Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






ponedjeljak,31.03.2008.

Persekucija mene u meni




Urlikom iz krhotina sebe,
Opustošene duše, u kaosu,
Na barikadama neisplakane tuge,
Zauvijek ostavljena i zaboravljena,
Iz samih petnih žila,
Vriskom očajničke želje,
Razbijat ću ugrušak prošlosti,
Što dezorjentirano kola tijelom,
Ugrožavajući obrambeni mehanizam,
Iako sam već osuđena na gubitništvo.

* * *

Nisam nikad bila imuna na tebe,
Priznajem ti najveću slabost ,
Nevješta sam u opiranju i ignoriranju
Svega što se rađa u ime i za račun ljubavi.
Na dohvat ruke dozrelo pšenično klasje,
A ja se u izdanak korova pouzdajem.
Znaš dušo, iza zaključanih vrata,
Sve krinke padaju, a slabosti izviru,
Mogućnost promjene ostala je
Sa vanjske strane ulaznih vrata,
Nezanimljiva mojim poimanjima života.
U meni otkucavaju damari isčekivanja
Što ih je sterilnost samoće ponovo
Na strpljivost i racionalizam prozvala.

Kao eho, tijelom drhtavo odjekuje
Kristalno jasna filozofija životarenja:
Ne idu koraci trajanja odlučnošću naprijed,
To se navika obukla u svečano odijelo,
Odbacujući na tren dronjke svakodnevnice.

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
- 05:05 - "Mirisni trag" (3) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.