Zašto oni nisu bili ‘navodni’ dok ih je novinar Dadić preko novina slao u pakao, pa su ih, u skladu s njegovim preporukama, sustizale nimalo navodne osobne tragedije?

Novinska arhiva čuva bogati opus novinara Dadića, koji se stvaralački raspištoljio upravo pod uredničkim vodstvom kolege Pauletića: ‘popis članova operativnog štaba splitskog KOS-a’ (s adresama, telefonskim brojevima, čak i registracijama automobila); spisak ‘četnika’ zaposlenih u splitskom zatvoru koji tamo grade ‘gnijezdo antihrvatstva’; lista ‘četnika’ i ‘kosovaca’ u Metkoviću (rodnom gradu Bože Petrova, čelnika stranke koja je Roberta Pauletića posjela u fotelju zamjenika ministra); ‘splitski četnički lobi’, pikantan i ekskluzivan materijal, s popisom viđenih građana, profesora, sudaca, liječnika, mahom srpske nacionalnosti…

Posljedice su bile očekivane: neki su hapšeni, neki premlaćivani, neki izbačeni iz stanova, neki masakrirani u Lori, ugledni šef kirurgije utamničen je na više mjeseci bez optužnice i otjeran u preranu smrt, ugledni kirurg napustio je s obitelji Hrvatsku, da bi u njegov stan uselio neki od čitalaca ST-a… Kada je, primjerice, sutkinja Sovjetka Režić novinara Dadića tužila, jer ju je evidentirao kao aktivisticu ‘splitskog četničkog pokreta’, ovaj je na suđenju rekao da imena na popisima nije provjeravao, nego su mu bila proslijeđena iz Kriznog stožera za Dalmaciju kojim je rukovodio Drago Krpina. Također je na suđenju kazao svojoj žrtvi da je ‘dobro prošla’, imajući u vidu činjenicu da su ‘ljudi plivali Dravom u Osijeku zbog popisa ST-a’.

I što smo dakle, znajući sve to, dobili novinskim intervjuom objavljenim prošloga petka? Dva stara pajdaša iz ST-a, bliski suradnici u zločinu, našli su se dvadeset i pet godina kasnije u Slobodnoj Dalmaciji da javno peru svoje krvave ruke i glibom umazane papke. Dobili smo jedan od upečatljivijih priloga u inače bogatoj historiji hrvatskih žurnalističkih odurnosti.

‘Zar nije ugodno ovako neobavezno ćaskati?’ kaže u offu svinjče Robert svinjčetu Jošku. ‘Možemo ležerno poricati svoje nekadašnje svinjarije, možemo biti besramni do mile volje, možemo gracilno njuškati po vlastitome izmetu, a uz to se još toči i ukusan rashlađeni napoj, spirine protiv sparine.’

‘Jeste, fino je’, složi se svinjče Joško sa svinjčetom Robertom. ‘No da bismo uopće bili u prilici ovako opušteno bagatelizirati naše ratne svinjarije, mora postojati odgovarajući moralni svinjac. Sreća da je Slobodna Dalmacija takva jedna institucija.’

‘Slažem se’, klimne njuškom svinjče Robert. ‘Slobodna Dalmacija je svinjac de luks kategorije. Obožavam mjesta koja obiluju moralnom kaljužom.’

‘Jer da su okolnosti drugačije, kolega’, nadoveže se svinjče Joško, ‘da naime nismo u svinjcu, nego u nekom ambijentu gdje makar u natruhama važe uobičajeni civilizacijski standardi, nas bismo dvojica možda bili u zatvoru, jer bi nam sudili kao medijskim ubojicama i logističarima zločina, platili bismo barem neku cijenu za sve one živote što smo ih znalački zgužvali ili uništili.’

‘Tako je’, potvrdi svinjče Robert. ‘A ovako, ne samo što smo u poziciji aranžirati jedan nevjerojatno bestidan intervju, razgovarati takoreći kao novinar s novinarom, odnosno kao svinja sa svinjom, i roktati o ‘radikalnim ljevičarima’ koji nas uznemiravaju, nego smo čak – makar spadamo u kremu medijskoga ološa – doživjeli značajne društvene promocije: ti si žurnalist od povjerenja u uglednome dnevnom listu, a ja sam dogurao do zamjenika ministra.’

‘To je samo dokaz da je moralni svinjac mnogo širi od Slobodne Dalmacije’, reče svinjče Joško."

Fra Bojić: Vlast ne tolerira slobodno mišljenje

"Zlato je ovdje metafora političke pljačke, beskrupulozne i nezajažljive želje za profitom, koja, koristeći nacionalne i religijske simbole, za sobom ostavlja groblja uneserećenih i opljačkanih ljudi. Tamjan simbolizira spregu vjerskih zajednica s politikom, njihovu podršku izrabljivačkim nacionalističkim politikama od kojih i same profitiraju opravdavajući svoje zlo djelovanje „nebeskim i božanskim“ razlozima.

Ta sprega je donijela i donosi puno zla ljudima na ovim prostorima, a kako stvari stoje, ona će i u budućnosti biti glavno obilježje ovih društava i uzrok najvećih zala. Motivi i ciljevi su uvijek i isključivo profit, pohlepa za novcem, želja za vlašću i održavanjem moći."

"Ugroženošću Hrvata se uglavnom manipulira u političke svrhe, posebno u predizbornim kampanjama. Činjenica je da su Hrvati tamo gdje su manjina ugroženi, ali to je slučaj i s drugim narodima ondje gdje su u manjini, ali i uopće sa svim manjinama.

Postojeće daytonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine omogućuje tu ugroženost i to stanje se neće promijeniti dok se ne promijeni Ustav. A za to, očito, ne postoji ni političke volje kod bosanskohercegovačkih političara niti interesa od strane međunarodne zajednice."

"Slučaj Stepinac najbolje pokazuje koliko su opterećeni odnosi dviju Crkava koje su snažno politizirane i nacionalizirane. Ni u jednoj Crkvi se nije dogodio proces čišćenja pamćenja i odustajanja od zlopamćenja koje opterećuje taj odnos. To pothranjuje međusobne antagonizme i konfesionalnu i nacionalnu nepodnošljivost.

Slučaj Stepinac će, čini se, zauvijek ostati kontroverza jer je teško očekivati da će dvije Crkve postići zajednički stav o ovome čovjeku i njegovom djelovanju. Najbolje bi bilo da proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca nikad nije ni otpočeo, ali to je u međuvremenu završena priča od koje službena Katolička crkva nikad neće odustati. Stepinac je pretvoren u nacionalnog i političkog sveca u službi nacionalne homogenizacije, jačanja martirološkog katolištva i hrvatstva i iracionalne i sulude borbe protiv komunističkog režima koji više ne postoji.

Proces Alojziju Stepincu, kao i neki drugi procesi iz komunističkog vremena, jest bio montirani politički režimski proces, ali ne smije se nikako smetnuti s uma ni Stepinčeva šutnja i simpatiziranje ustaštva što je imalo velike posljedice pogotovo za pravoslavce i Srbe na prostoru Endehazije. Odnosi među dvjema crkvama će se popraviti onda kada one budu više evanđeoske i humane po primjeru Isusa iz Nazareta, a manje nacionalističke i političke."

"Religije (konfesije) su i u prošlosti imale važnu ulogu u formiranju identiteta. To po sebi nije i ne mora biti negativno, ako se vjera i vjerska (religijska) pripadnost razumijevaju na ispravan način. Problem nastaje kad se religijski identitet želi nametnuti kao nad-identitet, najvažniji i isključivi čovjekov identitet i kad se to zloupotrebljava u fanatične misionarske i prizemne političke svrhe. Konac prošlog i početak ovog stoljeća ponovno je snažno obilježen religijom, nažalost, često u njezinim najgorim, najopasnijim i najagresivnijim manifestacijama."

Razrušena japnenica, ili budali je more do kolina
Piše Mladen Krnić

"Eto, sve je to, i još puno toga, srušio divljak, ili više njih, rušeći na brdu pokraj Pučišća, prije desetak dana, japnenicu što ju je kao svojevrsni spomenik, sa stotinjak ljudi i uz potporu više udruga koje brinu o baštini, napravio jedan od valjda posljednjih živućih meštara za japnenice – 85-godišnji barba Jozo Martinić."

Viktor Ivančić: Umjerene smrti

"Zbog toga je Krešo Beljak, iako veli da ‘poštuje hrvatske institucije i njihove odluke’ – a ove su svojedobno, makar krajnje nevoljko, bile odlučile Glavaša poslati na višegodišnju robiju zbog nalogodavne uloge u likvidaciji desetaka civila nepoželjne nacionalnosti – čvrsto uvjeren da je njegov mogući politički partner ‘heroj Domovinskog rata’ i da mu to ‘nitko ne može osporiti’. Taj kategorični ‘nitko’ je, čini se, retoričko biće koje u sebi sažima presudan nacionalni imperativ, nešto poput utjelovljene jedinice kolektivnog morala: ‘nitko’ je etički standard što su ga ustanovili nitkovi.

A onda se u demokratskome carstvu nitkova vode konstruktivne rasprave i politička natjecanja oko metoda ‘sređivanja države’. Najprije treba ‘ispraviti stvari koje vrijeđaju zdravu logiku’, jer se u ‘sređenoj državi’ ne smije događati ‘da netko s pedeset prometnih prekršaja prođe nekažnjeno i potom za volanom pokosi pješake na pločniku’, ali će biti sasvim normalno, i čak vrlo poželjno, da netko tko je naredio bestijalno mučenje i ubijanje nekoliko desetaka civila bude zastupnik u hrvatskome parlamentu, uvažena javna ličnost, poželjan politički partner, štoviše, da ga se smatra ‘herojem Domovinskog rata’, bez obzira na faktografske izlišnosti što ih u presudama evidentiraju ‘hrvatske institucije’.

To je već zrela faza one heineovske farse koja nastupa nakon tragedije: toleriranje neodgovornih vozača, za razliku od toleriranja ratnih zločinaca, predstavlja ‘anomaliju sustava’. Ne smije ‘sređena država’ iskazivati sličnu mjeru razumijevanja prema divljacima za volanom kao prema cijenjenim i slavom opjevanim ubojicama. Ne može ‘sređenoj državi’ pješak na pločniku biti jednako bagatelan kao civil u garaži koji pod prisilom ispija akumulatorsku kiselinu, jer se time ‘vrijeđa zdrava logika’. A zdrava je logika utvrđena aksiomom: Nitkov ne može Glavašu osporiti da je nacionalni heroj!

Ne pada mi na pamet, nakon ovoliko godina, Krešu Beljaka objeđivati kao političkog izuzetka. Naprotiv, on je jedan od umjerenijih aktera na sceni, tipičan stanovnik hrvatskoga političkog centra koji, nastupajući u ime premoćne većine, artikulira građanski uljuđeno prostaštvo i demonstrira normalnost ekstremizma koji bukti u društvenome središtu. Dionice Branimira Glavaša, križanca između heroja i zločinca, očigledno dobro stoje na oba kraja političkog spektra, s tim da je hrvatski politički spektar – kada su na stvari domovinske svetinje i nepisani državotvorni molitvenik – sasvim karakteristično jednobojan.

Naoružan blaženom ravnodušnošću i moralnom tupošću, hrvatski politički centrist – bio on iz HSS-a ili kakvoga drugog paradnog stada – stoga sasvim lijepo i bez nelagode živi uz svoju usmrđenu toaletnu školjku, to jest uz svoju hrvatsku državu, u čiju je odvodnu rupu u više turnusa sasuta impresivna količina gadosti, da bi onda cijeli taj proces bio prikladno historiziran u onu Šeksovu ginekološku legendu s krvavim rukama u sretnom završetku.

Je li ta država ikada postala išta više od alibija? Je li se ta država ikada pokušala ‘srediti’ tako da ne služi kao izlika za Glavaševe akumulatore? Ili: Što se to, nakon svečanoga ‘poroda’ hrvatske države, značajno promijenilo u trajno tragičnoj egzistenciji prosječnog Hrvata, ne računamo li promjenu njegove sposobnosti moralnog rasuđivanja?

Ništa naročito, glasio bi iskren odgovor. Tresla se brda, rodio se pacov."

Boris Dežulović: Only Fools and Croats

"U onoj čuvenoj sceni iz Mućki, ulični čistač Trigger u kafeu Fatty Thumb hvali se pred Delom, Rodneyom i Boyciejem ordenom i nagradom koju je od gradskog vijeća dobio za štednju budžetskih sredstava. „Punih dvadeset godina metem ulice istom metlom“, objašnjava Trigger, s neskrivenim ponosom pokazujući svoju staru, isluženu metlu, koja i nakon dvadeset godina mete asfalt Peckhama.

„Četrnaest puta u tih dvadeset godina mijenjao sam joj dršku“, hvali se Trigger pred zbunjenim društvom, „a čak sedamnaest puta četku!“

Tako nekako meni izgleda Hrvatska demokratska zajednica nakon dvadeset pet godina, promijenivši za to vrijeme pet predsjednika i deset strateških programa, sedamnaest puta mijenjajući dlaku i četrnaest puta ćud."

"Sad to, jebiga, više nije zajebancija sa šanka Fatty Thumba, već ozbiljno političko pitanje: može li se dakle, smije li se uopće takvom HDZ-u dopustiti mogućnost da sutra opet osvoji vlast? Smije li se, zaista, neuračunljivim članovima HDZ-a dopustiti već i sudjelovanje na parlamentarnim izborima, a kamoli – gluho bilo – da odlučuju o sudbini države?"

"Ni pola muke, naime, da je to marginalna neka pravaška stranka, jedna od onih dvjesto čistih, autohtonih ili kakvih već sve nema tih starčevićanskih udruga građana, političkih lišajeva što se iscrpe već na smišljanju nove i još neiskorištene kombinacije riječi „Hrvatska“, „stranka“ i „pravo“, pa ostatak svog kratkog vijeka tavore među nožnim prstima HDZ-a: kad na općem nacionalnom saboru u liftu Lisinskog devetorica članova takve neke pravaške stranke za predsjednika danas jednoglasno izaberu preživjelog ljutog ustašu s Bleiburga, a već sutra kakvog fićfirića s civilnog služenja vojnog roka, nikakvog to realnog utjecaja na vaše živote nema.

S Hrvatskom demokratskom zajednicom, međutim, stvar je mnogo ozbiljnija. To je i dalje - i danas, dvadeset pet godina kasnije - najveća i pojedinačno najjača hrvatska stranka, partija koja izravno utječe na vaše živote i sudbine, čak i kad je u opoziciji. Više od dvije stotine tisuća članova broji taj politički gigant – samo članovi sa stranačkim iskaznicama da glasaju za HDZ, to je već desetak posto na izborima – i kad ta megastranka za predsjednika danas jednoglasno izabere ljutog državotvornog Hrvatinu, a već sutra fićfirića koji slaže čarape s kravatom, morate se zapitati je li zaista mudro tako neubrojivim ljudima - koji cjelokupnu političku paradigmu mijenjaju češće nego donje rublje – povjeriti sudbinu cijele jedne države."

Ante Tomić: Orepić ne bi vidio ustašu ni da Pavelić dođe u Srb okrenuti janje

"“A šta ste vas trojica, neki lovci?” zanimalo bi ministra Orepića.

“Gljivari”, kazao bi mu Ante Pavelić.

I tako bi ministar otišao neobavljena posla, ali teško bismo mu to zamjerili. Jer, znate kako je, gotovo je nemoguće danas skontati da je netko ustaša. Pa i ako sve upućuje na to, ako tip ima ustaške stavove, mrzi Srbe, Židove i Cigane i žudi za Hrvatskom do Drine, i još ima ustašku kapu, i podignutom desnicom pozdravlja ustaškim pozdravom “za dom spremni” i nakon dvije rakije običava zapjevati “Juru i Bobana”, ne dao vam bog da mu rečete da je ustaša. “Šta vi to sebi, gospodine, dopuštate”, lecne se on. U srce ste ga uvrijedili svojom nesmotrenom izjavom. On, naravno, jednako osuđuje sve totalitarne sustave.

Neobičan je to politički fenomen koji nisam uspio skontati, premda sam ga mnogo puta vidio. Redovito me začudi kako netko može pozdravljati ustaškim pozdravom, pjevati ustaške pjesme i nositi crne kape, a ne biti ustaša. I kako se taj zgrane, nevino i čisto, kad mu rečeš da je ustaša, po prilici kao petogodišnja curica kad je upitaš ima li momka u vrtiću.

“Joooj, bako, ti ništa ne razumiješ.”

Da je Ante Pavelić danas živ, vjerojatno ni njega ne bi zvali ustašom. Poglavnik bi se na zagrebačkoj špici potpuno prirodno šalio s nogometnim trenerima, uglednim odvjetnicima, sveučilišnim nastavnicima, novinarima i piscima, i sjedio do gradonačelnika u prvome redu na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, i pijuckao martini s glumcima nakon premijera, a ako bi ga tkogod nazvao ustašom, Ante Pavelić vjerojatno bi toga tužio kako mu je drskom klevetom izazvao užasne duševne boli."

Kako je sramota biti obrazovan

Piše: Borna Sor

"Iako je Hrvatska po međunarodnim pravilima računanja vremena ušla u novi milenij istovremeno s ostalim državama planeta Zemlje, ministrica rada Nada Šikić upozorila je svekoliku javnost na jedan rudimentarni problem koji Hrvatsku vraća u prošlo stoljeće. Previše visokoobrazovanih ljudi. I ne, ne radi se o šali. Evo vam citat, da bude jasnije koliki je to problem.

"Mi u ovom trenutku u Hrvatskoj stimuliramo visoko obrazovanje, iako znamo da ono nije nositelj razvoja. Ta količina visokoobrazovanih ljudi ni u Hrvatskoj niti igdje u svijetu nije potrebna."

Tako je gospođa Šikić preuzela na sebe hrabru ulogu da kaže narodu tešku istinu, kad je već ministrica rada, što je u Hrvatskoj slično kao ministar turizma u Sjevernoj Koreji - posve nepostojeći resor.

I zaista, kako je moguće da u 2016. godini Hrvatska, kao članica Europske unije, ima čak sedam posto visokoobrazovanih u cijeloj populaciji, a 18,4 posto u radnoj populaciji? Građani države zaostali u vremenu sa svojom visokoobrazovanošću nisu u stanju prilagoditi se modernim uvjetima života i rada. Pregazilo ih je vrijeme. U modernom svijetu traže se niskokvalificirana jeftina radna snaga, a svi oni koji nisu naučili osnove neobrazovanosti nisu se u stanju zaposliti.

Iako je predrasuda da su visokoobrazovani većinom stariji ljudi iz ruralnih krajeva, analize pokazuju da sve veći broj mladih postaje visokoobrazovano. Psiholozi tvrde da je riječ o zanemarivanju, jer tim roditeljima njihove karijere limara i blagajnice zauzimaju previše vremena te se zapuštena djeca odaju obrazovanju, ne vodeći računa o svojoj budućnosti."

"Kako smo od države gdje polovica stanovništva spas traži u tesaru, a druga polovica u bravaru, postali država s viškom visokoobrazovanih, nikad mi neće biti jasno."

Ivica Ivanišević: Primjer prostačkoga, primitivnog obračuna s pojedincem i simbolična objava rata njegovoj publici

"Prtenjačino „Jutro na Trećem“ bilo je i ostalo fenomen koji uvelike nadilazi vlastiti medij. On je, makar i nehotice, uspio dokazati koliko su u krivu neprosvijećeni bukači kojima je kultura tupilo i davež koji nikoga ne zanimaju osim, eventualno, šačice sumnjivih osobenjaka. Proizvodeći emisiju, Prtenjača je, onako usput, čuvao obraz i dostojanstvo ne samo umjetnika nego i njihove publike, svjedočeći kako, unatoč neviđenoj civilizacijskoj regresiji u kojoj se ovo društvo davi, ipak postoji živa, vibrantna scena i potreba za njom.

Ukidanjem „Jutra na Trećem“ nije „samo“ smaknuta jedna sjajna emisija nego je poslana i uznemirujuća poruka kako je Prisavlje definitivno postalo barbarskom utvrdom. Odnosno kako je programatska izjava ministra Hasanbegovića, izrečena prošle godine u intervjuu za „Glas Koncila“, do kraja pretočena u praksu..."

"Programska uzdanica preko noći je postala pogromskom žrtvom. Čovjek uistinu treba raspolagati rijetkim talentom da ciljajući u jednu metu rafalno pokosi njih barem četrdeset tisuća.

Jer, otkaz Ivici Prtenjači nije samo primjer prostačkoga, primitivnog obračuna s pojedincem kojega se doživljava kao prijetnju samo stoga što je civiliziran, nego i simbolična objava rata njegovoj publici."

Drago Hedl: Žalosni Bandićev ispad o građanima-komunistima i sustavna borba njegove birokracije da ih ušutka

"“Žalosno je da prosvjeduju oni koji su sljedbenici partije koja je četrdeset i pet godina branila rad crkve”. Tu žalosnu rečenicu izgovorio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i uputio je građanima okupljenim oko inicijative Čuvamo naš park, građanima koji žele sačuvati park na Savici, jedini uređeni zeleni prostor u tom dijelu Zagreba. Baš u tom parku, okruženom morem betona, želi se podići crkva i ne samo crkva, već uz nju, na 1600 metara četvornih, i župni dvor s dvije garaže i 30 parkirnih mjesta.

Milan Bandić, naravno, jako dobro zna da je u onih “četrdeset pet godina” koje spominje, svatko tko je htio mogao ići u crkvu, kao što je išao i on sve dok se nije učlanio u Savez komunista i raspelo zamijenio partijskom knjižicom s brojem 2, kako se još ne tako davno hvalio. Ta partijska knjižica omogućila mu je da se zaposli u Ledu, a potom, opet zahvaljujući toj knjižici, 1983. dobije posao stručno-političkog radnika na poslovima općenarodne obrane i društvene samozaštite u Općini Pešćenica.

Građani žele crkvu, ali ne na toj lokaciji

Bandić je dakle od početka osamdesetih, sve do studenoga 2009. kada je izbačen iz SDP-a, gotovo 30 godina, bio ne samo “sljedbenik” već i istaknuti član “partije koja je četrdeset i pet godina branila rad crkve”, partije bez koje nikada ne bi postao ono što jest, ponajmanje gradonačelnik glavnog hrvatskog grada. Ali to mu ne smeta da građane, od kojih većina nema toliko godina života koliko on partijskog staža, optužuje da se protive gradnji crkve, pri tom teško manipulirajući činjenicama.

Građani okupljeni oko inicijative Čuvamo naš park ne protive se izgradnji crkve, naprotiv, svi ističu da je crkva dobrodošla na Savici, ali ne žele da to bude u parku, jedinoj zelenoj oazi tog dijela grada. Predlažu da se crkva izgradi samo nekoliko stotina metara dalje, nadomak urbanih vrtova, u kojima je i ona glasovita Bandićeva parcela na kojoj je uzgajao mahune, koje su ostale neobrane kad su ga onomad pritvorili. No, Crkva i Bandić tu lokaciju ne žele. Oni žele crkvu u parku."

Intervjui
Siniša Labrović: Raspudić je režimski novinar, a S. P. Novak režimski intelektualac

"Nema kod nas nikakvih dugoročnih politika, osim ako kulturna politika u našoj državi nema namjeru da se kultura potpuno dotuče. Za vrijeme prošle Vlade došli smo do toga da imamo 0,49 posto izdvajanja za kulturu i od toga je možda 0,49 posto dolazilo do nezavisne kulture. Pa neka se onda u odnosu na to vidi koji to umjetnici izlažu ili su pozivani u inozemstvo i neka se vidi što je država uložila u njihov uspjeh. Koje su to potpore dobili Mladen Stilinović, Sanja Iveković, David Maljković, Andreja Kulunčić, Slaven Tolj i mnogi drugi umjetnici? Nemamo kulturnu politiku kao strateško ponašanje prema kojem bi se onda taktički netko mogao postaviti i odrediti prema unaprijed uspostavljenim kriterijima. Namjerno se, kao i u nekim drugim područjima, ostavlja anarhična i potpuno nedefinirana blatnjava situacija u kulturnom polju, u kojem gacamo i u kojem iza nas ne ostaju nikakvi tragovi. U takvom sistemu sistem je da nema sistema, što me podsjeća na vrijeme rata, kada su ljudi govorili da nije bilo moguće kontrolirati privatizaciju. Namjerno je ostavljen privid nereda kako bi upravo u takvom neredu bez posljedica korist izvlačili oni koji su na vrhu piramide."

Viktor Ivančić: Bombaš samoubojica

"‘Stvarno je spomenula ‘jadnog redara na utakmici’ koji se suočio s razornom snagom petarde?’ veselo upita muž.

‘Jeste’, klimnula je glavom građanka. ‘Rekla je da je to čist slučaj terorizma.’

‘U redu, mila’, slegnuo je ramenima suprug, ‘ali to je zbilja standardni proljev gospođe predsjednice. Na to smo navikli. Čak i da prsne, opet je riječ o tipičnome ishodu vladajuće dijareje. Što je tu zaista novo?’

‘Novo je to što ju je novinarka odmah potom, dakle nakon svega par sekundi, upitala za prirodu njenih odnosa sa Zdravkom Mamićem.’

‘Onim nogometnim mafijašem što mu se sudi za malverzacije? Onim što je gospođi financirao kampanju i organizirao joj rođendansku proslavu?’

‘E tim’, potvrdila je građanka. ‘I gospođa Grabar Kitarović je novinarki izjavila, citiram: Najlakše bi bilo da se povodim javnoj histeriji i da optužim Zdravka Mamića javno kao i svi ostali. Ona to, međutim, ne može, jer, citiram, kao predsjednica se moram držati stava da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno.’

‘Čekaj malo’, usplahirio se suprug, ‘a zašto je onda, ako je ‘svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno’, nogometne navijače kategorično obilježila kao ‘teroriste’, i to zbog nekoliko baklji i petardi bačenih na travnjak?’

‘Pa o tome ti pričam, mili’, poentirala je građanka. ‘I ne samo to, nego ona ‘zamjera nadležnim institucija’, to jest sudstvu, što navijače na kažnjava kao ‘teroriste’, jer je ‘to pravi izraz za njih’ i ‘stvari treba nazivati svojim imenom’, mada im terorizam nije dokazan sudskim putem, niti će to ikada biti, dok se u Mamićevu slučaju, ‘kao predsjednica države’, čvrsto drži devize ‘da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno’.’

‘Kakva ljigava dvoličnost!’ vrtio je glavom muž.

‘A još je gore što te dvostruke aršine nudi u istom paketu’, nadopunila ga je građanka, ‘naime u istome intervjuu televiziji N1. S jedne strane ‘zamjera nadležnim institucijama’ što vode banalne prekršajne postupke protiv ‘terorista’, te tako vrši direktan pritisak na sudove, a s druge je strane, u slučaju svog financijera, uzoran legalist koji uvažava isključivo sudske pravorijeke, i to ‘kao predsjednica države’, te smatra ‘da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno’. Kada se, pak, radi o navijačima, ne samo da se ‘povodila javnoj histeriji’, već je tu histeriju i započela.’"

Boris Dežulović: Križni put jednog ideološkog dvoroga

"Bilo je strašno, svjedočit će ministar sutra na sudu, dok publika nijema od užasa bude slušala strahote koje je nesretnik doživio nakon tih Tomićevih, kako se stručno kaže, „formulacija“. Sudnicom će odjekivati tmuli vrisci i prigušene kletve, pa će se čak i sudska zapisničarka, gospođa Ljubinka – tanka jedna sredovječna žena, ne znate je vi, koja je za dvadeset godina staža zapisala najveće užase koje čovjek može domisliti - u jednom trenutku samo onesvijestiti i udariti glavom o stol. I časni sudac, iskusni lisac koji je sudio ratnim zločincima, masovnim ubojicama, serijskim silovateljima i Petru Čobankoviću, pustit će na koncu jednu tanku suzu.

- Rekli ste – ponovit će potreseni sudac uhvativši zrak - „jednorog“?

Gospođa Ljubinka za stenografskim strojem opet će zakrenuti očima, klonuti i tupo udariti glavom o stol.

- Tako je, ali bilo je tih formulacija još – slomljenim glasom odgovorit će oronula ljuštura Zlatka Hasanbegovića, sve zapravo što je nakon Tomićeva teksta ostalo od nekoć slavnog ministra kulture. – Šetao sam zagrebačkim ulicama kad je netko za mnom podviknuo, „alo, politički minotauru!“, ali kad sam se okrenuo, nije bilo nikoga. Ubrzao sam korak… i onda…

- Gospodine Hasanbegoviću, možete li?

- U redu je, časni suče… ispričavam se – pribrat će se ministar nakon nekoliko trenutaka.

- Samo polako. Otpijte malo vode. Što je onda bilo?

- Ubrzao sam korak, kad je isti glas za mnom povikao još glasnije, „ustaški klaunu i…“ – tu će Hasanbegović staklenim očima pogledati ravno u suca – „ideološki jednorože!“.

Težak uzdah poput ispunit će sudnicu poput kakvog tmastog oblaka, iskidanog munjama reskih krikova i jecaja iz publike. Sa stenografskog stola opet će se začuti samo tupo: „tup“."