sve mi je jasnije kako nigdje zaista ne pripadam,
ne postoji mjesto ili vrijeme u kojem se osjećam više ili manje svoja,
shvaćam da ustvari uopće ne moram da pripadam
nikome
da bih mogla ponekad biti dijelom nečeg što već ima svoj ustanovljen oblik
ali nije ograničeno žicom
onima koji ustvari ništa točno ne žele,
samo provode vrijeme da prođe jer pate od
nekog poremaćaja spavanja gdje ga počneš smatrati gubitkom vremena
i onda si non-stop umoran, ma koliko da spavaš.
Post je objavljen 08.06.2007. u 01:00 sati.