Mia-go away!

Danas sam svojoj naj frendici pokazala ovaj blog;inače znala je za te moje probleme, znaju ih još neke frendice i uvijek bi one pričale samnom ali to nije imalo nekog većeg učinka do nedavno; neznam šta se desilo. Valjda su mi informacije konačno pronašle put do mozga;možda jer sam starija;možda sam se preplašila kako je moje tijelo počelo reagirati nakon godina mučenja; možda psihijatar ima učinka? Neznam. Shvatila sam dosta stvari u zadnj vrijeme. Nekad kada nam je sve u životu ok strah nas je da se to nekako ne promijeni, da nam ne izmakne iz ruku, pa kao da počnemo biti opsjednuti svim tim stvarima u životu koje će nam omogućiti da i dalje sve bude ok; ne smijemo izgubiti kontrolu jer će sve otići kvragu! Ja se silno trudim-šta me ponekad jako iscrpljuje-svakodnevno učiti za te ispite,kolokvije,svakodnevno vježbati, usklađivati frendove i dečka;a uz to, vremena za mene i nekvo moje relaksiranje gotovo nikad nema. Pa me to počinje frustrirati;pa nekad pribjegnem tome povraćanju koje je totalno suprotnost od onoga što cijelo vrijeme nastojim;držati kontrolu. Jer prejedanje i povraćanje totalna je antikontrola. Kao da mi treba nekad neki odušak od svega;jučer sam imala naporan dan i to povraćanje mi je par puta prošlo kroz glavu sli uspjela sam odagnati misli;otišla sam ranije iz kuće i sve je na kraju ispalo ful ok. Čim jednom nešto krenemo mijenjati sve je lakše;pogotovo ako prebrodimo početne krize i govorimo sami sebi "Izdrži,to je za tebe, bit će puno bolje"; ali jedan neuspjeh ono je šta ljude poput mene-tako labilne i nesigurne-totalno demotivira. Jer ja onda pomislim "ja to ne mogu";dok oni uspješni razmišljaju "moram se više potruditi jer nisam dovoljno" To se i na ispite odnosi,pogotovo.
Angie, nemam ništa protiv da čitaš moj blog i da se javljaš,naprotiv drago mi je ako ti ovo moje piskaranje bude ikako bilo od pomoći; možda će i tvoje biti meni na pomoć;jer lakše je kad nisi sam i kad se s nekim pronađeš u sličnom/istom problemu pa možemo možda jedna drugu potaknuti da se riješimo toga.
Jesi li kad razmišljala od čega dolazi taj tvoj problem, možda se proizašao kao rezultat nekih negativnih stvari od ranije? Ja sam imala velikih sranja doma jednom, ne vezanih za mene, al ja sam ih proživljavala i nitko me nije ništa pitao kako se osjećam u tim trenucima. To su bile stvari koje sam gutala i sad ih izbacujem na krivi način;putem hrane kroz usta.
Opterećenost samim sobom i kontrolom....užas;pa nikad se ne možeš opustiti. Probaj skrenuti misli nekad; ako mrziš vježbati nemoj se tjerati da to radiš tako često; ako voliš,onda super,zašto ne? Kad te počinju zaokupljati stvari koje "moraš" upitaj se zašto bi to sad morala baš sad;ja nekad kad "moram" učit a ne ide mi, jednostavno se dignem i odem raditi nešto šta mi se baš tad radi,gledat tv,bilošta. Prije sam samu sebe tjerala da sjedim nad tom knjigom i kao da ni nisam; ovako, sa fleksibilnijim razmišljanjem, da ne moram nešto baš sad, napravim tu istu stvar kasnije,puno lakše. To sa te 2 kg. bilo je i meni jednom;želim se udebljati,a na dijeti sam. To je takva navika koju smo si tolko usadile u mozak da kao da više ni neznamo drugačije funkcionirati! Nemoj se nervirati oko toga šta si sad takva i šta si ikada krenula na dijetu; kad te uhvati nervoza oko nečega;samo to pusti,promatraj šta se događa-hm,neznam kako da ti sad to objasnim-probaj zatvoriti oči i polako diši i probaj osjetiti od kuda dolazi ta nervoza. Možda malo glupo zvuči ali meni je pomoglo; i kad skužiš od kuda je, samo pusti da polako nestane. Napravi nešto šta želiš u nekome trenutku; kad pomisliš da nešto moraš probaj to odagnati iz glave;reci "ma baš me briga" i odi radi nešto deseto....To su neki ajde recimo "trikovi" koji su meni pomogli...vjerujem da mogu i tebi...
Idem ja sad dalje (m)učiti, vikend je došao, to znači opet izležavanje; najrađe bi izašla van i napila se da se malo opustim,neznam, možda i odem....pa se čujemo!

Da, i jedno pitanje; šta je dobro za skidanje celulita? Inače imam ga malo sa stražnje strane bedara i koristila sam one neke kreme od afrodite(neki cerkopija gel,tako nešto) i od dove-a za učvršćenje al baš i nije nešto pomoglo. Šta vi predlažete za to? Čula sam da je od vichya krema dobra, samo je i skupa pa ne želim kupovati ako to neće biti sigurno učinkovito....ajde, recite neki prijedlog

Mislim da ste sve vi cure na ovim blogovima stvarno mršave,ako vam to svi govore i ako tako vidite jedna drugu, a također znam i iz vlastitog primjera da i meni to svi govore i uglavnom se i vidim tako,pogotovo uspoređujući sa većinom drugih, samo imam nekih strateških mjesta koje bi htjela malo učvrstiti i smanjiti...
Čitam neke posljedice bulimije i anoreksije i stvarno se izbediram tada; koliko to utječe na tijelo i organizam, toliko i na psihu...ta opsjednutost kontrolom, pa depresija ako ne uspijemo u kontroli, pa to sve rezultira nekim općim nezadovoljstvom i mislimo da ćemo biit sretni ako uspiejmo u kontroli ali nismo ni tada jer opet želimo nešto više;a sve to kao posljedica nekog traumatičnog iskustva koje smo proživjeli;bar vjerujem da je tako jer tako je to samnom. Dublji su korijeni mog problema sa hranom, a vjerujem da ima i vas sa sličnom povijesti bolesti. Jer takva opsjednutost je bolesna. Pa ne možeš nikada biti opušten i zadovoljan ako se stalno trudiš sve imati pod kontrolom. Moje frendice inače su malo punije i nikad se ne opterećuju hranom, i znam da sam dugo vremena htjela biti poput njih;a ne da imam grižnju savijesti nakon svakog obroka. I to sam donekle postigla;nije da ću se prežderavati, ugl. jedem više za vikend-opustim se dosta-a preko tjedna se kontroliram. Ali ništa ekstremno; moj bi jelovnik većinu vas sigurno zgrozio:) (tost, najmanje 1 red čokolade, kave 2,3(sa mlijekom i šećerom ili ajde, natrenom); ručak ugl.neko povrće i meso; neko voće, neki keksi i tako) i nije da baš nabacujem kile. Uz to vježbam bar 4x tjedno po sat vremena ili pola sata. Imam 52 kg trenutačno, visoka sam 169, i smršavila sam 2 kg. u zadnje vrijeme. Mislim da nebi trebale pretjerivati u izgladnjivanju jer ako si nešto konstantno branimo samo ćemo to više htjeti i jednog dana će svi ti izgubljeni kg. (koji su ugl. samo voda) doći i brže nego su otišli. Pa znate za ono, kako brzo izgubiš,tako ti se brzo i vrati! Jer bilo bi rpejednostavno da svatko može ako 7 dana ne jede skinuti 7kg i onda to održavati normalno. Ili onda nećeš cijeli život jesti pa ćeš postati totalno nezadovoljan (jer to jako utječe na raspoloženje, na funkcije mozga), nesposoban za ništa, umoran i iscrpljen, a bit ćeš još uvijek debela makar će ti svi govoriti da si premršava i da se malo udebljaš....to je sve u našoj glavi. Moje povraćanje nema više neke veze sa mršavljenjem, kao šta sam već rekla,to je baš neki način da se ispucam. To je valjda taj osjećaj kontrole koji svi spominjemo, osjećaj da je to tvoj način života, da je povraćanje/izgladnjivanje dio tebe;a to je tako krivo. Puno puta se osjećam kako je normalno da povremeno povraćam i ne mogu zamisliti da živim i da ne povraćam-da, užas, ne mogu to zamisliti! Jer to je takva navika....um je linearan i kad nešto ponavljaš kroz određeni period postane navika i ne možeš bez toga....to je baš slučaj kod tebe, angie, baš sam pročitala tvoj post i našla se u njemu na neki način. Tako sam se i ja ufurala u to vježbanje u zadnje vrijeme i svaki dan se silim na to;mada je u biti ok šta sam to i zavoljela, čisto jer želim napraviti neke mišiće, onako ne pretjerano,ali onako lijepe, to mi se sviđa puno više od mršavosti. Ali sva moja kontrola izgubi se za vikend, i to mi je ok; tada sam kod dečka, jedem, ležim u krevetu, ne vježbam, i uopće se ne bediram zbog tog "nezdravog života" jer znam da će doći opet ponedjeljak i opet sve iznova...samo šta me puno puta frustrira šta taj vikend mora proći,pa povraćam radi toga....baš blesavo. Možda kad bi jednom napravili drugačije; pojeli baš ono šta si zabranjujemo, napravili nešto šta ne spada u koncept svakodnevnice;prekinuli bi tu naviku i sve bi bilo lakše. Moja mama je inače imala problema sa anom i mijom; i nakon toga se skroz razdebljala i uopće ne može smršaviti jer joj je metabolizam otišao u k. To i mene brine; toliko iritiram i iscrpljujem taj svoj organizam i šta kad mi to bude vraćeno? Jer sigurno hoće, na ovaj ili onaj način? Šta ako se počnem nekontrolirano debljati? Jeste li razmišljali kada o tome? Ili se zbog povraćnja želučana kiselina toliko sjebe pa ćemo jesti na cjevčicu? To me masu puta izbedira. Stalno tražim riješenja kako izaći iz tog kruga; smanjila sam, treba još smanjiti jer samo odjednom prestati-ne mogu. Tolko jaka nisam. Razmišljala sam o tome da pokušam to svesti na 2x mjesečno, pa onda sve manje i manje....kako je to idiotski glupo, znati da ti nešto šteti i vidiš i sam da si u k. al ti ideš dalje! Dosta mi je toga. Dosta mi je biti tako slaba osoba da probleme riješavam nad wc školjkom. I anie, nemoj zadržavati miu; da, sad je želja za mršavošću, a onda će se pretvoriti u lijek za probleme; a problema će biti jer to ide jedno sa drugim. To je psihički poremećaj; psiha pati i mijenja se, život gubi smisao, tražiš riješenja i nemožeš ih pronaći pa sve završava u wc-u i ide samo na gore...vjeruj mi!
I sad idem učiti, vjerovatno neću povraćati do idućeg tjedna jer ću biti s dečkom; a od idućeg tjedna ću pokušati kontrolirati tu svoju naviku (opet ta sveprisutna kontrola!) ili nešto....

Baš sam ljuta na sebe;da,opet sam povraćala. Zato jer sam se nešto iznervirala na dečka, sebe, život i sve zajedno;pala sam u neku depru šta ću nakon faxa, šta ću ovo ljeto, dal da radim ili ne, jer ovo mi je kao zadnje slobodno ljeto (4-ta sam god.) i sve tako nešto;pa još i taj moj dečko koji je nezreo ko zelena jabuka i ništa ne kuži...neznam, ne volim ne ambiciozne ljude. A on je baš takav. A ja sam upravo suprotno, a on kao da me sputava. Šta se tiče svega;i izlaženja, i svega. A volim ga. Ima tu i puno lijepih stvari, a i nekih...neznam, kad gledam malo dugoročnije u budućnost,i ne tako lijepih. I tako da sve to zajedno me nekako izbediralo,pa onda još opet moram učit i ne smijem gubit dane a danas sam izgubila dan...i sve je to bilo riješeno nad wc školjkom. To više nema veze ni s dijetom ni mršavljenjem! To i je najgore kod bulimije; jedemo jer smo nervozni (zato jer smo si zabranili jesti ili iz ko zna kakvih razloga) ne želimo se debljati a jedemo pa povraćamo; nakon nekog vremena hrana postaje lijek za frustracije a povraćanje lijek za frustracije nakon konzumiranja hrane...i onda nakon toga je sve super jer nemamo više energije, a nerviranje i bediranje traži energiju. Onda grižnja savijesti. I onda to pređe u naviku. Više ni ne razmišljam o dijetama a povraćam. Valjda je to neki proces. Sada sam baš smirena i razmišljam kako to više neću tako. HA HA HA! Al taj osjećaj kad ti je već pun k. svega; osjećaj da te boli k. šta će biti s tobom i živo ti se jebe za zdravlje kad je ionako sve u k. pa onda ideš povraćat....i onda kad to napraviš te više nije briga za sve;da, ali nakon jebanja nema kajanja. Malo prostačim danas jer sam nervozna. Al ne smetaaaaa...
I trebala bi nazvat debila od dečka al mi se neda; sere mi se trenutačno od njega. Kad je on u k. (svakih par dana) onda je cijeli svijet u k., svi su protiv njega, jadan, neshvaćen, buntovnik bez razloga i onda ja satima i satima raspravljam i analiziram i glumim psihjatra i rame za plakanje i ostale pizdarije, tolko sam već energije potrošila na njega da bi mogla osvjetljavat Las vegas 3 dana! A kad sam ja neš u bedu, onda je to jako čudno, onda su to gluposti,onda ja pričam gluposti i to je njemu smiješno;a kakvu tek izuzetnu sposobnost ima da to nekako okrene na sbe i naduri se...muško!:) Dobro,nisam ni ja neki šećer i znam bit katastrofa sa svojim glupostima ali ako ja mogu biti psihijatar može i on! I dosta o njemu.

Da, ovaj zadnji komentar mi nije baš jasan pa ako anonimna autorica opet svrati nek mi malo pojasni...

Baš čitam neke pro ana blogove i vidim baš identičnu sliku kakva sam ja bila prije nekoliko godina. Točnije....pa nekih desetak....kako vrijeme prolazi,ajoj....ali dobro, barem se na meni ne vidi, nekad me na kiosku pitaju dal imam 18!:)
I da, vidim kako je u biti teška ta opsjednutost i kako te povede...i sjećam se sebe i kako sam tada imala u glavi cijelu tablicu kalorija i sve sam zbrajala šta bi pojela;pa računala kako ću to potrošiti;pa tlačila ljude oko sebe da se bave zajedno samnom nekakvim aktivnostima...sjećam se da sam u nekoj svojoj ekstremnoj fazi živjela na jednom pecivu sa nutelom za cijeli dan;koji bi onda provodila na plaži i svugdje samo ne kod kuće. I stalno sam razmišljala o hrani i šta bi sve jela i baš sam sanjarila....ajme Bože, sanjariti o hrani...ali da, baš žalosno. I onda sam došla među stare frendove i svi su me počeli kritizirati kako sam mršava;počela sam dobivati nekakve neugodne komentare i to me je bolilo; bolilo me to šta nitko ne vidi moj trud. Tjerali su me da jedem i govorili da ću se razboljeti;ali ne,ja sam još uvijek sebe vidjela sa viškom kilograma. Do jednom. Samo sam odustala i odlučila se udebljati; i počela trpati hranu u sebe, sve slatkiše i ostale stvari koje sam si prije uskraćivala...i tako vratila natrag sve te kile. I počela povraćati. I sad prestajem povraćati. I čemu uopće sve to? Da bi imala probleme svih ovih godina, kako psihičke tako i fizičke;probleme u ljubavi, probleme sa ponašanjem, nekontrolirani ispadi agresije i depresije; nemogućnost nekog opuštanja u vezama i među frendovima...baš sam otišla u k., do dna, jer nekad moramo doći do dna da i se ponovno uzdigli. I tako se ja sad dižem jer nemam pametnijeg posla u životu:)
Sve je to divno i krasno ali izgubila sam desetak "najboljih" godina života na brige o izgledu, i nisam time ništa dobila. Samo izgubila; a cijelo vrijeme relativno isto izgledam, variram nekoliko kila; sad još uvijek držim kilažu koju sam imala pred 10 godina;a ne radim ništa ekstremno. Trudim se da ne povraćam i da jedem zdravo i vježbam. I nisam više zaokupljena hranom kao šta sam bila; bolesno opsesivna. Sada skoro uopće ne mislim na hranu jer imam drugih stvari u životu koje mi oduzimaju i upotpunjuju vrijeme,kojih je u biti bilo i prije ali nisam ih doživljavala na ovaj način. Tako da...voljela bi samo da sam mogla ranije prekinuti taj začarani krug, da nisam morala toliko vremena izgubiti da postanem svijesna...ali neka, na greškama se uči. Glupi na svojima, pametni na tuđima; pa vi vidite:)

***PRIČA***
Bio jednom jedan psihjatar. Jednom je primio čovjeka koji je došao sav uzrujan i rekao mu svoj problem. "Doktore, stalno čujem neke glasove u glavi; stalo neka buka; nedaju mi da spavam, nedaju mi da radim, nedaju mi da živim! Šta da radim?"
Doktor mu odgovori: "Nemojte misliti na majmune!"
"Ali kako to mislite...?"upita ga pacijent,no psihijatar ga pošalje kući. Nakon nekoliko dana pacijent se vraća: "Doktore, pomozite, nikako nemogu prestati misliti na majmune!"

Ima nešto u tome. Samo sam htjela reći da imamo problem sa hranom sve dok mislimo na nju; sve dok zbrajamo kalorije i računamo šta smo jeli i šta ćemo jesti; to više ćemo htjeti nešto jesti. I posustati. To je začarani krug. Prije sam stalno razmišljala o tome kako želim prestati povraćati, i nije mi baš uspijevalo. Zato, treba jednostavno prestati misliti o tome. Zaokupirati se drugim stvarima.

Mislim da već donekle kontroliram tu svoju bulimiju, a ne ona mene, i to je dobro. Otprilike 2 dana u tjednu povraćam, još uvijek to nekako koristim kao ispušni ventil,ali sve manje pa se nadam da mi uskoro neće ni trebati takav način "ispuhivanja." Da teško je....jako je teško samo prestati. Ma kolko pozitivno mislili i vjerovali u sebe, prevarimo se uvijek isponova. Ali mogu reći da se osjećam puno bolje nego prije kada mi je bulimija bila svakodnevna navika (i po 2,3 puta dnevno!) i to me drži i potiče. Veselija sam, nemam više nikakvih bolova i sličnih gluposti koji su prije bili česti, nemam toliko problema sama sa sobom, ispada, promjena raspoloženja....dugoročno je to jako pozitivno. Samo šta treba volje i energije da se prekine taj začarani krug...
Znam da sam ja na pola puta, ali sretna sam šta sam barem tamo. Nekada je bilo bed samo i započeti prestati s time; sada to baš jako želim, jer vidim da je puno bolje bez toga.Logično,uostalom...