solitudine
Preživjeti minutu.
Suzdržavam dah prijednevnih kolebanja
Ne znam smijem li toliko susprezati avet u sebi
Sve moje viče, prijatelja, znanca bar
Moram sklopiti oči
I praviti se da sam potpun
Pred milenijem u kojem strah me je
Svake minute koju tjeram od sebe
Kao dosadnu mušicu
Kao slutnju koju ne želim
Nebo je gorko
I nema Sonje da joj pišem pjesme
Izgovor tražim u dnu besanog zdenca
Godinu ću pokopati u tuđem dvorištu.
Piši mi, ptico, lažljivce, pokvarena dušo
Čujem kako utišavaš želje u grlu
Ja zalijevam korijenje ovog tisućljeća
I laticama brišem muke lijepog udesa.
Preživjeti minutu.
Samo to sad trebam.
Iza nje
Povratit ću svemir
Koji i sad, za tebe je skučeno mjesto na kojem ne treba biti.
