Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






utorak,04.11.2008.

Na kapiji duše






Evo me, stigla sam konačno,
Ili samo privremeno, na konačište.
Razvrstaj me sada kao poštu
I zavedi u sve registre prispjeća.
Nastoj me, molim te, staviti u pretinac
Na kojem je naljepljena traka prepoznavanja.
Umorila sam se od nepoznatih adresa,
Lutanja, vraćanja, preporuka i žigosanja.

Evo me, ispadala sam se kao kiša
I sad me nemoj nogom zgaziti u lokvi
Što izazovno stoji na sredini puta.
Pusti neka me pokrije otpisano lišće
Što ga nehajno skida sa grana jesen žuta.
Umorila sam se od padanja i gaženja
Otkad su me otrgli, nehumano, od majčinog skuta.

Evo me, na vjetrometini promašenog života,
Kao kameni biljeg što se sa samog srca otkida
Ostavljen za orjentir i podsjećanje prolaznicima
Na sve što je ostalo od nekad moćnog suhozida.
Umorila sam se od građenja, uklapanja i dograđivanja,
A biljeg je, da odoli zubu vremena, jedina snaga ovog zida.

Evo me, na kapiji duše stojim, umotana u čekanje,
Već sam se savila potpuno u najezdi životnog tereta.
Brojeći otkucaje godina, osipam se kao kamena prašina,
Na razmeđu biti i ne biti, početka i kraja ovog svijeta.
Umornu od želja neispunjenih i snova nedosanjanih,
Pretekla me zima, nisam dočekala razigrane pahuljice
Od zametnutih, pa otpalih latica maslačkova cvijeta.


stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
- 00:02 - "Mirisni trag" (11) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.