nedjelja, 27.11.2022.

Kažeš da ne voliš poeziju?

Kažeš da ne razumiješ
i ne voliš poeziju?
No što je ona nego život
ako pravi život iskusio jesi?

Poezija nije samo ritmično ispisivanje stihova
nabrajanje i ispreplitanje riječi
ako si ostao bez daha
gledajući prekrasan zalazak sunca
pogled s planine
ili predivnu rijeku
i uživao do svoje srži
punim srcem, tijelm i umom
iskusio si poeziju života

Ona je glas i zagrljaj prijatelja
kada je teško
kada je najteže
kada te boli svaki djelić tijela
od straha, boli i patnje
riječi utjehe i podrške
u naizgled sasvim običnim riječima

Kažeš da ne voliš poeziju?
Jesi li se ikada otisnuo
daleko, daleko od svoje sigurnosti
osjetio i strah i neuzrecivu slobodu
zaboravio sve svoje granice i kočnice
i samo živio

Kažeš da ne razumiješ poeziju?
Ona je tu
u svakom trenutku života
u nekim okusima i mirisima
ako ih znaš naći
i prepustiti se

Ona je tu
kada prijateljica priča o svom psu
sa mekoćom, toplinom i nježnošću
i kada se bolesni ljudi smiju
u čekaonici za kemoterapiju

Ona je sasvim sigurno tu
kada se veseliš nekom putovanju
kao malo dijete
kada prvi put ugleda more
i kada se isprepletu ruke
prsti i srce

Ona je posebno tu
kada se odupreš onome
što znaš da nije ispravno i ljudski
u skladu sa tvojom istinom
i slijediš svoj put

Ako kažeš da ne voliš poeziju
nisi potpuno dotakao život
suze i smijeh
ganuće i divljenje
strah i nedostatak straha
izgubio si dječju nježnost i sposobnost uzbuđenja
nevinost i krhkost
koja životu daje poetičnost

Što je za vas poezija?

- 11:37 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.11.2022.

Propuštene prilike

Podsjetila me neki dan moja divna prijateljica, kako se bloger koji više ne piše godinama, htio naći sa mnom i s njom.
To je bilo prije dosta godina kada sam pisala jako puno, liječila se i sanirala riječima, pratila mnoge , komentirala mnoge.
Nemojte se ljutiti sadašnji blogeri sa više ili manje staža ovdje, ali mislim da je ekipa prije desetak godina, bila puno toplija.
Možda griješim, demantirajte me. Možda sam ja bila drugačija ili sada ne pratim dovoljno. Možda sam samo nostalgična za tim vremenima.
Ali i kada samo ponekad sada zapratim , vidim prepucavanja, svađe, vrijeđanja i slično. Čak i u anketama.
Pa me prođa volja boraviti puno ovdje.Možda postoji puno kvalitetnih i dobrih blogova koje nisam zadnjih godina otkrila jer me prošla ta volja.

Nekako mislim da je ono moje pravo blogersko vrijeme prošlo
Iako sam ovdje gotovo 13 godina, sa oko 360 postova. Lijepa brojka. Možda dovoljna.

Blog mi je potpuno poslužio svrsi. Kada mi je bilo najteže u životu, počela sam pisati. Na nečiji nagovor, da.
Toj osobi ću biti uvijek zahvalna.
Poslužio je svrsi tako da sam sa svakim tekstom ovdje, sa svakim stihom, pjesmom, crticom iz života ili kritikom društvu, bila pomalo sve bolje.
Od nekih stvari koje sam doživjela se nikada neću potpuno izliječiti, ali naučila sam živjeti s njima. I to je dovoljno.
Pisanje mi je jako pomoglo.
Ali i mnogi ljudi ovdje.

Mnogih nema ovdje više. Gdje su, šta su, često se zapitam, jer su neki ostavili veliki trag
U svojih gotovo 13 godina, nisam se nikada osobno upoznala sa bilo kim sa bloga. Sada mi je pomalo žao što sam tada, jer sam smatrala da je tako najbolje, tako odlučila.
Smatrala sam da je ovo mjesto, koje treba ostati ovdje. I da ti ljudi i njihovi životi, misli i riječi, podrška i toplina trebaju ostati na ovom ekranu.
Nije bilo vrijeme, nisam bila spremna.

No, možda je tako i u životu. Smatramo da nismo spremni, dorasli nečemu, nije trenutak, nije pravo vrijeme.
Za neke ljude, mjesta, avanture, rizike, poslove, ljubavi..
Drago mi je što sam neke prilike u životu zgrabila, većinom prilike vezane za pisanje.
Jer sam se uvjerila kako je to moj medij.
Moj izraz. Moje mjesto pod suncem.

A sve je počelo na ovom blogu.
I zato ću uvijek, barem potiho, biti vjerna ovom mjestu. I uvijek mu se bar s vremena na vrijeme, vraćati.
Bilo je to moje utočište dugo godina.
Zahvalna sam ovom sastajalištu duša.
Naučila sam ovdje neke stvari.
O sebi, o riječima, o drugima.

A prilike...
Prilike treba grabiti, svim srcem...