|
morao je puknuti jednom balon koji sam pustila u nebo u mislima nekada bi značio povratak djetinjstvu, neodrastlosti, ali ja nisam ona od nekad, ona je ja, ali ja više nisam Ona, sada sam indijanka koja ne može biti poglavica ne može biti skvo, ne može što misli da bi morala, osjeća što zna da ne bi morala, ja sam Ona koju nazivaju Duh Koji Luta u Mjestu, ima ruke skoro ukočene od predugog držanja u neprirodnom položaju pokušavanja zadržavanja balona od uzleta, želja protiv helija, kada su se ruke počele znojiti balon je iskliznuo iz ruku u vjetrovit dan kasno navečer, u mojim mislima još postoje trenuci kada zamišljam da ga držim kao utjelovljenje nastojanja, serum neostvarljivog potencijala, da predstavlja iracionalno ponašanje u svoj svojoj ludosti, i prkosi razumu u svoj svojoj upornosti, da nešto što ne bi trebalo moći biti jest, isprekidanih povremenim osjećanjem praznine među dlanovima i mogućnošću pokretanja ruku, tada više ja nisam ona ja koja sam bila, ona je ja, ali ja više nisam Ona, ja sam alter-ego One koju nazivaju Duh Koji Luta u Mjestu, mislim da sam Meksikanka i fatalist u kojem ne može umrijeti nada, pasivac utemeljen na sigurnom u status quo, avanturist koji želi moći sam, moj balon je simbol oslobođenja nakon kojeg ostaju samo mogućnosti bez obaveze da se dese i nevezane jedna za drugu, mislila sam kako želim sjediniti sve sebe u jednu i sagledati svijet iz te perspektive i onda sam pustila balon u nebo, osjećajući kako dio mene neodlučno završava, gledajući ga kako pomalo blijedi i nestaje iz pogleda, morao je jednom puknuti tako visoko da ovdje više ne postoji, sigurno je tako, inače bi viđali balone u oblacima kada bi letili avionom, valjda sve tako jednom pukne, samo možda ne PVC. |