Mia-go away!

Znači, primjećujem da nisam jedina depresivna osoba na svijetu. Znam da je bulimija veliki dio toga kako se ja osjećam. Znam da bi bilo bolje da je se riješim; vidim iz priloženog, vidim iz postova svih onih koji imaju slične probleme. Znam da nije sve crno, svjesna sam da je život lijep. Ispravka: da može biti lijep...stvarno lijep. Znam da nekad glupo razmišljam, znam da nisam u pravu;znam da su frendovi uz mene,znam da je dečku stalo. Znam da nisam debela. Ali zašto, ZAŠTO ako to sve znam...zašto nisam toga svjesna? Jer nisam. Jer padam u depresije. Možda je to neki put izlječenja,možda dođeš do samog kraja i onda se odjednom digneš. Postepeno kao šta padaš; odjednom shvatiš da više nema depresije. Kada će to doći? Pročitala sam post od perfect_angel i baš se nalazim tu. I ja se neprestano svađam sa dečkom bez veze. Na kraju shvatim da sam u krivu i žao mi je;a ne mogu si pomoći. To jednostavno bukne u meni, odjednom, bez upozorenja. Nemam povjerenja u nikog. Zašto? Kad sam svjesna da nije sve tako crno. Osjećam se kao da me nitko ne razumije a svjesna sam da su ta razmišljanja dječja. Svejedno, i dalje se bediram iznutra. Neznam više uopće zbog čega bi bila sretna...evo,stvarno neznam. Neznam cijeniti male stvari. Kolko god znala da su bitne....neznam. Možda se stvarno treba desiti neko sranje da se spustim na zemlju..? Možda. Žalosno.
Sjebana-totalno te razumijem. taj osjećaj pražnjenja...već 10 godina se praznim na taj način, izbacujem sve negativnosti u wc školjku! Užas, užas! Znam da kad neko vrijeme prestanem da mi se i raspoloženje vrati; ali nekad nemam snage prestati i othrvati se poznatom osjećaju....zašto smo tako glupi svi nekad?