sve mi je jasnije kako nigdje zaista ne pripadam, ne postoji mjesto ili vrijeme u kojem se osjećam više ili manje svoja, shvaćam da ustvari uopće ne moram da pripadam nikome da bih mogla ponekad biti dijelom nečeg što već ima svoj ustanovljen oblik ali nije ograničeno žicom onima koji ustvari ništa točno ne žele, samo provode vrijeme da prođe jer pate od nekog poremaćaja spavanja gdje ga počneš smatrati gubitkom vremena i onda si non-stop umoran, ma koliko da spavaš. |