morao je puknuti
jednom
balon
koji sam pustila u nebo
u mislima
nekada bi značio
povratak djetinjstvu,
neodrastlosti,
ali ja nisam
ona od nekad,
ona je ja,
ali ja više nisam
Ona,
sada sam indijanka
koja ne može biti poglavica
ne može biti skvo,
ne može što misli da bi morala,
osjeća
što zna da ne bi morala,
ja sam
Ona koju nazivaju
Duh Koji Luta u Mjestu,
ima ruke
skoro ukočene
od predugog držanja
u neprirodnom položaju
pokušavanja zadržavanja balona
od uzleta,
želja protiv helija,
kada su se ruke počele znojiti
balon je iskliznuo
iz ruku
u vjetrovit dan kasno navečer,
u mojim mislima
još postoje trenuci
kada zamišljam
da ga držim
kao utjelovljenje nastojanja,
serum neostvarljivog potencijala,
da predstavlja
iracionalno ponašanje
u svoj svojoj ludosti,
i prkosi razumu
u svoj svojoj
upornosti,
da nešto što ne bi trebalo moći biti
jest,
isprekidanih povremenim osjećanjem
praznine među dlanovima
i mogućnošću pokretanja ruku,
tada više
ja nisam ona ja
koja sam bila,
ona je ja,
ali ja više nisam
Ona,
ja sam alter-ego
One koju nazivaju
Duh Koji Luta u Mjestu,
mislim da sam Meksikanka
i fatalist u kojem ne može umrijeti nada,
pasivac utemeljen na sigurnom
u status quo,
avanturist koji želi moći sam,
moj balon je simbol oslobođenja
nakon kojeg ostaju
samo mogućnosti
bez obaveze
da se dese
i nevezane jedna za drugu,
mislila sam
kako želim sjediniti
sve sebe u jednu
i sagledati svijet iz te perspektive
i onda sam pustila
balon u nebo,
osjećajući kako
dio mene
neodlučno završava,
gledajući ga
kako pomalo blijedi
i nestaje iz pogleda,
morao je
jednom puknuti
tako visoko da
ovdje više ne postoji,
sigurno je tako,
inače bi viđali
balone u oblacima
kada bi letili avionom,
valjda sve tako jednom pukne,
samo možda ne PVC.
Post je objavljen 03.06.2007. u 03:15 sati.