solitudine
Davide, zaslužuješ to….
Davide, Sanja otkos je livade tvoje
Toliko želiš da ne odlazi više
Možda ja nikada neću vidjeti ljude
Ali ti Davide, ti zaslužuješ to.
Suzama izvoljevam pobjede krhke.
Na koncu navođena je duša moja.
Povedi me u sebe
U tundre i stepe misli tvojih
U zemljopise žila
I ciljeve bez pobjednika.
Teško izlažem riječi.
Baš kao David, ne želim da odlazi više
Sanja ni Maša ni bezimena žena
Na dnu ulice što živi
I što je tako nijemo lijepa.
Možda ja nikada neću vidjeti ljude
Kako putuju
Kako smiju se i prolijevaju viski po barovima
Osjećam da svijeća negdje gori
U mirisima sam ljetnim i ljubavnim
I ti Davide zaslužuješ to.
Zaboravi Sanju, sjeti se bola
Je li vrijedno? Pitaj se
Možda ja nikada neću vidjeti ljude
Ali vidim Nju, vidim kako je bezrazložno volim.
29.07.2012. u 15:45 | 1 Komentara | Print | # | ^