Evo mene opet, ali samo na kratko...dakle:znam da sam jučer nadrobila svega i svačega, ali - slomila sam se i trebala sam se ispuhati - po prvi put da sam se nekome povjerila, izjadala o onome što me toliko muči - punih osam godina nisam nikome nikada to priznala i tako si barem mrvicu olakšala; sve je bilo između mene i toga "čudovišta", te bolesti, poremećaja - kako hoćete (hm, zašto uopće stavljati navodnike). Kao što sam rekla, znam da sam nabacala puuno informacija - u biti, slike su dolazile, sjećanja unazad zadnjih 8 godina vraćala se, a ja sam samo mehanički pisala - sve što mi se taj tren našlo u glavi. Htjela sam se samo kratko javiti(osjećala sam potrebu) jer, umorna sam i sutra me čeka naporan dan na faksu, ali, ostat ću u kontaktu - čitati ću tebe (mislim - tvoj blog!) i, ako nemaš ništa protiv, polako otvarati (ti) sebe. Ako bude dosadno - preskoči, zanemari, ali, ja sam shvatila da mi je stvarno lakše kada (barem mislim) da me netko sluša - i zato, kada nađem vremena - pisati ću. Žao mi je što nisi jučer izdržala, ali shvaćam te - mislim, ne mogu shvatiti sam taj mehanizam povraćanja (mislim baš na sam čin), no svrhu mu potpuno razumijem jer i ja imam svoje mehanizme koje drugi ne bi razumjeli - dakle, na istom smo. Kao i ti, i ja isto gledam cure oko sebe - punije, sretnije, uživaju u hrani,a opet, nisu opterećene mislima - što, koliko, kada...i onda kada se sjetim da sam i ja bila takva, prije te proklete dijete, to prokleto ljeto!Jako se ljutim na sebe zbog toga: zašto sam si to napravila, zašto sam ušla u taj začarani krug, zašto mi se cijeli božji dan svodi na razmišljanje što, kako i kada ću pojesti, kako postići 'ravnotežu'(učenjem, vježbanjem) - osim rijetkih iznimaka - no, to nikada nije cijeli dan, već zna biti par sati, npr. na faksu, kad sam u dobrom društvu, nekad (čak) znam (bar na kratko) zaboraviti na 'nju'-već se i sama sebi čudim u takvim situacijama - koliko mi je sve to postalo uobičajeno. I evo, opet sam se ulovila - rekla sam si da želim vratiti te 2kile (jer, ja stvarno stalno 'padam' -polako, ali konstantno, a sve se više bojim da si ne mogu pomoći) - i opet spominjem održavanje ravnoteže -joj :(
Vidiš, ja kada počnem mogla bih pisati i pisati - i nikad stati; i zato, kao što sam rekla - još ću se javljati. I ne zaboravi - imaš moju punu podršku - VEEELIKU, OGROMNU :-) Vidiš, ti si meni pomogla da se otvorim, i zato ti hvala! (tko zna, možda i moja piskaranja nekome pomognu, jer i samo priznanje je već - NEŠTO)
31.03.2006. (00:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
angie
Evo mene opet, ali samo na kratko...dakle:znam da sam jučer nadrobila svega i svačega, ali - slomila sam se i trebala sam se ispuhati - po prvi put da sam se nekome povjerila, izjadala o onome što me toliko muči - punih osam godina nisam nikome nikada to priznala i tako si barem mrvicu olakšala; sve je bilo između mene i toga "čudovišta", te bolesti, poremećaja - kako hoćete (hm, zašto uopće stavljati navodnike). Kao što sam rekla, znam da sam nabacala puuno informacija - u biti, slike su dolazile, sjećanja unazad zadnjih 8 godina vraćala se, a ja sam samo mehanički pisala - sve što mi se taj tren našlo u glavi. Htjela sam se samo kratko javiti(osjećala sam potrebu) jer, umorna sam i sutra me čeka naporan dan na faksu, ali, ostat ću u kontaktu - čitati ću tebe (mislim - tvoj blog!) i, ako nemaš ništa protiv, polako otvarati (ti) sebe. Ako bude dosadno - preskoči, zanemari, ali, ja sam shvatila da mi je stvarno lakše kada (barem mislim) da me netko sluša - i zato, kada nađem vremena - pisati ću. Žao mi je što nisi jučer izdržala, ali shvaćam te - mislim, ne mogu shvatiti sam taj mehanizam povraćanja (mislim baš na sam čin), no svrhu mu potpuno razumijem jer i ja imam svoje mehanizme koje drugi ne bi razumjeli - dakle, na istom smo. Kao i ti, i ja isto gledam cure oko sebe - punije, sretnije, uživaju u hrani,a opet, nisu opterećene mislima - što, koliko, kada...i onda kada se sjetim da sam i ja bila takva, prije te proklete dijete, to prokleto ljeto!Jako se ljutim na sebe zbog toga: zašto sam si to napravila, zašto sam ušla u taj začarani krug, zašto mi se cijeli božji dan svodi na razmišljanje što, kako i kada ću pojesti, kako postići 'ravnotežu'(učenjem, vježbanjem) - osim rijetkih iznimaka - no, to nikada nije cijeli dan, već zna biti par sati, npr. na faksu, kad sam u dobrom društvu, nekad (čak) znam (bar na kratko) zaboraviti na 'nju'-već se i sama sebi čudim u takvim situacijama - koliko mi je sve to postalo uobičajeno. I evo, opet sam se ulovila - rekla sam si da želim vratiti te 2kile (jer, ja stvarno stalno 'padam' -polako, ali konstantno, a sve se više bojim da si ne mogu pomoći) - i opet spominjem održavanje ravnoteže -joj :( Vidiš, ja kada počnem mogla bih pisati i pisati - i nikad stati; i zato, kao što sam rekla - još ću se javljati. I ne zaboravi - imaš moju punu podršku - VEEELIKU, OGROMNU :-) Vidiš, ti si meni pomogla da se otvorim, i zato ti hvala! (tko zna, možda i moja piskaranja nekome pomognu, jer i samo priznanje je već - NEŠTO)
31.03.2006. (00:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...