Mia-go away!

Dijeta još uvijek ok ide i ne rigam; neki dan sam skoro jer sam opet bila u nekoj depri i onda sam se sjetila: Pa čekaj malo, u depri si zbog riganja. Dakle, nemoj rigat! Tako da nisam. Vjerovatno će mi opet doć dan D kada ću poslat sve kvragu...ali dobro;bar sad neću sigurno do ponedjeljka, šta dalje bude...
Da,pomirila sam se s dečkom. I ja sam malo pretjerala;jebiga. Sad ćemo vidjeti dokad će trajati entuzijazam. A bit će šta bude. Moram još vježbat nekad večeras....

Želim smršaviti 2-3 kg do ljeta; tako da bi onda imala 50. To mi je nekako optimalno; možda ću biti malo premršava ali meni se sve slaže na struk pa zbog toga želim to i skinuti. Od jučer sam na toj nekoj dijeti, niš posebno, pojedem ujutro neki tost, neki ručak, malo čokolade(MORAM!) i par kava. Mislim da je to ok, možda i premalo. Neću se sad vagat 2 tjedna pa baš da vidim šta će biti. Tako mi se već jednom desilo da sam skinula 2 kg. u kratkom vremenu a nisam ni skužila;čak me bilo strah odkud to sad. Baš da vidim....
Da, s g.Uzvišenim još nisam ništa konkretno raspravila...nemam pojma...

Moram vam reći da je stvarno prekrasan osjećaj kad vas iznevjeri osoba za koju ste mislili da će biti tu;koja tvrdi da će biti tu, da te voli, da je uvijek tu za tebe...da, baš je to super. Moj dečko i ja vjerovatno smo prekinuli; bar na neko vrijeme. Voljela bi imati snage i reći "zauvijek" ali nemam. Još. Sve zbog gluposti; ja sam u bedu, on to okreće na sebe. Pokušavam pričat s njim šta me muči i zašto se nekad ponašam kako se ponašam-ne, to ne valja, on je u pravu. Niz događaja uvjetovao je moje ponašanje-ali ne,to je nebitno! Jer ja sam valjda na neko dugme koje pritisneš i "sad ću bit ovakva, sad ću bit onakva". U prijevodu; ne vjerujem mu baš. Općenito nemam povjerenja u ljude,pa tako ni u njega. Imam svoje razloge. Šta se njega tiče, bilo je neko vrijeme utemeljeno jer mi je znao muljat i srat. I onda je dragi dečko shvatio da baš to nije ok-i, hej-zašto ja i dalje nemam povjerenja? Nakon cijelih mjesec dana šta mi govori istinu? Baš sam u kurcu,jelda? Jebiga, nitko nije pritisnuo gumb. I tako, ja shvatim svoje greške i kažem "sorry" pedeset puta; ali ne, on kao pokvarena ploča sve ponavlja ispočetka do kraja i kaže mi da se osjeća kao da priča sa zidom. Pa da, mogu reći da sam se i pretvorila u zid nakon 50-tog "sorry, znam da sam bila u krivu, oprosti" blabla. Jer neznam više šta da kažem. Na kraju svega; meni nije stalo do njega! Ma zamisli, jadničak. Ja koja sam gubila živce puno dulje nego ih on sad gubi samnom; ja sam to mogla,a on je gospodin Uzvišeni koji ne može. Baš mi je žao. Tako sam bijesna; stvarno želim riješiti problem, trudim se....znam da sam bila u kurcu zadnje vrijeme, nepovjerljiva sam i impulzivna i onda moje reakcije budu svakakve; ali jebemu mater. Zna da imam problema, zna da idem kod jebenog psihjatra, zna šta je bilo samnom prije i zna na kraju krajeva, šta je on radio pa nemam povjerenja. Ne, kolko znam nije me prevario, ali je masu puta muljao, izmišljao i srao, za neke nebitne stvari ugl-ali jebemu mater, ja nisam nikad! I sad je jako čudno šta nemam povjerenja. Pa ne trebaš biti Einstein da shvatiš zašto!!! I sad je zvao kreten, i ovo će opet bit rasprava do dugo u noć. A možda i neće,ako se gospodin Uzvišeni nakurči. Totalno se osjećam nekako...hladno,povrijeđeno...neznam. Više nisam ni sigurna dal sam u toj vezi jer ga volim ili postoji neki drugi razlog...? Ali sa sigurnošću mogu reći da veza ide u kurac. Kad me netko par puta povrijedi ja se sve teže prilagođavam natrag,sve teže se opuštam sa tom osobom.
Ne, al stvarno bi trebala početi misliti samo na sebe, i samo sebi vjerovati. Jer na kraju ispada da se samo na sebe i možeš osloniti! I onda kad mi kaže "zašto ne pričaš samnom, šta te muči" HAHAHA! TI si moj najveći problem debilu imbecilni!!!! Ok, moram se skulirat i moram sad glumit neku mirnoću i ravnodušnost, da g.Uzvišeni nebi poklopio svoju uzvišenu slušalicu. Ma boli me k! Kad se samo sjetim da sam se na neko vrijeme prestala družiti sa frendom radi njega, jer mu je smetao. Evo, dokaz moje gluposti! Nikad ne treba odjebati frendove radi dečka! Nikada ne treba zanemariti vlastite želje i interese radi dečka! Zbog par mjeseci lijepe veze, zanemarivanje vlastitog života se ne isplati.
Ok, dosta trošenja riječi na kretena; šta se tiče onog drugog problema ( baš ih imam na bacanje u zadnje vrijeme) danas nisam rigala. Pokušat ću svim silama da se oduprem tome; ova situacija sa budalom samo me potakla da više mislim na sebe (jer nitko drugi neće). Ko mu jebe mater!

Znači, primjećujem da nisam jedina depresivna osoba na svijetu. Znam da je bulimija veliki dio toga kako se ja osjećam. Znam da bi bilo bolje da je se riješim; vidim iz priloženog, vidim iz postova svih onih koji imaju slične probleme. Znam da nije sve crno, svjesna sam da je život lijep. Ispravka: da može biti lijep...stvarno lijep. Znam da nekad glupo razmišljam, znam da nisam u pravu;znam da su frendovi uz mene,znam da je dečku stalo. Znam da nisam debela. Ali zašto, ZAŠTO ako to sve znam...zašto nisam toga svjesna? Jer nisam. Jer padam u depresije. Možda je to neki put izlječenja,možda dođeš do samog kraja i onda se odjednom digneš. Postepeno kao šta padaš; odjednom shvatiš da više nema depresije. Kada će to doći? Pročitala sam post od perfect_angel i baš se nalazim tu. I ja se neprestano svađam sa dečkom bez veze. Na kraju shvatim da sam u krivu i žao mi je;a ne mogu si pomoći. To jednostavno bukne u meni, odjednom, bez upozorenja. Nemam povjerenja u nikog. Zašto? Kad sam svjesna da nije sve tako crno. Osjećam se kao da me nitko ne razumije a svjesna sam da su ta razmišljanja dječja. Svejedno, i dalje se bediram iznutra. Neznam više uopće zbog čega bi bila sretna...evo,stvarno neznam. Neznam cijeniti male stvari. Kolko god znala da su bitne....neznam. Možda se stvarno treba desiti neko sranje da se spustim na zemlju..? Možda. Žalosno.
Sjebana-totalno te razumijem. taj osjećaj pražnjenja...već 10 godina se praznim na taj način, izbacujem sve negativnosti u wc školjku! Užas, užas! Znam da kad neko vrijeme prestanem da mi se i raspoloženje vrati; ali nekad nemam snage prestati i othrvati se poznatom osjećaju....zašto smo tako glupi svi nekad?

Neznam šta bi rekla...čitala sam neke postove i to je baš tužno sve zajedno....istina, anoreksija vodi bulimiji u većini slučajeva, jer ako se stalno odričeš hrane moraš jednom posustati i onda se javlja onaj osjećaj krivice, i povraćanje....najgore od svega, ja nakon nekog vremena apstinencije zaboravim na zlo bulimije, u stilu, neće mi ništa biti ako to opet napravim-pa ne radim to svaki dan! I onda mi nakon dan-dva(kao npr.danas) bude žao...ali jebiga....Mia kao da me drži i sprečava da budem sretna....nekoliko dana prođu, sve super, a onda nakon toga...neka depresija bez razloga. I onda moje povraćanje koje je sad možda tek tako-da imam razloga biti u depresiji. Jer vjerujem da inače nemam. Neznam,dal se ikad itko osjeća tužno bez razloga? Ja imam užasne promjene raspoloženja;pola sata sreće kojih poklopi pola sata bediranja. A neznam zašto i to je najtužnije. Neka melankonija. Vidim da na svim postovima ima uspona i padova; oko ane i mije sve se vrti. Zašto? Voljela bi da to znam a vjerujem i još mnogi drugi. Možda da znamo razlog mogli bi i prestati s time? Neznam. Malo sam izgubljena u zadnje vrijeme. Nekad kao da nemam poticaj za ništa...a to je najgore. Jer čovjek bez želja,poticaja,motiva....kao da je mrtav čovjek.

Uskrs je dobro prosao,ali zato danas i jucer nije bilo dobro;povraćala sam, neznam zašto, neznam ni sama,opet depra-neznam zašto-bezveze,proć će...bed je šta se više ne bediram...trenutačno...

Da, di sam stala...hm, kontrola; da, zlatna sredina...baš sam sad malo čitala. Zato se i zove "zlatna" jer je najoptimalnija i najteže ju je postići,jelda?
Ljudi kao da su stvoreni da idu u ekstreme;oni koji imaju ravnotežu nad svojim životom...hm,stvarno im se divim. Vjerujem da su rijetki. Ali ne znači da ne trebamo težiti tome;upravno suprotno. A ta kontrola, slažem se da ne bi bilo dobro ni bez nje;ali previše kontrole dovodi do nezadovoljstva, jednoličnog života koji se uvijek svodi na sve dogovoreno i isplanirano, bez iskakanja iz rutine, bez promjena, predvidljivost i kolotečina...ni to ne valja. Šta valja onda? Sve je to kontradiktorno i možda smo premladi da uspostavimo tu ravnotežu.
Anie, šta se tiče tvog posta...pa gle, imam i ja uspona i padova, nekad očajnički želim prestati a nekad ima i dana kada padnem u bed, ne vidim ništa pozitivno, mislim samo kako je mija dio mene i jednostavno me baš briga za posljedice i popustim ponovo...ali nasreću, tih popuštanja je sve manje i mislim da bi se mogla izvući, ubrzo...
Šta se tiče ostalih cura, nadam se da će i one izaći iz toga. Jer to je opsesija, to nije normalna težnja za mršavljenjem. Vjerovatno smo sve krenule normalnim tempom, manjim obrocima i sličnime, a to se pretvorilo u totalnu...bolest, neznam. Tolika opterećenost izgledom, tolika borba sa hranom, samim sobom, mrcvarenje tijela....pa to ne može dobro završiti.
Kod mene nije dobro završilo; jer sam već 10tak godina u neprestanoj borbi, i samo u zadnjih godinu dana primjećujem pomake na bolje. Ono šta se desilo u tih 10 godina kao rezultat toga svega-nije lijepo iskustvo. Možda sam zato otvorila ovaj blog, da pomognem sebi i drugima. Znam da nervira kada te ljudi gledaju, govore "kako si smršavila, razboljet ćeš se" (pogotovo stariji-ono-šta oni znaju) i mene je nerviralo...a sada ja to tako gledam. A ni ne vidim vas; samo ono šta pišete, kao da čitam svoje misli od pred nekoliko godina. Zato se nadam da će bar nešto sa ovih stranica imati pozitivan učinak, ikoliko. Nisam ni ja izliječena i osvještena, ali trudim se. Mršaviti i izgledati lijepo-super-u granicama normale. Ništa se ne ostvaruje preko noći;barem stvari koje su vrijedne i trajne. Ma koliko se izgladnjivale ovaj tjedan;idući možete to nadoknaditi. A psiha i tijelo ide kvragu; ostaju ožiljci, poslije ih treba liječiti. Zato je bolje spriječiti nego liječiti.
Vilinskaprašina, da, čitala sam nešto nedavno, nešto kako cura nije sretna....vidiš, ispada da nitko od nas nije sretan previše; mršavimo, nismo sretni. Problem je očito dublji od čistog mršavljenja. Znam da kod mene je.

Opet se vratila neka dobra volja,opet je sve ok,super,divno,krasno...više manje. Tj. bar se ja ok osjećam. Pomažu mi psihorazgovori sa ljudima koje volim (i pozdrav jednoj osobi ako nekad ovo pročita-znat će-vt puno:) ) i onda se odmah osjećam bolje i počinjem se pitati zašto je taj dan to nešto zbog čega sam toliko pala u bed uspjelo toliko utjecati na mene, i to mi je tada neshvatljivo. Ali shvatljivo mi je da ću još puno puta pasti u bed i puno puta ću se i dizati;to je život. Ljepota je u tome da ima više lijepih stvari nego onih ružnih, pa ću za njih živjeti dalje kad mi bude pun k. svega u tim kriznim danima. Opet je sve ok šta se moje prehrane tiče, manje jedem, ne razmišljam previše. Nekako se sad osjećam sretno i najrađe bi uhvatila taj osjećaj, spremila ga u neku kutiju i zaključala;bacila ključ; kako bi uvijek moglo biti tako. Jer dobro raspoloženje tjera te naprijed; dok loše, i prepuštanje lošem, prejedanje, povraćanje, gluposti...samo jke korak unatrag u taj začarani krug.
Angie, baš se nalazim u tvojim riječima, tako i ja planiram svaku minutu jer imam feeling da bi svijet propao da to nije tako;moj barem. Al nisam uvijek bila takva; netko se divi jer sam takva kakva jesam, mene to nekada frustrira.
No, pošto sam znala biti drugačija, ovo je samo trenutačno stanje, koje možda i je najbolje tako, dok imam ispite da se držim učenja npr. Neće mi sigurno odmoći. Sa hranom, ti-morala bi se nekako prisiliti da si ne nabijaš tu grižnju savijesti. Znam da sam ja dugo težila tom osjećaju "svejedno"ako pojedem nešto šta mi se ne uklapa u dnevni program, i neznam kako sam uopće uspjela doći do toga da me više nije briga; tj. ne opterećujem se toliko i bolje je. Neznam kako je to došlo,a voljela bi da znam i da ti mogu pokazati put. Znam samo da sam govorila "boli me k" i pokušala ne misliti na to.
Jednom mi je psihijatar rekao da "prevarim um"-da se smijem, na silu, kad sam u bedu (možda ste i čule savjete kad se smiješ-tj.barem pokušavaš-da to poboljšava raspoloženje). I stvarno se raspoloženje popravi; ne uvijek, ali kod onih bedova bezrazložnih...kao meni u ponedjeljak...da. Ili razgovor naravno, s nekim. S nekim tko te spusti na zemlju i pokaže potpuno drugačiju perspektivu stvari.
Ono šta si rekla da drugima možeš pomoći i sebi ne-pa logično. Stvar je u tome da si i sam svjestan loših stvari koje radiš;ali teško je to promijeniti. Najlakše je davati savjete i samo "misliti"da bi ti to ovako i onako...a napraviti to druga je priča.
Tvoja tehnika dobivanja kila-da,mislim da je ok-možda ćeš na taj način naučiti um da drugačije funkcionira. Ne brini, jednom ćeš i ti bez beda pojesti sve i svašta; nećeš se udebljati a niti bjesomučno vježbati zbog jednog dana "griješenja" recimo. Jer ako jedan dan jedeš malo više...pa nije to ništa strašno. isto kao šta ne možeš smršaviti ako jedan dan ne jedeš-tako se nećeš ni udebljati u jednom danu. Al da, ti bi trebala,vidim da to želiš. Joj, teško je funkcionirati drugačije nakon toliko vremena-pa meni je ta mija kolko se godželim riješiti postala navika, rutina, to nisam ja bez nje. Zato pokušavam šta više smanjiti, nek bude jednotjedna navika, pa jednomjesečna, sve dok potpuno ne ode, jebem joj....:)
Moram ić al javim se kasnije da dovršim misao:)

Ne kužim u čemu je stvar. Opet sam neka nezadovoljna i opet sam napravila ono šta nisam htjela. Vidim da ste i vi nešto nezadovoljne zadnj vrijeme...koji k? Je li to proljeće, šta je, koji vrag? Samo nek brzo prođe šta god da bilo. Ko da nemam cilja. Osjećam se toliko organizirano i toliko zapleteno u masu stvari koje bi trebala/morala napraviti-tj.ja si određujem da to MORAM i onda se počinjem osjećati frustrirano...želim biti optimistična a znam da ako baš to ŽELIM da sigurno neću biti. Neznam šta mi je danas. Imam stvari, možda to? Nadam se. Nije sad stvar u kg, u ničemu posebno...nego općenito o nekom čudnom osjećaju, osjećaj nezadovoljstva i kako mi se neda ništa,ništa nema smisla...blabla...treba mi neki psihorazgovor....i stalno se opterećujem tim svojim obvezama i trudim isplanirati svaki dan, sat....to sve treba biti određeno...idem sama sebi na živce! Pa da, toliko sam se pretrpala svime da sam zato i u komi. Jebiga, bit će bolje...mrzim večeri; šta se dan bliži kraju ja sam depresivnija. Jedva čekam sutra i da prođe ovaj glupi dan!
Čula sam da riblje ulje pomaže kad si u depresiji. Neznam kakvo, neznam dal u tabletama ili čemu....nadam se da nije ulje kao ulje-vjerovatno nije...baš ću se raspitati. Idem nešto raditi....slabo mi je od mene danas!

Prošao je vikend, prošlo je ok, nisam previše jela (nisam ni malo:)) ali zadovoljna sam. Moram se malo priviknuti da manje jedem,makar je to vikend "opuštanja",tek tako da se sredim do ljeta. Inače, Jess52 pitala si kolko sam visoka-169. Zanimljiva brojka:) Da, izgledam dosta mršavo mada imam tih nekih strateških mjesta na kojima bi htjela izgubiti par cm. Samo nažalost, ne možemo mršavjeti baš tamo gdje bi htjeli pa onda često mršavimo baš na krivim mjestima. Meni ugl. svi govore kako sam mršava jer imam stvarno mršave noge, ko 2 čačkalice, pa vide valjda to uglavnom; samo šta imam malo viška na trbuhu i rukama(po sebi) pa to želim skinut/učvrstit/nešto...
Gledam ove slike od savršenih manekenki, mršave su a sve im je raspoređeno kako treba; menio kad smršavim najviše pate obline a najmanje odlazi baš ono šta mi smeta. Zato i jeste mršavljenje tako relativno;a vježbanje dobro dođe. Pogotovo drastične dijete kad si mlađi;kao šta sam ja bila kad sam ih provodila. Pa sam si sjebala cijeli organizam, poremetila stvari, psihički otišla malo kvragu:) Zato sam protiv tih drastičnih dijeta u mladosti; makar su mi prije svi to govorili nisam slušala i išla sam po svome;a tek sad vidim kako se to odrazilo na mene. Iz vlastitog iskustva. Al dobro, nisam tako loše ispala na kraju, mada se nekad kajem zbog te prošlosti. Nema veze; ako gledaš iza sebe, nećeš vidjeti kuda ideš. Tako da...dosta o prošlosti.
I da, šta se tiče manekenki, ne vjerujem da te slike nisu prošle retuširanja i da većina tih manekenki nije prošla svakakve operacije. Jer, da nisu, nebi ni bile tu gdje jesu. Zašto se želimo poistovjećivati s njima? Neznam...nekad razmišljam o tome zašto ja toliko nekad želim izgledati savršeno, pa se mjerim s tim manekenkama...zašto? Pa ja nisam nikakva manekenka! Nitko od mene ne treži niti očekuje da tako izgledam! Nebi ni trebala tako izgledati, nit ću moći tako izgledati. Trebam samo izvući ono najbolje iz sebe i ostvariti svoj vlastiti potencijal. Jer sam drugačija;nisam niti jedna od njih, nego sam JA. I na tome treba raditi.
I da, Angie, ono je progovarala vjerovatno brojka 53:) ono, u stilu, želim skinuti tu kilu ali za vikend mi to nije nikako omogućeno:) Al to je više bilo u šali; ne opterećuje me to toliko. Još se uvijek nisam izvagala, to ću sutra.
Idem sad, moram na fax;ispit sam prošla:); pusa velika svima, drago mi je da čitate ove moje nebuloze:) i samo se držite i bit će sve ok!PUSA

Imam 53 kg, nedavno sam imala 52;al jebiga; brzo su došle pa će i brzo otići. Samo me brine šta je sad vikend pa neznam kako ću se oduprijeti hrani...ma dobro, bit će sve ok!
Angie, znam da ne možeš odmah reći "boli me k" i tako i napraviti,ali bit je da počneš, pokušaš; jer ako misliš da ne možeš i ne pokušavaš,to je prvi korak za neuspjeh. Haha,baš te kužim to s milkama;tako i ja tamanim čokoladu dok učim. A o kavama da ne govorim; samo šta je razlika šta sam ja (hvala Bogu) više orijentirana na učenje kad imam ispit, a ti i tad razmišljaš o vježbama:) Nedaj umu da te kontolira!
Ja nekako gledam da je sad to trenutno bitno a kasnije, kad to prođe, razmišljat ću o vježbama/dijetama. Nisam tako prije gledala, to je isto novo kod mene; jer u tih par dana šta učim neće mi se ništa drastično promijenti u izgledu,a može biti drastično za moj fax. Tako sam u novije vrijeme počela razmišljat;prioriteti su mi stvari koje mi slijede neposredno u životu;sada ugl.ispiti jer znam da će mi biti lakše poslije;a ne želim se preko ljeta natrpati obvezama. Mada sam 4-ta godina pa mi je sve lakše, al svejedno. To mi je neki moto;jer šta više razmišljam o nekim daljnjim stvarima više se izbediram; kao neki dan. Kad sam razmišljala šta ću nakon faxa. Ma tko zna šta će biti tada, može mi sutra pasti cigla na glavu:)
Anne, Ispit je dobro prošao:) (na faxu sam)
Pusa velika svima!

Dan mi je prošao sasvim ok....do navečer,kad sam se nešto iznervirala (trebal bi se zvat Nervozna) i vratio se taj osjećaj, taj osjećaj da me boli k za sve, ta želja za povraćanjem-ne za hranom!-i tako je to bilo. I sad mi je užasno užasno slabo! I uopće mi pak nije krivo;tako je moralo biti,došlo,otišlo....ako razmišljam o tome biti će samo gore i poticajnije na negativan način....pa neću razmišljati. Ja se naljutim na nekoga i nanesem loše sebi. Da, baš super. U biti, koga najviše boli kad se ljutimo? Nas same. Koga najviše povrijedimo? Nas same...treba pustiti taj osjećaj ljutnje da ode kako je i došao jer ako se još više nerviramo samo ga hranimo i samo je još gore....dok ne puknemo;u mome slučaju,ja se ispovraćam.
Nije više stvar u hrani. Angie, kad opet pojedeš 2 gljive:) zašto ne pokušaš misliti "Ma boli me k" i pustiš to? Normalno da treba vremena da se mozak privikne na taj način razmišljanja;pa koliko si ga samo uvjeraval da je hrana "zabranjeno voće"; ne može preko noći promijeniti način funkcioniranja? Zato vjeruj da to možeš,pokušaj i ne posustaj kod prvog pada; jer padovi su put prema uspjehu i govore nam samo da trebamo ustrajati i truditi se više.
Ja pak uopće više ne razmišljam više o hrani na taj način. Vjerujem da,kad bi pronašla drugi način iskaljivanja bijesa, nestali bi svi problemi...jer oni su još uvijek tu,nisu otišli u WC školjku, samo miruju i čekaju....
A ja sad moram pisati jebeni šalabahter jer sam zaboravila tokom dana a baš sam se nadala da ću ranije spavat....život je okrutan:)

Uvijek kad dođem doma nakon vikenda ja posustajem;kao sad. To je sigurno vezano za nešto negativno šta osjećam kad dođem kući,neka negativna energija u zraku,nešto...stara mi skroz ide nakurac;već neko vrijeme. Totalno je opsjednuta sobom i nekim svojim glupim stvarima; ja se cijelo vrijeme trudim biti u ok odnosima s njom, i onda ona iz čista mira počme srati mome dečku po meni. Totalno me izbacilo iz takta kad sam to saznala;sad sam skroz ratoborno raspoložena spram nje i samo joj serem nešto odkada sam došla. I odlučila sam da će moj dan za riganje očito biti nedjelja. Ja kad se vraćam doma nakon tog vikenda s dečkom,ko da se vraćam u neki pakao;tako se osjećam. To me uvijek užasno deprimira. Nakon šta mi je tolko lijepo s njim, i njegova mi je stara bolja negdje 100 puta od moje, vraćam se doma i svim svojim obavezama i problemima i prokleti fax i učenje i sve to...aaaa....povratak u realni svijet. I imama PMS; bit će da sam zato malo...ovakva...
Ma, dosta o tome, ispucat ću se na poznati način i sutra će biti sve ok....možda da probam to reducirati na nedjelju,to mi je naj krizniji dan u tjednu,mrzim nedjelju!
Da, Angie, poznato mi je to za blagdane; meni svaki put dolazi da pobjegnem negdje od te hrane;pa onda od svih koji te tjeraju da moraš jesti;a opet, pa nije neki smak svijeta da nekoliko puta u godini malo više pojedeš? Pa neće se desiti neznam šta....al tako je i meni bilo,identično. Mada sam ja onda razvila taj mehanizam riganja pa sam razmišljala u stilu "Boli me k, samo vi mene tjerajte da jedem,nema beda,ionako ću se ispovraćati poslije" Baš sam ih sjebala,a?mMoš si mislit...
Da li sam se potpuno uspjela osloboditi misli o hrani? Pa skoro potpuno jesam; i to u zadnjih par mjeseci,od kad sam odlučila da se jednostavno neću zamarati ako više pojedem;jer brijem da mi to neće preći u naviku. A i pomoglo m je i to šta sam okružena normalnim ljudima koji se ne opterećuju hranom.
A u kojoj mjeri sam bila opterećena? Ajoj...pa svi ovi pro ana blogovi šta ih tu vidiš,otprilike toliko ili još malo gore. To je baš bilo 24-satno razmišljanje o hrani. Ili o načinu da potrošim tu hranu. Ja cijeli dan nebi jela ništa osim peciva i navečer pojedem 2 breskve-i onda imam užasnu grižnju savjesti. Tako je to nekako i počelo, moje povraćanje;sjećam se da nisam skoro ništa jela taj dan i navečer sam pregladnila i išla jesti trešnje; pojela sam malo više valjda tih trešnji i osjećala se napuhano (kako i nebi uz taj način života/prehrane) i ispovraćala te trešnje. Tako da sam bila....opsjednuta,jako.
A čokolade se ne mogu ni ja odreći:) Imamo nešto zajedničko. I to ni jedan dan mi ne prođe da bar malo ne pojedem...užas...:)