solitudine
Davide, zaslužuješ to….
Davide, Sanja otkos je livade tvoje
Toliko želiš da ne odlazi više
Možda ja nikada neću vidjeti ljude
Ali ti Davide, ti zaslužuješ to.
Suzama izvoljevam pobjede krhke.
Na koncu navođena je duša moja.
Povedi me u sebe
U tundre i stepe misli tvojih
U zemljopise žila
I ciljeve bez pobjednika.
Teško izlažem riječi.
Baš kao David, ne želim da odlazi više
Sanja ni Maša ni bezimena žena
Na dnu ulice što živi
I što je tako nijemo lijepa.
Možda ja nikada neću vidjeti ljude
Kako putuju
Kako smiju se i prolijevaju viski po barovima
Osjećam da svijeća negdje gori
U mirisima sam ljetnim i ljubavnim
I ti Davide zaslužuješ to.
Zaboravi Sanju, sjeti se bola
Je li vrijedno? Pitaj se
Možda ja nikada neću vidjeti ljude
Ali vidim Nju, vidim kako je bezrazložno volim.
29.07.2012. u 15:45 | 1 Komentara | Print | # | ^...nisssi jedini sam...
Nisi jedini sam
Čekam
Otvaram stranice i hvatam riječi
Slovima oblikujem kolutove
I skačem između paragrafa
Jutro je od svile
Od suhe trave i otkosa
Za ići pješice do neba
Potebno je još malo ludosti.
Čekam
Da prođe me želja za tvojim dahom
Za tabanima
Za rukama tvojim
Možda skrijem se u falseto
Možda odmorim se od tebe
Ako bude bilo sreće.
Nisi jedini sam
Sama sam.
Zatvaram stranice i povlačim riječi
Suzdržim se
I ne skačem više.
Jutro je od mramora.
Sama sam
I ti si sam.
Stvari o svijetu
Umiljate pjesme zapele su u ustima.
Dodiri su se zapleli među korijenje stabala.
Dišeš neprozirno.
Teško smo stekli ovo neznanje.
Budući da ne stignem pospremiti te u spomenare
Gledat ću te opetovano
Između nesigurnosti i bola
Sa prozora nausamljenije kuće
Maštajući povratke mladosti, života.
Naprotivne riječi zalijeću se u praznine
I ne govore ništa
Nikome
Nikome posebno
Mirišeš dugavo.
Lako smo izgubili ovo sveznanje.
Stvari o svijetu
Stvari su koje ne možemo imati
Koje ne možemo biti
Koje žudimo uvući u porozne šupljine
Između nesigurnosti i zamišljanja.
A iza svega toga
Nema ničeg zapravo
Gledam korov kako raste
U dvorištu najusamljenije kuće.
Preživjeti minutu.
Suzdržavam dah prijednevnih kolebanja
Ne znam smijem li toliko susprezati avet u sebi
Sve moje viče, prijatelja, znanca bar
Moram sklopiti oči
I praviti se da sam potpun
Pred milenijem u kojem strah me je
Svake minute koju tjeram od sebe
Kao dosadnu mušicu
Kao slutnju koju ne želim
Nebo je gorko
I nema Sonje da joj pišem pjesme
Izgovor tražim u dnu besanog zdenca
Godinu ću pokopati u tuđem dvorištu.
Piši mi, ptico, lažljivce, pokvarena dušo
Čujem kako utišavaš želje u grlu
Ja zalijevam korijenje ovog tisućljeća
I laticama brišem muke lijepog udesa.
Preživjeti minutu.
Samo to sad trebam.
Iza nje
Povratit ću svemir
Koji i sad, za tebe je skučeno mjesto na kojem ne treba biti.
