the common denominator (zajednički nazivnik)
|
Na kraju obećanja, Osjećam se neizrecivo, Sve krajnosti sabrane u Osunčano tijelo i gastritičan solar pleksus; Matematičnost koja ne ostavlja izbora; Prošlo je, Vrijeme Međuvremena U kojem sam živjela Međuživot I bila nigdje nego tu, Osim u onim nesmotrenim trenucima iskradanja U sjetu ili maštanja Ili polusnoviti svijet njihovog ispreplitanja, Otvorenim očima Gledala sam kako prolazi do sada; Ostajem, Kada je preostalo da se izborim samo sama sa sobom Zakletve iz bezumlja trebaju smisao Za njegov opstanak U sveopćoj slici postojanja Nacrtana sam kako si moram oprostiti Što trebam ostvariti i što kažem da hoću, Pored onog što ostvarujem samim kretanjem kroz postojanje; Inertna lakoća postojanja, opravdana; Na kraju obećanja Nisu nepregledna prostranstva kao na vrhovima planina, Ovdje je samo ono koje preostaje, Da bude što jest ili ostane što jest, Samnom ili bez mene; Osjećam se neizrecivo tu, Istovremeno na sve načine drugačija, Zbijena sva u sebe kreativno neuredna, Na jedan sasvim drugi način sve je isto kao i prije, Opet do mene. |
nešto posve obično
|
okus krušaka nisam mogla napustiti cijelu noć između jagodica jezika cuclala sam joj oblik misleći o brzini pretvaranja grane oleandra u grm s cvjetovima, ovih me dana drma hortikultura i ruke su mi raširenih prstiju zarivene dlanovima u zemlju sve dok mi ne ostanu komadići nje zariveni pod noktima kao crne linije koje me otkrivaju kako mislim na proljeće i jesen, tada kao biljka osjećam najviše promjena njišući se od ekstrema do ekstrema ti ne voliš ovu pjesmu na talijanskom, ja razmišljam del autumno e printempo koliko sam ih voljelja onda kada su postojali i to baš zbog te jasne definiranosti zadanih osjećaja, sada više nije tako, priroda gubi bitku protiv globalnog zatopljenja i sve se neprestano mijenja, sve je sličnije u svojoj nepredvidljivosti, u galaksiji slobodnog padanja danas sam srela okus krušaka. |
posve dvosmislena
|
Uvijek padam na neke čudne likove, Dobri momci jednostavno izgledaju Kao da će prije ili poslije upotrijebiti riječ “skrasiti” Misleći na mirno življenje, Društveno uvriježenim životom, Kažu da žene u muškarcima traže svoje očeve, Ja za svog nikada neću biti sigurna da li je to stvarno želio, Mirno življenje, Ili ga je samo tako odnijelo, Postao je mali pauk koji mi nailazi Uvijek kada mislim na leptire, Još od jako davno, Padam na neke čudne likove. |
priroda (uma)
|
U Moru pobjeđujemo Zemlju, Tamo nema gravitacije I bezbrojno je mnogo prozirnih smjerova Kao u mojoj glavi Svjetlo se fraktalno razbija na potenciju koja nije zapisana I nijanse su nezamjetne Golim okom U moru neraspoznatljivih mogućnosti Vidim plave krugove kako tripuju na vrhovima valova Dodirujući se distoriziranim oblicima ovale prostor u sebi Kao gume za žvakanje Imaju tačku pucanja na razini nespoznatljivog, Daleko veću od raspona ljudskih vilica, = Treba mi čuđenje, treba mi da opet osjetim kako se čudim Kako sam ništa drugo do najobičnijeg niza slučajnosti Koji nikada ne bih mogla predvidjeti, Jer takav je zakone prirode (uma). |
totalno nekim drugim putem
sve mi je jasnije kako nigdje zaista ne pripadam, ne postoji mjesto ili vrijeme u kojem se osjećam više ili manje svoja, shvaćam da ustvari uopće ne moram da pripadam nikome da bih mogla ponekad biti dijelom nečeg što već ima svoj ustanovljen oblik ali nije ograničeno žicom onima koji ustvari ništa točno ne žele, samo provode vrijeme da prođe jer pate od nekog poremaćaja spavanja gdje ga počneš smatrati gubitkom vremena i onda si non-stop umoran, ma koliko da spavaš. |
spontanost
|
Osjetila si život Posve običan Danas, Malo pritiska s posla I malo pritiska Negdje iznutra, Pronašla si se U svijetu U kojem si Živjela Nekad prije Ponovo si Prepoznavala zidove i /želje/ /ili si barem tako željela/ Prerano zidove, Prekasno želje; Na francuskom je Zvučalo Kao da se Ništa novo nije dogodilo, Sve u šta Nikada ne bi bila sigurna, Opet bi si osjetila Život, Posve običan, Slušam Life for Rent, Dido, Ne zasluzujem nista bolje, I nista sto imam Nije stvarno moje, Zvuči kao Korak Jedan, ako ne i neki poslije. |
istina
|
(to my imaginary friends) na tvom vjenčanju, prišao joj je simpa tip, pitao za ples. rekla je: - ima samo jedan čovjek u ovoj sobi sa kojim bih sada plesala. primjetio je da do kraja večeri nije plesala. |
nothing better to do
|
pijem pivu, pušim nakrivo smotan joint i slušam Ninu Simone, sviđa mi se njen slow i njen glas, a nikad je prije nisam slušala, nedostaješ mi danas iz neobjašnjivih razloga, i razmišljam kako je granica između ljubavi i navike možda tanka, a opet, šta bih ja znala, ja gledam kroz prozor, rađam zaborav, i pitam se da da li već spavaš, kao da zavisno od toga postoji neka razlika |
ekološka
|
morao je puknuti jednom balon koji sam pustila u nebo u mislima nekada bi značio povratak djetinjstvu, neodrastlosti, ali ja nisam ona od nekad, ona je ja, ali ja više nisam Ona, sada sam indijanka koja ne može biti poglavica ne može biti skvo, ne može što misli da bi morala, osjeća što zna da ne bi morala, ja sam Ona koju nazivaju Duh Koji Luta u Mjestu, ima ruke skoro ukočene od predugog držanja u neprirodnom položaju pokušavanja zadržavanja balona od uzleta, želja protiv helija, kada su se ruke počele znojiti balon je iskliznuo iz ruku u vjetrovit dan kasno navečer, u mojim mislima još postoje trenuci kada zamišljam da ga držim kao utjelovljenje nastojanja, serum neostvarljivog potencijala, da predstavlja iracionalno ponašanje u svoj svojoj ludosti, i prkosi razumu u svoj svojoj upornosti, da nešto što ne bi trebalo moći biti jest, isprekidanih povremenim osjećanjem praznine među dlanovima i mogućnošću pokretanja ruku, tada više ja nisam ona ja koja sam bila, ona je ja, ali ja više nisam Ona, ja sam alter-ego One koju nazivaju Duh Koji Luta u Mjestu, mislim da sam Meksikanka i fatalist u kojem ne može umrijeti nada, pasivac utemeljen na sigurnom u status quo, avanturist koji želi moći sam, moj balon je simbol oslobođenja nakon kojeg ostaju samo mogućnosti bez obaveze da se dese i nevezane jedna za drugu, mislila sam kako želim sjediniti sve sebe u jednu i sagledati svijet iz te perspektive i onda sam pustila balon u nebo, osjećajući kako dio mene neodlučno završava, gledajući ga kako pomalo blijedi i nestaje iz pogleda, morao je jednom puknuti tako visoko da ovdje više ne postoji, sigurno je tako, inače bi viđali balone u oblacima kada bi letili avionom, valjda sve tako jednom pukne, samo možda ne PVC. |
emo-sion
|
potrebne su fotografije sreće da bi pojam dobio lice koje ćeš protražiti u vlastitim sjećanjima, te crte osjećaja, vidljive i slične, ne sjećaš se isprve da li si ih ikada srela na oba lica na fotografijama istovremeno shvaćaš kako se u tvom životu unatoč neprestanoj gužvi malo toga događa (zauprave) (uopće) (u tebi) kamera nije uključena, od ovog trenutka neće ostati tragovi, samo osjećaj na crtama lica možda će se vidjeti koji je. |
nikad dovoljno
|
horizont sažet u vrijeme u crnoj kutiji nedostajao je dubinu mraka na mjestima gdje se spajao u plohama sjene svjetla predugo su bile bijele i možda sam mogla umjesto i spavati, ali bijela je boja od bezbroj nijansa horizont koji se igra odbojke sa zrakama sunca na crnoj podlozi kontrast je u treperenju, bijel, naizled predug, nikad dovoljno |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.