Fran i Ivor u akciji
četvrtak, 24.12.2009.
Božićni koncert u vrtiću i snijeg
|
Dana 15.12. u Franovom vrtiću se održavao koncert za koji smo platili ulaznice, a sav prikupljeni novac je namjenjen uređenju vrtićkog dvorišta. Usput moram napomenuti da je to gore spomenuto dvorište jesenas prekrasno uređeno, dobili su mnoštvo novih sprava, kućice, i travnjak, ma dvorište im je stvarno predivno. I tako se Fran i ja spremamo, a da Fran ni jednom jedinom riječi nije dao naslutiti da i on nastupa (tj. i njegova grupa). To je tek muž načuo od teta. Malo moje osjetljivo stvorenje, bio je prilično uznemiren zbog toga, ali ponosno ni A.... Nekako sam nagovorila i mužića da idu i on i Ivor, on uvijek misli kako će Ivoru biti dosadno, a on baš uživa. Večer prije je počeo padati snijeg koji do tada nije prestajao (više od 24 sata) pa smo otišli sankama na opću radost naših mališa. Na početku programa su nastupala vrtićka djeca dvije starije grupe i moj miš među njima u prvom redu.
Na žalost foto aparat mi dosta loše slika u zatvorenim i mračnim prostorima, pa fotke stvarno nisu neke kvalitete, ali što je tu je. Miš moj uplašeni me tražio pogledom u nepreglednoj masi ponosnih roditelja, ja se razmahala dobro da nisam poletjela, ali ništa. Onda sam promijenila mjesto, gurala se i probijala do prvih reda da bi me prestrašeno moje vidjelo, i tada osmijeh od uha do uha i vidno padanje kamena sa srca.
Nakon njihove tri četiri pjesmice usljedila je predstava u kojoj su glumile vrtićke tete, predstavica je bila super!!!!
Zatim su došli na red gosti iz škole.... U međuvremenu je stigao i Ivica s Ivorom (koji su malo zaostali na snijegu), ja sam držala Ivora, i držala ga, i držala ga..... i kad se ukazala prazna stolica nisam ju pustila, ali sam onda umjesto u djecu koja nastupaju gledala u Franov potiljak, da se ne bi uznemirio što me ne vidi. I ma valjda iste sekunde kad se okrenuo i mene nije vidio na predviđenom mjestu suze, tuga, uznemirenost... Brzo opet guranje, preskakanje klupčica pune djece s Ivorom u ruci tješit svog velikog sina koje se toliko rastužio da je htio odmah kući, ali taman je i cijeli koncert bio gotov. Ali, tek poslije koncerta uslijedilo je pravo veselje, prave zimske radosti, uživancija, za put od 10 minuta do kuće, nama je trebalo sat vremena i to smo ih zadnju dionicu doslovno potjerali na što je Ivor ljutito reagirao. Dok smo dolazili Ivora smo nosili jer mu se snijeg nije sviđao, padao mu je u usta, a nije htio ni na sanke jer ih se valjda uplašio, ali u povratku smo imali više vremena za "nagovaranje" i naravno ishod je:
Na pola puta se okuražio i usatati te grudvati. A Fran je već iskusan i jedva je dočekao snijeg
Spuštanje niz "brdo", prava poslastica
Na žalost, bar našu, nekima je na sreću, snijega više skoro niti nema, ništa od bijelog Božića ove godine. |
